Home Blog Page 103

Sve bi škole trebale imati Vijeća učenika

0
OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Glas učenika

Naša bivša učenica predsjednica je Vijeća učenika SŠ “Ivan Seljanec”

Ana-Marija Ferečnak, naša bivša učenica te vrlo aktivna novinarka i filmašica ove je godine maturantica komercijalnog usmjerenja u Srednjoj školi “Ivan Seljanec” u Križevcima. U toj je školi i predsjednica Vijeća učenika. S njom smo razgovarali o ulozi Vijeća učenika i kako ono funkcionira u njenoj školi.

Što su to Vijeća učenika?
To su tijela koja čine predstavnici razrednih odjela, a omogućuju učenicima da se čuje i njihov glas vezano uz prava i obaveze učenika.

Kakva je uloga Vijeća učenika u SŠ “Ivan Seljanec”?

Naše vijeće najviše se bavi organizacijom kulturno zabavnog života u školi te promicanjem svijesti o nekim problemima među mladima i općenito u društvu. Npr. ove smo se godine puno angažirali oko Mjeseca borbe protiv ovisnosti. Organizirali smo natječaj za izradu najboljeg plakata na temu ovisnosti. O ovisnostima smo progovorili i na drugačiji način. Napravili smo skeč na temu ovisnosti. Ja sam glumila nastavnicu koja govori o ovisnostima, a naši su profesori bili nezainteresirani učenici. Aktivnosti vezanu uz ovisnosti nastavljamo i dalje te upravo ovih dana dogovaramo dolazak repera Stoke u našu školu. On bi nam trebao pričati o svojim problemima iz razdoblja kad je bio ovisnik. Trenutno se angažiramo oko božićne priredbe te natječaja za izbor najbolje božićne čestitke. Odmah početkom drugog polugodišta počet ćemo s pripremom talent šoua “Budi svoja zvijezda”. To je već tradicionalna aktivnost u kojoj sudjeluju i učenici i profesori.

Ima li Vijeće učenika u vašoj školi mogućnost sudjelovanja u rješavanju eventualnih problema u organizaciji rada u školi?

Na sjednicama Vijeća učenika redovito razgovaramo i o problemima u organizaciji nastave i slično, a iznosimo i svoje prijedloge.

Ana-Marija Ferenčak za snimanja filma “Potkalnički konjari”


Što se dešava nakon toga?

Kao predsjednica Vijeća učenika ja imam zadatak da ravnateljicu škole obavijestim o iznijetim problemima i prijedlozima učenika. Od ravnateljice poslije dobivamo povratne informacije što je učinjeno u pogledu nekih od naših prijedloga. Moram napomenuti da u našoj školi imamo potporu profesora i kad to omogućuju financijska sredstava i druge okolnosti naši se prijedlozi prihvaćaju.

Jeli vaše Vijeće imalo nekih aktivnosti ili inicijativa i izvan vaše škole?
Osobno sam se imala priliku angažirati oko drugačijeg načina organizacije Norijade. Prilikom susreta s gradonačelnikom Mariom Rajnom na Radio Križevcima i njegove primjedbe oko vandalizma po gradskim parkovima, predložila sam da organiziramo drugačiju Norijadu. Nedavno su predstavnici svih škola bili kod gradonačelnika i tamo smo dogovorili da Norijada bude tri dana pod šatorom na prostoru bivše vojarne. Dva dana imat ćemo DJ, a treći dan band po našem izboru. Koji će to biti band trebali bismo izglasati na narednom sastanku.

Zašto bi po tvom mišljenju u svim školama trebala funkcionirati Vijeća učenika?

Kroz Vijeća učenika učenici imaju mogućnost izraziti svoje mišljenje i želje. Sudjelujući u radu Vijeća učimo kako iznijeti probleme i kako sudjelovati u njihovom rješavanju. Tako se uči odgovornosti, ali i priprema za ulogu aktivnog građanina. /Karla Ferenčak,7.a; foto:S.L./

Zvonar i nogometaš

0

Dropkovec

Šimun Šabjan zavolio zvonjenje i zvoni gotovo svaku večer

Većina crkvi danas ima električna zvona, a i kad imaju tradicionalna zvona, zvonari su uglavnom stariji ljudi. No, crkva Sv. Franje Ksaverskog u obližnjem Dropkovcu nema električna zvona, a vrlo često uvečer zvoni osmaš Šimun Šabijan.

Ovaj učenik OŠ Sidonije Rubido Erdödy zvoniti je naučio prije tri godine. – Moja obitelj već godinama obavlja zvonarsku službu u našoj župi. Uvijek me to nekako zanimalo i prije tri godine od oca sam naučio zvoniti – rekao nam je Šimun. Interes za zvonjavu nije stao kad mu je otac pokazao kako se to radi, već je uskoro počeo zamjenjivati oca. – Zvonim svaku večer osim kad imam neke obaveze. Zvonjava je kod nas u župi tradicija i mene veseli da ja mogu dati svoj doprinos održavanju te tradiciji – rekao nam je Šimun. Pojasnio nam je da se ujutro i u podne zvoni samo velikim zvonom, a uvečer velikim i malim zvonom. Sa svakim zvonom uvečer se zvoni otprilike minutu koliko je potrebno da bi se mogla izmoliti molitva Anđeo Gospodnji i molitva za duše pokojnika.

Ispričao nam je i da povremeno ne zvoni zbog nogometa.  Naime, Šimun trenira za starije pionire NK Slaven Belupo iz Koprivnice. – Igram poziciju veznog i volio bih nastaviti trenirati i u srednjoj školi zato razmišljam o mogućnosti da upišem sportsku gimnaziju u Koprivnici – kazao nam je Šimun. Ukoliko se taj plan ostvari, Šumunovu zvonjavu moći će se čuti samo vikendom. /Helena Kemenović, 6.c: foto: H.K./


Jeste li znali…

Najveće zvono na svijetu, a nikada nije zvonilo

… da se najstarije zvono u Hrvatskoj čuva u muzeju u Šibeniku, a potječe iz 1266. godine
… da najstarije zvono u Hrvatskoj koje i danas zvoni stoji na zvoniku crkve sv. Petra u Supetarskoj Dragi na otoku Rabu, izliveno je 1290., a elektrificirano 1989. godine
… da je Carsko zvono (Car Kolokol) u Moskvi najveće na svijetu i nikad nije zazvonilo. Ima 195 tona i promjer 6,60 metara, izliveno je 1732. godine, za što je korišteno 19 peći. Danas stoji kao spomenik u Kremlju.
… da je najveće zvono na svijetu koje još uvijek zvoni, ono u zvoniku Katedrale sv. Petra u Kölnu. Ima 25 tona, a izliveno je 1923. godine.
… da postoji kraljica među zvonima. Njezino je ime Gloriosa, a titulu kraljice zaslužuje zbog najljepšeg zvuka. Nalazi se u Katedrali u Erfurtu u Njemačkoj. Ima oko 11 tona, a potječe iz 1497. godine. / preuzeto s bloga alfaiomegaduhovniforum/

Čuvari tradicije pripremaju božićne čestitke na platnu

0

Zadrugari

Mali zadrugari izlagat  će svoje radove na Božićnom sajmu u Križevcima i pred ckrvom u Svetom Petru Orehovcu

Na Božićnom sajmu u Križevcima u petak 15. 12. predstavit će se i  “Čuvari tradicije”,  nova sekcija  naše Učeničke zadruge Ključ. Za sajam su pripremili mnoštvo čestitki sa izvezenim blagdanskim motivima  i  ukrase za bor od krep papira.

Radovi su im krasni u što smo se uvjerili i sami kad smo ih (5. 12.) posjetili  u PŠ  Bočkovec gdje sekcija djeluje. Zadružne sastanke održavaju utorkom četvrti i peti sat i tad rade svi skupa. U školi ih je 10 i svi su  članovi Zadruge.

Kad smo došli solovi su bili puni  konca, igala, krpica i šarenih krep papira. Nekoliko djevojčica  marljivo je vezlo u društvu učiteljice Ljiljane Picig, dok je druga skupina okupljena oko učiteljice Natalije Kos izrađivala nakit od krep papira.

Matea Hrupek i Ivona Fintić

Prvašica Ivona Fintić vezla je motiv anđela, a njene kolegice motive kuglica, snješka, borića ….

Mala vezilja Elana Hubina, kazala nam je  da vezu i kod  kuće jer im je to zabavno. Da bi napravili što više radova za sajam pomažu im i majke i bake. Vezenje se zabavnim se učinilo i meni pa sam   pokušala vesti. No, tek što mi je krenulo morala sam prekinuti jer sam se trebala vratiti u školu.  Bilo bi dobro da vezenje imamo priliku učiti  i u matičnoj školi. To je baš zanimljivo raditi.

Na radionici su bake pokazivale kako izraditi cvijeće od krep papira

Svidjelo mi se i kako učenici PŠ Bočkovec izrađuju  nakit od krep papira. Tom umijeću naučile su ih učiteljice i bake  Štefica Bičak Dragica Hubina.  Njih dvije izradu cvijeća pokazivale su nedavno na radionici na kojoj su im se pridružili i roditelji. 

Sekcija “Čuvari tradicije” nastoji očuvati i stare igre. Dok smo bili tamo prvašić Ivan Hubina i četvrtaš Kristijan Kelemin igrali su igru mlina, ali s kukuruzom i bijelim grahom. Od voditeljice sekcije učiteljice Picig doznali smo da njihova sekcija ima za cilj osim starih igara, izrade nakita i vezenja, sačuvati i tradicijski govor. – Zato izrađujemo rječnik zavičajnog govora, a zavičajni govor nastojimo njegovati i kroz igrokaze koje priređujemo za naše priredbe – kazala nam je učiteljica Picig. Dometnula je i da je  važno sačuvati ono što smo baštinili od svojih predaka kako ne bismo izgubili svoj identitet.

Mali zadrugari pohvalili su nam se da će njihove proizvode mještani moći razgledati i kupiti na njihovom štandu prije i poslije mise u nedjelju 17. 12. /Iva Šantić, 6.c; foto: I.Š. i S.L./

Cvijeće od krep papira
Novinarka Iva Šantić razgovara s učiteljicom Ljiljanom Picig
Ivan Hubina i Kristijan Kelemin igraju mlin
Antonio Fintić i Petra Šok – pripremaju rječnik

Roditelji na radionici

Krampus nije došao

0

Priredba povodom Svetog Nikole

Vjerojatno su ove godine sva djeca bila dobra jer na našoj današnjoj priredbi nije bilo Kramupusa. Na radost predškolaca  i učenika razredne nastave došao je samo sveti Nikola.  Nas iz predmetne nastave nije posjetio, no valjda nas njegovi pokloni čekaju kod kuće.

Na  veseloj priredbi bilo je mnoštvo publike, a najveselije je bile kad je počela podjela darova. /Lorena Benčak, 5. b; foto: S:L./


Uz rad i molitvu odvikavaju se od droge i drugih ovisnosti

0

Posjet zajednici Cenacolo

Anđeli čuvari brinu su o novim štićenicima 24 sata na dan

-Upoznao sam momke koji nisu danima izlazili iz sobe zbog ovisnosti o računalima. Momke ovisne o alkoholu, o kocki, a ja sam tu zbog ovisnosti o drogi. Živimo ovdje svi skupa i uz pomoć rada i molitve nastojimo izići iz tog blata i mraka naših ovisnosti – to nam je jučer  rekao Angel, tridesetpetogodišnji Slovak. On je jedan od 30-tak momaka koji su trenutno smješteni u u  nekadašnjem dvorcu grofa Draškovića u Kućarima kod Vrbovca. Tamo je od  1999. bratovština “Sv.  Vinko Paulski”  Zajednice Cenacolo,  kroz koju je od osnivanja prošlo na stotine ovisnika.

Časna sestra Elvira Petrozzi

Zajednicu Cenacolo u Italiji je 1989. osnovala je časna sestra Elvira Petrozzi.  Prva bratovština nastala je u gradiću Saluzzo u Italiji, a danas diljem svijeta Cenacolo ima 61 bratovštinu. U Italji ih je najviše, čak 21. Hrvatska je druga s 8 bratovština, a postoje još i u slijedećim zemljama: Austriji,  Bosni i Hercegovini,  Francuskoj,  Engleskoj,  Irskoj,  Poljskoj,  Portugalu,  Sloveniji,  Slovačkaoj,  Španjolskoj,  SAD-u,  Argentii,  Brazilu,  Meksiku, Peruu i Liberiji.

Zajednicu Cenacolo u Kućarima, mi osmaši, posjetili smo jučer u pratnji naših učiteljica vjeronauka Ane Kambić i Petre Koretić, koje su i dogovorile ovaj posjet.

Rade u vrtu, staji, keramičkoj radionici…

U keramičkoj radionici

U Cenacolu o novim korisnicima brinu anđeli čuvari. To su momci koji duže borave u zajednici. Prvih mjesec dana oni su 24 sata uz svojeg štićenika i pomažu mu u svemu. Nema  nikakvih terapeuta, niti liječnika, od ovisnosti se tamo liječi isključivo radom i molitvom.  Svi nešto rade tokom cijelog dana, osim u vrijeme obroka i molitvi.  Mi smo obišli njihovu keramičku radionicu. Trenutno  u toj radionici izrađuju anđele i druge božićne ukrase od gline. Ante, bivši ovisnik o alkoholu iz BIH, koji je u Kućarima  četiri  mjeseca, jedan je od momaka koje smo upoznali u ovoj radionici. Neki rade u staji gdje se brinu za 8 muznih krava. Imaju i vlastitu pekaru  gdje si sami pripremaju kruh i pizze.  Neki rade u kuhinji. Tamo smo, dok je sjeckao luk, upoznali i mladog Talijana iz Padove koji je u Cenacolu također zbog  alkoholizma.

U Cenacolu završio nakon zatvora  

Rade i na poljima smještenim oko dvorca te u vrtu iz kojeg dolazi većina potrebnog povrća za njihove obroke. Sami peru i svoju odjeću i to isključivo u hladnoj vodi. Osim za nekih preciznih poslova, molitvi i obroka, ne smiju sjesti. Namaju ni mogućnost korištenja mobitela, gledanja televizije ili čitanja novina. Sve su to iskušenja koja ih jačaju i nauče cijeniti ono što imaju, kako nam je rekao Nikola, mladić iz Hrvatske i jedan od naših domaćina koji nam je ispričao kako je  završio u Cenacolu.  On je u Zajednici Cenacolo potražio spas nakon dugogodišnjeg opijanja i drogiranja sintetičkim drogama. Te su ga ovisnosti navele i na provale i krađe po trgovinama i kućama.

Još potresnija bila je priča već spomenutog Angela, mladića iz Slovačke.  On  nam je ispričao da je do 18 godine, većinu života proveo na ulici u lošem društvom uz alkohol i drogu. Nakon prvog odlaska na liječenje, uspio je srediti svoj život i zaposliti se. Dvije je godine sve bilo uredu dok nije propala tvrtka u kojoj je radio. To ga je opet vratilo u rodnu Bratislavu i odvelo u drogiranje i kriminal. Kad je policija “razbila” njihovu kriminalnu skupinu, on je uspio pobjeći i neko se vrijeme skrivao. Uslijedio je drugi  pokušaj liječenja, ovaj puta  uz terapiju metadonima. Tada je opet našao posao, čak i kupio stan te dobio dijete. No, njegova djevojka bivša ovisnica, ponovno se otpočela drogirati kad je započela raditi u noćnom baru. Drogu je počela donositi i kući i tako je on ponovno završio u paklu droge. Uskoro i u zatvoru  gdje je pri kraju odsluženja kazne, razgovarajući s majkom o budućnosti,  doznao za Cenacolo.

Cenacolo je nešto nabojlje što mi se dogodilo u životu

– Ovdje sam već dvije godine. Radeći, moleći i razgovarajući ovdje s momcima s problemima sličnim mojem, postao sam drugačiji čovjek. Ovdje sam se naučio veseliti malim stvarima i za radost mi više ne treba potpora droge. Nedavno sam nakon dvije godine boravka u Cenacolu bio kod kuće i vidio svog sina. Rasplakao sam se kad sam ga vidio. Nismo se vidjeli tri godine. On sad ima 7 godina i živi s roditeljima moje bivše djevojke. Bilo mi je lakše kad sam vidio da je dobro, da se baka i djeda dobro brinu o njemu – ispričao nam je Angel. Dometnuo je kako je Cenacolo najbolje što mu se desilo u životu, te je zahvalio sestri Elviri što je osnovala Cenacolo. On u ovoj zajednici namjerava ostati još godinu- dvije dok se ne bude osjećao potpuno spreman za povratak kući.

Dužina boravka je  također jedna od posebnosti boravka u Zajednici Cenacolo. Bivši ovisnici u Zajednici mogu ostati koliko žele, a za svoj boravak ništa ne plaćaju. Najviše njih ostaje 3 do  5  godina, a najduže se u Cenacolu nalazi šezdesetogodišnji inženjer iz Osijeka. On je,  prema riječima našeg sugovornika Nikole, u Cenacolu gotovo 30 godina.  Postoji mogućnost i da se štićenici  zarede i ostanu u Cenacolu raditi u korist zajednice. Cenacolo ima zasebne kuće za momke i djevojke,  a u nekima primaju i obitelji. Doznali smo da i u Kućarima trenutno borave dvije obitelji koje  tu traže svoj spas od ovisnosti. /Veronika Poljak, 8.b; foto: S.L./

Za vrijeme slušanja svjedočenja Nikole i Angela

Nikola nam pokazuje salon dvorca
Mladić iz Padove – juče je pomagao u kuhinji

Učiteljice Petra Koretić, Ana Kambić i Domagoj Brunović iz Instruktažnog centar Križevci

Badnja noć

0

BADNJA NOĆ

Kad padne Badnja noć
u krevet moram poć
zagrlim medu čvrsto
i kažem laku noć.

Pod borom vidim sanjke
a moja seka klizaljke.

Vani pada snijeg
sanjkam se niz brijeg.
Padnem jako
srce mi lupa slatko.
Složim snjegovića
pokraj našeg malog psića.

/ Danas pod slobodnim satom,  bez ičije pomoći  napisali, a onda i crtali: Marta Ban, Amadea Bošnjak, Karla Kos, Adrijan Orak, Sonja Plavec/

Prvašići žele da im sveti Nikola daruje …

0
Ivona Baričević - želim ploču po kojoj se može pisati

Upoznajte učenike prvog razreda

Ove školske godine učeiteljica Nataša Tumpak-Brčić ima veliki prvi razred. Ima 21 učenika. Upoznajte svakog od njih i pročitajte što žele na dar od svetog Nikole.

Ivona Baričević – želim ploču po kojoj se može pisati
Jakov Benčak – želim dizalicu na daljinski
Lorena Črnek – želim bilježnicu
Borna Franjčević – želim avion na daljinski
Dino Franjčević – želim mobitel
Manuela Franjčević – želim mobitel
Mateo Franjčević – želim čunjeve za kuglanje
Lea Horvat – želim  Elsinu kuhinju
Teodora Hudec – želim lutku
Karlo Jambrišak – želim pištolj
Lovro Košutić – želim auto na daljinski
David Mikec – želim monster auto
Ema Pacur – želim laptop
Jakov Pasariček – želim lego kocke
Nina Pasariček – želim lutku
Zara Slavi – želim lutku frozen
Lana Strsoglavec – želim barbiku
Luka Šatvar – želim nado igračku
Larisa Tremski – želim lutku koja poleti s ruke
Iva Trušček – želim  lutkicu
Marta Trušček – želim mobitel

Djeca i roditelji zajedno čitali bajke i basne

0

Radionica čitanja

Roditeljski sastanci u drugom razredu učiteljice Marine Golec i trećem razredu učiteljice Dubravke Kos  (u petak 24. 11. 2017.), bili su drugačiji nego inače. Drugačije je bilo jer prije razgovora o ocjenama, na roditeljskom smo bili i mi, učenici. Imali smo zajedničku radionicu. Što smo radili na radionici doznajte iz odgovora učenika drugih i trećih razreda.

Lara Trušček , 3. razred – U mojoj grupi čitali smo basnu “Noćna ptica i šišmiš”. Malo smo čitali mi, a malo roditelji. Zatim smo od kolaž papira trebali prikazati sadržaj basne koju smo čitali. Bilo je zanimljivo. Naša je grupa bila prva gotova. Na radionici je bio moj tata. Crtao je i izrezivao likove iz basne. On i kod kuće puno crta sa mnom.

Marija Senko, 3. razred – u mojoj grupi čitali smo basnu “Lav i lisica”. Nakon čitanja morali smo među nekoliko ponuđenih pouka odabrati pouku naše basne. Onda smo crtali i izrezivali likove. Roditelji su razgovarali i zajedno s nama izrezivali likove. Bilo je zabavno.

Barbara Dvečko
, 2. razred – Svatko od nas čitao je pred roditeljima dio bajke “Bratac i sestrica”. Malo su čitali i naši roditelji. Onda smo se podijelili u grupe. Jedni su imali zadatak bajku prikazati likovima napravljenim od papira, a neki prepričati bajku. Mi koji smo prepričavali morali smo izvlačiti brojeve. Ja sam izvukla broj tri  kao i Natalija Kos, mama učenika Jakova Kosa. Zato sam bajku prepričavala zajedno s njom. Ja sam ispričala uvod, a Natalija je pričala dalje. Ona me poučila kako da prepričam svoj dio.

Lana Harča, 2. razred – Ja sam bila u grupi koja je crtala. Naš je plakat narančasti, onaj prvi na panou. Luka, moj brat blizanac prepričavao je bajku s tetom Ivančicom  Ban, majkom moje prijateljice  Julije Ban. Na kraju su roditelji glasali tko je najbolje pričao i braco i Julijina  mama dobili su najviše glasova. Bilo mi je drago da su pobijedili. /Sonja Plavec, 3. razred; foto: S. L./

Radovi učenika i roditelja trećih razreda
Čita Marta Ban – 3. razred
Čita Ivan Tremski – 3. razred
Čita Fran Košutić – 3. razred
Grupa Lare Trušček, Antonija Mikeca i Adrijana Oraka 
Tata Ivica Trušček, nije samo crtao već je i promijenio vrijeme na satu
Radovi učenika i roditelja drugog razreda
Čita Barbara Dvečko – 2. razred
Čita Vanesa Fiket, pored nje  Lana Harča- 2. razred
Čita Jakov Kos –  2. razred
Čita Iva Beloša – 2. razred
Čita Ivan Ivšak- 2. razred

Filmovi, ljubav i smrt

0

Preporučamo roman “Pošalji mi poruku”

Sofija je pomalo drugačija djevojčica i po mišljenju svoje najbolje prijateljice Sonje previše je kritična. Za Sofiju se može reći i da je romantična, ali kad u njihovu školu dođe Mat, najzgodniji dečko u razredu, ne pada joj napamet bilo što s njim jer su sve cure zaljubljene u njega.

No, kao što se u životu sve ne odvija onako kako bismo mi željeli, tako se i u romanu “Pošalji mi poruku”, Sofiji desi da se zaljubi u Mata unatoč tome što ga u početku ne simpatizira. U vrijeme kad se u njega zaljubi, Mat se suočava s teškim životnim problemima. Zašto on postaje njena ljubav i kakve veze s tom ljubavi ima smrt i snimanje filmova doznajete u novom romanu Sanje Pilić. Kao i svi njeni drugi romani i ovaj nema puno stranica te se može pročitati za samo nekoliko sati.

Ovaj roman književnice Sanje Pilić u listopadu je u Tuzli dobio nagradu Mali Princ. To je regionalna nagrada za dječje knjige i svake godine dodjeljuje se za područje Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. U obrazloženju nagrade između ostalog piše da je “riječ o romanu koji vjerno preslikava svakodnevnicu  mladih, čak i kad se susreću s težim životnim izazovima.”

Nagradom Mali Princ književnica Sanja Pilić uvećala je svoj popis nagrada. Naime, ova popularna spisateljica dosad je nagrađena nagradom Ivana Brlić Mažuranić, nagradom Večernjeg lista, nagradom Grigor Vitez, Mato Lovrak, Kiklop, te međunarodnom nagradom White Ravens /Paola Tukša, 6. a; fotografije preuzete s interenta/

Vježba za nastup na križevačkom klizalištu

0

Na klizanju u Zagrebu

Dva sata provedena na klizalištu  Športsko rekreacijskog centra Šalata u Zagrebu, u subotu 18. studenoga, prošla su u trenu. Na klizanje u pratnji učitelja Saše Šikića išlo nas je 60-tak, a naš susret s ledom započeo je gledanjem treninga hokejaša.

Taj nam se sport učinio prilično opasan jer smo uočili da se oni međusobno puno udaraju i padaju. Veliki hokejaši trenirali su na polovici klizališta, a na drugoj je bila mlađa ekipa, djeca od vjerojatno 7 do 8 godina. Oni su jako puno padali, mislimo čak više i od nas, početnika u klizanju.

I mi smo dosta padali, srećom rukavice su ublažavale padove. Na početku smo se prema savjetu našeg voditelja, učitelja Predraga Uremovića iz OŠ Sveti Ivan Žabno, klizali uz rub klizališta i rukama se pridržavali ograde. On nam je pokazao i osnovne tehnike ubrzavanja, zaustavljanja i držanja ravnoteže.

Kasnije kad smo se malo ohrabrili klizali smo i po sredini klizališta. Uz ritmove pop glazbe pokušavali smo izvoditi i neke klizačke akrobacije. Akrobacije su prekidali padovi, ali smo se uvijek iznova dizali i nastavljali dalje. Neki poput naše kolegice Valentine Augustinović, savladali su i klizanje unatrag.  Uočili smo i da se šestašica Tijana Ban uspjela  zavrtjeti na ledu uz pomoć razredne kolegice Patricije Fagnjen koja ju je pridržavala.

Neki od nas imali su poslije klizanja žuljeve jer im klizaljke nisu najbolje odgovarale. No, i žuljevi i padovi nisu umanjili naše dojmove o izvrsno provedenom vremenu na klizalištu.
Kad smo odlazili na klizalištu smo primijetili trening djevojaka. One su na ledu plesale i izvodile prave  akrobacije. Obzirom da ćemo ovu zimu imati prilike klizati na klizalištu u Križevcima, možda i mi usavršimo svoje klizačko umijeće. /Leona Peklić, 7.a; foto: Saša Šikić/