Home Blog Page 96

Čipovi u Tanji, Blaži i Felixu “govore” kako žive hrvatski vukovi

0

Zaštićena vrsta

Devedesetih godina u Hrvatskoj bilo svega pedesetak vukova

Crvenkapica jedna je od onih bajki koje se sigurno svi sjećamo zbog strašnog vuka koji pojede bakicu. U stvarnosti vukovi uglavnom bježe od ljudi i hrane se životinjama. Kad ne ulove neku divljač, zadovoljit će se glodavcima, insektima, strvinama pa čak i biljnom hranom. I proždrljivost vukova spada u područje bajke. Naime, prema istraživanjima vuk u prosjeku pojede dnevno oko  2 kilograma hrane.

Vukovi su u Hrvatskoj strogo zaštićena životinja jer su na popisu ugroženih životinja. Na web stranici   life-vuk.hr  piše da je još prije stotinu godina vukova bilo po cijeloj Hrvatskoj, a početkom 90-tih bilo je ih je svega pedesetak i to  u samo u Gorskom kotaru i Lici. Otkako je vuk na popisu ugroženih životinja te je i zakonom zabranjeno njegovo ubijanje broj vukova je porastao. Prema podacima za 2013. godinu, u Hrvatskoj živi između 142 do 212 vukova raspoređenih u oko 50 čopora.

U Hrvatskoj zaštićeno 1624 životinjske vrste i podvrste

Među njima su i Ines, Hilda, Felix, Tanja i Blaža. Naime, neki od vukova dobili su imena jer se u sklopu projekta LIFE-III projekt “Zaštita i upravljanje vukovima u Hrvatskoj” praćene aktivnosti vukova.  Neki poput spomenutih vukova praćeni su  telemetrijski (dobili su čipove s odašiljačima), a neki praćenjem tragova u snijegu.
Nismo pronašli podatke jeli  se njihov broj u posljednjih 5 godina povećao, no a internetu ima dosta tekstova o upadima vukova u naselja. Npr. ove godine u svibnju u selu Tugarama (Splitsko-dalmatinska županija) vukovi su jednom čovjeku zaklali 10 ovaca i jedno janje. Vlasnici janjadi su ogorčeni, ali svjesni su da se to događa – jer su se zapustile i šume i poljoprivredne površine više nama divljači. Nema zeca, nema divlje svinje, nema jarebice, bježe iz prašuma i vukovi nemaju što jesti. Jednostavno je narušena prirodna ravnoteža – rekao je stočar Ivica Điko, nedavno za Jutarnji list.

Zato da se ne naruši prirodna ravnoteža postoje i liste zaštićenih životinja. Na stranici skole.hr pronašli smo podatak da je u Hrvatskoj zaštićeno 1624 životinjskih vrsta i podvrsta.

A sad još nekoliko podataka o vuku. Najveći vukovi žive na području Litvanije, Bjelorusije, Aljaske i Kande. Bez repa su dugački do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm te mogu dostići težinu do 80 kg. Najmanji vukovi žive na Bliskom Istoku i na Arabijskom poluotoku. Dugački su do 80 cm bez repa, a teški su do 20 kg. Građom tijela vuk je prilagođen trčanju, osobito dugotrajnom kasu. U jednom danu vuk može prijeći udaljenost od 100 km.

Vukovi  tuguju za prijateljima

Vukovi žive u čoporima od 3 do 4 pa do 20 jedinki. U čoporima pravila određuju alfa mužjak i ženka. Novija istraživanja su pokazala da to nisu vukovi koji se bore za vlast u čoporu, nego vlast ostvaruju time što su roditelji. Utvrđeno je da uz roditelje  u čoporu žive i mlađi vukovi dok ne odu na neko drugo područje.

Vučje zavijanje piše index.hr može se čuti na udaljenosti preko 6 kilometara. Alfa i veći ukovi navodno proizvode dublje zvukove. Zavijanje je vukovima vrlo važno i zato što se oni često razdvajaju zbog većih šansi da ulove  plijen. Kad nešto ulove zavijaju da  prizovu i ostale na gozbu.

Zavijanjem upozoravaju i druge čopore da se drže dalje od njihovog teritorija.  Čopori se međusobno i napadaju, a tvrdi se i da su vukovi glavni uzrok smrti vukova.

Iako strašni, ako ne za bakice onda za ovce i svoje neprijatelje iz drugih čopora, vukovi su i snažno vezani za prijatelje iz svog čopora. Navodno  oko 6 tjedana tuguju nakon što im ugine prijatelj iz čopora. Dobru ćud pokazuju i prema mladima i svi zajedno, a ne samo otac i majka, brinu se o mladim vučićima u čoporu. /Josipa Đuran; foto: preuzeto s intenreta/

Zavijanje bijelih vukova

Hela, Neymar i Messi pobjednici kviza o bontonu

0
OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Pristojno ponašanje

 

HelaHelena Črnek , pobjednica je jučer  (21.11. 2018) održanog Kahoot kviza o bontonu. Po osvojenim bodovima slijede je Neymar  i Messi. Naime, tako su sebi na kvizu nadimke dali učenici Martin Bošnjak i Ivan Ifšak.

Ni mi ostali nismo bilo loši na kvizu. Na većinu pitanja znali smo odgovoriti jer smo protekla dva tjedna u našoj školskoj knjižnici četiri školska sata učili o pristojnom ponašanju.

O ponašanju za stolom, pristojnom navijanju, čuvanju društvene imovine, odijevanju, ponašanje prema drugačijima i brojnim drugim temama,  učili smo razgovarajući i čitajući  iz knjiga. Čitali smo dijelove romana  Pipi Duga Čarapa i Bilješke jedne gimnazijalke, neke priče e iz zbirke Bum Tomica te priče iz Bontona Zvonimira Baloga.

Primijetila sam da je svima bilo zanimljivo i prilikom igranja Kahoot kviza. Svi smo se veselili svakom točnom odgovoru i bodu, a bodovi i plasman se u ovom kvizu vide odmah nakon što istekne vrijeme za odgovor. /Josipa Đuran, 5.a; foto: S. L./

Najniži poni na svijetu visok je samo 50 cm

0

Mali konji

U Guinnessovoj knjizi rekorda piše i da je najmanji poni težak samo 28 kilograma

Prvi put sam poni konja vidjela na Križevačkom velikom Spravišču. Bilo je to prije tri godine. Tada sam imala 8 godina. Jahala sam malog crnog ponija koji je bio visok otprilike  do mog vrata.

Bila sam sretna što su mi moji dozvolili da jašem na njemu. Otad je poni moja najdraža životinja. Najradije bih imala jednog kod kuće, ali kako to nije moguće veseli mi kad o ponijima vidim neku emisiju na televiziji, a ponekad o ponijima tražim i članke na internetu. Zahvaljujući internetu naučila sam da je poni vrsta konja  značajno nižeg rasta.

Poni Einstein

Poni Petie

Oni su ovisno o pasmini visoki od 80 – 140 cm. Ima i znatno manjih ponija. U Guinnessovoj knjizi rekorda piše da je najmanji poni visok 50 cm i ima 28 kilograma. Taj se poni zove Einstein, a kad se oždrijebio imao je svega 2,7 kilograma.
Jednog isto jako malog ponija, visokog svega 63 cm, u talijanskog gradu Castellu ukrali su njegovom vlasniku na sajmu i tražili za njega otkupninu od 10.000 eura. Ipak, netko je javio vlasniku gdje se nalazi njegov ljubimac i policija ga je pronašla i vratila vlasniku.

Poni Petie ljubimac malih pacijenata u bolnici u američkom gradu Clevlandu

Poni Petie

Pročitala sam i da je poni Petie omiljeni ljubimac malih pacijenata u dvije bolnici u američkom gradu Clevlandu. On je terapeutski konj, visok je jedan metar i težak oko 170 kilograma. Djeca mu se jako vesele kad ih posjeti u bolnici. Petie svoj terapeutski posao radi već 20 godina.

Poniji se osim po visini, od konja razlikuju i po nerazmjernoj građi tijela. Imaju kratke noge, snažan vrat i grudi. Za razliku od konja imaju i veoma siguran korak, stabilni su u pokretu i vrlo se dobro kreću na neravnim i stjenovitim podlogama. Od konja se razlikuju i po karakteru. Znaju biti puno živahniji. Iskusni uzgajivači, kažu da su ponekad i vrlo tvrdoglavi.

Shetlandski poniji

Ima čak 60 različitih vrsta ponija, no najpoznatiji je shetlandski poni. On potječe sa istoimenog škotskog otoka. Jako je snažan i izdržljiv. Može nositi čak dvostruko veći teret od sebe i može živjeti četrdesetak godina, što je gotovo dvostruko duže od životnog vijeka konja. U prošlosti su ga koristili kao zaprežnog konja za vuču tereta i za rad na poljoprivrednim imanjima. Danas se poniji rijetko koriste u takve svrhe, no pročitala sam da ih u nekim zemljama koriste za kasačke utrke. Na njima se naravno utrkuju djeca.

Na internetu sam pročitala i tekst o dvije ponice Giti i Gani. One žive su selu Dračevcu kod Zadra i često nakon paše u voćnjaku svrate u obiteljski kafić. Vole obilaziti stolove redovitih gostiju koji obično za njih pripreme šećer ili kruh.Puno se pisalo i poniju u jednoj reklami. U njoj zahvaljujući dobroj montaži izgleda kao da poni pleše. /Helena Črenek, 5.a; fotografije preuzete s interenta/

Video o poniju koji pleše

Video o Einsteinu najmanjem poniju na svijetu

Shetlandski poni

Filmovi s učeničke razmjene u Poljskoj

0

Kizoa

Na stranicama Klinčeka pisali smo kako nam je bilo na učeničkoj razmjeni u Poljskoj u rujnu. Uz tekstove bilo je i i nešto fotografija, no ovih smo dana u web alatu Kizoa uredili i nekoliko kratkih foto filmova o danima provedenim kod naših poljskih partnera.

Podsjetimo razmjena u Poljskoj održala se u sklopu Erasmus + projekta “Small step for film, a big one for European citizenship” od 24. do 28. rujna.  Na razmjeni su nas predstavljali Antonija Poljak, Jelena Poljak, Iva Šantić, Paola Tukša,  i David Lučki.

Za svaki dan napravili smo po jedan film, a prvi uvodni posvetili smo našem prvom putovanju avionom i razgledavanju Krakowa.
Više o web alatu Kizoa dostupno je u tekstu na poveznici

Isprobajte Kizoa alata za uređivanje videa

Pokušajte i sami nije teško, a uređeni film možete preuzeti i na svoje računalo. /Iva Šantić/


http://www.kizoa.com/Movie-Video-Slideshow-Maker/d230566522k2555102o1l1/poland-journey  Iva Šantić – putovanje

http://www.kizoa.com/Movie-Video-Slideshow-Maker/d230577385k8888806o1l1/students-exchange-in-poland—1-day  Jelena Poljak – prvi dan

http://www.kizoa.com/Movie-Video-Slideshow-Maker/d230588608k7781975o1l1/students-exchange—poland–250918     Antonija Poljak – drugi dan

http://www.kizoa.com/Movie-Video-Slideshow-Maker/d230825644k8676554o1l1/students-exchange-in-poland–3rd-day–260918  Leona Peklić – treći dan

http://www.kizoa.com/Movie-Video-Slideshow-Maker/d230839159k3545132o1l1/students-exchange—4th-day—270918    Leona Peklić – četvrti dan

http://www.kizoa.com/Movie-Video-Slideshow-Maker/d230849464k8923880o1l1/students-exchange-in-poland—5th-day—280910   Paola Tukša – peti dan

Film i tolerancija

0

Hafiz

Mnogi sukobi dešavaju se zbog nedostatka tolerancije ili kako bismo to drugačije rekli snošljivosti prema drugačijima, prema različitima od nas. Sutra se obilježava Međunarodni dan tolerancije, a mi vam tim povodom želimo reći da o toleranciji u našoj školi ne učimo samo tom prigodom.

Nedavno smo o toleranciji učili i u sklopu Erasmus+ aktivnosti “Vrijeme je za školski film”  gledajući film “Hafiz”.  Film su snimili učenici OŠ Marije Jurić Zagorke iz Zagreba,  a mi smo doznali  što znači riječ hafiz. Nekoliko nas pripremilo je i kratke komentare u web alatu Flipsnack.

Spomenuti film dostupan je na poveznici ispod teksta kao i naši komentari pripremljeni u web alatu Flipsnack. Na posljednjoj poveznici dostupne su upute za izradu prezentacije u web alatu Flipsnack.

https://www.flipsnack.com/nati01/hafiz.html

Natalija Sedlar

https://www.flipsnack.com/7767A6C8B7A/hafiz-komentar-filma.html

Marinela Miklečić

https://www.flipsnack.com/peace333/hafiz-cro-verzija.html

Patrik Benčak

https://www.flipsnack.com/lesickistojanka/flipsnack-upute.html

upute za izradu Flipsnacka

Izvrsni čitači natjecali se čitanju naglas

0
OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Mjesec knjige

Ukupno 22 učenika sudjelovalo na natjecanju

Neki učenici nižih razreda izvrsno čitaju i tekstove koje nikad prije nisu vidjeli. Na našem školskom natjecanju u čitanju na glas to je posebno bilo uočljivo kod pobjednica, trećašice Ive Beloše i četvrtašice Lare Trušček. Doznali smo to od članica povjerenstva za smjenu B – Dubravke Kos i Marine Golec.

Natjecanje je održano jučer i danas u školskoj knjižnici. U kategoriju petih razreda pobjednica je bila učenica 5. b Petra Kušec. Ona je jednako uvjerljivo i izražajno pročitala oba teksta i to bez ijedne greške. Također izvrsno bez ijedne greške u oba teksta,  pripremljenom i nepripremljenom,  čitala je i učenica Anastazija Blagaj, no ona je pročitala nekoliko riječi manje, a u ovom se natjecanju uz točnost mjerila i brzina čitanja.

U kategoriji šestih razreda pobijedio je učenik 6. b Bojan Lučki, koji je bio bolji u nepripremljenom tekstu. U prvom pripremljenom na trenutak se zbunio i šutio zbog čega je pročitao manje riječi nego u tekstu kojeg nije imao prilike vidjeti prije natjecanja. To smo doznali od članica povjerenstva za B smjenu Nataše Tumpak Brčić i Blaženke Svobode.

Natjecanju je pristupilo 22 od 23 prijavljena učenika. Najaviše je bilo četvrtša i petaša, po 7. Natjecala su se po 4 šestaša i trećaša. U kategoriji sedmaša najtecala se samo Iva Šantić, koja je također bila izvrsna u čitanju ulomaka iz romana “Gospodar munja” Ivice Ivanca.

Trećaši su čitali “Sijač sreće” Božidara Prosenjaka, četvrtaši ulomke iz romana “Nemam vremena” Sanje Pilić. Natjecatelji iz petih razreda čitali su ulomke iz romana “Djevojčica koja je preskočila nebesa” Zorana Pongrašića, a šestaši “Zvonka zmaj i tri kavalira” Branke Primorac. /Leona Peklić, 7.c, foto: S.L./

Natjecatelji iz trećeg razreda

Iva Beloša – pobjednica u kategoriji treći razred

Iva Jelušić- treći razred

Julija Ban- treći razred

Leonardo Pečnik – treći razred

Lara Trušček – pobjednica u kategoriji četvrti razred

Sonja Plavec – četvrti razred

Karla Kos – četvrti razred

Marija Senko – četvrti razred

Fran Košutić – četvrti razred

Lea Hrandek – četvrti razred

Valerija Puškar – četvrti razred

Petra Kušec – 5.  b – pobjednica u kategoriji petih razreda

Anastazija Blagaj – 5. b

Josipa Đuran – 5. a

Helena Črnek – 5. a

Helena Hlebić – 5. a

Nela Šantatić – 5. a

Bojan Lučki – 6. a – pobjednik u kategoriji šestih razreda

Lorena Benčak –  6. b

Ines Prepolec – 6. a

Filip Občević – 6. a

Iva Šantić – 7. c

Učiteljice Marina Golec i Dubravka Kos -članice povjerenstva

Romi su najdiskriminiranija nacionalna manjina u Hrvatskoj

0

Svjetski dan romskog jezika

Nagrađenu prezentaciju o Romima pripremila je Antonija Poljak

U svijetu se govori na oko 7000 jezika. Jedan od njih je i romski kojeg čini 60-tak različitih dijalekata. Ipak većina Roma govori chib jezikom. Taj podatak spominjemo jer se sutra 5. studenog obilježava  Svjetski dan romskog jezika. Romska nacionalna manjina u Hrvatskoj taj dan obilježava kao svoj nacionalni praznik, a zanimljivo je napomenuti da je UNESCO (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu) Svjetski dan romskog jezika proglasila 2015. na inicijativu Republike Hrvatske.

Hrvatska je za Svjetski dan romskog jezika predložila 5. studeni zato što je na taj dan 2008. izdan prvi hrvatsko-romski rječnik. Autor rječnika je Veljko Kajtazi,  zastupnik romske manjine u Saboru RH.

U vezi romskog praznika želimo vas upozoriti na prezentaciju  učenice Antonije Poljak u vezi Roma. Prezentaciju je radila za potrebe Erasmus+ projekta “Mali korak za film, veliki za europsko građanstvo”. Naime, kao zadatak za razmjenu u Poljskoj  svaka od partnerskih zemalja trebala je napraviti rad o najdiskriminiranijoj skupini u svojoj zemlji.

Za svoju prezentaciju,  u kojoj se poziva na podatke iz Izvješća pučke pravobraniteljice za 2016. i 2017. godinu, Antonija Poljak dobila je nagradu na razmjeni učenika u Poljskoj.

Nagrade za  prezentacije na razmjeni u Poljskoj, dobile su i učenice Iva Šantić, za prezentaciju o Varšavi  te  Leona Peklić,  za prezentaciju o osobi koja se bori protiv diskriminacije.  Leona je u svojoj prezentaciji predstavila Zorana Pusića. /Iva Šantić, 7.c; foto: preuzeto s interenta/

Prezentaciju Antonije Poljak pogledajte na poveznici  https://sway.com/ERhcwzIfMYqj9LzT?ref=Link

Prezentacija Ive Šantić dostupna je na poveznici https://sway.com/jbZ0vCcpDJ7giAzZ?ref=Link

Prezentacije Leone Peklić dostupna je na poveznici https://www.canva.com/design/DAC7P_xLVLc/view

Izvrstan festival u krasnom gradu Dubrovniku

0
OLYMPUS DIGITAL CAMERA

DUFF

Naš film prikazivao se u konkurenciji s filmovima iz Grčke, Španjolske, Portugla, Srbije, Slovenije, BiH Makedonije, Crne Gore i Italije

Tvrđave Lovrijenac, Revelin, sv. Ivan i sv. Luka te kula Minčeta zajedno sa Dubrovačkim gradskim zidinama nekad su branile Dubrovačku republiku, a danas su mamac za brojne turiste iz cijelog svijeta.
Među stotinama turista koji su ujutro 20. 10. obilazili  dubrovačke gradske zidine, dugačke 1940 metara i na nekim mjestima široke čak do 6 metara,  bila sam i ja jer sam od 18. do 21. 10 boravila u Dubrovniku na 7. DUFF-u (Dubrovnik film festivalu.)

Šetajući zidinama uživala sam u pogledu na Stari grad Dubrovnik i osobito Stradun, žilu kucavicu Starog grada. Još bolji pogled na Stari grad Dubrovnik je s brda Srđ. I njega sam posjetila i to žičarom. Vožnja traje oko 4 minute i gondole su bile stalno prepune turista.

Puno turista stalno je bilo i na Stradunu kojim smo svaki dan prolazili do Kina Slobode. Kino se nalazi Trgu Luža u neposrednoj blizini prekrasne Kneževe palače i crkve sv. Vlaha i čuvenog Orlandovog stupa. Kako bismo došli do našeg cilja, Kina Slobode, svakog dana morali smo prolaziti kroz Vrata od Pila i pokraj Onofrijeve česme. Ta česma nalazi se na početku Straduna na malom trgu koji je nastao uz Vrata od Pila, a izgrdio ju je Onofrio della Cava davne 1483.godine.

Oduševila su me stare zgrade i utvrde Dubrovnika koje sam imala prilike vidjeti i s morske strane jer smo u subotu plovili brodom Tirena oko Starog grada. Brod je u potpunosti napravljen od drva i podsjeća na gusarski bord. Vožnju brodom, obilazak Zidina, vožnju žičarom i posjet brojnim muzejima sve su nam to omogućili naši domaćin, organizatori DUFF-a.

Uživala sam i na izvrsno organiziranim festivalskim projekcijama, na kojima su uz hrvatske prikazivani i filmovi iz Grčke, Španjolske, Portugla, Srbije, Slovenije, BiH Makedonije, Crne Gore i Italije. Naša škola na Festivalu se predstavila s filmom “Nek’ se tradicija ne zatrgne”, dokumentarcem o tradicionalnoj gradnju vuzmica.

Upoznala sam i Izdoru, glavnu junakinju filma nagrađenog s dvije nagrade

Od prikazanih filmova najviše su mi svidjeli filmovi “Igra skrivača” (” Hide’n’ seek”), horor priča snimljena na LJFŠ-u (Ljetnoj školi filma na otoku Šipanu) i “Pismo” film OŠ Strahoninec. Film govori o djevojčici Izidori i njenom slijepom prijatelju kojem pomaže od 1.razreda. Na kraju osmog razreda, prije rastanka kad svako kreće u odabranu srednju školu, ona mu piše oproštajno pismo. Ovaj emotivni film svidio se i žiriju koji mu je dodijelio prvu nagradu u kategoriji igranih filmova do 15 godina, a i publici koja ga je proglasila najboljim filmom festivala.

S otvaranja DUFF-a

Glavnu junakinju ovog filma, Izidoru, imala sam priliku i upoznati jer je bila u Dubrovniku. Kako obje idemo u glazbenu školu i to je bila tema naših razgovora pa mi je ispričala i da je jednom bila na natjecanju u mojoj glazbenoj školi Križevcima.

Još jedan film koji je osvojio sve nas, i žiri koji mu je dodijelio glavnu nagradu – Grand prix,  je film “Velika bijela kuća”. Film govori o mladima oboljelim od raka, a snimili su ga članovi Udruženja MladiCe iz Bosne i Hercegovine. /Paola Tukša, 7.a, foto: S.L./

Paola Tukša u Kinu Sloboda

Atraktivni nastup ekipe plesnog Step ‘n Jazz na otvaranju festivala

Na Srđu

Na Dubrovačkim gradskim zidinama

Uloga Koprivničko-križevačke županije u Domovinskom ratu

0

Predavanje

U 8. b razredu jučer (22.10. 2018.) je održano  predavanje o ulozi Koprivničko-križevačke županije u Domovinskom ratu. Predavači su bili Stjepan Hamonajec i Božo Lazar, koji su i sami bili branitelji u Domovinskom ratu. Govorili su nam o namjerama stvaranja Velike Srbije, pobuni i napadu srpskih oružanih snaga na Republiku Hrvatsku.

Pričali su  nam i o braniteljima iz naše Županije, kamo su slani, koje su bojne i gardijske brigade oformili te o broju ranjenih i poginulih. Govorili su nam i o značaju opskrbe i pomaganja naše Županije u ratu te o zbrinjavanju izbjeglica u Križevcima.

Slušajući ovo poučno predavanje doznali smo  i kako su branitelji iz cijele Hrvatske, pa tako i naše županije, bili spremni dati svoj život za slobodu naše Hrvatske. /Patrik Benčak, 8.b; foto: Darko Kožar/

“Jel’ se sjećaš?”

0
OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Mali DOKUart

Na filmskoj radionici u Bjelovaru bio sam zahvaljujući našem filmu “Mladi vrijede više”

Od 6.  do 12. listopada, najčešće su me zvali kolega. Bilo je to u Bjelovaru na radionici 11. Malog DOKUarta. Običaj da se međusobno zovemo kolegama uveo je naš voditelj, redatelj Damir Čućić. Vrlo brzo su takvo oslovljavanje prihvatili i drugi voditelji: snimatelj Boris Poljak te montažer Marinko Marinkić, a i mi polaznici radionice međusobno smo se tako nazivali. Kao da smo studenti.

Naši voditelji zamijenili su mi učitelje tijekom ovih 7 dana. Bili su zanimljivi i baš su se trudili objasniti nam kako treba razgovarati sa sugovornicima, snimati i montirati snimljeni materijal.
Snimali smo film “Jel’ se sjećaš?”. Glavne junakinje filma su gospođe Marica i Slavica koje su nedavno obilježile 50 godina mature. U našem filmu govorile su svoja sjećanja na školovanje u bjelovarskoj gimnaziji. Film smo snimali četiri dana i bilo je baš zanimljivo slušati njihova sjećanja. Posebno o tome kako su se nekad organizirali plesnjaci na koje su one išle u pratnji nekog od članova obitelji kako bi pazio na njih.

Snimati je zanimljivo, ali nije baš uvijek jednostavno. Kad smo snimali naše sugovornice dok hodaju ulicom, snimali smo kamerom iz ruke te smo morali hodati unatraške. Tu je potrebna velika spretnost. Desilo se da je naš voditelj Poljak udario glavnom u vatrogasni aparat. Srećom bio je to blaži udarac bez posljedica. No zato su mene ruke od nošenja kamere jako boljele. Iduće jutro nakon snimanja ruke kao da nisu bile moje. Nije jednostavno ni držati mikrofon na dugačkom stalku kad se snima zvuk. To smo radili u svakakvim položajima. Kako se mikrofon ne bio vidio u kadru jednom sam ga držao ležeći na podu.

Snimili 4 sata materijala za film od 7,5 minuta

Za naš film snimili smo oko 4 sata materijala, a film  na kraju traje 7,5 minuta. Tako smo odlučili nakon što smo svi zajedno pregledali materijal i izabrali najzanimljivije dijelove. Montaža mi se svidjela još više nego snimanje jer sam shvatio da dokumentarni film nastaje baš u montaži, da je to ključna faza u nastajanju filma. Da bi odabrali najbolje dijelove, zapisivali smo kadrove koji su nam se najviše svidjeli. To je dugotrajan proces, a naši voditelji i suradnica Katica Šarić, dodatno su nas zainteresirali za taj posao kroz igru dodjeljivanja bodova za dobro izabrane kadrove.

Program za montažu Edius na početku mi se činio vrlo kompliciran, no uz pomoć voditelja Marinkića ubrzo sam shvatio kako treba umetnuti ili skratiti neki kadar. Bio sam ponosan kad smo na završnoj projekciji, u prepunoj dvorani bjelovarskog kina, gledali naš film. Prisutne su bile i naše junakinje Marica i Slavica i čuo sam da im se film svidio. Ponos sam osjećao i kad sam se popeo na pozornicu i za film naše filmske grupe “Mladi vrijede više” primio posebno priznanje od žirija. Upravo taj film, kojeg je snimio bivši osmaš Marko Puškar, omogućio mi je sudjelovanje na radionici u Bjelovaru.

Na Mali DOKUart  bilo je pozvano 7 od ukupno 46 prijavljenih filmova, a glavnu nagradu je osvojio film o obiteljskom nasilju “#KADSI/NE/SRETAN” .  Taj su film snimili filmaši  iz OŠ Marije Jurić Zagorke iz Zagreba.

U bjelovarskom hotelu “Central” bio sam smješten s još 5 filmašica čiji su filmovi pozvani na festival. Bilo mi je super u društvu mojih kolegica, ali i kolega iz bjelovarskih škola koji su svaki dan dolazili na radionicu. Na kraju je bilo i suza. Prvi puta kad smo jeli sladoled, kojim nas je častio naš voditelj Boris. Suze su “pale” zato jer je jedan naš kolega Petar Klinac rekao da zbog izleta ne može doći na završnu projekciju. Suza je bilo i na rastanku. Išle su i meni jer bilo je  teško rastati se s prijateljima u čijem sam društvu uživao tjedan dana.

Valja spomenuti da smo svaku večer išli u kino gledati filmske projekcije DOKUarta. Meni se najviše svidio film “La Chana”. To je film o plesačici flamenca Antoniji Santiago Amador,  koju su zvali La Chana. /Luka Šok, 6.a; foto: iz arive Luke Šoka; S.L./

Luka Šok za nastupa grupe “The seven”