Voditelj radionice Marinko Marinkić objasnio nam je osnovne principe montiranja filmova
Naša školska knjižnica u subotu (20. 1.) nalikovala je na informatičku učionicu, samo što su umjesto stolnih računala na klupama bila prijenosna računala. No, u knjižnici nije bilo sat informatike već radionica filmske montaže.
Na radionici su sudjelovali učiteljica Mirjana Mekovec i učenici Erasmus+ tima našeg projekta “Small step for film, a big one for European citizenship”, a voditelj radionice bio je Marinko Marinkić, student Akademije dramskih umjetnosti iz Zagreba, koji nas je učio osnovna pravila montiranja filmova.
U programu Movie Maker montirali smo kadrove iz studentskog dokumentarnog filma o životu djeda Šime. Na naša smo računala najprije presnimili nekoliko kadrove zatim smo morali napraviti svoju priču. Imali smo dvadesetak minuta vremena za pregledavanje i popisivanje kadrova koje bismo željeli koristiti u svojoj priči. Potom smo od izdvojenih kadrova stvarali svoju priču. Naš je voditelj zatim pogledao svaku od naših priča i objasnio nam gdje smo griješili. Nakon toga smo mijenjali raspored kadrova, kratili ih ili u priču umetali druge kadrove koji su bolje odgovarali ideji naše priče.
Učiteljica Mirjana Mekovec i Martina Ivšak
Uz pomoć uputa našeg voditelja Marinkića naše su priče postale pravi mali filmovi s naslovom filma i odjavnom špicom. Za većinu nas koji prije nismo sudjelovali u radu filmske grupe ovo je bilo novo i zanimljivo iskustvo zahvaljujući kojem smo shvatili da dokumentarni film nastaje u procesu montaže.
Ova radionica bila je dio pripreme za snimanje filmova o nama. Naime, svi članovi Erasmus+ tima koji će ići na učeničke razmjene imaju zadatak mobitelom snimiti kratki video o sebi. Zato smo pod praznicima na filmskoj grupi učili o scenariju. Svoje scenarije ovih dana razrađujemo, a uskoro bi trebali početi i snimate naše filmove.
U Klinčeku uskoro pročitatje koji su učenici odabrani za prvu razmjenu. /Mihaela Pacur, 7.a; foto: S.L./
Ne obaziremo se na primjedbe dječaka koji nas zezaju da su to ogrlice za pse
Dječaci iz naše škole nas zezaju da su to ogrlice za pse, no mi se ne obaziremo na njihove primjedbe i nosimo kratke ogrlice, popularno zvane chocker. Prva je tu trendi ogrlicu u našoj školi imala naša kolegica Natalija Sever.
Ona nam je rekla kako je prvi put chocker vidjela kod svoje sestrične i na Instagramu. Svidio joj se pa ga je odlučila isprobati i kupiti. Nakon Natalije koja je probila led, u školi sve više djevojčica ima chockere. Primjetili smo da su najpopularniji u 6.a i 6.c razredu. U 6.a chockere u školu često nose tri, a u 6. c četiri učenice. Jedna od ljubiteljica chockera je i učenica Helena Kemenović. Ona nam je rekla da je su joj se chokeri svidjeli kad ih je vidjela na kolegicama pa je i ona odlučila kupiti jedan.
Chockeri kakve najčešće imaju naše kolegice načinjeni su od plastike i uglavnom su u crnoj boji. Izdaleka izgledaju poput tetovaže i važno je reći da takvi chockeri nisu neudobni tj. ne tiskaju nas.
Valja napomenuti da trend nošenja chockera nije novotarija već su oni prema pisanju portala ezadar.rtl.hr bili popularni u različitim povijesnim razdobljima.
Navedeni portal prenose riječi stručnjaka muzeja umjetnosti iz Boston. On je kazao da chokeri postoje već više od tisuću godina i da su ih nosili su Sumerani i Egipćani. Tada je taj modni detalj bio je načinjen od zlata i dragog kamenja, a smatrao se zaštitničkim nakitom s posebnim moćima. Chockeri su se ponovno pojavili za vrijeme renesanse, u kraljevskim obiteljima, a posebno su bili popularni krajem 19. stoljeća. U tom periodu žene u Njemačkoj i Austriji navodno su ih nosile i iz praktičnih razloga. U alpskim područjima tada je vladala bolest zvana guša, a žene su takvim ogrlicama prekrivale kvržice na vratovima prouzročene gušom.
Chocker ogrlice pojavljivale su se u 20-im, 30-im, 40-im, 70-im i 90-im godinama prošlog stoljeća. U devedesetim godinama nisu bile tako kvalitetne kao prije. Uglavnom su bile načinje od plastike i nalik tetovaži.
Cijene chocker ogrlica kakve mi nosimo koštaju između dvadeseta i tridesetak kuna. Doznali smo da su ih neke učenice kupile i na Pagu kad su tamo bile na ljetovanju. /Paola Tukša, 6. a; foto: S.L./
U programu “Škole za Afriku” prošle školske godine sudjelovale su 244 hrvatske škole i 96 vrtića
Zahvaljujući inicijativi učiteljice Nataše Tumpak Brčić, naša se škola od ovog polugodišta uključuje u program “Škole za Afriku”. To je program koji je UNICEF-a (međunarodna organizacija koja se brine za djecu), započeo 2004. godine s ciljem da pomogne u obrazovanju djece siromašnih afričkih zemalja.
Dok je nama pohađanje škole uobičajena stvar, u ovom 21. stoljeću u Africi više od 38 milijuna djece ne pohađa školu. Siromaštvo i nedostatak škola najvažniji su razlozi zašto ta djece ne idu u školu. UNICEF zato potiče aktivnosti kojima bi se djeci omogućilo školovanje. Hrvatska u programu “Škole za Afriku” sudjeluje od 2008., a naša škola prvi puta je sudjelovala 2009. Tada su učenici prikupili ukupno 8.687 kuna. Novac su prikupili skupljanjem starog papira i boca, dobrovoljnih priloga učenika te prodajom kolača na Obrtničkom sajmu u Križevcima. Učiteljica Tumpak Brčić kazala nam je da je potaknula uključivanje u ovaj UNICEF-ov program jer želi svoje učenike odgajati u duhu solidarnosti. Program sa svojim učenicima namjerava provoditi sve četiri godine.
Program “Škole za Afriku” provodi se u brojnim školama i vrtićima u Hrvatskoj. Prošle je školske godine sudjelovalo je 244 škole i 96 vrtića, a prikupljeno je ukupno 580.000 kuna. Tim se novcem doprinijelo kvalitetnijem školovanju djece u siromašnoj afričkoj državi Burkina Faso gdje svako treće dijete ne pohađa školu.
U Klinčeku ćemo uskoro pisati na koji način naši prvašići namjeravaju prikupljati novac za djecu Afrike, a u nastavku pročitajte što se može afričkoj djeci kupiti za određeni iznos novca. Pogledajte i UNICEF-ove kratke filmove o obrazovanju afričke djece i programu “Škole za Afriku”. te kratku Prezi prezentaciju na čijem kraju je i nekoliko fotografija sa štanda naše škole na Obrtničkom sajmu 2009. /Iva Šantić, 6.c; fotografije preuzete s interenta/
Što se prikupljenim sredstvima može osigurati?
95 kn
knjige i bilježnice za 2 učenika za 1 školsku godinu
190 kn
klupa i stolice za dva učenika
350 kn
dodatna edukacija učitelja/odgojitelja za kvalitetniji odgojno-obrazovni rad
500 kn
školovanje 2 djece u 1 godini (knjige, bilježnice, materijali, školske uniforme i trošak poučavanja)
700 kn
“škola u kutiji” – metalna kutija s materijalima za aktivnosti učenja i poučavanja u školi (bilježnice, olovke, ploča i dr.); školski komplet sadržava dovoljno pribora za 1 učitelja i 80 učenika
16 800 kn
opremanje ustanove za predškolski odgoj i edukaciju
25 000 kn
izgradnja centra za alternativno osnovno obrazovanje za djecu koja su napustila redovito obrazovanje
Birajmo što gledamo – mi YouTube generacija trebamo donijeti pravu odluku i ne gledati vlogove čiji sadržaji nekog vrijeđaju i izruguju se drugačijim ljudima i običajima
Video Paula Logana pod nazivom „Pronašli smo mrtvo tijelo u japanskoj šumi samoubojstva“ objavljen posljednjeg dana 2017., izazvao je osudu i zgražanje YouTube zajednice. Smatram s pravom jer Logan, čije radove na videu prate milijuni mladih, doista je pretjerao.
Bila sam jedna od onih koji su video pogledali prije nego što ga je Logan, suočen s brojnim kritikama, obrisao s YouTubea. YouTube mi je preporučio da pogledam taj video i ja sam kliknula.
U tom meni, vjerojatno i vama preporučenom videu, poznati vloger Logan u Japanu posjećuje šumu poznatu po samoubojstvima. Nakon nekoliko minuta nailazi na obješeno mrtvo tijelo i bezobzirno ga prikazuje u videu i šali se na račun tog tijela i samoubojstva.
Video me šokirao, pa sam poslije pratila i napise o tom videu i doznala da je Logan obrisao video nakon što je dobio brojne negativne reakcije. Nakon skidanja videa Logan se i ispričao. Tek za par dana uslijedila je i reakcija YouTuba.
Nažalost, YouTube ga nije posve blokirao, već više, kako to piše netokracija.com, neće biti “dio Google Preferred oglašivačkog programa koji brendovima omogućuje oglašavanje na najvećim YouTube kanalima.” Neće moći surađivati i na YouTube Redu, pretplatničkom programu koji omogućuje ekskluzivne sadržaje bez reklama. Pod upitnikom su navodno i njegove uloga u dva filma. Ipak YouTube ga nije posve blokirao, već će mu samo zarada po kliku biti nešto manja. YouTube ga se nije posve odrekao, pretpostavljam zato jer na njemu i dalje žele zarađivati. Već spomenuta netokracija.com piše da mu je broj pratitelja čak i porastao za oko 100.000 tisuća.
Pročitala sam i njegovu ispriku u kojoj između ostalog piše i da video nije napravio da bi postigao što veći broj klikova. Piše i da je prvi puta svoju moć pogrešno zloupotrijebio.
Loganovi vlogovi na YouTubeu imaju oko 300 milijuna pregleda mjesečno, a na Instagramu ima 16 milijuna pratitelja. Dakle, njegovi vlogovi imaju veliku medijsku moć. Mogu utjecati na ponašanje i stavove onih koje ga prate. Kad već YouTube ne vodi dovoljno računa i propušta sadržaje koji mogu negativno utjecati na gledatelje, mi sami možemo nešto učiniti. Takve neprimjerene sadržaje možemo prijaviti administratorima.
Već sam spomenula da sam pročitala Loganovu ispriku. Ja mu ne opraštam. Bilo je jako ružno što se šalio na račun samoubojstva. Samoubojstvo nije stvar o kojoj se na takav način treba govoriti. Trebao je donijeti pravu odluku i ne snimati obješeno tijelo, a mi YouTube generacija trebamo također donijeti pravu odluku i ne gledati vlogove čiji sadržaji nekog vrijeđaju. Također i sve druge sadržaje na interentu koji izruguju i vrijeđaju drugačije ljude ili običaje i na tome zarađuju, drugim riječima trebamo birati što gledamo. /Iva Šantić, 6.c; fotografije preuzete s interneta/
Pod praznicima smo Zagrebu učili o filmu zajedno s oko 200 učenika i učitelja
Sve raširenija pojava selfi fotografiranja tema je kratkog dokumentarnog filma “Park 2018”. U snimanju tog filma sedmaš Patrik Benčak i ja sudjelovali smo od 8. do 12. siječnja jer smo pohađali radionicu dokumentarnog filma u zagrebačkom Kinu Tuškanac. Ovu i radionicu animiranog filma te filmsku nastavu za srednjoškolce organizirao je Hrvatski filmski savez pa je posljednji tjedan zimskih praznika u Kinu Tuškanac boravilo više od 200 učenika i učitelja ljubitelja filma.
Na našoj radionici animiranog filma bilo nas je 10, a radionicu je vodio Marinko Marinkić, student snimanja Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu i član čuvenog filmskog kluba Studio kreativnih ideja Gunja. Naš voditelj bio je vrlo simpatičan i svima nam se svidio. Film smo snimali u Art parku koji se nalazi na Strossmayerovom šetalištu 99, vrlo blizu Kina Tuškanac. Bilo je zanimljivo promatrati i snimati ljude koje se tamo dolaze slikati. U filmu smo zabilježili nekoliko interesantnih načina selfi snimanja- u Zanimljivo je bilo promatrati i reakcije ljudi kad su primijetili da ih snimamo. Da bi snimili interesantne momente morali smo dugo “vrebati”, pažljivo promatrati i snimati. Snimali smo s fotoaparatom, u posljednje vrijeme sve popularnijim sredstvom za snimanje videa.
U našem filmu nema govora, samo slika, zvukovi atmosfere i glazba. To je drugačiji film od onih kakve snima naša filmska grupa te smo putujući vlakom s našom voditeljicom filmske razgovarali kako bi možda i mi mogli pokušati snimiti film bez govora.
Bilo mi je lijepo na radionici, a od cijelog filmskog procesa najviše mi se sviđa montaža jer tada nastaje film. Svidjele su mi se i kratke šetnje Zagrebom prije i poslije radionice. Upoznali smo neke ulice u središtu Zagreba, ponajviše Ilicu i sigurna sam da bih sad i sama znala doći od željezničkog kolodvora do Kina Tuškanac. Zagreb je lijep i u njemu ima puno mjesta o kojima se može snimiti film. /Iva Šantić 6.c; foto: HFS, S. L./
Božić i Nova godina su za nama, no lijepo je sjetiti se kako se obilježavaju ti dani u našem kraju. Tekst o običajima u njenoj obitelji novinarka Iva Šantić oblikovala je u kratku Storyjumper knjigu. Jedan od zanimljivih običaja je i Šiberjevo.
Ivina knjiga dostupna je i na engleskom, a ta je verzija na stranici bloga projekta “Small step for film, a big one for European citizenship”. Ovdje pogledajte Ivin Storyjumper na hrvatskom.
Korištenje servisa u oblacima može biti spas ukoliko vam se pokvari računalo ili izgubite mobitel
U ovoj rubrici pišemo o stilovima i trendovima i zato smo ovdje odlučili smjestiti i tekst o sve popularnijem spremanju podataka s računala u tzv. oblak servise ili kako ih se uobičajeno zove Cloud servise. Takvi nam servisi omogućavaju spremanje podataka s našeg računala ili mobitela u virtualni prostor, a omogućavaju nam pristup našim podacima od bilo kuda ukoliko imamo pristup internetu.
Kako to korisno može biti nedavno se uvjerila i jedna poznanica koja je izgubila svoj iPhone. Na iPhonu je imala mnoštvo fotografija, videa i dokumenata. Srećom sve je pohranjivala u Cloud. Kad je uspjela pristupiti svojim podacima, “tuga” zbog izgubljenog mobitela znatno je splasnula.
Dakle trend spremanja podataka u oblake je vrlo koristan, a za razliku od nekih drugih trendova može biti i besplatan, naravno ukoliko smo dobro informirani. Zato smo mi za vas istražili koji servisi omogućuju besplatno smještanje podataka. Prema pisanju portala e-kako.geek.hr najviše prostora za besplatnu pohranu podataka, čak 50 GB, nude servisi Cloudwatt i ADrive.
Spomenuti servisi, ipak nisu među najpopularnijima, već su to prema pisanju portala pcchip.hr slijedeći servisi Dropbox, OneDrive, Google Drive, Box i SugarSync.
Njihova popularnost, kako piše već spomenut portal pcchip.hr, ne ovisi samo o besplatnom prostoru već i o nekim drugim mogućnostima. Npr. o maksimalnoj veličina datoteke koju je moguće prenijeti (uploadati) odjednom te postojanje odnosno nepostojanje ograničenja na brzinu preuzimanja ili slanja i mogućnostima dijeljenja sadržaja. Dropbox nudi besplatnu pohranu podataka do 2 GB, OneDrive do 7 GB, Box do 10 GB, dok je SugarSync besplatan samo 30 dana.
Na kraju valja spomenuti Google drive koji nudi 15 GB i svima nam je možda najdostupniji jer nas većina ima Gmail račune. Naime, svima koji imaju Gmail račune Google drive je automatski dostupan. Na Google je potrebno samo upisati Google disk ili Google drive i korištenje Google drivea može početi. Google drive je jako popularan i zbog svojih mogućnosti dijeljenja sadržaj.
On nam omogućuje da neki dokument uređujemo istovremeno s osobama s kojima smo podijelili dokument. Nama učenicima ta je mogućnost posebno korisna kad moramo zajedno pripremati prezentacije. Nema potrebe da idemo jedan k drugome, već prezentaciju možemo zajedno uređivati svaki iz svoje kuće. Dobro je to i što Google drive sve što zajedno radimo automatski sprema.
Dakle, zbog svega navedenog toplo preporučujemo korištenje nekog od Cloud servisa. /Patrik Benčak, 7.b; fotografije preuzete s interenta/
Božićni motivi, šalice, čokolade i kozmetički proizvodi bili su najčešći pokloni kojima smo se jučer darivali u našem 6.c razredu.
Slična darivanje bila su i u svim ostalim razredima jer božićno darivanje dugogodišnja je tradicija u našoj školi, a darivanju nekoliko dana prije prethodi izvlačenje partnera koje darujemo.
Blagdanskoj atmosferi zadnjeg dana nastave u prvom polugodištu, osim darivanja pridonijele su i razredne proslave. U našem razredu za vrijeme sata hrvatskog s našom razrednicom Ivanom Svrtan počastili smo se grickalicama, bombonima i sokovima. Naravno bilo je i dobre glazbe i bili smo baš veseli. Da je Božić barem svaki dan. /Iva Šantić, 6 c, foto: S.L./
Nekoliko dana uoči Božića naši su učenici u čast Božića održali priredbu u Društvenom domu u Miholcu. Ovaj puta pridružili su im se i učitelji. Oni su bili šećer na kraju. Naime, priredba je završila s tri izvedbe učitelja.
Priredbi je nazočilo puno učenika, roditelja i učitelja. Na priredbi su bili i članovi školskog odbora te Franjo Poljak, načelnik Općine Sveti Petar Orehovec. Načelnik i ravnatelj Stjepan Lučki okupljenima su čestitali Božić.
Priredbu su vodili Sebastijan Orak i Lucija Biljan
Ovaj puta činimo iznimku i objavljujemo rad naše bivše učenice. Iznimka je i to što to nije članak već njen govor na temu rodne ravnopravnosti. Naime, razgovarajući prije nekoliko dana s našom bivšom učenicom Anom-Marijom Ferenčak pričali smo i o njenom velikom uspjehu na natjecanju u govorništvu #PrvaGeneracija. To je natjecanje organiziralo veleposlanstvo Švedske, a pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti i obrazovanja te uz potporu saborskoga Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Taj je govor Ana-Marija Ferenčak kao jedna od 10 finalista navednenog natječaja održala u Saboru 28. travnja, 2017. Mentorica joj je bila njena razrednicaSenka Gašparec Lugomer.
Govor Ana-Marije Ferenčak Rodna ravnopravnost: “Jednako si bitna!”
Dobar dan! Prvenstveno bih željela napomenuti kako mi je izrazita čast držati govor pred ovakvom publikom. Ne samo držati govor, već i ovako mlada biti u mogućnosti iskazati svoje mišljenje izvan svoje okoline. Dakle, također i izvan svoje zone udobnosti. Ja sam Ana Marija Ferenčak, učenica trećeg razreda Srednje škole Ivan Seljanec Križevci. Ja sam djevojka od 18 godina i još uvijek smatram kako mogu promijeniti svijet. U nijednom trenutku se nisam dvoumila oko odabira teme i osjećam se počašćeno što imam priliku biti saslušana. Što mogu reći ono o čemu razmišljam već duže vrijeme.
Moram priznati kako sam od prvog trena imala tisuću nepovezanih ideja i rečenica u glavi koje vam želim ispričati. Brainstorming na vratima sobe, rezultirao je mnoštvom pojmova ispisanih na samoljepljivim blokovima.
Usred svih tih pojmova koji su nazirali ispod naslova „ Rodna ravnopravnost“ stajao je listić na kojem je pisalo „Boja ne definira spol“. U tom trenu sjetila sam se jedne zgode koja se zbila kada sam imala 6 godina. Naime, ulaskom u predškolu morala sam nabaviti ruksak, papuče i sve potrebne stvari. Hodala sam po trgovini s mamom i ugledala jedan predivan plavi ruksak koji je na sebi imao brodić i valove. Od prve sam se zaljubila u njega, a pored njega je stajao ružičasti ruksak na kojem je bila otisnuta barbie lutka. Naravno da je mamu iznenadio moj odabir kada sam htjela baš taj plavi ruksak. Pokušala me uvjeriti kako će zasigurno sve djevojčice u skupini imati ružičaste ruksake i da je taj ruksak „ruksak za djevojčicu“. Naravno, da meni kao djetetu nije bilo bitno koje su boje za djevojčice a koje za dječake, nisam ni shvaćala zašto bi neke boje morale biti za djevojčice a neke za dječake. Bitno mi je bilo samo da mi se ruksak dopada. Samo ću napomenuti da sam prvi dan imala identičan ruksak kao još četiri dječaka. Možete zamisliti kako su „jednostavne“ bile nadolazeće godine mog odgoja.
Dakle, na početku bih željela postaviti pitanje: Kada zapravo počinje utjecaj još uvijek prisutne rodne nejednakosti u životu pojedinca? Je li ista vezana uz odgoj, medije, crkvu ili samog pojedinca?
Živimo u vremenu demokracije. U vremenu kada mnogi tvrde kako je rodna nejednakost stvar prošlosti, te kako danas žene imaju sva prava i slobode. A u isto vrijeme ljudi poput gospodina Janusza Korwina-Mikkea ljudi su na visokim pozicijama i mišljenja su kako bi žene trebale zarađivati manje od muškaraca. Ovaj specifični slučaj završio je suspenzijom od 10 dana. Naravno da ta suspenzija bitno ne mijenja ono što je rečeno. Ne mijenja reakciju milijuna žena koje su s nevjericom slušale govor poljskog poslanika koji se brzo proširio svijetom.
Kako bih mogla nastaviti moram navesti jednu poznatu definiciju. Feminizam je kako navodi Encyclopedia Britannica, “ društveni pokret koji za žene traži jednaka prava i isti status kakav imaju i muškarci, kao i slobodu da same odlučuju o svojoj karijeri i o uređenju svog života”. Slobodno mogu reći kako ovdje govorimo o rodnoj ravnopravnosti. Često se danas pojam „feminizam“ interpretira kao nešto loše, nešto nepotrebno. Neki su mišljenja kako feminizam zapravo zagovara žensku superiornost nad muškarcima. Dominaciju. Jedan kratak period čak sam se bojala naglas reći kako sam feministkinja. Mnoge žene govore kako nisu feministkinje, već samo žele rodnu ravnopravnost. Ali kako nešto zaštititi ako ne daješ tome dovoljno veliku važnost?
Tijekom prošlih stoljeća žena je uvijek bila u sjeni muškarca. Manje vrijedna, manje inteligentna, manje sposobna, slabija. Žene ne mogu voditi samostalan posao, žene ne mogu odgajati samostalno dijete, žene ne mogu biti uspješne ni jake kao muškarci. Ali ono što sam ja uočila u posljednjih nekoliko godina mog života jest da žene mogu. Žene mogu stajati uz bok bilo kojeg muškarca ako one tako žele. O samoj praksi rodne ravnopravnosti danas možemo govoriti s nacionalnog i svjetskog stajališta. Američko istraživanje International Centre for Research on Women provelo je istraživanje nazvano Muškarci i rodna ravnopravnost u 6 zemalja svijeta, jedna od njih bila je i Hrvatska. Istraživanja su pokazala kako je rodna ravnopravnost prisutna samo u teoriji, ali ne i praksi. Kako muškarci još uvijek prihvaćaju određene stavove koji se vežu uz stereotipnu ulogu muškarca. Također, doznajemo kako obrazovaniji i mlađi muškarci više prihvaćaju rodnu ravnopravnost. No zabrinjavajući podaci govore kako je vrlo nizak postotak očeva prisutan pri rođenju svog djeteta i/ili uzimanju dopusta pri rođenju, što naravno smatram da se reflektira i na sam odgoj djeteta. Dijete je tada više privrženo majci, te se za nju očekuje da boravi kod kuće i bavi se djetetom, automatski stvarajući stereotipnu ulogu žene koja ima niske ili nikakve prihode, gotovo nema pravo glasa i u čestim slučajevima žrtva je nasilja, ne samo fizičkog već i onog manje vidljivog, psihičkog. Naravno, da je u razvijenijim zemljama svijeta, gdje je rodna ravnopravnost ipak ranije zauzela mjesto među ljudima, situacija donekle bolja, ne mijenja činjenicu da se žene još uvijek smatraju manje vrijednima od muškaraca.
Ali to se danas treba promijeniti. Danas treba osigurati ženama jednako mjesto pod suncem kao i muškarcima. Dakle, osigurati jednaka primanja bez obzira na spol. Osigurati političku poziciju bilo kojoj kvalificiranoj osobi bez obzira nosi li suknju ili kravatu. Osigurati da se kvalitetnim obrazovanjem i odgojem eliminira diskriminacija žena, te da svaki pojedinac slobodno uživa u svojim pravima i slobodama.
Da zaključim, rodna ravnopravnost je prijeko potrebna. Ona se trebala dogoditi jučer, stoga ne smijemo čekati sutra. Danas moramo biti jednaki. Iako je rodna ravnopravnost cilj do kojeg nije lako doći, jedna je od najvažnijih garancija mira u svijetu.
Ovo govorim svim djevojčicama koje će me slušati. Ti to možeš. Jednako si bitna. Možeš nositi nogometni dres, političku titulu, haljinu, astronautsko odijelo. Možeš trčati jednako brzo kao Ivan. Možeš skočiti jednako visoko kao Luka. Ti to možeš, jer si jednako bitna! Hvala!
/ Ana Marija Ferenčak, SŠ „Ivan Seljanec“ Križevci, 4.a razred /
