Filmašice u Maloj Subotici

Naše domaćice bile su Sove – Hana i Sanela

Filmaši OŠ Tomaša Goričanca Mala Subotica bili su organizatori filmske smotre koju su nazvali Sobočka smotra filmova. U petak 10. 11. 2017., na njihov Dan škole,  Smotra je održana po drugi puta. Uz škole i filmske klubove s područja Varaždina i Čakovca, gosti smo bili mi i OŠ Ivane Trohar iz Fužina u Gorskom Kotaru.

U udobnim kino foteljama, krasne dvorane Doma za kulturu Mala Subotica,  nije bilo teško sjediti i odgledati 17 kratkih animiranih, dokumentarnih i igranih filmova pozvanih na II. Sobočku smotru filmova. Vrijeme je prošlo kao u trenu jer su filmovi bili zanimljivi, a neki od njih i vrlo smiješni, pa smo se i dobro nasmijali. Ponajviše je smijeha bilo za vrijeme gledanja filma “I ovce i novce” filmaša iz Fužina. Glasan pljesak dobili su naš film “Okus doma, gost ACES-a” i svi drugi filmovi uvršteni na Sobočku smotru kojoj je cilj poticanje medijske kulture.

No, naši domaćini potrudili su se da na svoj Dan škole medijsku kulturu promoviraju i s još dva zanimljiva događanja. U prostoru škole taj su dan ugostili izložbu Hrvatskog foto saveza nazvanu “Rovinj Camerom obscurom”. To je izložba crno bijelih fotografija Rovinja. Fotografije su snimljene pretečom današnjih foto aparata tzv. camerom obscurom, a snimali su ih članovi nekoliko udruga s posebnim potrebama na radionici u Rovinju 2015. Otvorena je i izložba “”S kiem i kak su se naši japeki i mamice igrali”. Ta je izložba rezultat istoimenog natječaja, na kojem su osim škole domaćina sudjelovale i brojne škole iz međimurske i okolnih županija. Osim fotografija izložene su i likovni te literarni radovi pristigli na natječaj.

Navedene izložbe razgledali smo u društvu naših domaćica Hane i Sanele. One su “Sove” odnosno članice Sobočke organizacije volontiranja. Provele su nas i svojom lijepom školom u kojoj nam se osobito svidio prostor njihove filmske grupe koju zajednički vode učiteljice Nikolina Hampamer i Iva Mihalic. Da, dobro ste pročitali,  oni imaju prostor namijenjen samo filmskoj skupini i u njoj dva računala samo za filmaše.

S našim domaćicama družile smo se i na priredbi u čast Dana škole. Na toj je priredbi zvijezda bila i Eni Sečan, učenica koja se od ove školske godine  školom moće jednostavnije kretati jer je škola ugradila lift. Svečano otvorenje lifta organizirano je nakon priredbe. /Magdalena Santo, 6.c; foto: Helena Kemenović, S.L./

Snimatelj Alan Stanković

S Robertom Knjazom u Egiptu završio u policijskoj postaji

Posao snimatelja je jedan od poslova koje treba voljeti, ukoliko se taj posao ne voli bolje se njime ne baviti. To je slično kao i biti učitelj, ne možeš biti učitelj ukoliko to ne voliš raditi, to se odmah osjeti. – Govoreći o zanimanju filmskog snimatelja, to nam je  na filmskoj grupi u subotu (4.11. 2017.) rekao snimatelj Alan Stanković. On nas je na 2,5 satnoj radionici uputio kako snimati u manualnom načinu rada, a vama ćemo prenijeti ono što nam je ispričao o svom radu i njegovom shvaćanju snimateljskog posla. Valja napomenuti da smo ovu radionicu održali u sklopu našeg Erasmus+ projekta “Small step for film, a big one for European citizenship”.

Spomenuli ste da ste kao snimatelj puno putovali?
Proputovao sam  sve kontinente osim Arktika. Većinu putovanja omogućilo mi je moje zanimanje kojim se bavim već gotovo 30 godina. Najviše sam proputovao s Robertom Knjazom, s kojim sam za RTL televiziju radio na putopisnoj seriji “Koledžicom po svijetu”. U te dvije godine kad smo snimali taj serijal, bio samo po 100 dana godišnje  na putu.

Što ćete pamtiti, gdje vam se osobito svidjelo?
Pamtit ću puno toga. Bilo je i lijepih i manje lijepih stvari. Npr. u Egiptu smo kolega Knjaz i završili u policijskoj postaji jer nismo sa sobom imali dozvolu za snimanje piramida. Novi Zeland je nevjerojatno lijep. Tamo sam posjetio i mjesto u kojem se snima Gospodar prstenova i vidio ono čuveno drvo u selu hobita. U Finskoj mi se osobito svidio odnos ljudi jednih prema drugima. Tamo sam boravio u selu Rovaniemiju, poznatijem kao selu Djeda Mraza. Fikser, tj. čovjek koji poznaje teren i pomaže vam u snalaženju na terenu i u komunikaciji s ljudima, bio nam je jedan lokalni učitelj. Kad smo s njim prolazili tim selom, bilo je vrlo hladno. Temperatura je bila možda minus 40, no svako malo netko od domaćih ljudi prolazeći kraj našeg fiksera, skinuo je kapu, naklonio se i pozdravio ga. Nije nam bilo jasno zašto to ljudi rade pa smo ga pitali i doznali da on osim što radi kao učitelj, u svoje slobodno vrijeme on lokalno stanovništvo besplatno poučava plesu. Dakle, to odrađuje volonterski i tim naklonom i skidanjem kape njegovi su mu sumještani odavali priznanje za njegov doprinos zajednici.

Osim ljubavi prema poslu, kakve još odlike treba imati dobar snimatelj?
Snimatelj je također autor djela, ali je važno da prilikom snimanja bude nenametljiv. Redatelju treba prepustiti komunikaciju sa sugovornikom, a snimatelj se nakon upoznavanja sa sugovornikom treba brinuti o snimanju. Izabrati najbolju poziciju za snimanje kadra, voditi računa o svjetlosnim uvjetima i svemu ostalom da slika bude u skladu s onim što se želi ispričati filmom koji se snima.

Snimateljski posao pretežno rade muškarci?
To je bilo tako prije, no sad ima i sve više kolegica. Prije je glavna prepreka bila težina opreme. Kad sam se ja počeo baviti snimanjem, prva kamera s kojom sam radio težila je 14 kilograma. Kad toliku kameru staviš na rame nije baš ugodno. No, sad je oprema puno lakša i posljednjih godina snimanjem se bavi i sve više žena.

Na kakvim projektima trenutno radite?
Posljednjih godina sam freelancer i radim svašta. Dosta radim reklame, a najdraže mi je raditi na dokumentarnim filmovima koji se rade u sporijem ritmu. Trenutno radim na dugometražnom dokumentarcu o Klepetanu i Malenoj. Volim raditi dokumentarce koji nose neku pozitivu u sebi. /Karla Ferenčak, 7. a; foto: Helena Kemenović; S.L./