Dio potrebnog novca za nabavku “maturalnih” majica za osmaše danas je prikupljeno prodajom kolača od jabuka. Akciju su proveli učenici 6. a razrednika Darka Kožara, uz pomoć svojih majki i baka koje su pekle kolače.
U akciji je prikupljeno ukupno 491,00 kn. Puno učenika i djelatnika škole kupilo je kolače, a kolači su se svidjeli i poštaru pa je i on kupio jedan. Kolače su ujutro prodavale Iva Bošnjak i Mirna Kovačec, a zatim su ih zamijenili Martin Bračun i Ines Prepolec. /Mirna Kovačec, Iva Bošnjak, 6. a: foto: S.L./
O načinu likvidacije oko milijun i 100 tisuća logoraša, ponajviše Židova i Roma, govore i hrpe limenih kanti od pesticida “Zyklon B” kojima se usmrćivalo logoraše u plinskim komorama
Jeza me obuzimala dok smo (26. 9. 2018.) razgledavali bodljikavom žicom okružen koncentracijski logor Auschwitz na čijem ulazu dominiraju željezom ispisane riječi: “Arbeit macht frei” (“Rad oslobađa”). Dvokatnice od cigle smještene među drvoredima jablana izvana ne odaju dojam strave koja se u njima dešavala od osnivanja logora 14. lipnja 1940. do 27. siječnja 1945., kad je logor oslobođen od strane Crvene armije (vojske tadašnje države Sovjetski savez)
Užas se skriva unutar zidova tih dvokatnica. Tamo ljude nije oslobađao rad već smrt. Na to podsjeća na tisuće fotografija ljudi koje su Nijemci fotografirali po dolasku u logor, pa onda fotografije istih ljudi, više živih kostura, nakon nekog vremena provedenog u logoru. Te fotografije svjedoče kako se tu neljudski živjelo. Naš nam je vodič pričao da su fotografirani samo oni koji su duže vrijeme proveli u logoru. Neki nisu imali tu “sreću” polako umirati od gladi ili ropskog rada već su odmah po dolasku usmrćivani.
Svjedoče i kosa te kante pesticida
Kante od pesticida “Zyklon B”
Da su i oni bili tu svjedoče neke druge stvari koje su nas šokirale. U jednoj od soba tih dvokatnih tvornica smrti nalazi se nekoliko tona ljudske kose. Prije usmrćivanja logorašice su šišane jer njihova se kosa koristila za izradu neke posebne vrste tkanine.
Da su bili tu govore i tisuće kovčega i torbi s ispisanim imenima. Na tisuće zdjelica iz kojih su jeli. Hrpe različitih osobnih stvari poput četkica za zube, cipela, proteza, štaka… govore potresnu priču o ljudima koji su bili žrtve Hitlerovog režima. Naš nam je vodič ispričao da su neki logoraši radili samo na sortiranju stvari preostalih nakon usmrćivanja logoraša te da je dio tih stvari otpreman u bombardirane njemačke gradove. Sve se koristilo, pa i zlatni zubi koji su vađeni zarobljenicima prije pogubljenja kako bi bili pretapani u zlatne poluge.
O načinu likvidacije oko milijun i 100 tisuća logoraša, ponajviše Židova i Roma, govore i hrpe limenih kanti od pesticida “Zyklon B” kojima se usmrćivalo logoraše u plinskim komorama. Naš nam je vodič ispričao da je od puštanja plina do smrti nekoliko stotina ljudi naguranih u plinske komore trebalo oko 20 minuta. Rekao nam je i da su plinske komore najviše koristile u ljeto 1944. kad je samo u dva mjeseca usmrćeno oko 400.000 Židova.
U plinskim komorama u jedan dan moglo se usmrtiti 4.146 ljudi
Vidjeli smo i maketu i nacrte plinskih komora čiji su pedantni konstruktori izračunali da u jednom danu mogu usmrtiti 4.416 ljudi. Polije nas je naš vodič odveo i u prostor krematorija u kojem su spaljivani leševi, čiji se pepeo idući dan prosipao u obližnje rijeke. Nekad nije bilo dovoljno vremena za spaljivanje krematorijima pa su leševi vani u jamama polijevani zapaljivim tekućinama i spaljivani.
Vodič nam je pokazao i tzv. ćelije za stajanje. To su bili prostori bez svjetla u kojima se čak nije moglo ni sjesti. Bili su manji od jednog m². Nalazili su se podrumu zloglasnog bloka 11. U njih su dolazilo po kazni. Neki su tamo došli npr. zato što su pod slamaricu sakrili kapu kojom su se željeli zaštiti od hladnoće. Vidjeli smo i te slamarice i krevete na dva i tri kata na kojima se spavali zajedno s mnoštvom uši i buha. Vidjeli smo i prostore u kojima su bile kupaonice koje su rijetko mogli koristiti, kao što su i vrlo rijetko, tek svakih nekoliko mjeseci imali prilike promijeniti odjeću i donje rublje.
Još gore bilo je logorašima smještenim u drvenim barakama u 3 kilometara udaljenom kompleksu Birkenau (tzv. Auschwitz II). To su bile nekadašnje staje. Staja u kojoj je nekad boravio 51 konj, bila je utočište za 400 logoraša. Na kraju našeg obilaska zloglasnog koncentracijskog logora vidjeli smo i te barake u kojima su ljudi masovno umirali od hladnoće i gladi. I tamo je naša je grupa, a i svi ostali posjetitelji koje smo vidjeli bila tiha i nekako sleđeni od užasa o kojem svjedoči postav današnjeg muzeja posvećenog najzloglasnijem koncentracijskom logoru u doba Drugog svjetskog rata.
Za sve ove grozote koje su se događale u Auschwitzu (ali i u brojnim drugim koncentracijskim logorima) u razdoblju od 1940. do 1945. kriv je zloglasni režim Adolfa Hitlera. To se nikad ne smije zaboraviti. Na problem zaborava na jednom od natpisa u logoru upozoravaju i riječi filozofa Georgea Santayane. “Oni koji se ne sjećaju prošlosti, osuđeni su da je ponavljaju. ” /Paola Tukša, 7.a: foto: S.L./
Samo četiri dana nakon povratka s učeničke razmjene u Poljskoj išla sam na 56. Reviju hrvatskog filmskog stvaralaštva djece koja se ove godine održala u Bolu na Braču ( 4. do 8. listopada). To je prvi put da se Revija održala na ovom prekrasnom otoku.
Na Reviji se prikazivao naš dokumentarni film „Nek’ se tradicija ne zatrgne“ koji govori o uskrsnoj tradiciji građenja vuzmica u našem kraju. Ove godine nismo osvojili nagradu, ali kako kaže izreka, važno je sudjelovati, a pogotovo u takvoj konkurenciji. Naime, naš je film izabran kao jedan od 89 od ukupno 260 prijavljenih filmova. Članovi selekcijske komisije naš su film iz kategorije tv-reportaže prebacili u kategoriju dokumentarnog filma, a o našem su filmu napisali slijedeće:
Slaven Zečević: Črvsti prikaz malo znanih tradicijskih rituala. Zanimljiv, informativan i jasan prikaz bogatstva našeg puka.
Čejn Černić: Pravi mali biser. Posebna pohvala snimatelju koji je pokazao da ima oko za detalje. Unatoč tehničkim poteškoćama uzrokovanim kišom i vjetrom, autori su se snašli i stavili titlova na dijelove koji su tonski neprihvatljivi. Dečki, nastavite raditi dokumentarne filmove.
Sonja Tarokić: Sjajan klasični dokumentarac, vrlo zanimljive atmosfere. Također jedan izvrstan primjer kako se u procesu rada ponekad naprosto “dogode” filmski trenuci, pa početna razina informiranja preraste u poetični umjetnički rad.
Na festivalu sam upoznala nove prijatelje. Među njima su: Lucija iz OŠ Bartola Kašića Zagreb, Paula iz Udruge Zag te Lara i Paula iz OŠ Horvati Zagreb. Lucija je predstavljala eksperimentalni film “Indijanska priča o dva vuka”. Paula iz filmske družine ZAG, predstavljala je također eksperimentalni film “#kadsi/ne/sretan/”, dok su Lara i Paula iz OŠ Horvati Zagreb predstavljale igrani film “(Ne)društvena”.
Njihovi filmovi osvojili su nagrade, a i meni su se jako svidjeli. Film “Indijanska priča o dva vuka” govori o dobru i zlu. Dobro je prikazano bijelom, a zlo crnom bojom. Tema film “#kadsi/ne/sretan/” je obiteljsko nasilje, a film “(Ne)društvena” govori o djevojci koja živi u virtualnom svijetu i održava lažne prijateljske odnose s vršnjakinjama.
Lara i Paula ispričale su mi zanimljivu priču u vezi svog filma. Rekle su da su film snimile na prošlom festivalu u Sisku, a film za festival u Sisku, snimile su na prethodnom festivalu u Makarskoj.
U tri dana, od četvrtka do subote, gledali smo ukupno sedam revijskih projekcija i nagledala sam se odličnih filmova. Uz već navedene, posebno su mi se svidjeli i animirani „Pakao nije toliko loš” i “H2O + NaCl”, te igrani “Marin Bond 007” i eksperimentalni “Podnevnik”.
Između projekcija imala sam priliku malo prošetati i upoznati prekrasni Bol na kojem se nalazi i jedna od najpoznatijih hrvatskih plaža Zlatni rat. Vrijeme je uglavnom bilo lijepo, no zadnjeg dana bilo je vrlo, vrlo mokro. Srećom pravi potop prestao je taman kad smo trebali od hotela krenuti na katamaran. /Antonija Poljak, foto: S.L./
Sherlock Holmes, staza slavnih, muzej kinematografije, Toni – lo, lo, prijateljstvo, ples, DJ Giuseppe, “krua” , koncentracijski logor.
To su preostale ključne riječi koje nas asociraju na ono što smo doživjeli na učeničkoj razmjeni u Poljskoj (23. do 29. 9. 2018.), na koju smo išli zahvaljujući Eramus+ projektu “Small step for film, a big one for European citizenship”. Podsjećamo da smo prvi dio naših dojmova o razmjeni već opisali u tekstu “Iznad oblaka do Poljske”.
Scherok Holmes bio je naziv jedne od soba u “Escape roomu“ u gradu Rzeszówu. Šestoro učenika, u sobi nazvanoj po slavnom književnom junaku – detektivu, moralo je smisliti kako pobjeći iz zatvora u koji su kročili zavezanih očiju i s lisicama na rukama. Bilo je vrlo zabavno, a zahvaljujući timskom radu uspjeli su riješiti zadatak u predviđenom roku od sat vremena.
U Escape roomu – tema vještice
Stazu slavnih poljskih filmaša razgledali smo u gradu Łódźu gdje se nalaze brojni filmski studiji. U nekima su snimali i čuveni redatelji: Roman Polanski, Andrzej Wajda, Krzysztof Kieślowski, Agnieszka Holland i drugi. U Łódźu smo posjetili i Muzej kinematografije, jedini takav muzej u Poljskoj. Tamo smo vidjeli i stolove za montažu na kojima su se montirali filmovi snimani na filmske trake, a ne digitalno kao danas. Vidjeli smo i brojne stare kamere, setove čuvenih poljskih lutkarskih filmova, plakate iz filmova pa i plakat za poznati poljski animirani film Bolek i Lolek.
Tony – najživahniji član španjolskog tima
Tony – učenik iz španjolskog tima
Toni je bio najživahniji učenik iz španjolskog Erasmus+ tima. Zamijetili smo ga već na putovanju s aerodroma iz Krakowa do našeg prebivališta u mjestu Kolbuszowa. Dojmile su ga neke naše hrvatske riječi u dijalektu pa je odmah počeo zbijati šale. Uvijek je bio prvi dobrovoljac na svim radionicama i drugim aktivnostima, pa tako i u muzeju u Sandomierzu gdje je prvi isprobao vojnu odoru. Poslije je prvi krenuo isprobavati i ženske haljine iz srednjeg vijeka. Prava komedija je nastala kad ih je jedva skinuo jer su mu bile pretijesne. Veseljaka Tonija pamtit ćemo i po njegovoj bijeloj majici s kapuljačom na kojoj je pisalo “The youth will decide our future” ( mladi će odlučiti o našoj budućnosti). No, ponajviše ćemo ga se sjećati po pjevanju u autobusu. Najčešće mu je na repertoaru bila pjesma Lo, lo što na hrvatskom znači to.
Ovu razmjenu pamtit ćemo i po novim prijateljima. Naš ženski dio Erasmus+ tim najviše se zbližio s talijanskom učenicom Angelom jer je bila jedna od najboljih u komunikaciji na engleskom jeziku. Na ovoj smo razmjeni naučili da dojmove o ljudima ne treba stvarati na prvi pogled, jer smo o učenicima iz drugih timova stekli pozitivnije mišljenje nakon što smo ih bolje upoznali. Fotografije i njihovi filmovi na blogu nisu o njima rekli sve ono što smo doznali o njima komunicirajući s njima uživo.
Angela i Iva
Sreli smo Kacpera i Huberta
Najviše smo se zbližili posljednjeg dana razmjene kad je nakon radionica organiziran ples u vatrogasnom domu u Dzikowiecu. Za izvrsnu atmosferu na plesu zaslužan je DJ Giuseppe Di Pinto, učitelj glazbe iz talijanskog Erasmus+ tima. On je birao izrazito plesne španjolske i talijanske pjesme, a dokazao se i kao vrstan plesač. Ipak na plesnoj pozornici, njega i sve ostale zasjenila je naša Iva Šantić, čije su plesne korake svi pokušavali imitirati. U vrijeme plesa neki od nas su pred domom primijetili i Huberta Drapalu te Kacpera Hahna, bivše učenike škole u Dzikowiecu, koji su bili na razmjeni u Hrvatskoj u ožujku. Šteta što nam se nisu pridružili na plesu, ali uspjeli smo im isporučiti pozdrave prijatelja s razmjene u Hrvatskoj.
Kacper Hahn
Izvrsna hrana, ali bez “krua”
Usred vatrenog plesa imali smo priliku degustirati izvrsnu Erasmus+ tortu, a prije i poslije torte stolovi u vatrogasnom domu su bile puni ukusne hrane. Mogli smo birati razne delicije od malih sendviča s kozicama, različitim sirevima, salamama i šunkom preko ukiseljenih haringa s lukom do glavnog mesnog jela s tjesteninom. Bilo je vrlo ukusno i obilno i zato je puno te izvrsne hrano ostalo. I svih ostalih dana razmjene izvrsno smo jeli. Svaki obrok bio je u nekom drugom restoranu. Dok ćemo indijski restoran u gradu Łódźu pamtiti po izrazito ljutoj hrani, restoran u Konfitura u Rzeszówu dojmio nas se zbog svojih neobičnih slatko slanih kombinacija. Tamo su se neki od nas odlučili kušati i salate s jagodama i kozjim sirom, losos s umakom od naranče ili pak poljske perogi – tradicionalnu tjesteninu punjene različitim nadjevima.
Upravo uz ponudu hrane u Poljskoj vezana je i posljednja natuknica “krua”. Naime, u Poljskoj nije običaj da se kruh poslužuje uz obrok s prilozima od krumpira ili tijesta. Zato su neki članovi našeg Erasmus+ tima stalno pitali ima li kruha. Najčešće je, kako to ona kaže “krua”, kruh tražila naša Leona Peklić pa je to postala pošalica na razmjeni.
U par dana razmjene naučili smo i nekoliko poljskih riječi. Između ostalih i riječ dziękuję što znači hvala. Dziękuję našim poljskim prijateljima na odlično organiziranoj razmjeni.
Posljednjoj natuknici posvetit ćemo naredni članak, pa o koncentracijskom logoru u Auschwitzu čitajte za nekoliko dana. /Paola Tukša, Iva Šantić; foto: S.L. i Martina Sokač/
U Muzeju kinematografije
Tony
Tony
Antonija, Paola i Jelena ispred zvijezde Andrzeja Wajde
Nakon nebeskih visina bili i na 12 metara ispod zemlje
Brzo i udobno, iznad oblaka, Jolanta, Krakow, konji s kićenkama, jantar, Dzikowiec, Kolbuszowa, financirano iz EU fondova, drvena crkva, radionice, 12 metara pod zemljom, srednjovjekovna vojna odora, Sherlock Holmes, Don Mateo, koncentracijski logor, Toni – lo, lo, prijateljstvo, ples, DJ Giuseppe, “krua”, ….
To su neke od ključnih riječi koje nas asociraju na ono što smo doživjeli protekli tjedan (23. do 29. 9.) na učeničkoj razmjeni u Poljskoj, na koju smo išli zahvaljujući Eramus+ projektu “Small step for film, a big one for European citizenship”.
Iznad Beča
Ovo prvo brzo i udobno, riječi su naše Ive Šantić koja je tako opisala svoj prvi let avionom. Iznad oblaka proletjeli smo od Zagreba preko Beča do Krakowa, a u povratku od Krakowa preko Münchena do Zagreba. Na povratku kući već smo bili putnici s iskustvom i naše voditeljice povjerile su nam avionske karte te smo se sami prijavljivali na šalterima za check in.
Koordinatorica Jolanta
Na aerodromu u Krakowu
Naredna natuknica po redu je Jolanta Serafin. Ona je koordinatorica poljskog Erasmus+ tima. Bila nam je izvrsna domaćica cijelo vrijeme našeg boravka u Poljskoj, a upoznali smo je već u Krakowu na aerodromu gdje nas je dočekala. Potom nam je pokazala nekadašnji glavni grad Poljske Krakow. Grad velik poput Zagreba (ima oko 760.000 stanovnika) osobito smo zapamtili po brojnim izlozima s ukrasima od jantara i Muzeju jantara te po konjskim kočijama koje vuku krasni konji ukrašeni kićenkama. Vidjeli smo desetak kočija kojima su turisti razgledali Krakow. Mi si takvu vožnju nismo mogli priuštiti jer za 4 osobe košta čak 60 eura.
Dzikowiec je mjesto u kojem se nalazi škola naših Poljskih partnera, a Kolbuszowa je 10 kilometara udaljeno mjesto gdje smo noćili u lokalnom hostelu. Table s natpisom financirano iz EU fondova vidjeli smo na mnogo mjesta, a jedno od njih bilo je i etno selo u Kolbuszowoj. Cijelo je selo izgrađeno od drva, pa tako i za nas neobična drvena crkva.
U etno selu i drvena crkva
U tom smo selu imali i prve dvije radionice. Jedna je bila posvećena filmu, a održali smo je u prirodi. Dobili smo mape sela i morali smo tražiti pitanja o filmu na koje je trebalo odgovoriti. Uz znanje bila je važna i brzina, a pobjedu je odnio žuti tim u kojem je bila i naša Iva. U etno selu imali smo i radionicu lončarstva. I sami smo imali prilike napraviti lonac i ponijeti ga kući za uspomenu. Kad smo već kod radionica spomenut ćemo da smo tijekom boravka u Poljskoj još imali i radionicu o sigurnosti na internetu, radionicu o diskriminaciji i tolerancije te filmsku kojoj je tama bila osvjetljenje i priprema sugovornika za davanje izjava u dokumentarnom filmu. Ovu posljednju, filmsku, koju su vodili predstavnici produkcije Kinoamatorksie.pl, pamtit ćemo po tome što smo dobili priliku da pred kamerama dajemo izjave o svojim dojmovima o Poljskoj.
Natuknica dvanaest metara ipod zemlje odnosi se na naš posjet tunelima u gradiću Sandomierzu. Taj se tunel nalazi ispod glavnog gradskog trga, a doseže do čak 12 metara u dubinu. Zapamtili smo da je bio ključan za obranu grada od Tatara. U tom smo gradu posjetili i muzej u kojem su neki od nas čak i isprobali teške metalne odore koje su štitile vojnike u bitkama.
Zanimljivo je bilo i na filmskom setu popularne poljske serije Don Mateo gdje smo se iskoristili mogućnost da se fotografiramo i u improviziranom zatvoru.
O ostalim natuknicama više doznajte za nekoliko dana u narednom tekstu. / Antonija Poljak, Jelena Poljak, Leona Peklić/
Antonija Poljak i Paola Tukša
Tursitičke vožnje kočijama po Krakowu
Kristina Dubravec i Martina Sokač u Muzeju jantara
Na Smotri su prikazani naši filmovi “Nek’ se tradicije ne zatrgne” i “Socijalna samoposluga”
Da bi što više naučili o filmu nije dovoljno samo snimati filmove već treba gledati i filmove naših vršnjaka i analizirati ih, a upravo su dječji filmski festivali i smotre pravo mjesto za tako nešto.
U Sinju na Smotri hrvatskoga školskoga filma, gdje je nas četvero (Luka Šok, Mihaela Pacur, Karla Ferenčak i Patrik Benčak) predstavnika naše filmske grupe boravilo od 26. do 28. rujna, imali smo priliku pogledati čak 38 filmova naših vršnjaka te 8 filmova srednjoškolaca. Među pozvanim filmovima bili su i naši filmovi “Nek’ se tradicija ne zatrgne” i “Socijalna samoposluga Sveti Marko Križevčanin”. “Lovačke priče” i “Svijet voli pobjednike”
U četiri projekcije gledali smo puno zanimljivih filmova, a nama su se osobito svidjeli film “Lovačke priče” i “Svijet voli pobjednike”. Film “Lovačke priče” je igrani film OŠ Ivanke Trohar Fužine. Film na duhovit način govori o lovu i pričama lovaca tj. lovačkim preuveličavanjima i iskrivljavanju stvarnosti.
“Svijet voli pobjednike” je dokumentarni film OŠ Rudeš iz Zagreba, i za razliku od prethodnog nije nimalo smiješan. To je potresni film o ženi kojoj su amputirane obje noge. Uz to još ide na dijalizu i ima tešku kožnu bolest zbog čega joj je 90 posto kože prekriveno ranama. Unatoč zdravstvenim problemima glavna junakinja ovog filma ne jadikuje. Naučila se boriti sa životom. Ne predaje se i stalno traži načine kako da si olakša život, pa je npr. naučila koristiti vilicu tako da ju zatakne za gazu kojom joj je zamotana ruka.
U kinu
Projekcije u Muzeju Sinjske alke
Sve filmske projekcije održane su u krasnoj dvorani Muzeja sinjske alke, što je novost u odnosu na prošle godine kad su se filmovi gledali u sinjskom kinu. Agencija za odgoj i obrazovanje, 0rganizator Smotre, omogućila nam je i besplatni posjet Muzeju koji nas je oduševio svojim interaktivnim postavom.
Na Smotri smo imali priliku razgovarati s članovima stručnog povjerenstva na čelu s predsjednikom Krešimirom Mikićem. Oni su nas upozorili na greške u filmovima, ponajviše na greške u montaži i probleme sa zvukom. Na tom nas je razgovoru razveselilo i razmišljanje da bi Smotra trebala potrajati dan duže. Članovi stručnog povjerenstva najavili su da će o produženju Smotre razgovarati s Agencijom za odgoj i obrazovanje
Na Smotri smo bili i medijske ličnosti. Naime, neki od nas govorili su za emisiju “Stigla je pošta” urednice Sandre Maričić. Emisija je priložena na poveznici, a u njoj govore i naši kolege iz Slavonskog Broda i Zlatara. /Patrik Benčak, Karla Ferenčak, Snježana Švagelj; foto: S. Š./
Crnci su skloni kriminalu, Arapi su teroristi i vjerski fanatici, a Židovi su skloni varanju poslovnih partnera. Muškarci su agresivniji, bezosjećajniji i aktivniji. Žene su pažljivije, osjećajnije, pričljivije.
To su samo neki od pojednostavljenih načina razmišljanja o nekim skupinama ljudi. Takve pojednostavljene načine razmišljanja nazivamo stereotipi. Vrlo često su negativni i cijelu skupinu ljudi karakteriziraju po negativnim značajkama pojedinaca u nekoj skupini. Oni su temelj za predrasude (unaprijed donesenim sudovima o nečemu što ne poznajemo, nemamo iskustva s tim niti smo o tome kritički promislili), a iza predrasuda često slijedi diskriminacija (postupci protiv skupine ljudi kojima im se uskraćuje neka prava).
Mi članovi Erasmus+ tima naučili smo to prošle subote (15.9.2018.), pripremajući likovne radove o stereotipima za učeničku razmjenu u Poljskoj.
Svojim radovima mi smo odlučili razobličiti neke stereotipe o invalidima, Romima i Arapima te poručiti da nisu svi invalidi bespomoćni, da ne rađaju sve Romkinje s 15 godina, niti sve Arapkinje u tradicionalnoj odjeći imaju veze s terorizmom. /Iva Šantić, 7.c; foto: S.L./
Povodom skorašnjeg putovanja Erasmus+ tima u Poljsku istražili smo razlike i sličnosti u školstvu Hrvatske i Poljske
Sudeći prema PISA testovima obrazovanje u Poljskoj uspješnije je od Hrvatskog. Naime, prema podacima PISA testiranja iz 2015., poljski petnestogodišnjaci postigli su 17. mjesto u matematičkoj pismenosti (Hrvatska 41.). U prirodoslovnoj pismenosti poljski učenici bili su 22. (Hrvatska 37.), dok su u čitalačkoj pismenosti zauzeli 13. mjesto (Hrvatska 31.) Bit će zanimljivo usporediti rezultate testiranja iz 2015. s ovogodišnjim jer u međuvremenu (2016. godine) je u Poljskoj je donesen novi zakon o školstvu. Poljski sistem obrazovanja sad je sličniji hrvatskom te Poljaci od prošle školske godine ponovno imaju osmogodišnju osnovnu školu. Prije (od 1999. godine) osnovna je škola trajala 6 godina, a nakon toga učenici su obavezno pohađali tri godine tzv. nižu srednju školu.
Nakon osnovne škole poljski učenici polažu završni ispit
Nakon završetka 8. razreda osnovne škole, poljski učenici moraju pristupiti završnom ispitu. To je jedna od značajnih razlika jer u Hrvatskoj učenici osnovnih škola ne polažu završni ispit. Različito je i to i što u Hrvatskoj razredna nastava traje 4 godine, a u Poljskoj samo prva 3 razreda učenici imaju jednu učiteljicu. U Poljskoj svi čenici dobivaju besplatne udžbenike i to financira država. U Hrvatskoj učenici u nekim gradovima dobivaju besplatne udžbenike, a u nekima ne. Kod nas u Svetom Petru Orehovcu, Općina je prvi puta ove godine nabavila knjige za one učenike koji su vratili udžbenike korištene u prošloj školskoj godini.
Poljaci imaju i ocjenu 6
Još jedna razlika je i sistem ocjenjivanja. U Poljskoj je najviša ocjena šestica, a kod nas petica. Poljski učenici, kao i naši do početka školske godine 2012./2013. (otad u Hrvatskoj više nema ocjenjivanja na polugodištu), dobivaju ocjene i na polugodištu. Važna razlika je i to što poljski učenici imaju građanski odgoj kao zaseban predmet. Od nedavne reforme taj se predmet zove društveni odgoj i učenici osmih razreda imaju ga 2 sata tjedno. U Hrvatskoj se pak građanski odgoj provodi međupredmetno od školske godine 2014./2015.
U Poljskoj se umjesto vjeronauka u osnovnoj školi može izabrati i etika. U Hrvatskoj ta mogućnost postoji samo u srednjoj školi. Jedna od razlika je i ta što je učenici osmih razreda imaju i predmet civilna obrana i to jedan sat tjedno. U našim školama sličan predmet ne postoji. U Poljskim osnovnim školama razred ponavlja oko 5 posto učenika, a u Hrvatskoj je prošle školske godine razred ponavljalo 3,6 posto učenika (1142 učenika od njih ukupno 317.541u osnovnim školama.)
A sad malo o sličnostima. Prvi strani jezik u poljskim školama uči se kao i kod nas od prvog razreda, a poljski učenici imaju 3 sata tjedno prvi strani jezik, kao i naši učenici u Hrvatskoj Izjednačeni smo i u satnici materinskog jezika. I poljski i hrvatski učenici osnovnih škola imaju imaju po 5 sati materinskog jezika tjedno. Što se lektire tiče i tu smo slični, obavezna je lektira propisana od strane države.
Učiteljske plaće u Poljskoj nešto su niže
Uspoređivali smo i sličnosti i razlike između naše, i škole našeg poljsko partnera koja se nalazi u mjestu Dzikowcu na jugoistoku Poljske. To je mjesto 176 km udaljeno od Krakowa. Škola naših partnera ima 257 učenika. S tim da škola obuhvaća i vrtić (68 učenika) i srednju školu (39 učenika – to je zadnja generacija nakon što je donijet novi zakon o školstvu) dok osnovna škola ima 150 učenika. Naša škola s 4 područne škole ove školske godine ima 340 učenika.
Cijena obroka u školskoj kuhinja u školi naših partnera iznosi od 88 do 105 kn. Kod nas školska kuhinja košta 7 kuna dnevno ili 140 kuna mjesečno (ukoliko u mjesecu ima 20 radnih dana). Naši partneri u svojoj školi imaju dvije pametne ploče. Mi ni jednu. Ni njihovi učenici u školi nemaju tablete niti e-udžbenike. Imaju informatičku učionicu, no kao i mi s prilično zastarjelom opremom. Oni imaju knjižnicu s oko 6000 knjiga, a naša knjižnica ima oko 3000 knjiga.
I na kraju plaće učitelja u Poljskoj su nešto niže od plaća hrvatskih učitelja. U Poljskoj se učiteljske plaće kreću u rasponu od 3.300 do 5.800 kn. U Hrvatskoj plaća učitelja početnika iznosi oko 5.000 kuna, a plaća učitelja s 20 godina staža oko 6.300 kn neto. /Jolanta Serafin, S. L.; fotografije preuzete s interneta/
Naš kolega, četvrtaš Fran Košutić vidio je Eiffelov toranj, kosi toranj, Bijelu kuću, London Tower i još mnoge svjetski poznate građevine i sve to u subotu 8. rujna. – Nisam u jednom danu bio u Americi, Engleskoj, Italiji … već sam sa starijom sestrom Božicom posjetio park Minimundus u Klagenfurtu u Austriji. To je park u kojem se nalaz minijature poznatijih svjetskih građevina. No, osim maketa zgrada bilo je i maketa vlakova i raketa – ispričao nam je Fran. Rekao nam je i da mu se najviše svidio kosi toranj. Originalni kosi toranj nalazi se u talijanskom gradu Pizzi. Poznat je po tome što je njegov vrhu nagnut 4 metra u odnosu na temelje.
Na Wikipediji piše da se zbog pomicanja tla toranj naginjao u prosjeku po 1 milimetar godišnje. Gradnja tornja započeta je davne 1173. Između 1990. i 2001. toranj je bio zatvoren jer su na njemu odvijali građevinski radovi kojim se pokušalo zaustaviti naginjanje. Stručnjacima je tada uspjelo ispraviti toranj za 45 centimetara.
Naš Fran rekao nam je i da je u parku minijatura bilo jako puno posjetitelja iz različitih zemalja. Franu to nije bilo prvo putovanje sa sestrom Božicom. Prošle zime vodila ga je na Advent u Graz, a ove zime spremaju se na u Budimpeštu, glavni grad Mađarske. /Karla Kos, 4. razred; foto: Božica Košutić/
Za čitanje novina potrebno znati između 2500 i 3000 znakova
Latinica ima između 20 i 40 slova. Hrvatska verzija ima 30 slova i kad je u prvom razredu počinjemo učiti, čini nam se komplicirano zapamtiti sva ta slova. Ipak, nama koji pišemo latinicom, puno je lakše naučiti pisati i čitati nego što je to učenicima najmnogoljudnije zemlje u svijetu. Naime, po završetku osnovne škole kineski učenici nauče preko dvije tisuće znakova, srednjoškolci preko 3 i pol tisuće znakova, a studenti preko 4 tisuće znakova.
Danas se u Kini koristi oko 8.000 znakova, ukoliko se uzme u obzir sve oblasti ljudskog stvaralaštva. Oni koji znaju između 2500 i 3000 najčešće upotrebljavanih znakova, mogu prepoznati oko 99 posto znakova koje se koriste u novinama i časopisima. Zanimljivo je napomenuti da se kroz povijest koristilo do 60.000 znakova (neki izvori spominju čak i do 80.000 različitih znakova). To je zato što kinesko pismo zasnovano na posve drugačijem principu nego latinica koja je fonemsko pismo (fonem- najmanja jedinica govora – suglasnici i samoglasnici).) Takvo se pismo naziva logografsko jer se sastoji od znakova koji označavaju pojam ili slog, a njihovom kombinacijom tvore se složeniji izrazi. Dobar primjer tvorbe složenijih izraza pronašli smo na stranici konfucije.fil.bg.ac.rs
电[diàn] struja + 脑 [nǎo] mozak, zajedno daju riječ 电脑 [diànnǎo] –računalo.
Zahtjevnost učenja ovog pisma povećava i to što se značenje riječi mijenja s obzirom na izgovor, što je vidljivo u slijedećem primjeru.
Učenju kineskog pisama šteti tehnologije jer se sve manje piše ručno. Mnogi Kinezi zato zaboravljaju kako napisati neke znakove svog pisma. Na web stranici prevoditelj-teksta.com pronašli smo podatak da su u Kini popularne Tv emisije u kojim se mladi natječu u ručnom pisanju. Tamo navode i podatak da u jednoj od takvih emisija od 10 sudionika, njih čak 7 nije znalo kako napisati pojam žaba.
Zato kad pomislite da vam je teško pisati ili čitati latinično pismo, pomislite na kineske učenike i koliko truda oni moraju uložiti da bi naučili čitati i pisati. /Paola Tukša, 7. a; fotografije preuzete s interneta/
