Na školskom igralištu danas je bilo posebno veselo jer smo dobili novi tobogan, ljuljačke i klackalicu. Zasluga je to Općine Sveti Petar Orehovec koja je nabavila i organizirala postavu novih sprava vrijednih oko 6,5 tisuća kuna.
Prema riječima Franje Poljaka, načelnika Općine, tobogan, ljuljačke i klackalica uskoro će biti postavljeni i pred školom u Bočkovcu, a potom će ih dobiti još nekoliko većih naselja. /Emanuela Koretić, 6.a; foto: E. K./
Violinistica Terezija Šamuga, učenica četvrtog razreda PŠ Fodrovec, osvojila je drugu nagradu na Natjecanju mladih glazbenika Sonus op. 2, održanom u Križevcima od 4. do 7. veljače.
Terezija pohađa drugi razred Glazbene škole Alberta Štrige u Križevcima i ovo joj je prvo natjecanje. Svirala je kompozicije Leptir Rudolfa Matza i Rigaudon Jean-Philippea Rameaua. Natjecala se u prvoj kategoriji, u kojoj je nastupilo 13 mladih violinista.
Terezija nam je rekla da je puno vježbala za natjecanje i da je i imala tremu pred nastup, ali nakon nastupa bila je zadovoljna pohvalama svoje mentorice Dijane Komazin.
Na Sonus natjecanju mladi glazbenici natjecali su se u kategorijama: glasovir, violina, udaraljke, harmonika i solfeggio. Nastupilo je više od 300 natjecatelja iz 30 gradova iz Hrvatske.
Natjecanje u Križevcima bilo je međunarodno jer u nekim kategorijama nastupili su i natjecatelji iz Srbije i Slovenije. /Klaudije Mažar,7.b; foto: Lidija Marinković/
Završili smo još jedan od zadataka na koje smo se obavezali projektom „I tvoj glas može biti dio rješenja“, snimili smo radioigru. Tu vrstu radijskog izraza radili smo prvi puta, a kako smo uspjeli poslušajte na poveznici ispod teksta.
Radnja započinje na motociklističkoj utrci u Križevcima, gdje se upoznaju Ana i Jovana. Kakve veze moto utrka ima s folklorom i rokom doznat ćete ukoliko poslušate naš uradak u kojem su glumili i neki odrasli. Ulogu bake Ivke glumila je učiteljica Đurđica Trakoštanec, ulogu tate – Stjepan Vrhovec, kojeg možda poznate sa Spravišča, gdje glumi kalničkog kaštelana. Ulogu djeda glumio je naš domar Ivica Biškup.
Uloge djece glumile smo nas tri sedmašice. Jovanu je glumila članica projekta Jovana Žižović iz pranjanske škole „Ivo Andrić“, Jasmina Funtak glumila je Ivanu, a ja Anu. Njegov se glas u radioigri ne čuje, ali valja napomenuti da nam je kod završnog prizora svojim zamislima pomogao Siniša Cmrk, autor knjige “Nulti sat”, s kojim smo se družili u Centru “Vinko Bek”. /Ana-Marija Nemčić, 7.b; foto: S.L./
Bliži se vrijeme maškara. To znaju i naši predškolci koji su jučer su društvu roditelja i učiteljice Štefice Katanović sudjelovali na radionici izrade maski. Ove će godine naši najmlađi kolege biti sove i to vesele, kako smo primijetili.
Na licu će imati kartonske krinke. Baš kad smo ih posjetili bojili su ih raznim bojama, po svojim željama. Sovino perjem pokriveno tijelo, imitirati će najlonom od crnih vreća za smeće, a na najlon su lijepili “perje” od krep papira različitih živih boja.
– Na radionici je baš zabavno – kazala nam je Ema Pacur. Ona je masku sove radila sa svojim tatom Zoranom, jedinim tatom na radionici.
Isprobavajući Emi krinku, tata Pacur nam je rekao da baš uživa na radionici i da se nada da će sve maske na kraju lijepo izgledati. /Ema Koretić, 6.a; foto: S.L./
Njezin je jezik dugačak gotovo pola metra (45 centimetara). Njime može “umiti oči”, doseći do ušiju i s grana kidati mlado lišće, svoju najmiliju hranu. No, okapi nije neobična životinja samo po svom jeziku, već i po svom izgledu jer na nekim dijelovima tijela ima pruge poput zebre, a liči i na žirafu.
Iako nema dugačak vrat kao žirafa, ove dvije životinje sliče po dužini nogu, ustima i rogovima prekrivenih kožom, ali kod okapija rogove imaju samo mužjaci. Kad ju je 1901. otkrio engleski istraživač Harry Johnston, mislilo se da okapi ima i karakteristike konja, pa je i dobila ima Equus johnstoni (Johnstonov konj). Kasnija istraživanja pokazala su da okapi nije u nikakvom srodstvu s konjem, nego da mu je najbliži srodnik žirafa. Zato je danas poznat i pod imenom šumska žirafa u čiju podporodicu i pripada.
Okapi je vrlo povučena životinja, živi uglavnom sama ili u manjim skupinama, a mokraćom i izlučevinama “spremljenim” u mirisnim žlijezdama između papaka, obilježava svoja područje.
Žive jedino u gustim šumama afričke države Kongo i sve ih je manje. Prema popisu Međunarodnog saveza za očuvanje prirodnih resursa (IUCN) iz 2013. , okapi je na tzv. Crvenoj listi životinja kojima prijeti istrebljenje. Računa se da je u prirodi preostalo svega oko 5.000 jedinki./Ema Koretić 6.a; Izvori: dnevnik.hr; jutarnji.hr/
http://video.nationalgeographic.com/video/okapi?source=relatedvideo
Jeste li znali?
…okapi u zatočeništvu može poživjeti do 33 godine
…mladi se glasaju zvukom poput mukanja, a mužjaci i ženke glasovima koji podsjećaju na kašljucanje
…okapi teži do 250 kilograma, a do ramena je visok do 1,7 metara, a može dosegnuti lišće s grana visokih i do 3 metra
…okapi je vrlo čista životinja i stalno se liže. Tu su naviku okapija iskoristili u zoološkim vrtovima. Kad im treba dati neki lijek, čuvari ga samo prospu po leđima okapija i životinja ga odmah poliže.
Klaudije Mažar sa Zvonkom Bogdanom
Sve je bilo lijepo za boravka Subotici (grad u Srbiji u Autonomnoj pokrajini Vojvodina), ali najviše me obradovalo što sam imao priliku upoznati čuvenog vojvođanskog skladatelja, tekstopisca te pjevača starogradskih pjesama Zvonka Bogdana.
Susret s Bogdanom bio je kratak, tek desetak minuta, ali i to je bilo dovoljno da malo porazgovaramo s njim, da se fotografiramo za uspomenu i da mu poklonimo knjigu „Tamburaški orkestar Glazbene škole Alberta Štrige Križevci“
Suboticu sam posjetio ( 30. – 31. 1.) s Tamburaškim orkestrom Glazbene škole Alberta Štrige, a povod našeg posjeta bio je poziv Subotičkog tamburaškog orkestra. Koncert smo održali pred brojnom publikom u velikoj vijećnici Gradske kuće. Ta prekrasna zgrada izgrađena je 1910. u secesijskom stilu. Visoka je 76 metara, a ima čak 5.838 metara četvornih. U njoj je smješten muzej, a koristi se i kao gradska vijećnica. Osim Gradske kuće, Subotica ima još brojne krasne zgrade, te je bilo pravo zadovoljstvo prošetati tim lijepim gradom.
Bili smo lijepo ugošćeni u obiteljima članova Subotičkog tamburaškog orkestra. Ja sam bio smješten u obitelji Bojana Tumbasa. Oni nisu rodbinski povezani s poznatim skladateljem i tamburašom Perom Tumbasom Hajom, ali ja sam znao neke njegove pjesme, pa sam ih odsvirao za vrijeme druženja.
Uživao sam i za posjete jednom obiteljskom gospodarstvu pokraj Subotice. Tamo smo imali priliku i jahati. Boravak u Subotici zapamtit ću i po tome što sam od Stipana Jaramazovića, voditelja Subotičkog tamburaškog orkestra na poklon dobio knjigu o gradnji tambura. Tu sam knjigu već dugo pokušavao nabaviti. /Klaudije Mažar, 7.b;fotografija preuzeta s web stranice Glazbene škole Alberta Štrige/
Sa životom Anne Frank, židovske djevojčice koja je skrivajući se od nacista pisala dnevnik, opisujući kako joj je zloglasni režim prekinuo djetinjstvo, upoznali smo se prilikom posjete izložbi u Srednjoj školi Koprivnica. Izložbu smo posjetili (27.1) na dan kad se obilježava sjećanje na holokaust (organizirano istrebljivanje Židova i drugih nearijevskih naroda u vrijeme nacističkog režima ).
Na tridesetak izložbenih panela, smještenih u holu koprivničke škole, vidjeli smo potresne prizore iz nacističkih logora, kuću u kojoj se skrivala obitelj Anne Frank … O izložbi i Anni Frank pričala nam je srednjoškolka Anamarija Generalić, unuka poznatog naivnog slikara Ivana Generalića, jedna od dviju učenica koja su prošle obuku za vođenje kroz izložbu. Od Anamarije Generalić doznali smo da je za izdavanje Aninog dnevnika zaslužan Annin otac Otto, jedini preživjeli iz porodice Frank koja se na tavanu jedne obitelji u Amsterdamu skrivala dvije godine.
Nakon što je Gestapo ( Državna tajna policija u vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj ) otkrio tajno skrovište obitelji Frank, odvode ih u logore u Njemačku. Ana i njena sestra Margot odvedene su u veljači 1945. u logor Bergen-Belsen, gdje petnaestogodišnja Ana umire 31. ožujka 1945.
Ova izložba posjetila je već četrdesetak zemalja, a organizatori izložbe su Hrvatska edukacijska i razvojna mreža za evoluciju sporazumijevanja (HERMES) i Kuća Anne Franka iz Amsterdama.
Iz naše škole izložbu pod naslovom “Anne Frank-povijest za sadašnjost”, u pratnji učitelja Darka Kožara, Darka Višaka i Tanje Maltar Okun, posjetili su osmi razredi i nekoliko nas sedmaša. /Luka Kukelj, 7.c; foto: Darko Kožar/
Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta obilježava se 27. siječnja, na dan kad je 1945. Sovjetska Crvena armija oslobodila Auschwitz, najveći i najzloglasniji koncentracijski logor nacističke Njemačke. U tom je logoru ubijeno oko milijun i 100 tisuća ljudi.
U vrijeme nacističkog režima ubijeno je oko 6 milijuna Židova (oko dvije trećine ukupne populacije Židova u Europi) i još oko 5 milijuna drugih tzv. nearijevskih naroda.
U logorima se Židove i ostale nearijevce izgladnjivalo i ubijalo na okrutne načine, vrlo često u plinskim komorama.
Židovi su bili izloženi diskriminaciji od uspostave nacističkog režima 1933., a građanskih prava lišeni su 1935., od proglašenja tzv. Nürnberških zakona. Nakon Kristalne noći (9. do 10. 11. 1938. godine) nacističke vlasti postale su još okrutnije prema Židovima i zabranile im boravak na javnim mjestima te ih preselile ih u geto – (posebne dijelove grada gdje su živjeli samo Židovi). Židovska djeca nisu smjela pohađati javne škole, a svi stariji od 6 godina morali su nositi žute Davidove zvijezde.
Samo u vrijeme Kristalne noći ubijen 91 Židov, tisuće ih je ranjeno, a oštećeno je oko 7500 trgovina u židovskom vlasništvu. Tada je je zapaljeno i uništeno više od sto sinagoga, a oko 25 000 Židova je zatvoreno. /Izvor: enciklopedija.hr/
Našu kolegicu Karlu Fagnjen danas su svi primjetili na školskim hodnicima. Ne samo zbog lijepe frizure, već i radi papira koji su bili nalijepljeni po njenoj odjeći gotovo do poda.
Naime, naša Karla danas je bila slavljenica, slavila je 13. rođendan, a nakon što nam je u razredu podijelila bombone, našoj kolegici Antoneli Štimac, pala je na pamet neobična ideja. Predložila je da čestitke za rođendan Karli ispišemo na papir i da ih zalijepimo na njenu odjeću. Karla je pristala i tako su i svi ostali učenici u školi saznali da Karla ima rođendan.
Bilo je baš fora na svakom odmoru u Karlinom društvu. Jedino je mali problem imala Antonela kojoj je nakon jednog od pojedenih bombona ispao komad zuba. Na sreću mliječni. /Ana-Marija Nemčić, 7.b; foto:S.L./
Jeste li čuli da neke djevojke jedu papirnate maramice. Razlog je utažiti glad, a u organizam unijeti tek neznatan broj kalorija. To je radila Ela, glavna junakinja knjige “Moja neprijateljica Ana”, autorice Jasminke Tihi-Stepanić.
Glavna tema ovog romana je anoreksija – poremećaj u prehrani i vrlo opasna stvar, nekad i pogubna za one koje sanjaju o tome da bi htjele postati manekenke ili modeli za jesensku, zimsku ili neku drugu kolekciju.
Književnica Tihi-Stepanić u svojoj novoj knjizi “Moja neprijateljica Ana” opisuje koliko može biti opasna anoreksija i kako mogu završiti oni koji se izgladnjuju, mjere i važu i po nekoliko puta na dan, broje koliko kalorija ima koji obrok i koliko će ih u svoj organizam unijeti tijekom jednog dana.
Ukoliko smatraju da su se prejele neke osobe onda povraćaju, a ta se bolest (prejedanje, pa povraćanje) naziva bulimija. O njoj se također govori u ovoj knjizi, čija junakinja Ela započinje upadati u zamke ovih dviju bolesti nakon što na bazenu upozna agenticu modne agencije. Agentica joj kaže da bi mogla biti manekenka kad bi imala desetak kilograma manje.
Ela, tad krene na dijetu, no da ima problema ne shvati sve dok ne upozna Krpenu lutku. Tko je Krpena lutka, a tko Mija i kakvu ulogu one imaju u priči, a kakvu učitelj tjelesnog, pročitajte u ovom napetom romanu u kojem autorica na zanimljiv način opisuje i ljubavne probleme, ali i odnose u obitelji jednog “uspješnog” političara.
Preporučam vam da svakako pročitate ovu knjigu i da zavolite sebe kakve jeste, bilo da ste mršave ili s malo većim oblinama i one su fora samo ako ih se zna na pravilan način istaknuti. Mislim da nam ova knjiga poručuje baš to. /Jasmina Funtak, 7.b; fotografija preuzeta s interneta/
Učiteljica Martina Sokač pod zimskim praznicima bila je u Johannesburgu, najvećem gradu Južnoafričke Republike. Za čitatelje Klinčeka ispričala svoje dojmove o tom višemilijunskom gradu prepunom suprotnosti.
Nedavno ste bili u Johannesburgu u Južnoafričkoj Republici. Koliko se dugo putuje avionom do tamo?
Prosječno se putuje oko 14 do 18 sati, no u pojedinim slučajevima i oko 20-ak sati. Naravno, to uključuje i vrijeme presjedanja koje zna biti od 2 pa sve do 7 sati noćnog čekanja. Sam let traje oko 12 sati.
Kakva je klima u Johannesburgu i koje je godišnje doba bilo u vrijeme kad ste tamo bili u posjetu?
Bila sam u posjetu u vrijeme naših zimskih praznika. Kod njih je tad ljeto. Ljeta su im suha i vruća što je nama sasvim ugodnih 30-ak stupnjeva uz lagani vjetar.
Što Vas je najviše oduševilo u Johannesburgu?
Jozie, Jo’burg ili eGoli, kako sve zovu Johannesburg, prvo šokira. On je spoj ekstremnog siromaštva i ekstremnog bogatstva. Prljavština, smrad, a s druge strane dijamanti i sjaj; grad koji nikada ne spava. Usprkos svemu, taj će vas grad osvojiti svojim ljudima. Srdačnost, otvorenost, energija i pristupačnost ljudi je nešto što se ne zaboravlja, pogotovo u gradu koji su mediji etiketirali kao jednog od najozloglašenijih na svijetu.
Ima li nešto što Vas je rastužilo u vezi s tim gradom i zašto?
Mislim da svakoga može jako rastužiti siromaštvo na gotovo svakom koraku i uvjeti u kojima živi velika većina ljudi. Pri tome mislim život na ulici, pod mostovima, na otvorenom, nesigurnom, prljavom, sa stalnim pogledom na naoružane zaštitare, vojsku policiju, žilet ograde. Velik broj ljudi preživljava bez nade u bolje sutra, prepušteni sami sebi i milijunskoj metropoli.
Rekli ste da ste posjetili geto? Kako se živi u tom dijelu grada?
U nekoliko navrata posjetila sam geto tj.,nekoliko townshipova u getu i družila se s ljudima koji žive tamo. Proputovali smo Soweto, Daveyton te jedan od najopasnijih – Alexandru. Svakome tko dolazi prvi puta u Južnoafričku Republiku (bijelcima pogotovo), savjetuju da nikako ne ulaze tamo jer ste tamo laka meta pljačkaša. Život je opasan posebice u Hillbrowu i Alexandri. Bande, prljavština, droga, pljačke i sve ono što je nama nezamislivo, no u tim dijelovima živi oko 4 milijuna stanovnika. Nije neobično da usred krcate prometnice naletite na ovce i koze u prometu. Soweto je još koliko toliko OK jer je bio dijelom Svjetskog nogometnog prvenstva 2010. Tamo se nalazi i kuća Nelsona Mandele, prvog crnog predsjednika JAR-a, tako da je prilagođeniji turistima i relativno sigurniji, no opreza nikad dosta.
Kakav ste dojam stekli o odnosima između crnog i bijelog stanovništva?
Rasizam je još uvijek prisutan, ali ne u tolikoj mjeri kao prije. Ljudi danas tamo žive u predgrađima koja su rasno raznolika, a koliko sam vidjela i osobno doživjela, mladi u urbanijim dijelovima grada polako su prekoračili granicu odvajanja te je međusobno druženje sasvim normalna stvar dok su townshipovi još isključivo područja za siromašnije.
Koje njihovo jelo Vam se osobito svidjelo?
Većina njihovih jela spravlja se na braaiu – roštilju, koji je izgovor za dobru hranu i druženje. Nerijetko se događa da usred turističke sezone bude mnoštvo požara radi neopreznog roštiljanja koje se čak odvija nasred glavne prometne ulice. Imala sam priliku kušati nojetinu, biltong (sušeno meso prethodno marinirano u mnoštvo začina), boereworse (kobasice od govedine, janjetine i začina), slastice melktart i koeksister, salate od voća i povrća, pap, chakalaka (ljuti umak uz kobasice), kotu. Omiljena hrana mi je boereworse, pap, melktart i hake (vrsta ribe) s roštilja.
Jeste li možda saznali nešto o njihovom osnovnom školstvu, razlikuje li se puno od našeg?
Državne škole su svima dostupne, no mora se platiti dio školarine ili čak i cijelu ukoliko se želi kvalitetno obrazovanje. U državnim školama razredi broje 40-ak učenika, dok privatni imaju samo 10-ak učenika. U školi uče obavezno engleski, afrikaans te jedan od 9 jezika, ovisno o pokrajini. Ocjene su od 1 do 7, a svaka ocjena ima i svoj detaljan opis.
