DUFF

Naš film prikazivao se u konkurenciji s filmovima iz Grčke, Španjolske, Portugla, Srbije, Slovenije, BiH Makedonije, Crne Gore i Italije

Tvrđave Lovrijenac, Revelin, sv. Ivan i sv. Luka te kula Minčeta zajedno sa Dubrovačkim gradskim zidinama nekad su branile Dubrovačku republiku, a danas su mamac za brojne turiste iz cijelog svijeta.
Među stotinama turista koji su ujutro 20. 10. obilazili  dubrovačke gradske zidine, dugačke 1940 metara i na nekim mjestima široke čak do 6 metara,  bila sam i ja jer sam od 18. do 21. 10 boravila u Dubrovniku na 7. DUFF-u (Dubrovnik film festivalu.)

Šetajući zidinama uživala sam u pogledu na Stari grad Dubrovnik i osobito Stradun, žilu kucavicu Starog grada. Još bolji pogled na Stari grad Dubrovnik je s brda Srđ. I njega sam posjetila i to žičarom. Vožnja traje oko 4 minute i gondole su bile stalno prepune turista.

Puno turista stalno je bilo i na Stradunu kojim smo svaki dan prolazili do Kina Slobode. Kino se nalazi Trgu Luža u neposrednoj blizini prekrasne Kneževe palače i crkve sv. Vlaha i čuvenog Orlandovog stupa. Kako bismo došli do našeg cilja, Kina Slobode, svakog dana morali smo prolaziti kroz Vrata od Pila i pokraj Onofrijeve česme. Ta česma nalazi se na početku Straduna na malom trgu koji je nastao uz Vrata od Pila, a izgrdio ju je Onofrio della Cava davne 1483.godine.

Oduševila su me stare zgrade i utvrde Dubrovnika koje sam imala prilike vidjeti i s morske strane jer smo u subotu plovili brodom Tirena oko Starog grada. Brod je u potpunosti napravljen od drva i podsjeća na gusarski bord. Vožnju brodom, obilazak Zidina, vožnju žičarom i posjet brojnim muzejima sve su nam to omogućili naši domaćin, organizatori DUFF-a.

Uživala sam i na izvrsno organiziranim festivalskim projekcijama, na kojima su uz hrvatske prikazivani i filmovi iz Grčke, Španjolske, Portugla, Srbije, Slovenije, BiH Makedonije, Crne Gore i Italije. Naša škola na Festivalu se predstavila s filmom “Nek’ se tradicija ne zatrgne”, dokumentarcem o tradicionalnoj gradnju vuzmica.

Upoznala sam i Izdoru, glavnu junakinju filma nagrađenog s dvije nagrade

Od prikazanih filmova najviše su mi svidjeli filmovi “Igra skrivača” (” Hide’n’ seek”), horor priča snimljena na LJFŠ-u (Ljetnoj školi filma na otoku Šipanu) i “Pismo” film OŠ Strahoninec. Film govori o djevojčici Izidori i njenom slijepom prijatelju kojem pomaže od 1.razreda. Na kraju osmog razreda, prije rastanka kad svako kreće u odabranu srednju školu, ona mu piše oproštajno pismo. Ovaj emotivni film svidio se i žiriju koji mu je dodijelio prvu nagradu u kategoriji igranih filmova do 15 godina, a i publici koja ga je proglasila najboljim filmom festivala.

Glavnu junakinju ovog filma, Izidoru, imala sam priliku i upoznati jer je bila u Dubrovniku. Kako obje idemo u glazbenu školu i to je bila tema naših razgovora pa mi je ispričala i da je jednom bila na natjecanju u mojoj glazbenoj školi Križevcima.

Još jedan film koji je osvojio sve nas, i žiri koji mu je dodijelio glavnu nagradu – Grand prix,  je film “Velika bijela kuća”. Film govori o mladima oboljelim od raka, a snimili su ga članovi Udruženja MladiCe iz Bosne i Hercegovine. /Paola Tukša, 7.a, foto: S.L./

Mali DOKUart

Na filmskoj radionici u Bjelovaru bio sam zahvaljujući našem filmu “Mladi vrijede više”

Od 6.  do 12. listopada, najčešće su me zvali kolega. Bilo je to u Bjelovaru na radionici 11. Malog DOKUarta. Običaj da se međusobno zovemo kolegama uveo je naš voditelj, redatelj Damir Čućić. Vrlo brzo su takvo oslovljavanje prihvatili i drugi voditelji: snimatelj Boris Poljak te montažer Marinko Marinkić, a i mi polaznici radionice međusobno smo se tako nazivali. Kao da smo studenti.

Naši voditelji zamijenili su mi učitelje tijekom ovih 7 dana. Bili su zanimljivi i baš su se trudili objasniti nam kako treba razgovarati sa sugovornicima, snimati i montirati snimljeni materijal.
Snimali smo film “Jel’ se sjećaš?”. Glavne junakinje filma su gospođe Marica i Slavica koje su nedavno obilježile 50 godina mature. U našem filmu govorile su svoja sjećanja na školovanje u bjelovarskoj gimnaziji. Film smo snimali četiri dana i bilo je baš zanimljivo slušati njihova sjećanja. Posebno o tome kako su se nekad organizirali plesnjaci na koje su one išle u pratnji nekog od članova obitelji kako bi pazio na njih.

Snimati je zanimljivo, ali nije baš uvijek jednostavno. Kad smo snimali naše sugovornice dok hodaju ulicom, snimali smo kamerom iz ruke te smo morali hodati unatraške. Tu je potrebna velika spretnost. Desilo se da je naš voditelj Poljak udario glavnom u vatrogasni aparat. Srećom bio je to blaži udarac bez posljedica. No zato su mene ruke od nošenja kamere jako boljele. Iduće jutro nakon snimanja ruke kao da nisu bile moje. Nije jednostavno ni držati mikrofon na dugačkom stalku kad se snima zvuk. To smo radili u svakakvim položajima. Kako se mikrofon ne bio vidio u kadru jednom sam ga držao ležeći na podu.

Snimili 4 sata materijala za film od 7,5 minuta

Za naš film snimili smo oko 4 sata materijala, a film  na kraju traje 7,5 minuta. Tako smo odlučili nakon što smo svi zajedno pregledali materijal i izabrali najzanimljivije dijelove. Montaža mi se svidjela još više nego snimanje jer sam shvatio da dokumentarni film nastaje baš u montaži, da je to ključna faza u nastajanju filma. Da bi odabrali najbolje dijelove, zapisivali smo kadrove koji su nam se najviše svidjeli. To je dugotrajan proces, a naši voditelji i suradnica Katica Šarić, dodatno su nas zainteresirali za taj posao kroz igru dodjeljivanja bodova za dobro izabrane kadrove.

Program za montažu Edius na početku mi se činio vrlo kompliciran, no uz pomoć voditelja Marinkića ubrzo sam shvatio kako treba umetnuti ili skratiti neki kadar. Bio sam ponosan kad smo na završnoj projekciji, u prepunoj dvorani bjelovarskog kina, gledali naš film. Prisutne su bile i naše junakinje Marica i Slavica i čuo sam da im se film svidio. Ponos sam osjećao i kad sam se popeo na pozornicu i za film naše filmske grupe “Mladi vrijede više” primio posebno priznanje od žirija. Upravo taj film, kojeg je snimio bivši osmaš Marko Puškar, omogućio mi je sudjelovanje na radionici u Bjelovaru.

Na Mali DOKUart  bilo je pozvano 7 od ukupno 46 prijavljenih filmova, a glavnu nagradu je osvojio film o obiteljskom nasilju “#KADSI/NE/SRETAN” .  Taj su film snimili filmaši  iz OŠ Marije Jurić Zagorke iz Zagreba.

U bjelovarskom hotelu “Central” bio sam smješten s još 5 filmašica čiji su filmovi pozvani na festival. Bilo mi je super u društvu mojih kolegica, ali i kolega iz bjelovarskih škola koji su svaki dan dolazili na radionicu. Na kraju je bilo i suza. Prvi puta kad smo jeli sladoled, kojim nas je častio naš voditelj Boris. Suze su “pale” zato jer je jedan naš kolega Petar Klinac rekao da zbog izleta ne može doći na završnu projekciju. Suza je bilo i na rastanku. Išle su i meni jer bilo je  teško rastati se s prijateljima u čijem sam društvu uživao tjedan dana.

Valja spomenuti da smo svaku večer išli u kino gledati filmske projekcije DOKUarta. Meni se najviše svidio film “La Chana”. To je film o plesačici flamenca Antoniji Santiago Amador,  koju su zvali La Chana. /Luka Šok, 6.a; foto: iz arive Luke Šoka; S.L./