Bitno je djeci omogućiti i aktivnosti koje se odvijaju uživo i mogu im pružiti osjećaj zadovoljstva i uspjeha, a ne samo kad ne znamo što ćemo s djecom davati im videoigre

U potrazi za odgovorima vezanim uz prekomjerno igranje video igrica razgovarali smo  s Krešimirom Prijateljem, psihologom Poliklinike za djecu i mlade grada Zagreba. On nam je na temelju iskustava iz rada s djecom koja prekomjerno igraju videoigre iznio i niz preporuka za roditelje djece s takvim problemima. Upozorio je i na klasifikacijske sustave koji mogu pomoći u određivanju primjerenosti neke igre za određenu dob. 

Poliklinika se bavi i problemima vezanim uz različite ovisnosti djece. Imate li više prijava slučajeva vezanih uz probleme zbog prekomjernog igranja videoigara otkako nam je Covid 19 promijenio živote?

Da, ova situacija povećala je priljev pacijenata vezanih uz problem s videoigrama. To nije samo dojam nas u Poliklinici već to potvrđuju i različite svjetske organizacije. To je s jedne strane i očekivano s obzirom na izostanak mogućnosti za kontakte s vršnjacima. Izloacija je povećala interes djece za videoigrama i prema mojoj procjeni sad oko 95% djece svakodnevno igra videoigre.

Koji su pokazatelji ovisnosti o videoigrama?

Zasad još uvijek ovisnost o videoigrama nije klasificirana u dijagnostičkom priručniku za mentalne poremećaje. Još uvijek govorimo o poteškoći koja se manifestira kroz ponašanje u društvu vršnjaka, u obitelji te remeti školske obaveze. Granicu za ovisnost ne određujemo striktno prema nekom broju sati igranja igrica. Treba sagledati različite pokazatelje, procijeniti odvajaju li se djeca teško od videoigre, imaju li poteškoća u socijalnim odnosima, poteškoća u koncentraciji i slabi li im uspjeh u školi. Također treba uzeti u obzir i jesu li zapostavili tjelesne aktivnosti.

Što ako neko dijete igra i po deset sati dnevno?

To je stvarno zabrinjavajući podatak i naginje problemu. Mislim da je to informacija učiteljima i stručnim suradnicima da vide kako pomoći tom djetetu i roditeljima u postavljanju granica u igranju video igara.

Kakve su posljedice  ovisnosti?

Kod ovisnosti razvija se osjećaj kao da nikad nije dovoljno igranja. Pojavljuje se osjećaj agresivnosti i stvaranja osjećaja da su sretni jedino kad igraju igrice. Takvoj djeci pada koncentracija i dolazi do poremećaja  grube motorike, može doći i do problema s pretilošću. Djeci se poremeti  ritam spavanja i budnosti. Djeca zamjene dan za noć, a to im u razvoju može predstavljati izuzetno velik problem. Roditelji koji nam dolaze žale nam se da ne znaju kako ujutro probuditi djecu, a zapravo je problem u postavljanju granica u igranju videoigara. Premda i na internetu postoji puno informacija o videoigrama, nekad to nije dovoljno kad se radi o mentalnom zdravlju djeteta i potrebno je potražiti stručnjaka za mentalno zdravlje kako bi se problem počeo rješavati.

Klasifikacijski sustavi PEGI i ESRB mogu pomoći oko procjene primjerenosti videoigre za određenu dob

Što biste savjetovali  roditeljima kakva pravila bi trebali postavljati svojoj djeci u vezi igranja videoigara?

Prema smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije djeca u dobi do 2 godine ne bi trebala uopće biti pred ekranima (to se odnosi na sve ekrane: televiziju, računala, tablete, mobitele), a kod djece od  2 – 6 godina to vrijeme trebalo biti ograničeno na maksimalno 2 sata dnevno. Za djecu stariju od 6 godina nema konkretnih smjernica, no treba voditi brigu koliko dijete provodi u nekakvim tjelesnim aktivnostima, koliko vremena provodi u živim kontaktima s vršnjacima. S djecom je potrebno dogovoriti pravila oko vremena za igranje videoigara. Mogu se razlikovati za vrijeme kad je nastava i kad su praznici. U vrijeme praznika može i duže, ali opet do jedne granice koju postavi roditelj u dogovoru s djetetom. Neki nam roditelji kažu da ne dozvole djetetu igrati igrice, a ono gleda live streaming na Youtubeu, što može biti kao da igraju videoigru. I toga roditelji moraju biti svjesni kad  određuju granice igranja videoigara i boravka na internetu.

Roditelji bi se trebali informirati o videoigrama i preporučiti djetetu one koje smatra dobrim. U tome roditeljima može pomoći i sustav međunarodnih klasifikacijskih oznaka.  U Europi to je PEGI sustav (više o tom sustavu dostupno je na PEGI.INFO), a ESRB je američka klasifikacija. Te klasifikacije upozoravaju na ono što je neprimjereno s obzirom na dobnu kategoriju. Npr. ukoliko piše 7+ znači da je igrica primjerena za djecu iznad sedam godina. Bilo bi dobro i da se roditelji povremeno uključe u igranje s djetetom i procjene koliko je neka igrica dobra za njihovo dijete. Ne treba niti ignorirati dobre strane videoigara, kreativne aspekte, suradnju i bolje pamćenje što je dokazano nekim istraživanjima. Ima i videoigara koje potiču prosocijalno ponašanje, suradnju i kreativnost i djeci treba predložiti takve. No, igrice ne bi smjele zamjenjivati kontakt u živo. Bitno je djeci omogućiti i aktivnosti koje se odvijaju uživo i mogu im pružiti osjećaj zadovoljstva i uspjeha, a ne samo kad ne znamo što ćemo s njima davati im videoigre.

Mislim da je na nama odraslima odgovornost ukoliko djeca igraju nasilne videoigre.  Ne samo roditelja nego svih nas, koji to gledamo i dižemo ruke od toga. /Petra Kušec, Ivona Siladi, foto: interneti i S.L.7.b/

Zabraniti djeci igranje videoigara nije dobro rješenje, ali ni igranje  bez granica

Naše učitelje informatike, pedagoginju i ravnatelja pitali smo misle li da bi roditelji trebali postavljati pravila svojoj djeci u vezi igranja vidoeigara. Evo što su nam odgovorili. /Ema Pacur, 4. razred, Barbara Dvečko 5. a, Valerija Puškar i Lara Trušček, 6.b/

Darko Višak – učitelj informatike

Roditeljstvo je najvažnija uloga (zanimanje) na svijetu i predstavlja najveću odgovornost. Ukoliko roditelj ne postavi pravila, postavit će ih dijete. Isto vrijedi i za računalne igre. 

Ovdje su roditelji u izuzetno nepovoljnijoj situaciji, jer djeca će biti (ako već sad nisu) puno kompetentnija u svijetu računala i lako će zaobići nametnuta pravila. Važno je shvatiti da zabrana računalnih igrica nije realna ni ostvariva. Potrebno je djecu podučiti kakve igrice je dobro igrati, a kakve ne. Bilo bi poželjno da se djeca igraju u blizini roditelja tako da se vidi što i kako igraju.

Potrebno je poznavati PEGI oznake koje govore o dozvoljenim dobnim ograničenjima za djecu (kao oznake za film: 12, 15, 18 itd.). Što se tiče vremena, mnogi preporučaju da je sat – dva dnevno dozvoljeno vrijeme za igranje na računalu (govorimo o djeci školske dobi). Moje je mišljenje da bi im trebalo dozvoliti toliko vremena koliko provedu vani ili u sportu (ako si dva sata na nogometu, možeš igrati dva sata igrice) pod uvjetom da su prije toga riješene sve školske i obiteljska obaveze.

Roditelji trebaju ponekad igrati te igrice sa svojom djecom (pa ih upozoriti na moguće probleme i nedozvoljene situacije). Igrice su važan dio razvoja i odrastanja te sadrže mnoge pozitivne i negativne strane. Neka započnu s logičkim igricama koje će ih usmjeriti prema rješavanju problema, savladavanju engleskog jezika. Kasnije će djeca sama odabirati što ih zanima. Povjerenje između djece i roditelja je ključ uspjeha!

Petra Stančić – učiteljica informatike

Roditelji su ti koji  trebaju postaviti pravila u igranju videoigara. Potpuna zabrana igranja videoigara nije dobra kao što nije dobro niti igranje bez granica.

Smatram da bi roditelj  trebao biti uvijek u blizini kad dijete igra. Trebao bi povremeno pogledati što dijete igra i usmjeriti ih da  igraju igre koje potiču kreativnosti i logičko zaključivanje. Važno je i da roditelj djetetu predloži i omogući i  neke druge aktivnosti.

Gordana Ščetar – pedagoginja

Prije postavljanja bilo kakvih pravila, pa tako i onih vezanih uz računalne igrice, važno je da roditelji osvijeste koji model pružaju djeci svojim ponašanjem. Ukoliko sami provode veći dio slobodnog vremena na društvenim mrežama i igrajući računalne igre, preuzimanje odgovornosti za zdrav razvoj djeteta i postavljanje granica predstavljaju znatniju teškoću.

Roditelji bi svakako trebali zajedno s djecom dogovoriti jasna pravila vezana uz igranje računalnih igara, koja se moraju poštivati s obje strane. Smatram da pravila moraju sadržavati dozvoljeno vrijeme i dozvoljene teme.

Stjepan Lučki – ravnatelj

Pravila  uvijek moraju postojati tako i o igranju video igrica. Pitanje je tko ih postavlja. Mislim da to u ovom slučaju moraju biti roditelji, a bilo bi dobro i  da struka izradi neke preporuke. To bi pomoglo  roditeljima. Problem je kontrola poštivanja uspostavljenih pravila. Tu se roditelji teško nose s tim pogotovo kad su prezaposleni, no uspjeh u školi jedan je od pokazatelja. Ukoliko se uoče problemi u školi i zabrane mogu biti rješenje iako ne smatram da su zabrane  kvalitetno rješenje. Uvijek je bolje  s djecom razgovarati i pokušati im objasniti zašto za njih nije dobro da pretjeruju u igranju igara.

Videoigre trebale bi biti i teme i na roditeljskim sastancima

U cilju da o našoj glavnoj temi, navikama djece u igranju videoigara,  čujemo što više različitih mišljenja telefonom i elektroničkom poštom anketirali smo i pet članice našeg Vijeća roditelja. Sve naše anketirane sugovornice rekle su nam da se nije razgovaralo o ovoj temi  otkad su postale članice Vijeća roditelja.  

Sve smatraju da bi bilo dobro da se o toj temi razgovara te da to poslije bude i tema na roditeljskim sastancima u svim razredima.

Pitali smo ih još i:

1. Postavljate li pravila svojoj djeci u vezi igranja videoigara?
2. Znate li da neka djeca igraju videoigre i do jutarnjih sati čak i  za vrijeme školske godine i kad pohađaju jutarnju smjenu? /Lucija Vukoić 5.a; Barbara Dvečko 5. a, Valerija Puškar, Lara Trušček 6.b/

Zlata Bašek Skrba 

1. Da postavljam pravila. Vrijeme za igricu moje dijete ima nakon što napiše zadaću. Nastojim i da neko vrijeme provede u fizičkoj aktivnosti vani i kontroliram koliko je na mobitelu. Nisam točno odredila vrijeme koliko svaki dan može provesti igrajući igrice. To ovisi i o njenim ostalim obavezama, ali pratim koliko provede na mobitelu i ako pretjera može uslijediti kazna oduzimanja mobitela. Problem je što je djeci mobitel stalno dostupan, oni ga mogu negdje i sakriti i igrati po noći.
2. Za konkretne slučajeve ne znam,  ali da ima djece koja puno igraju to znam.

Renata Bedoić

1. Moja pravila su da ne  mogu igrati nasilne videoigre.  Nema igre dok ne napiše zadaću, a postavljam i vremensko ograničenje koliko mogu igrati.
2. Da, čula sam i za takve primjere da neka djeca igraju do jutarnjih sati.

Dijana Harča

1. Postavljam pravila, vodim računa kakve igrice igraju i ograničavam vrijeme igranja.
2. Nisam informirana, ali iskreno nisam ni previše iznenađenja. Objašnjenje – mnogo roditelja nema velik nadzor nad djecom i što oni rade.

Ivana Dubrava

1. Ako je igrica nasilna, nekoga vrijeđa te se u njoj  govore  ružne, proste i neprimjerene riječi, takvu igricu prekidamo.
2. Nisam čula za taj podatak.

Mirela Srbljinović

1. Postavljam pravila svojoj djeci. Nema mobitela i igranja dok nisu riješene sve školske obaveze. Protiv sam nasilnih videoigara. Nisam protiv mobitela, ali mislim da se djeca trebaju igrati i vani kao što smo se mi nekad igrali.
2. Nisam informirana o tome.

Šefica gradilišta sportske dvorane OŠ Sveti Petar Orehovec smatra da se žene ne bi trebale bojati ući u svijet građevinarstva

Clara Zetkin, Rosa Luxemburg i brojne druge  žene, koje su se borile za ženska prava i u spomen na čiju se borbu  8. ožujka obilježava kao Međunarodni dan žena, bile bi ponosne na žene poput Valentine Valent. Ona je mlada  inženjerka, šefica gradilišta sportske dvorane koja “raste” u neposrednoj blizini naše škole.

Koprivničanka Valent “živi” rodnu ravnopravnost za koju su se borile Zetkin i još mnoge žene. Ona, radi posao u kojem još uvijek nema puno žena. Radi uglavnom među muškarcima. Nadređena im je i kako nam je to rekao Marinko Pasariček, poslovođa gradilišta sportske dvorane, u tom odnosu nema problema. Doživljavaju je kao ravnopravnu i smatraju da je dobra šefica. S Valent smo razgovarali jučer i između ostalog doznali i što poručuje mladim ženama koje možda razmišljaju o školovanju za građevinarska zanimanja.

Zašto i kad ste se odlučili studirati građevinski fakultet?

Ljubav prema građevinarstvu naslijedila sam od oca koji je kod kuće često nešto gradio. Kada se u našem domaćinstvu nešto gradilo, sudjelovala sam i ja. Pomagala sam kod betonaže i sličnih poslova. Za studij građevinarstva  odlučila sam se negdje u srednjoj školi kad sam shvatila da su mi matematika i fizika jača strana nego društveni predmeti. Završila sam geotehniku na Geotehničkom fakultetu 2014. godine i od tada je krenula borba s ravnopravnošću u građevinskom sektoru.

Što su roditelji rekli o Vašem izboru?

Roditelji ustvari nisu do zadnjeg bili svjesni što ću odlučiti  i koji ću smjer odabrati na građevini.

Koliko već dugo radite ovaj posao?

U tvrtki RADNIK radim već 5 godina, a prije toga sam  godinu dana bila na stručno osposobljavanju u  Županijskom uredu za urbanizam na legalizaciji objekata.

Jeste li odmah po dolasku u tvrtku RADNIK  počeli raditi na gradilištu?

Prilikom zapošljavanja odmah su me pitali vidim li sebe na gradilištu. No, u početku, prvih 10 mjeseci,  radila sam u tehničkom odjelu na kalkulacijama. Zatim sam izrazila željelu da pokušam raditi na gradilištu i svidjelo mi se.

Na kojim ste gradilištima do sad radili?

Prvo moje gradilište bilo je u Koprivnici na gradnji kotlovnice na bio masu. Zatim sam radila na Lošinju na izgradnji trgovine u sklopu koje je i nekoliko stanova. Radila sam i  na izgradnji manjeg hotela također na Lošinju. Vodila sam i izgradnju cesta na području općina Kalnik i Sveti Petar Orehovec. Na izgradnji vodotornja u Svetom Ivanu Žabnu i na izgradnji vrtića u Svetom Petru Orehovcu. U međuvremenu sam položila  i stručni ispit iz rudarstva pa sam i voditelj kamenoloma u Vojnovcu.

Čude li se radnici kad vide da im je šef mlada žena?

Kad sam došla na prvo gradilište, neki su prognozirali da neću izdržati ni mjesec dana. Za te sam prognoze tek kasnije saznala. No, kad su me upoznali i vidjeli da nema problema i da mi  taj posao ide, više nije bilo predrasuda. U našoj tvrtki na pozicijama šefa gradilišta su tri žene i zaposlenici u tvrtke se više  ne čude.  Nekad kad obilazim gradilišta i srećem nove radnike naših kooperanata čujem neke komentare i fućkanja, ali nikad nije bilo nekih sukoba. Doživljavaju me kao nadređenu i imaju poštovanje, možda nekad i više nego prema muškim šefovima.

Je li teško raditi posao šefa gradilišta?

Volim to raditi i ne doživljavam taj posao kao težak, ali velika je to odgovornost. Puno toga se mora planirati do detalja, nekad i mjesecima unaprijed. Često i kod kuće puno toga pripremam i planiram. Jako je važna i sigurnost na gradilištu, ukoliko se radnicima nešto desi i to je moja odgovornost.

Što bi poručili mladim ženama koje možda razmišljaju o građevinskim zanimanjima?

Mi žene možemo raditi u građevinarstvu. Možda samo neki poslovi u kojima je nužna veća fizička snaga nisu za nas, ali sve drugo žene mogu. Vidjela sam i žene koje rade na kranskim dizalicama ili voze kamione. Mislim da se žene ne bi trebale bojati ući u svijet građevinarstva. Možda je nekad bilo predrasuda, ali danas ih više nema. Mi žene prihvaćene smo i u ovom sektoru, u kojem su nekad isključivo radili muškarci. /Laura Ivšak, 7.a; foto: Iva Trušček i S. L./

Ravnatelj: Papir nabavljamo redovito, problem je u neprimjerenom korištenju

Posljednja dva tjedna uočili smo da u našim učeničkim zahodima sve rjeđe ima papira.  Zašto se to događa unatoč naputku o obaveznom pranju ruku vezanom uz sprečavanje širenja Covid-19 pranja ruku, jučer smo pitali  našeg ravnatelja Stjepana Lučkog.

On nam je rekao da škola nije smanjila nabavu papira i da se i dalje nabavljaju količine utvrđene planom. – Papir za zahode nabavljamo prema planu. Evo, primjera za  papir za brisanje ruku. Za matičnu školu, (250 korisnika)  računali smo da svaki korisnik dnevno može potrošiti četiri papira, te smo za 50 dana nabavili ukupno 50.000 listića. Da se papir racionalno koristi trebalo bi ga biti dovoljno za tih 50 dana – rekao nam je ravnatelj te je dometnuo što je stvarni razlog problema s papirom u zahodima.

-Neki učenici neprimjerene koriste papir u zahodima. Ne samo da ruke brišu s više papira nego je potrebno,  koliko čujem   brišu njime cipele nakon što vani zamažu tenisice. Neki  od njega izrađuju lopte i gađaju se njime međusobno ili gađaju strop. Problem je neprimjereno korištenje papira  – rekao nam je ravnatelj. 

Ispričao nam je i da to nije jedini problem u zahodima. U njima se neki učenici zadržavaju bez potrebe pa se dešava i da uništavaju inventar. Jedan takav slučaj desio se i u ponedjeljak kad su neki učenici oštetili radijator. Ravnatelj je upozorio i na pravilo da  u zahodima istovremeno ne bi trebalo biti više od dva učenika.

Dakle, da zaključimo škola i dalje nabavlja papir kako je to planirano, ali se neki učenici papirom koriste na neprimjeren način i tako nam svima prave probleme. Zato predlažemo da se na satovima razredne zajednice razgovara i o ovom problemu. /Lucija Srbljinović, 5. a: foto: Lucija Srbljinović/