U državi Costa Rica ima čak 14 vrsta staklenih žaba, posljednja vrsta otkrivena je lani
Prozirna ljudska koža. To je teško zamisliti, ali zato ima takvih životinja kojima se vide srce, pluća i ostali unutarnji organi. Jedna od takvih životinja je i staklena žaba. Ima ih više vrsta, a većini je koža prozirna na trbuhu i nogama.
Ovisno o vrsti, tijelo im je dužine od 2,5 – 7 centimetara i uglavnom su zelene boje. Žive u Srednjoj i Južnoj Americi i to u planinskim šumama. Uglavnom su aktivne noću, a dane većinom provode na drveću, tek kratko u vodi. Hrane se insektima i paucima. Osim po izgledu, staklene žabe posebne su i po tome što su mužjaci ti koji čuvaju jaja dok se mladunci ne izlegnu, a ženke bježe natrag na krošnju drveća čim izlegu jaja.
U državi Costa Rica ima 14 vrsta staklenih žaba, a posljednju vrstu otkrio je američki znanstvenik Brian Kubicki. Ta je žabica dugačka je samo 2,5 centimetara, a njeno glasanje navodno više podsjeća na kukce nego na kreketanje žabe.
Osim žaba još je dosta staklenih bića, a fotografije nekih od njih pogledajte ispod teksta. /Ema Fiket, 5.b : Izvor: vidi.hr; lukin portal; fotografije preuzete s pazii.com/
stakleni pužstaklena meduzastakelni račić (kozica)staklena hobotnicastaklena bubamarastaklena lignjastaklena riba
Virna Jogunica - predavanje medijski prikaz ljepote
Medijska pismenost
O utjecaju i važnosti medija govorili su nam članovi Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu u sklopu projekta “Djeca medija za medijski pismenu Hrvatsku”
Učenici 7.b i 7c. na predavanju
Šminka i iskusni šminkeri, računalni program Photoshop, a ponekad i kirurzi daju svoj doprinos izgledu žena i muškaraca koji nam u reklama nameću ideale ljepote. Razmišljate li o tome kad gledate krasne manekenke u reklamama. Jesu li ljudi u stvarnosti doista takvi kao u reklama? – Nas učenike 7.b i 7.c pitala je to Virna Jogunica, članica Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK). Ona i njene kolegice Alma Mujčinović, Ines Marinčić, Simona Minić, kolega Sebastijan Ivasović te profesor Danijel Labaš, predsjednik Društva i profesor komunikologije na Hrvatskim studijima, u našoj su školi (20. 1.) održali predavanja u sklopu projekta “Djeca medija za medijski pismenu Hrvatsku”.
Predavači – članovi DKMK-a
Taj projekt DKMK-a ostvaruje se u suradnji s partnerima iz ukupno 8 škola u Hrvatskoj. Naša je škola jedan od partnera, a projekt koji će trajati do kolovoza ove godine, započeo je baš u našoj školi. Naši gosti održali su predavanja u svim razredima, a zasebno su održana predavanja za učitelje i Vijeće roditelja.
Prema riječima profesora Labaša, cilj je projekta poučiti djecu pozitivnim i negativnim stranama medija, a učitelje i roditelje upozoriti na važnost medijskog odgoja. – Kroz projekte našeg Društva želimo pomoći djeci da se snađu u svijetu medija, kritički promišljaju o njima te ih poticati da medije koriste, ne samo za zabavu i informiranje već i u obrazovne svrhe – istaknuo je profesor Labaš govoreći roditeljima na temu Obitelji i izazovi novih medija.
Profesor Danijel Labaš i naši učitelji
U svom predavanju on je posebno upozorio kako škola i roditelji imaju važnu ulogu u medijskom opismenjavanju svoje djece. Spominjući video igrice Labaš je rekao da ima vrlo korisnih igara koje doprinose kulturi, koncentraciji i motoričkim reakcijama djece. Neke od takvih igara mogu se pronaći na poveznici http://europa.eu/kids-corner/index_hr.htm No, spomenuo je i podatak da čak 89 posto video igara ima nasilne sadržaje i ustvrdio da takve igre loše utječu na razvoj i ponašanje djece. Rekao je i da ima sve više problema s ovisnošću djece o video igrama te da je istraživanjima utvrđena povezanost između slabijeg uspjeha u školi i intenzivnijeg igranja video igrica.
Roditeljima je preporučio da prate kakve igrice igraju njihova djeca, da ponekad s djecom igraju video igrice i razgovaraju o sadržaju igre te da uvedu pravila ponašanja prilikom igranja, a kad je potrebno i zabrane igranje određene igre.
Osim o videoigrama i njihovom utjecaju na djecu naši gosti iz DKMK-a govorili su još o sigurnosti na internetu, nasilju putem novih medija, crtanim filmovima, medijskom prikazu ljepote i oglašavanju u medijima. /Mihaela Ivanek, 7.c; foto: S.L./
Učenici o predavanjima
Antonela Štimac– 7.c r: Na predavanju medijski prikaz ljepote naučila sam da je svatko lijep na svoj način i da se ne trebamo povoditi za time kako izgledaju ljudi iz reklama jer oni zapravo nisu takvi. U reklamama se služe raznim trikovima kako bi nas nagovorili da kupimo neki proizvod. Posebno sam zapamtila trik s maskarom. Virna nam je rekla da trepavice u reklamama izgledaju tako dugačke jer se maskara nanosi na umjetne trepavice. Razgovarali smo bulimiji i anoreksiji kao posljedici oponašanja ljudi koji u reklamama izgledaju tako mršavo.
Ema Fiket, 5.b r.: Sudjelovala sam na predavanju o sigurnosti na internetu. Pričali smo i o tome da na Facebooku nije preporučljivo imati profil prije 13 godina, a u mojem razredu više od pola djece ima svoje profile na fejsu. Mi sad imamo 11 godina.
Antonija Srbljinović, 5.a r.: Naučila sam da na Facebooku za prijatelje ne bi trebali prihvaćati osobe koje ne poznajemo.
Martin Hrg, 7.a: Moj razred bio je na predavanju o nasilju na interentu. Bilo je zanimljivo, čuli smo i da na internetu trebamo biti oprezni i svakako reći odraslima ukoliko nam neko prijeti ili nam se izruguje putem fejsa ili drugih društvenih mreža.
Mirna Kovačec 3. r: Na predavanju o video-igricama rekli su nam kakvih sve video igrica ima. Naučila sam da su za nas dobre igrice u kojima nema nasilja.
Prvašići su nakon predavanja o crtićima kod kuće nacrtali omiljene crtiće – crteži Valerije Puškar i Karle Kos
Učiteljica Emina Baričević i novinarka Mihaela Miklečić
Hobiji učitelja
U Križevcima vodi i radionice čunčane čipke
Zahvaljujući hobiju Emine Baričević, učiteljice iz PŠ Gregurovec sve je više zainteresiranih za čunčanu čipku. Naime, naša je učiteljica svoje iskustvo u izradi čunčane čipke odlučila podijeliti i od studenog 2014. u Križevcima vodi čipkarske radionice.
Do sad je u tri tromjesečna radionička ciklusa, čunčanu čipku naučilo raditi tridesetak polaznica, a na proljeće kreće novi ciklus radionica. – U Hrvatskoj do naših radionica nije bilo organiziranog poučavanja čunčane čipke. Veseli me što je među polaznicima bilo i mladih. Imali smo i učenice sedmog razreda –kazala nam je učiteljica Baričević, dodavši da je ona čunčanu čipku naučila izrađivati putem Youtube-a.
Čunci pomoću kojih se radi čunčana čipka
No, iako najviše slobodnog vremena utroši na izradu čunčane čipke, učiteljica Baričević zna još nekoliko čipkarskih tehnika.- Nedavno sam naučila raditi i sunčanu čipku. Ta se čipka radi na šablonama i šiva običnom iglom. To je dosta slično tkanju, prepliće se iglom, broji niti i tako se dobiva željeni oblik – pojasnila nam je učiteljica Baričević. Već duže vrijeme zna raditi i čipku na batiće. Nju rijetko radi jer se u posljednje vrijeme više posvetila izradi atraktivnog nakita od čunčane čipke i nakita kojeg izrađuje u tehnici soutache. To je tehnika izrade nakita pomoću trakica i tankog konca. Unutar oblika koje se na taj način formira mogu se stavljati perlice, kamenčići…
Sunčana čipka
Izrađenu čipku te nakit od čipke i trakica imala je prilike izlagati na izložbama, a najponosnija je na sudjelovanje na Međunarodnom festivalu čipke u Lepoglavi, gdje je njena čunčana čipka 2014. i 2015. godine, bila predstavljena u društvu paške, lepoglavske, hvarske i drugih poznatih čipki.
Izložbeni prostor na MFČ u Lepoglavi
Učiteljica Baričević ručni rad zavoljela je uz svoju baku, još kao dijete. – Neki roditelji se danas boje da im djeca rade s iglom i škaricama. Mislim da nema razloga za strah, djecu treba uputiti kako raditi i podržavati ih da rade ručne radove jer razvijaju motoriku i inteligenciju – kaže učiteljica Baričević, koja nekim tehnikama ručnog rada poučava i svoje učenika kroz aktivnosti Učeničke zadruge „Ključ“.
Prema riječima učiteljice Baričević, čunčana čipka porijeklo vjerojatno vuče iz Irske, s početka 19. stoljeća. Prema legendi izrađivali su je mornari, a po povratku s plovidbe različite ispletene motive poklanjali su svojim djevojkama.
Učiteljica Baričević kaže da bi voljela da čunčana čipka postane križevački brand. Ispričala nam je i da je u Križevcima čunčanu čipku prva izrađivala Milica Jembrek. Ona je izrađuje već više od 30 godina, a naučila ju je po savjetima iz časopisa “Burda”.
Ivicu, oca naše prvašice Lare Trušček, u Orehovcu uglavnom znaju kao poduzetnika u tiskarstvu. No, za poznavatelje sporta koji se na engleskom zove mixed martial artist, a kod nas ga zovu slobodna borba, on je Terror, najaktivniji MMA borac. U tim je krugovima poznat i po tome što već preko 4 godine drži rekord najkraće borbe, u kojoj mu je uspjelo protivnika Leonarda Zecchia nokautirati za samo 18 sekundi. S Truščekom, koji se za lako pamtljivi nadimak Terror odlučio jer se puno bori izvan Hrvatske, a prezime Trušček u nekim je državama ljudima teško izgovoriti, razgovarali smo o o njegovim postignućima u MMA-u i planovima vezanim uz nastavak sportske karijere.
Pojasnite nam kakav je to sport MMA ?
Kod nas u Hrvatskoj taj sport zovemo slobodna borba, a doslovan prijevod engleskog naziva – mješovite borilačke vještine – više kaže o tom sportu, jer doista to je kombinacija različitih borilačkih vještina. Ponajviše se koriste elementi boksa, hrvanja, jiu jitsua, juda i kickboksa.
Zašto ste se odlučili za MMA?
Još dok sam vježbao tjelesni na hodniku u ovoj školi, volio sam zamišljati da sam Bruce Lee. Za vrijeme srednje škole u Križevcima sam trenirao karate, poslije sam Varaždinu trenirao hrvanje. Trenirao sam i boks i sve me je to bila dobra podloga za MMA koji me kasnije privukao.
Rekli ste da se ovaj sport kombinacija nekoliko borilačkih vještina. U kojoj se od tih vještina Vi najbolje snalazite?
Mislim da mi najbolje „leži“ boks. Rekao bih da sam tu najjači.
Neki smatraju da je MMAjako grub i opasan. Možete li ga usporediti s boksom, jeli opasniji ili nije i zašto?
Izgleda grub i opasan, ali po mom mišljenju nije opasniji od nogometa. Uspoređujući boks i MMA, boks je opasniji jer u boksu ima više udaraca u glavu. Naprotiv, u MMA-u ima i puno držanja, hrvanja, zavrtanja ruke i sličnih poteza koji ne dovode do trajnijih posljedica kao što su to udarci u glavu. U MMA na udarce u glavu odnosi se nekakvih 20 posto.
Cijela obitelj Trušček u ringu nakon pobjede
Strahuje li ipak Vaša obitelj kad se borite?
Svoju suprugu upoznao sam kad sam se već borio, pa je ona na to navikla, a mama kao mama. Ona se uvijek boji i najradije bi da se ne idem boriti, iako ja svih ovih godina nisam imao nekih značajnijih ozljeda. Tome pomaže i moj boksački stil zbog čega ne dobivam puno udaraca.
Od kad ste u profesionalnim vodama i koliko ste borbi imali do sada?
Profesionalno se borim od 2008. Imam više borbi nego bilo tko u Hrvatskoj. Do sad imao 56 borbi, od čega sam 32 završio pobjedom, a 24 porazom.
Koji je Vaš najveći uspjeh?
Sad se borim unutar organizacije FFC, a prije kad sam se borio unutar WFC-a bio sam prvak u velter kategoriji i dva puta sam obranio naslov prvaka. Ustvari ga nisam nikad ni izgubio, nego se zbog nekih nesporazuma s organizatorima u toj organizaciji više nisam borio. Jako sam ponosan i na borbu iz listopada 2015. Tada sam se borio s prvakom FFC-a u lakoj kategoriji, Mađarom Viktorom Halamijem. Svog sam protivnika u toj borbi pobijedio, no titula je izostala jer za taj susret nisam imao propisanu kilažu od 70 kilograma.
Može li se živjeti od ovog sporta?
Jedan sam od plaćenijih boraca u MMA, no naše se zarade unutar FFC-a ne mogu uspoređivati sa zaradama Mirka Filipovića- Cro Copa. Kad bih živio u Zagrebu, možda bi se moglo živjeti od te zarade, ali ja puno potrošim na treninge. Naime, treniram u Zagrebu tri puta tjedno i puno me koštaju odlasci na treninge, pa se zarada istopi. Koga osobito cijenite u ovom sportu?
Drag mi je Amerikanc Frankie Edgar jer je jedan od, kako bih ja rekao, malih koji je pobijeđivao velike. Iz istog razloga mi se sviđa i ruski borac Fedor Emelianenko.
I. Trušček i novinari M. Puškar i S. Orak
Kažu da uz sport idu putovanja. Jeli Vama bavljenje MMA-om omogućilo putovanja?
Mislim da sam se 10 puta borio u Rusiji. Borio sam se i u Engleskoj, Nizozemskoj, Bugarskoj, Srbiji, Bosni, Sloveniji, Italiji, Austriji, pa se i u mom slučaju može reći da sport i putovanja idu zajedno.
Kakvi su Vam daljnji planovi vezani uz MMA?
Pobijedio sam prvaka u FFC-u i sad mi je želja i formalno osvojiti titulu. Zato mi je prvi cilj srediti kilažu, izazvati ga i pobijediti.
Što je najvažnije što ste naučili baveći se ovim sportom?
Naučio sam da nema nedodirljivih i da ono što uložiš to dobiješ nazad. Koliko se trudiš, toliko ćeš imati. Neće ti pomoći veze i poznanstva, u ringu se vidi koliko si radio i dobivaš onoliko koliko si uložio. / Sebastijan Orak, 6.bMarko Puškar; fotografije- privatna arhiva I.T i S.L./
Anketirali smo učenike sedmih i osmog razreda B smjene i utvrdili da Instagram ima dvostruko manje korisnika od Facebooka
Instagram, besplatna aplikacija za obradu i dijeljenje fotografija koja funkcionira kao društvena mreža, u našoj školi još nije popularna kao Facebook, ukoliko je situacija slična kao u 7.b, 7.c i 8. b, čije smo učenike anketirali. Od ukupno 53 učenika u ta tri razreda, Instagram ima 22 učenika, a Facebook njih 47. Zanimljivo je da u 8.b ni jedan učenik nema Instagram, a njih dvoje nema ni Facebook.
Ni u svijetu Instagram, koji lani u listopadu proslavio peti rođendan, nije dostigao popularnost Facebooka (fejs djeluje 11 godina), ali kako piše nacional.hr, popularnost Instagrama izuzetno brzo raste. Prošle je godine Instagram imalo preko 400 milijuna korisnika, a njegovi korisnici dnevno objave 80 milijuna fotografija.
Instagram četvrta društvena mreža na svijetu
Instagram je postao po popularnosti četvrta društvena mreža na svijetu i prestigao je Twiter koji je prisutan 9 godina i ima 316 milijuna korisnika. Facebook i dalje vodi s preko 1,5 milijardu korisnika, drugi je Youtbe, a treći Google plus. Tako brzi rast Instagrama, nisu očekivali ni njegovi osnivači, Amerikanci Kevin Systrom i Mike Krieger. Njihovu aplikaciju već je prvog dana preuzelo 25 tisuća ljudi, a već u prosincu 2010. milijun ljudi. Brzi rast Instagrama nije promakao ni Facebooku, koji je Instagram kupio 2012., za čak milijardu dolara.
Kevin Systrom
Sedmašice s kojima smo razgovarali kažu da im se Instagram sviđa zbog toga što ima malo teksta, a puno fotografija, a baš „vizualna komunikacija“ bila je pokretačka ideja Kevina Systroma. Prema pisanju nacionala.hr, Systrom je priznao da ne voli pisati i čitati, „pa mu je objavljivanje fotografija na internetu bio najlakši način komunikacije s prijateljima“. Instagram svoju popularnost zahvaljuje i brojnim mogućnostima poboljšavanja snimljenih o fotografija, a neki kažu i tome što na Instagramu nema hejtanja.
Zanimljivo je i da Instagram ima znatno mlađe korisnike od Facebooka, koji ima čak 47 posto korisnika starijih od 35 godina. Instagramovi korisnici najčešće imaju između 18 i 29 godina. U tu dobnu skupinu pripada čak 53 posto korisnika Instagrama. Istraživalo se i zanimanje za Facebook, Twiter i Instagram prema spolu i ustanovljeno je da Twitter češće koriste muškarci, a Facebook i Instagram žene. /Mihaela Ivanek, 7.c; fotografije preuzete s interneta/
Učenik rekorder – na Instagramu prati 2300 profila
Učenike smo pitali i koliko imaju prijatelja na Facebooku. Rekorder je učenik s 2800 prijatelja, a najmanji broj prijatelja je 17. Što se tiče Instagrama rekord drži učenik koji prati čak 2300 Instagram profila. Naši učenici većinom imaju po nekoliko stotina pratitelja svojih profila, a jedan učenik u anketi je ustvrdio da ga prati čak 1000 pratitelja.
Facebook imali s pet godina
Učenike smo pitali i koliko dugo imaju Facebook i Instagram profile. Što se Instagrama tiče najduže, 3 godine, ima ga dvoje učenika, a većina ih se Instagramu priključila prije 2 godine. Facebook preporuča da djeca mlađa od 13 godina ne koriste tu društvenu mrežu. No, naša anketa je pokazala da je većina naših učenika svoj profil na Facebooku otvorila znatno prije. Uglavnom s 9 ili 10 godina, a dvoje učenika napisalo je da je profile na Facebooku imalo već s 5 godina.
U Zadru po prvi puta u Hrvatskoj održan hologramski koncert
U Zadru je od Božića do Nove godine iz mora izranjala ukrašena božićna jelka. Tako nešto prvi put se dešavalo u Hrvatskoj i taj su događaj hrlile gledati tisuće ljudi.
Nije se radilo o čudu, već optičkoj iluziji mogućoj zahvaljujući holografiji. To je postupak stvaranja i reproduciranja trodimenzionalnih slika na fotografskoj ploči primjenom lasera.
Enciklopedija hr. piše da se hologram, tj. slika koja se dobiva korištenjem takve tehnike, od dvodimenzionalne fotografske snimke „razlikuje po tome što uz raspored i intenzitet svjetlosnih valova, odraženih od snimanog objekta, bilježi i njihov smjer i fazu“. Zbog toga se stvara dojam prostornosti kao kod pravih predmeta.
Zadrani su otišli i korak dalje i na dočeku Nove godine (2016.) upriličili su i hologramski koncert Michela Jackonsa, ali kako piše zadarski.hr, koncert publiku nije previše oduševio jer se radilo o hologramu nekog Jackonsova imitatora. Takvi hologramski koncerti u svijetu više nisu rijetkost, a 2012. senzacija je bio hologramski koncert preminulog repera Tupaca Shakura. (Insert iz koncerta repera Snoop Dooga s hologramom Tupaca Shakura pogledajte na poveznici ispod teksta.)
reper Tupac Shakur
Prema pisanju portala nacional.hr, od jeseni prošle godine legendarna američka jazz pjevačica Billie Holiday, na kocertnu pozornicu New Yorka, vraćena je 56. godina nakon smrti u hologramskom obliku.
Vidjet ćemo hoće li za koju godinu hologramski koncerti biti posve uobičajena stvar, no zasad su rijetki jer je holografija skupa tehnika. Koncert u Zadru i pojavljivanje jelke, koštalo je 120.000 kuna.
Osim u umjetnosti, hologrami su danas gotovo svakodnevno prisutni. Može ih se vidjeti na kreditnim karticama, na novčanicama, a u zadnje vrijeme navodno i na odjeći. Takvi hologrami služe kao zaštita protiv krivotvorenja.
Zahvaljujući tehnici holografije, za desetak godina na tržištu bi mogli biti dostupni televizori koji će moći prikazivati 3-D slike. Taj podatak piše na web stranici fer.hr, na kojoj smo pročitali i da se razvija i tehnologija kako bi se hologrami koristili za pohranu podataka. Kad se ta tehnologija usavrši, navodno će npr. cjelokupni fond jedne nacionalne knjižnice moći biti pohranjen na područje veličine kockice šećera. /Jasmina Funtak, 7.b; fotografije preuzete s interenta/
Hologrami u filmskoj industriji
Hologrami se već koriste i u filmskoj industriji. Oni koji su imali prilike gledati serijal „Star Trek“ možda znaju da medicinsko osoblje u Starfleet letjelicama zamjenuje hologram Doctor.
Za primjer korištenja holograma na filmu, na već spomenutoj web stranici fer.hr, uzet je i „Star Wars“ filmski serijal Geogra Lucasa. Jedan od korištenih holograma u tom filmskom serijalu je i Hologram Fun Center, koji Star Wars civilima omogućavao ‘posjet’ egzotičnim lokacijama, mjestima za zabavu ili bilo kojem mjestu koje požele.
Princip holografije otrkiven još 1948.
Princip holografije davne 1948. otkrio je Nobelovom nagradom nagrađen mađarski znanstvenik Dennis Gabor. No, praktična primjena holografije omogućena je tek šezdesetih godina 20. stoljeća otkrićem lasera.
Najdraže kombinacije su mu čokolada, naranča i banana
Nije neobično da mi djeca volimo kolače, ali je naobično da jedan šesnaestogodišnjak peče kolače i ima svoj blog na kojem objavljuje recepte.
Dečko koji to radi zove se Marko Josipović, i prema tvrdnjama medija najmlađi je food bloger u Hrvatskoj. Josipović je učenik prvog razreda X. gimnazije u Zagrebu, a svoj blog vodi od ožujka 2015.
Priprema kolača počela ga je zanimati još od ranog djetinjstva, kad je pri pečenju kolača pomagao odraslim članovima svoje obitelji. Najdraži su mu kolači u kojima ima čokolade i to u kombinaciji s narančom ili bananom. Osim kolača zna pripravljati kruh i peciva.
Zbog obaveza u školi svoju pripremu kolača prakticira vikendom, kad u kuhinji provodi i po tri sata. Za sebe kaže da je perfekcionist u kuhinji i da voli lijepo ukrasiti kolače, pa je zato na pripremu svoje rođendanske torte potrošio tri sata, a na ukrašavanje čak četiri sata.
Kako želi imati što veći broj pratitelja svog bloga, recepte piše na engleskom. Osim što ima svoj blog, Josipović prati i tuđe, a najčešće idje dobiva s YouTube-a i Pinteresta. Njegove slastice uz rodbinu i prijatelje imali su priliku kušati i posjetitelji svečanog otvorenja Muzeja torture. Za njih je radio kekse ukrašene logom muzeja.
Dobro napravljeni iglu može podnijeti i udarac velikog bijelog medvjeda
Dok vani vlada zimska idila odlučili smo pisati o igluima. Riječ iglu, na jeziku Inuita, naroda poznatijeg pod nazivom Eskimi, znači kuća od snijega. Te kuće od snijega izgledaju poput polovice lopte, a Eskimima služe kao privremena boravišta kad idu u lov. Grade ih od blokova smrznutog snijega, a vješt graditelj može manji iglu napraviti za manje od 2 sata.
Kad je dobro napravljen, na vrhu iglua može stajati odrastao čovek i on se neće srušiti, a navodno takav čvrsti iglu može podnijeti i udarac velikog bijelog medvjeda.
Gradnja iglua
Za iglu koji u svoju unutrašnjost može primiti dvije osobe treba oko 50 blokova snijega veličine 70x50x30 cm. Nakon što se postave prva dva reda, oblikuju se manji blokovi i formiraju u kupolu, a na vrhu se načini otvor za ventilaciju. Naravno, mogu se graditi i veći iglui.
Nakon izgradnje u iglu se unosi lampa za zagrijavanje i zatvara velikim blokom snijega. To je važno jer se zbog topline cijede zidovi. No, zbog zaobljenosti zidova voda se ne cijedi na pod već snježni zidovi upijaju vodu. Nakon što se zidovi dobro navlaže, iglu se otvara i unutra pušta hladni zrak da bi se na zidovima napravio sloj leda što kući daje čvrstoću.
U tako načinjenom igluu može se i kuhati i grijati ga lampom. Ukoliko su zidovi iglua debeli oko 75 centimetara, temperatura unutar iglua, bez dodatnog izvora toplote osim ljudskog tijela, može biti i do 15°C.
To je navodno sasvim ugodno obzirom da u krajevima (Arktika Kanade, Grenlanda i Aljaske) gdje Eskime žive temperatura bude ponekad manja i od minus 40 °C.
Ukoliko se unutrašnjost iglua prekrije životinjskim kožama i koristi lampa za zagrijavanje temperature u iglu mogu biti i više. Da bi se smanjio gubitak topline i utjecaj vjetra, na ulazu se gradi hodnik dužine oko 1 metar i ne viši od 80 centimetara. Dok je vani dan u iglu nije potreban dodatan izvor svjetla. /pripremila Mihaela Miklečić, 7.b – izvori: Lukin portal za djecu; gradjevinarstvo.rs/
Eskima danas ima oko 90.000
Eskimi ne vole da ih se zove tim imenom jer to na njihovom jeziku znači čovjek koji jede sirovo meso. Riječi inuit, kako oni sebe nazivaju, na njihovom jeziku znači čovjek.
Eskima danas ima oko 90 tisuća i to najviše na Aljasci i Grenlandu i Kanadi, a nešto malo i u Sibiru. Eskimi su se nekad hranili samo mesom i životinjskim mastima jer nisu imali povrća i voća.
Službeno se zovu bespilotne letjelice, a danas se najčešće koriste za različite vrste snimanja iz zraka
Mogu biti mali poput kovanice ili veliki kao avioni, no bespilotnim letjelicama, kako je službeno ime za dronove, zajedničko je to što je njihov let u potpunosti isprogramiran. Za razliku od nekadašnjih letjelica, kojima su od poletanja do slijetanja sa zemlje upravljali ljudi s daljinjskim upravljačem u rukama, let drona može se izvesti i bez uplitanja čovjeka tokom leta. Sad već ima i aplikacija koje to mogu odraditi, a manje dronove, kako to piše večernji.hr, mogu napraviti poznavatelji informatike i tehnike i u svojim garažama.
Kako su dronovi opremljeni kamerama, danas se najšće upotrebljavaju za različita snimanja iz zraka, no njihove su mogućnosti vrlo široke. Nažalost, vojska ih već koristi za bombardiranja unaprijed određenih ciljeva, a pretražujući po internetu pronašli smo da ljudi dronove već koriste i za različite vrste dostave. Neki su se njima okušali u dostavi cd-a i cvijeća, ali smo čitali da je bilo i slučajeva dostave droge u neke američke zatvore.
Prema pisanju portala cool.club, navodno dostavu putem dronova već preko godinu dana testira i Amazon, najveći servis za prodaju putem interneta. Dronove u poljoprivredi već koristi i hrvatski Agrokor, a vecernji.hr piše da se Agrokor priprema i za korištenje dronova u nekim drugim djelatnostima. Tko zna možda će dronovi za koju godinu postati konkurencija pošti u dostavi paketa, a zasad se puno koriste u nadzoru slabije dostupnih i opasnih terena, mapiranju i poljoprivredi. Telegram.hr piše da se dronovi za profesionalna snimanja mogu nabaviti već i za za 3000 kuna, a oni minijaturni mogu se kupiti već iza 300-tinjak kuna.
Da dronovi mogu biti opasni i kad ne nose bombe, pokazalo se nedavno na skijalištu na talijanskom skijalištu Madonna di Campiglio, kad se snimajući stazu dron umalo srušio na austrijskog skijaša Marcela Hirschera. (Kako je to izgledalo pogledajte u videu na poveznici ispod teksta.) U Hrvatskoj i nekim drugim zemljama zato je već zakonom propisano postupanje s dronovima.
Prema pisanju Večernjeg lista, u SAD, Velikoj Britaniji i Australiji, privatno se može posjedovati i upravljati dronom koji nije teži od nekoliko kilograma i to samo izvan naseljenih mjesta, na visini od stotinjak metara, a dron u svakom trenutku leta mora biti u vidokrugu vlasnika. /Jasmina Funtak, 7.b; fotografije preuzete s interneta/
Sustav AUDS otkriva dron na 8 kilometara
Kako se razvija tehnologija dronova, tako se paralelno razvijaju i sustavi koji mogu otkriti, pratiti i omesti rad dronova. Na portalu večernji.hr pronašli smo informaciju da su britanski inžinjeri nedavno uspostavili obrambeni sistem AUDS. Taj sistem mini i mikro dronove može otkriti na udaljenosti od 8 kilometara i zaustaviti ih u letu za manje od 15 sekundi.
Knjiga „Vlak u snijegu“ na brajici teška je oko 1 kg – što je 3 puta više od knjige tiskane klasičnim crnim tiskom
Tridesetak dekagrama, teška je knjiga „Vlak u snijegu“ s tvrdim koricama. Ista knjiga, tiskana brajicom za potrebe slijepih, teška je oko 1 kilogram. Jedan od razloga za takvu razliku u težini je manji broj znakova u retku. Naime, u redak klasičnog crnog tiska stane 70-80 znakova, a u redak pisan brajicom stane 40 znakova.
U tiskari s voditeljicom Liduškom Salabom
Knjige na brajici tiskaju se obično na papiru dužine 30 cm, pa na jednu stranicu stane 26 redaka, odnosno ukupno 1040 znakova. Osim toga papir na kojem se tiskaju knjige na brajici je znatno deblji kako bi se na njemu osjetila ispupčenja, jer slijepe osobe „čitaju“ jagodicama prstiju. Dobro uvježbani „čitači“ brajice na taj način „čitaju“ jednako brzo kao i čitači očima. Sve to doznali smo prilikom posjete Hrvatskoj knjižnici za slijepe (3.12.), od Liduške Salabe, voditeljice Brajične tiskare i knjigovežnice.
Ona nam je pokazala i strojeve koje tiskaju knjige na
brajici i upoznala nas s procesom pripreme knjiga. Od Salabe i njenih kolegica u tiskari doznali smo da računala za slijepe posljednjih godina imaju i brajev redak i govornu jedinicu. Knjige na brajici zato se danas pripremaju znatno jednostavnije nego prije, ali zbog njihove nezgrapnosti i težine sve su traženije zvučne knjige, kojih knjižnica u svom fondu ima i nešto više.
Od ove godine u ponudi i e-knjiga
– Hrvatska knjižnica za slijepe trenutno u fondu ima 3200 zvučnih knjiga i oko 2700 knjiga na brajici – rekla nam je knjižničarka Ljerka Dinjar. Ispričala nam je i da su od ove godine uveli i mogućnost posudbe e-knjige i za takav način posudbe već je prilagođeno 1200 knjiga. No, još uvijek većina knjiga do korisnika dolazi poštom, a do onih na području Zagreba i zagrebačke županije i službenim dostavnim vozilom knjižnice.
Neki članovi dolaze i osobno u knjižnicu, ali ne samo posuditi knjigu već i na večeri poezije i druga događanja u organizaciji knjižnice, koja je ove godine obilježila 50 godišnjicu od osnivanja.
U knjižnici su nam rekli i da imaju oko 2000 članova i to ne samo iz Hrvatske, već i iz inozemstva, pa tako knjige iz Zagreba putuju i u Njemačku, Čile, Izrael… Saznali smo i da članovi knjižnice osim slijepih i slabovidnih mogu biti i osobe s poteškoćama u čitanju i pisanju (tzv. disleksija i disgrafija).
Obilazeći prostor knjižnice vidjeli smo i studio u kojem se snimaju sve popularnije zvučne knjige. Knjige čitaju uglavnom kazališni glumci i spikeri.
Studio za snimanje zvučnih knjiga
Prilikom posjeta knjižnici, mi smo ravnateljici knjižnice Sanji Frajtag uručili zvučnu knjigu „Nulti sat“. Tu knjigu, autora Siniše Cmrka, čitali smo mi – učenici OŠ Sveti Petar Orehovec, a zvučna knjiga je kao i posjet Hrvatskoj knjižnici za slijepe dio našeg ACES projekta „I tvoj glas može biti dio rješenja“. /Ana-Marija Nemčić, 7.b; foto: S.L./
Biblija na brajici teška 36 kilograma
Jedan svezak knjige na brajici težak je oko 1 kilogram, a prema riječima Liduške Salabe, Biblija je tiskana u 36 svezaka. Prilikom našeg obilaska pripremali su knjigu Ranka Marinkovića Kiklop. Ona će na brajici biti izdana u 8 svezaka.
Brajica nastala 1829.
Pismo za slijepe izumio je 1829. Luis Braille. Pismo je po njemu dobilo ime Brailleovo pismo, a kod nas se udomaćio izraz brajica. To se pismo bazira na skupinama od 6 točaka – po tri u dva okomita reda. Neke od točaka u skupini na debljem se papiru ispupče pa je tako za svako slovo stvoren poseban znak, odnosno raspored istaknutih točaka. Njih slijepi „čitaju“ pipajući kažiprstom desne ruke s lijeva na desno. /Izvor – web stranica Hrvatske knjižnice za slijepe/
![IMG_3368[1]](https://www.klincek.com/wp-content/uploads/2016/01/IMG_33681.jpg)
