Putovanje do Torina i natrag do Zagreba bilo je vrlo iscrpljujuće. Vozili smo se autobusom gotovo 24 sata, ali svaka minuta provedena na mobilnosti Erasmus+ projekta „Rights now“ u Torinu od 27. 2. do 3.3. bila je vrijedna zbog onog što smo doživjeli. U tom milijunskom gradu čije ime dolazi od talijanske riječi toro što znači bik, život je prilično drugačiji nego kod nas. U centru grada gdje smo mi boravili u obiteljima naših domaćina svi žive u velikim zgradama te su nam pomalo nedostajala naša dvorišta i polja.

No, neke od tih velikih zgrada su nas impresionirale svojom veličinom i izgledom. Ponajviše zgrade na glavnom gradskom trgu te kraljevska palača ispred koje se nalaze dvije ogromne statue konja. Zgradu gradskog vijeća sagrađenu u 17. stoljeću, imali smo prilike vidjeti i iznutra jer je tamo za nas bio organiziran prijem u raskošnoj vijećnici. Na tom prijemu smo  i dobili priznanja za sudjelovanje na mobilnosti.

Centar grada najviše smo upoznali prilikom igre potrage za blagom koju smo započeli ispred Porta Palatine, odlično sačuvanog nekadašnjeg ulaza u grad sagrađenog u 1. stoljeću pr. Kr.  Taj smo podatak doznali od dvojice učenika talijanske škole koji su  za tu prigodu glumili nekadašnje Rimljane, prigodno se odjenuvši u odjeću sličnu onoj u doba starih Rimljana.

Mnogi migranti stradaju i na balkanskoj ruti

Ono što je posve različito od života kod nas je  prisutnost velikog broja različitih nacija u tom gradu. Tako je i bilo i u  IC Regio Parco, školi naših domaćina. Tamo su nam rekli da u njihovu školu, koja ima oko 800 učenika u 7 zgrada i obuhvaća i dva vrtića, pohađaju učenici čak 38 nacija. Stekli smo dojam da se svi oni dobro slažu i da su se dobro snašli u školi i novoj domovini. No, da svi nisu dobili takvu priliku da se uklope u nove sredine imali smo prilike vidjeti u dva filma o problemima migranata. Iz tih filmova doznali smo da se migranti, koji svoje zemlje napuštaju zbog rata ili različitih drugih okolnosti, doživljavaju brojne neugodne situacije tijekom putovanja. Prilikom putovanja do zemlje u kojoj se žele skrasiti neki od njih izgube živote, neki budu opljačkani, pretučeni, silovani…. U tim ružnim situacijama veliku ulogu igraju coyotes. To je termin kojim se nazivaju krijumičari ljudima na području Južne Amerike. Naučili smo ga  u igri „Moć putovnica“. Igru su kreirale članice udruge MAIS koje su nam na radionici davale upute za igranje igre. Igra je slična igri Čovječe ne ljuti se, ali traje vrlo dugo zbog različitih prepreka koje migranti nalaze na putu.

Baš zahvaljujući toj igri shvatili smo s kakvim se sve problemima suočavaju ljudi koji su prisiljeni napustiti svoju domovinu. Posebno su nas potresli neki detalji iz drugog  filma koji smo gledali. Taj film pokazivao je  što se sve dešava migrantima na takozvanoj balkanskoj ruti koja obuhvaća i našu zemlju.

O ljudskim pravima, osim u školi, učili smo i na radionici od studenata i profesora torinskog sveučilišta. Tamo smo posjetili i njihovu sveučilišnu knjižnicu koja ima više od 700.000 knjiga i svaki je tjedan posjeti više od 5.000 studenata.

Među onim stvarima zbog kojih je vrijedilo biti na ovoj mobilnosti su i trenutci provedeni na izletu u planinsko mjesto Bard. Tamo smo posjetili Muzej granica i utvrda, a do različitih katova muzeja vozili smo se panoramskim liftom. U egipatskim muzeju vidjeli smo mumije, a u  Muzeju RAI (talijanski radio i TV) mnoštvo nekadašnje opreme za emitiranje radijskog i televizijskog programa.  Uživali smo i u talijanskoj hrani, osim doručka koji je kod Talijana uglavnom neko slatko pecivo ili keksi uz kavu ili mlijeko. Dobro je bilo i u obiteljima naših domaćina koji su nas prihvatili kao svoje i lijepo se brinuli za nas.  S našim domaćinima i drugim učenicima zbližili smo se i za vrijeme igranja nogometa i za vrijeme plesa. Prva prilika za ples bila je već prvi dan na priredbi dobrodošlice, a još više plesali smo na završnom druženju.

Bio je ovo tjedan kojeg ćemo se uvijek rado sjetiti. Osim možda napornog putovanja  i vozača koji nam nije želio stati da odemo na zahod te zahoda čučavaca u školi naših domaćina. /Amadea Bošnjak, Tea Hendelja; foto: S. L./

Još jedan članak o Erasmus+ mobilnosti u Torinu dostupan je na Mrežnoj stranici Koprivničko-križevačke županije

Isusovačka služba za izbjeglice najviše joj pomogla da se uklopi u novu sredinu

Rat u Siriji razlog je što su Nagham, njene dvije sestre i majka napustile domovinu. To nam je (16. 2. 2023.) na početku našeg online susreta rekla sedamnaestogodišnja Nagham, učenica trećeg razreda zagrebačke XIII. gimnazije. U toj gimnaziji pohađa treći razred matematičkog smjera. Sad je njen život sličan životima hrvatskih vršnjaka, ali nije uvijek bilo tako i nekih se dijelova svog života nerado sjeća.

Ponajviše želi zaboraviti onih sedam dana kad je s obitelji iz Sirije krenula na put prema Austriji gdje su se nadali započeti novi život. Bilo je zimsko doba i vrlo hladno. Putovali su autobusom, a na hrvatskoj granici čak su 15 sati boravili u autobusu. – Te dane želim potisnuti i ne sjećati ih se jer to je bilo traumatično razdoblje u mom životu – kazala nam je Nagham. Imala je 10 godina kad su otišli iz Sirije, a prije toga zbog rata unutar Sirije selili su se čak četiri puta. – Posljednji put moj otac je trebao preseliti samo još jedan kauč i onda su bombardirali i taj kvart. Srećom kuća nije bila jako oštećena, niti smo mi bili ozlijeđeni – rekla nam je Nagham.  

Tek što su se privikli na miran život u Austriji, tu su zemlju morali napustiti. – Bili smo tamo oko godinu dana. Počele smo ići u školu i učiti njemački jezik, ali onda su nas deportirali. Rekli su da azil prema zakonu možemo zatražiti u zemlji  u koju smo prvi puta ušli na područje EU.  Kako je to bila Hrvatska, deportirali su nas ovdje – prisjetila se Nagham. Nešto više od godine dana ona i njena obitelj proveli su u prihvatilištu za traženje azila u Kutini. Tamo je išla u školu i počela učiti hrvatski. Njena sadašnja škola je četvrta hrvatska škola koju polazi otkad je u Hrvatskoj. Nakon Kutine, osnovnu školu mijenjala je zbog preseljenja u prihvatilište za azilante u  Zagrebu, a zatim još jednu osnovnu školu kad su se preselili u kvart gdje sada žive u unajmljenom stanu. Azil su dobili 2019. i sad nastoje ishoditi hrvatsko državljanstvo jer svoju budućnost vide u Hrvatskoj. Njena majka je kuharica i uspjela se zaposliti u poznatom zagrebačkom restoranu, a radi i  sestra koja studira online studij na jednom američkom sveučilištu. Druga sestra uskoro se udaje u Hrvatskoj i sve se raduju skorim svatovima.

Nagham nije imala problema u Hrvatskoj, ali njenoj prijateljici koja nosi hidžab dobacuju neprimjerene komentare

Ispričala nam je i da je njenoj obitelji najviše pomogla Isusovačka služba za izbjeglice (JRS). – Crveni križ nam je pomagao materijalno, a Isusovačka služba za izbjeglice pomogla nam je da se uključimo u društvo i da se ne osjećamo kao stranci. Osobito su mi bili dragocjeni trenuci kad su nam ljudi iz JRS-a dolazili s računalima da se zajedno igramo, razgovaramo i družimo se – istaknula je Nagham.

Od Nagham smo doznali da ona osobno u Hrvatskoj nije  imala problema zato što nije Hrvatica. –No, znam da neki imaju problema. Ponekad izađem s jednom prijateljicom koja nosi hidžab i zna se dešavati da joj prolaznici upućuju neprimjerene komentare – rekla nam je Nagham. Nju su u svim školama dobro prihvaćali i uglavnom je nisu pitali o ratu u Siriji  već o tome kakve hobije ima, kakvu glazbu voli…

Pitanja o hobijima postavili smo joj i mi te smo doznali da voli rap i trap, a od hrvatskih glazbenika najdraži joj je Hiljson Mandela. Njeni hobiji su boks i nogomet. Boks trenira dvije godine i kaže da  je trening smiruje i opušta nakon napornog dana. Nogomet igra subotom sa skupinom prijatelja i uglavnom je među njima jedina djevojka. Na spominjanje nogometa naši kolege postavili su joj pitanje o omiljenom nogometašu, a pitali su je i za koji hrvatski klub navija. Tako smo doznali da navija za Dinamo i da na zaslonu mobitela ima Benzmaa, ali smatra da je Messi najbolji.

Pitali smo je i o planovima za budućnost. – Najviše me zaokuplja matura iduće godine, posebno esej iz hrvatskog. Ne razmišljam puno unaprijed – kazala je Nagham, dodavši ipak da svoju budućnost ne vidi u Siriji. No, svoju bi domovinu voljela posjetiti, ali tek kad tamo bude sigurnije jer život je ipak najveća vrijednost. 

Mi bismo na kraju zaključili da bi zato što je život najveća vrijednost sve države trebale poštivati  članke 13. i 14.  Univerzalne deklaracije o  ljudskim pravima. /Elizabeta Truščec, 8.a; foto: S. L./

Članak 13.

1. Svatko ima pravo na slobodu kretanja i boravka unutar granica svake države.

2. Svatko ima pravo napustiti svoju i bilo koju drugu zemlju i vratiti se u svoju zemlju.

Članak 14.

1. Svatko pred progonom ima pravo tražiti i dobiti utočište u drugim zemljama.

2. Na to se pravo ne može pozivati u slučaju progona koji su izravna posljedica nepolitičkih zločina ili djela protivnih ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.

Ove školske godine provodimo Erasmus+ projekt “Rights now!” (“Prava sada!”) te smo stoga odlučili da ljudska prava budu i naša glavna tema u “Klinčeku”. Projekt provodimo s partnerima iz Grčke, Italije i Njemačke.