Glas učenika

Naša bivša učenica predsjednica je Vijeća učenika SŠ “Ivan Seljanec”

Ana-Marija Ferečnak, naša bivša učenica te vrlo aktivna novinarka i filmašica ove je godine maturantica komercijalnog usmjerenja u Srednjoj školi “Ivan Seljanec” u Križevcima. U toj je školi i predsjednica Vijeća učenika. S njom smo razgovarali o ulozi Vijeća učenika i kako ono funkcionira u njenoj školi.

Što su to Vijeća učenika?
To su tijela koja čine predstavnici razrednih odjela, a omogućuju učenicima da se čuje i njihov glas vezano uz prava i obaveze učenika.

Kakva je uloga Vijeća učenika u SŠ “Ivan Seljanec”?
Naše vijeće najviše se bavi organizacijom kulturno zabavnog života u školi te promicanjem svijesti o nekim problemima među mladima i općenito u društvu. Npr. ove smo se godine puno angažirali oko Mjeseca borbe protiv ovisnosti. Organizirali smo natječaj za izradu najboljeg plakata na temu ovisnosti. O ovisnostima smo progovorili i na drugačiji način. Napravili smo skeč na temu ovisnosti. Ja sam glumila nastavnicu koja govori o ovisnostima, a naši su profesori bili nezainteresirani učenici. Aktivnosti vezanu uz ovisnosti nastavljamo i dalje te upravo ovih dana dogovaramo dolazak repera Stoke u našu školu. On bi nam trebao pričati o svojim problemima iz razdoblja kad je bio ovisnik. Trenutno se angažiramo oko božićne priredbe te natječaja za izbor najbolje božićne čestitke. Odmah početkom drugog polugodišta počet ćemo s pripremom talent šoua “Budi svoja zvijezda”. To je već tradicionalna aktivnost u kojoj sudjeluju i učenici i profesori.

Ima li Vijeće učenika u vašoj školi mogućnost sudjelovanja u rješavanju eventualnih problema u organizaciji rada u školi?
Na sjednicama Vijeća učenika redovito razgovaramo i o problemima u organizaciji nastave i slično, a iznosimo i svoje prijedloge.

Što se dešava nakon toga?
Kao predsjednica Vijeća učenika ja imam zadatak da ravnateljicu škole obavijestim o iznijetim problemima i prijedlozima učenika. Od ravnateljice poslije dobivamo povratne informacije što je učinjeno u pogledu nekih od naših prijedloga. Moram napomenuti da u našoj školi imamo potporu profesora i kad to omogućuju financijska sredstava i druge okolnosti naši se prijedlozi prihvaćaju.

Jeli vaše Vijeće imalo nekih aktivnosti ili inicijativa i izvan vaše škole?
Osobno sam se imala priliku angažirati oko drugačijeg načina organizacije Norijade. Prilikom susreta s gradonačelnikom Mariom Rajnom na Radio Križevcima i njegove primjedbe oko vandalizma po gradskim parkovima, predložila sam da organiziramo drugačiju Norijadu. Nedavno su predstavnici svih škola bili kod gradonačelnika i tamo smo dogovorili da Norijada bude tri dana pod šatorom na prostoru bivše vojarne. Dva dana imat ćemo DJ, a treći dan band po našem izboru. Koji će to biti band trebali bismo izglasati na narednom sastanku.

Zašto bi po tvom mišljenju u svim školama trebala funkcionirati Vijeća učenika?
Kroz Vijeća učenika učenici imaju mogućnost izraziti svoje mišljenje i želje. Sudjelujući u radu Vijeća učimo kako iznijeti probleme i kako sudjelovati u njihovom rješavanju. Tako se uči odgovornosti, ali i priprema za ulogu aktivnog građanina. /Karla Ferenčak,7.a; foto:S.L./

Posjet zajednici Cenacolo

Anđeli čuvari brinu su o novim štićenicima 24 sata na dan

-Upoznao sam momke koji nisu danima izlazili iz sobe zbog ovisnosti o računalima. Momke ovisne o alkoholu, o kocki, a ja sam tu zbog ovisnosti o drogi. Živimo ovdje svi skupa i uz pomoć rada i molitve nastojimo izići iz tog blata i mraka naših ovisnosti – to nam je jučer  rekao Angel, tridesetpetogodišnji Slovak. On je jedan od 30-tak momaka koji su trenutno smješteni u u  nekadašnjem dvorcu grofa Draškovića u Kućarima kod Vrbovca. Tamo je od  1999. bratovština “Sv.  Vinko Paulski”  Zajednice Cenacolo,  kroz koju je od osnivanja prošlo na stotine ovisnika.

Zajednicu Cenacolo u Italiji je 1989. osnovala je časna sestra Elvira Petrozzi.  Prva bratovština nastala je u gradiću Saluzzo u Italiji, a danas diljem svijeta Cenacolo ima 61 bratovštinu. U Italji ih je najviše, čak 21. Hrvatska je druga s 8 bratovština, a postoje još i u slijedećim zemljama: Austriji,  Bosni i Hercegovini,  Francuskoj,  Engleskoj,  Irskoj,  Poljskoj,  Portugalu,  Sloveniji,  Slovačkaoj,  Španjolskoj,  SAD-u,  Argentii,  Brazilu,  Meksiku, Peruu i Liberiji.

Zajednicu Cenacolo u Kućarima, mi osmaši, posjetili smo jučer u pratnji naših učiteljica vjeronauka Ane Kambić i Petre Koretić, koje su i dogovorile ovaj posjet.

Rade u vrtu, staji, keramičkoj radionici…

U Cenacolu o novim korisnicima brinu anđeli čuvari. To su momci koji duže borave u zajednici. Prvih mjesec dana oni su 24 sata uz svojeg štićenika i pomažu mu u svemu. Nema  nikakvih terapeuta, niti liječnika, od ovisnosti se tamo liječi isključivo radom i molitvom.  Svi nešto rade tokom cijelog dana, osim u vrijeme obroka i molitvi.  Mi smo obišli njihovu keramičku radionicu. Trenutno  u toj radionici izrađuju anđele i druge božićne ukrase od gline. Ante, bivši ovisnik o alkoholu iz BIH, koji je u Kućarima  četiri  mjeseca, jedan je od momaka koje smo upoznali u ovoj radionici. Neki rade u staji gdje se brinu za 8 muznih krava. Imaju i vlastitu pekaru  gdje si sami pripremaju kruh i pizze.  Neki rade u kuhinji. Tamo smo, dok je sjeckao luk, upoznali i mladog Talijana iz Padove koji je u Cenacolu također zbog  alkoholizma.

U Cenacolu završio nakon zatvora  

Rade i na poljima smještenim oko dvorca te u vrtu iz kojeg dolazi većina potrebnog povrća za njihove obroke. Sami peru i svoju odjeću i to isključivo u hladnoj vodi. Osim za nekih preciznih poslova, molitvi i obroka, ne smiju sjesti. Namaju ni mogućnost korištenja mobitela, gledanja televizije ili čitanja novina. Sve su to iskušenja koja ih jačaju i nauče cijeniti ono što imaju, kako nam je rekao Nikola, mladić iz Hrvatske i jedan od naših domaćina koji nam je ispričao kako je  završio u Cenacolu.  On je u Zajednici Cenacolo potražio spas nakon dugogodišnjeg opijanja i drogiranja sintetičkim drogama. Te su ga ovisnosti navele i na provale i krađe po trgovinama i kućama.

Još potresnija bila je priča već spomenutog Angela, mladića iz Slovačke.  On  nam je ispričao da je do 18 godine, većinu života proveo na ulici u lošem društvom uz alkohol i drogu. Nakon prvog odlaska na liječenje, uspio je srediti svoj život i zaposliti se. Dvije je godine sve bilo uredu dok nije propala tvrtka u kojoj je radio. To ga je opet vratilo u rodnu Bratislavu i odvelo u drogiranje i kriminal. Kad je policija “razbila” njihovu kriminalnu skupinu, on je uspio pobjeći i neko se vrijeme skrivao. Uslijedio je drugi  pokušaj liječenja, ovaj puta  uz terapiju metadonima. Tada je opet našao posao, čak i kupio stan te dobio dijete. No, njegova djevojka bivša ovisnica, ponovno se otpočela drogirati kad je započela raditi u noćnom baru. Drogu je počela donositi i kući i tako je on ponovno završio u paklu droge. Uskoro i u zatvoru  gdje je pri kraju odsluženja kazne, razgovarajući s majkom o budućnosti,  doznao za Cenacolo.

Cenacolo je nešto nabojlje što mi se dogodilo u životu

– Ovdje sam već dvije godine. Radeći, moleći i razgovarajući ovdje s momcima s problemima sličnim mojem, postao sam drugačiji čovjek. Ovdje sam se naučio veseliti malim stvarima i za radost mi više ne treba potpora droge. Nedavno sam nakon dvije godine boravka u Cenacolu bio kod kuće i vidio svog sina. Rasplakao sam se kad sam ga vidio. Nismo se vidjeli tri godine. On sad ima 7 godina i živi s roditeljima moje bivše djevojke. Bilo mi je lakše kad sam vidio da je dobro, da se baka i djeda dobro brinu o njemu – ispričao nam je Angel. Dometnuo je kako je Cenacolo najbolje što mu se desilo u životu, te je zahvalio sestri Elviri što je osnovala Cenacolo. On u ovoj zajednici namjerava ostati još godinu- dvije dok se ne bude osjećao potpuno spreman za povratak kući.

Dužina boravka je  također jedna od posebnosti boravka u Zajednici Cenacolo. Bivši ovisnici u Zajednici mogu ostati koliko žele, a za svoj boravak ništa ne plaćaju. Najviše njih ostaje 3 do  5  godina, a najduže se u Cenacolu nalazi šezdesetogodišnji inženjer iz Osijeka. On je,  prema riječima našeg sugovornika Nikole, u Cenacolu gotovo 30 godina.  Postoji mogućnost i da se štićenici  zarede i ostanu u Cenacolu raditi u korist zajednice. Cenacolo ima zasebne kuće za momke i djevojke,  a u nekima primaju i obitelji. Doznali smo da i u Kućarima trenutno borave dvije obitelji koje  tu traže svoj spas od ovisnosti. /Veronika Poljak, 8.b; foto: S.L./