Učenici naše škole su u srijedu (17. 11. 2021.) ispred škole zapalili lampaše u znak sjećanja na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje.
Učenici se nisu smjeli miješati zbog epidemioloških razloga te su zato lampaše prvo zapalili učenici B smjene, a zatim učenici A smjene. Paleći lampaše mislili smo i na sve poginule u Domovinskom ratu uz želju da se takve ratne katastrofe više nikad ne dogode. /Iva Beloša, 6. b; foto: I. B./
U jednom baobabu bio je kafić u koji je stalo 60 ljudi
Možete li zamisliti kafić unutar nekog drveta. Takav kafić do 2016. nalazio se u mjestu Modjadjiskloof, u proviniciji Limpopo Južnoj Africi. U tom kafiću smještenom unutar ogromnog baobab drveta moglo je komotno boraviti 15 ljudi, a jednom je unutra bilo 60 osoba. Divovsko drvo Sunland Babobab, kako su ga tamo zvali, bilo je visoko 22 metra. Njegovo je deblo, kako to piše HRWIKI, u promjeru imalo 10,64 metara, a procjenjuje se da je bilo staro oko 1060 godina.
No, ovo je drvo propalo tijekom 2016. i 2017. i nije jedino. Između 2006. i 2018. osušilo se 9 od 13 najstarijih primjeraka baobab drveća. To je, kako to piše INDEX, objavljeno u časopisu Nature plants. Rumunjski znanstvenik Adrian Patrut i drugi znanstvenici koji su provodili istraživanje sumnjaju da je nestanak starih divovskih primjeraka baobaba “barem djelomično povezan s intenzivnim klimatskim promjenama koje poglavito pogađaju jug Afrike”.
Plodovi baobaba imaju 6 puta više vitamina C od naranče
Vidjet će se što će o izumiranju baobaba pokazati nova istraživanja, ali poznato je da osim u Africi, baobaba ima još i u Australiji. Postoji 8 različitih vrsta tog drveća, ali karakteristika je svih je da izgledaju kao naopako drveće jer im krošnja izgleda poput korijenja. Ovo bjelogorično drvo, neobično je po tome što u svojoj unutrašnjosti može pohraniti čak do 136.000 litara vode. Kako to piše na blogu PROJEKT- PERIVOJ, vodu iz drveta baobaba ponekad koristi stanovništvo u tim krajevima. Vodu isisavaju iz debla pomoću šupljih cjevčica. Velika količina vode u drvetu čuva ga od termite i požara, a od požara ga još štiti i njegova vatrootporna kora
Baobab drvo je još je na puno načina korisno ljudima. Od kore drveta plete se užad i vreće, pa čak i odjeća i nepromočivi šeširi. Plodovi baboba su jestivi, a i njihove sjemenke. Od osušenih se priprema osvježavajući napitak, što i ne čudi jer je utvrđeno da plodovi baobaba imaju 6 puta više vitamina C od naranče. Jestivo je i lišće koje neki koriste i za snižavanje temperature te kao lijek protiv malarije. U Africi ga zbog svih tih njegovih karakteristika zovu i “drvo života”. /Natalia Zelić, 5. c; fotografije preuzete s interneta/
Završna konferencija projekta “Škola poduzetnika”, financiranog iz programa Europskog snage solidarnosti, održana je 22. svibnja 2021. Bio je to moj prvi projekt u kojem sam sudjelovao kao volonter. Tijekom sudjelovanja u projektu puno sam toga naučio. Radeći na projektu razvijao sam se kao osoba i naučio sam kako promovirati solidarnost i osobito kako potaknuti mlade da solidarno djeluju.
Ovaj projekt bio je posebno posvećen mladima. Željelo ih se upoznati s konceptom poduzetništva te ih potaknuti na volontiranje u svim vrstama projekata kako bi im to pomoglo u društvenom razvoju. Također se željelo poučiti mlade preuzimanju odgovornosti, a sve to s ciljem izgradnje inkluzivnijeg društva, rješavanja socijalnih problema i smanjenja stope nezaposlenosti, posebice među mladima.
U sklopu projekta održane su 4 radionice, svaka s različitom grupom mladih, kako bi se što više mladih ljudi upoznalo s mogućnostima pokretanja vlastitog posla. Iskusni mladi poduzetnici podijelili su sa sudionicima projekta iskustva oko izrade poslovnih planova i pokretanja vlastitog posla.
Završna konferencija projekta održana je na otvorenom, u šumi izvan Aleksandrije. Na događaj su bili pozvani mladi sudionici projekta i njihovi roditelji. Voditelji su ukratko predstavili projekt, a nakon njih volonteri su volonteri pričali svoja iskustva. Naglasili su kako ih je ova projekt naučio mnogo korisnih stvari te što znači odgovornost i logično razmišljanje.
Događaj je završio dodjelom diploma i vodiča. U vodiču su opisane sve faze projekta, a dodani su i primjeri dobre prakse te izjave polaznika. Može se zaključiti da su da su voditelji i volonteri radeći zajedno postigli željeni cilj. /Anamaria Dragu, 8A/
Izvorni članak objavljen je u školskim digitalnom listu MEDIAGENER@TION.
Alexandria Bookstore je prva knjižara u okrugu Teleorman u Rumunjskoj. Svečano je otvorena 23. rujna 2020. Knjižara je nastala zahvaljujući inicijativi Udruge “Mihai Murar” koja razvija i projekt “Pokretna knjižnica”.
Ovo je mala knjižara za ljubitelje čitanja. To je mjesto gdje se organiziraju predstavljanja knjiga i aktivnosti za djecu, mjesto gdje se može čitati uz šalicu čaja, prostor gdje postoji besplatni internet i printer u boji.
Knjižara je namijenjenja stanovnicima grada i županije Teleorman. To je mjesto gdje će se moći kupiti knjige i održavati kulturno-umjetnička događanja. Mladi koji nemaju računalo moći će koristiti računalo u knjižari, pisati zadaću ili se informirati. Sav prihod od prodaje knjiga koristi se u dobrotvorne svrhe i aktivnosti namijenjene djeci. Odmah nakon otvaranja, volonteri Udruge pokrenuli su akciju kako bi djeci iz ruralnog područja županije Teleorman poklonili knjigu povodom Uskršnjih blagdana. Pozvali su građane da donesu neku svoju knjigu u knjižaru, a prikupljene knjige darovat će manje sretnoj djeci koja vole čitanje. Također, na Dan djeteta održane su dvije kreativne radionice za najmlađe. Djeca su mogla pokazati koliko su kreativna.
Nedavno je knjižara Alexandria odabrana od strane organizatora Međunarodnog animiranog filmskog festival da ugosti dvije projekcije animiranog filma.
Opisali smo vam kako u jednom provincijskom gradu volonteri čine dobra djela. Uglavnom ih čine mladi ljudi kojima čini zadovoljstvo da mijenjaju stvarnost. /Maria Popescu, 6 A/
Izvorni članak objavljen je u školskim internetskim digitalnim novinama MEDIAGENER@TION
U svijetu postoji oko 1400 trezora sjemena
Trezore uglavnom povezujemo s novcem jer trezori najčešće čuvaju novac, ali postoje i oni drugačiji. Jedan od takvih drugačijih trezora čuva sjeme i nalazi se na norveškom otočju Svalbard. Diljem svijeta postoji oko 1400 trezora sjemena, no ovaj u Norveškoj nazvan Svalbard Global Seed Vault poseban je po tome što čuva uzorke sjemena iz cijelog svijeta.
Mnogi trezori sjemena, kako to piše BIOTEKA.HR, nalaze se u zemljama u razvoju, izloženim ratovima. Nekima pak prijete prirodne katastrofe i zato je 2008. osnovan globalni trezor. U slučaju da zalihe sjemena u nekoj državi propadnu njihova “kopija” ostat će dostupna u Svalbardu.
Svalbard se nalazi u Arktičkom oceanu i tamo temperature nikad ne prelaze 4°C. Za lokaciju globalnog trezora sjemena, Svalbard je izabran upravo zbog klimatskih uvjeta, ali i lake pristupačnosti i izvora energije. Zgrada trezora nalazi se na visini od 130 metara tako da ne bi bilo problema ni u slučaju topljenja leda i podizanja razine mora. Kod izbora lokacije za trezor bilo je važno i to što se Svalbard nalazi u politički stabilnoj regiji u kojoj dugo nije bilo ratova.
U zgradi trezora ima mjesta za 4,5 milijuna uzoraka sjemena. Dosad je tamo pohranjeno više od milijun uzoraka koje se tamo čuva na temperaturi od -18°C. Tako pohranjeno sjeme, ovisno o vrsti može se sačuvati oko 20-30 godina, a neke vrste navodno i stotinama godinama. No, kako svako sjeme s vremenom odumire, dogovoreno je da će se s vremena na vrijeme sjeme vaditi iz skladišta i saditi kako bi izrasle nove biljke. Njihovo sjeme opet će se pohraniti kako bi se sačuvalo za buduće generacije. /Lana Harča, 6. b; fotografije preuzete s mrežne stranice Svlabard Global Seed Vault /
| Trezor (kao bankarski termin) podrazumijeva mjesto, prostoriju ili posebnu blagajnu u banci gdje se dobro i posebno osigurani, čuvaju dragocjenosti i novac (obrazloženje preuzeto s Hrvatskog jezičnog portala) |
Uskoro krećemo s drugim ciklusom projekta “P.S. Pokreni solidarnost!”
O solidarnosti, toleranciji, empatiji, diskriminaciji učit ćemo i ove godine kroz međunarodni projekt “P.S. Pokreni solidarnost”. Već u prosincu krenut ćemo s radionicama za učenika 6. a, 6. b i 7. a koji će ove školske godine sudjelovati u projektu zajedno s učenicima iz još 32 hrvatske škole. No, prije početka novog projektnog ciklusa stigle su lijepe vijesti iz Centra za mirovne studije koji koordinira projektom u Hrvatskoj.
Naime, Centar za mirovne studije proslijedio nam je još nekoliko razglednica stanovnika našeg kraja koji su nam odgovorili na naše poruke solidarnosti. Među njima su odgovori Renate Bedoić, majke dvaju naših učenika, Kristine Truščec, također majke dvaju naših učenica, Branke Filipović, naše bivše učiteljice matematike i župana Darka Korena. Njihove odgovore nećemo vam prepričavati već ih pročitajte sami, ali napominjemo da su to odgovori na naše poruke koje su se odnosile na probleme migranata, ekološke probleme, nejednakost te međugeneracijsku solidarnost i cjeloživotno učenje.
U sklopu projekta u svibnju smo proveli i akciju čišćenja šume Rogosci što je bila naša akcija solidarnosti. Na naslovnoj fotografiji, kojom je Centar za mirovne studije predstavio akcije solidarnosti, prikazana je naša i još neke akcije solidarnsti provedene u Hrvatskoj u sklopu projekta “P.S. Pokreni solidarnost”. /Iva Beloša, 6.b; foto: preslike ekrana/
U jednom danu uspjeli smo razgledati Tehnički muzej, Dinamov stadion, Zoološki vrt i još gledati film u kinu. Sve to dešavalo se na izletu nas petaša u petak 5. studenog u Zagrebu. Uživali smo od početka do kraja izleta zajedno s našim razrednicima.
Nekima je najupečatljiviji trenutak izleta bilo fotografiranje s Markom Tolićem, Dinamovim veznim igračem, a nekima posjet Zoološkom vrtu gdje smo se najviše zadržali uz bazene sa živahnim tuljanima.
U Tehničkom muzeju bili smo oduševljeni pokusima sa strujom te obilaskom rudarske jame u kojoj je prikazano kako se nekad vadila ruda. Dobro smo se proveli i u kinu gdje smo gledali animirani film “Obitelj Adams 2”. /Ivona Baričević, 5. a; foto: I.B./
Učiteljica Emina Baričević piše o svom doživljaju Dublina u kojem je boravila na Erasmus+ mobilnosti
Dublin je veliki grad koji me podsjeća na Zagreb – urban, užurban, pun golubova. Ono što je drukčije su galebovi među tim golubovima, jer je Dublin i grad na moru. To se ne osjeća, središte grada nije blizu obale pa galebovi daju taj morski ugođaj.
Thank you, my love!
Boraveći u ovom gradu na Erasmus+ mobilnosti, iako se relativno dobro snalazim s engleskim, jezikom, isprva mi je trebalo vremena da shvatim rečenice na engleskom jeziku obojene irski. Samoglasnik U izgovaraju kao O (bus=bos, Dublin=Doblin, pub=pob…) Ali ljudi su vrlo ljubazni i kad shvate da si stranac, ponove rečenicu sporije i trude se da ih razumiješ. Puno njih kao poštapalicu govori My love. Svakodnevno sam u trgovini ili restoranu čula: Thank you, my love!
Irski ili irski gaelski jezik je jedan od dva službena jezika u Irskoj. Pripada keltskoj grani indoeuropskih jezika, a potpuno se razlikuje od engleskog jezika. Irci kažu da ga razumiju, učili su ga u školi, ali se danas gotovo i ne koristi u svakodnevnom govoru. Svi natpisi u Irskoj su dvojezični – na irskom i engleskom.
Siva boja kamena i cigle dominira građevinama u Dublinu, kao da si u filmu o Harryju Potteru. Zgrade u nizu specifične su za velike dublinske ulice. Svaka kuća ima zaseban ulaz sa stepenicama i stupovima, sasvim drukčije od onoga na što smo kod nas navikli. Još jedna od posebnosti u Dublinu, su šarena vrata na tim zgradama. Ona potječu još iz vremena sukoba Iraca s britanskim vlastima. U to doba su se vrata na kućama bojala u crno, u znak žalosti ako bi netko umro. Kada je umrla britanska kraljica Viktorija, Irci su u inat svoja vrata obojali šarenim bojama i tako pokazali da nisu u žalosti.
Avionom do Dublina pa autobusom do Hollywooda
Jedan je dan bio namijenjen izletu do nacionalnog parka Wicklow i Glendalough, južno od Dublina. Naša prva stanica bila je u mjestašcu po imenu Hollywood. Sredinom 19. stoljeća Irac Mathew Guirke iz tog malog mjesta u Irskoj otišao je u Ameriku tražeći bolji život. Tamo se skrasio u blizini Los Angelesa i to mjesto je nazvao po svom mjestu u domovini – Hollywood! Današnji svjetski centar glamura i filmske industrije dobio je ime po jednom malom mjestu u prirodi, ispod čijeg natpisa Hollywood i danas mirno pasu ovce.
Znamenitosti u Dublinu
Trinity College – Godine 1592. u Dublinu je osnovan Trinity College, najstarije irsko sveučilište, koje, uz mnoštvo drugih publikacija, čuva i važne bogato oslikane srednjovjekovne rukopise, poput Knjige Kellsa iz ranog 9. stoljeća i Knjige iz Leinstera, iz sredine 12. stoljeća.
Katedrala sv. Patricka – najpoznatija je i najveća katedrala u Irskoj. Podignuta je 1191., a posvećena je sv. Patriku, zaštitniku Irske. Godišnje ju posjećuje oko 300 000 ljudi. U njoj je sahranjen književnik Jonathan Swift, autor Guliverovih putovanja.
Parkovi – Dublin je grad s mnoštvom parkova. St Stephen’s Green je najveći koji sam posjetila. U njemu je veliko jezero, mnoštvo staza između predivnih zelenih površina, cvjetnih lijeha i drveća ispod kojih su klupe za odmor. Posebno me se ipak dojmio najmanji park na koji sam sasvim slučajno naletjela. Nalazi se pokraj dablinskog dvorca, opasan je zidom pa se gotovo i ne vidi izvana. Ušavši kroz vrata u vrt, oduševio me mir i ljepota koju nisam očekivala usred jednog velegrada.
Molly Malone (neslužbena himna Dublina) – Pjesma govori o legendi o ženi koja se bavila trgovinom ribom i školjkama na ulicama Dublina i umrla mlada od groznice. Krajem 20. stoljeća izrasla je legenda da je postojala povijesna Molly, koja je živjela u 17. stoljeću. Prikazana je i kao jedna od rijetkih čednih ženskih uličnih trgovaca svoga vremena. Njen spomenik se nalazi u ulici Grafton. /Emina Baričević; foto: E.B./
Obožava pjesme Olivera Dragojevića, punjenje paprike i pršut, a od začina vegetu. Najdraži mu je dio Hrvatske Dalmacija, posebno otok Prvić. No, on nije Hrvat, nego osamnaestogodišnji Iranac, zaraznog osmijeha. Upoznali smo ga sudjelujući na online razgovoru o problemu izbjeglica u organizaciji Festivala tolerancije. Dio je to njihova programa “Film i diskusija” koji organiziraju na platformi Dijalogija. Sudjelovanje u razgovoru uključivalo je i obavezu gledanja kratkog filma o izbjeglicama i organizacijama koje im pomažu. Kao predstavnice naše škole na ovom događanju, film na platformi Vimeo pogledale smo Lara Trušček i ja.
Moderator razgovora, filmski kritičar Hrvoje Pukšec, na početku nas je upoznao sa značenjem termina izbjeglica. Rekao je da su izbjeglice ljudi koji su prisiljeni otići kako bi spasili svoje živote i živote svojih najbližih. Migranti, posebno ekonomski, oni su koji sami odlučuju otići iz svoje zemlje da sebi i svojoj obitelji osiguraju bolje životne uvjete.
Moderator razgovora, filmski kritičar Hrvoje Pukšec, na početku nas je upoznao sa značenjem termina izbjeglica. Rekao je da su izbjeglice ljudi koji su prisiljeni otići kako bi spasili svoje živote i živote svojih najbližih. Migranti, posebno ekonomski su oni koji sami odlučuju otići iz svoje zemlje kako bi sebi i svojoj obitelji osigurali bolje životne uvjete.
Mladić iz Irana, jedan je od onih kojima je život bio ugrožen te je iz Irana pobjegao zajedno sa sestrama i s majkom. No, on i njegova obitelj nisu pobjegli iz političkih razloga ni zbog ratnog stanja ili vjerskih uvjerenja, što su najčešći razlozi izbjeglištva. Oni su pobjegli zbog nasilnog oca koji je majci prijetio da će je politi kiselinom. Njegove sestre planirao je udati s devet godina, a njega je s navršenih 12 godina prisilio da napusti školu i pronašao mu je posao u bravarskoj radionici. Majka u obitelji nije imala nikakva prava, a iranska policija nije reagirala na majčine prijave. Od straha za vlastiti život i za živote svoje djece, majka je s djecom je napustila Iran.
Mojoj majci na hrvatskoj granici pružili su medicinsku pomoć ne pitajući je za dokumente
U Hrvatsku su došli prije dvije i pol godine i to nakon 11 mučnih mjeseci izbivanja iz svog doma. – U Beogradu smo bili gotovo devet mjeseci, zatim u Bosni. Prije nisam niti znao za Hrvatsku. Slučajno smo završili u Hrvatskoj jer je moja majka na granici ozlijedila nogu. Odmah su joj pružili medicinsku pomoć ne pitajući je za dokumente. Ljudski su se ponijeli i na kraju smo ostali ovdje – ispričao nam je mladi Iranac. Doznali smo i da je taj humani postupak prema njegovoj majci bio razlog što je upisao u medicinsku školu u Zagrebu, gdje sada pohađa treći razred.
Već je dobro savladao hrvatski i ima puno prijatelja u školi. – U školi sam prva izbjeglica i prvi Iranac – ispričao nam je mladić, dodavši da mu je najdraži predmet Anatomija i fiziologija te da bi rado studirao medicinu.
Odgovarajući na pitanja sudionika razgovora, mladi Iranac nam je rekao da nije imao problema otkako je u Hrvatskoj. – U školi sam dobro prihvaćen i imam puno prijatelja od samog početka – rekao je. No, dobro i on vraća dobrim te volontira u Crvenom križu, a u Prihvatnom centru “Porin” izbjeglice podučava hrvatskom jeziku.
U Hrvatskoj nema puno azilanata (izbjeglica kojima neka država pruža zaštitu na području svoje države jer im je u njihovoj državi bio ugrožen život). Svega oko 1000 ljudi dobilo je u Hrvatskoj status azilanata u posljednjih 10 godina. O njima u Hrvatskoj brine UNHCR – Međunarodna organizacija za zaštitu izbjeglica te Isusovačka služba za izbjeglice. Dajana Ravlija, predstavnica Isusovačke službe za izbjeglice, rekla je da je i ona dijete izbjeglica rođeno u Njemačkoj. Govoreći o svom iskustvu u radu s izbjeglicama rekla je da ih treba upoznati, a ne svoj stav o njima temeljiti na predrasudama. – Ima ljudi koji prenose predrasude govoreći kako izbjeglice žele islamizirati Europu. Ja izbjeglice doživljavam prije svega kao ljude i tako im pristupam, a svoj posao rado radim zbog ljudi poput ovog mladića iz Irana – rekla je Ravlija, dodavši kako ljudi čiji je život ugrožen zaslužuju pomoć.
Nažalost u ovaj razgovor o ozbiljnoj temi nisu se svi sudionici uključili s dobrim namjerama. Bilo je naših vršnjaka koji su se u chatu koristili neprimjerenim izrazima i razgovor ometali različitim zvukovima. Ipak je nas, koji smo imali dobre namjere i željeli upoznati mladog izbjeglicu iz Irana, bilo više. Zato se nadam da se on tijekom ovog razgovora osjećao dobrodošlim kao i u svojoj školi. /Lea Hrandek, 7.b; foto: preslika ekrana/
Nervoza i napetost, u hodniku ispred Službe školske medicine Doma zdravlja u Križevcima, kratko je trajala jer cijepljenje je započelo jutros već nekoliko minuta nakon 7.15.
Nas pet učenica OŠ Sveti Petar Orehovec, došle smo u pratnji majki, a ja sam bila prva na redu jer sam to zatražila. Ni inače se ne bojim cijepljenja pa tako ni ovog protiv COVID-a. Za mene je ovo cijepljenje prilika za povratak u normalan život i mogućnost bezbrižnijeg putovanja. Na cijepljenje sam se odlučila zbog putovanja na Erasmus+ mobilnosti.
Isti motiv imale su i moje kolegice Amadea Bošnjak, Karla Kos, Nela Šantatić te moja sestra Madgalena Ivšak. Kao i moje kolegice, sad jedva čekam da dođe vrijeme za putovanja. /Laura Ivšak, 8.a; foto: S. L./
