Doris Sokolić - učenica 5. b uspješna je karatistica
Naša učenica Doris Sokolić, prošle je subote osvojila svoju 11. medalju
Zahvaljujući medalji koju je danas u školu donijela naša kolegica Doris Sokolić, odlučili smo pisati što je to Shito-ryu. Doris nam se pohvalila da je u subotu 9. 11. osvojila novu medalju u karateu, njenu 11. otkako u karate klubu KTC trenira karate.
Posljednju medalju osvojila je na 8. Međunarodnom karate kupu grada Varaždina, natjecanju na kojem se u različitim kategorijama natjecalo oko 380 karatista iz Hrvatske i Slovenije. Doris karate trenira još od prvog razreda, a treninge ima 3 puta tjedno. Trenutno je ponosna vlasnica narančastog pojasa. Njen je trener Mario Ban. Od Doris smo doznali da u njenom klubu treniraju još i naši učenici Leo Dvečko iz 6. a i Barbara Dvečko iz 8. a.
Tehnika karatea koju treniraju u klubu KTC zove se Shito-Ryu i jedna je od četiri najzastupljenijih karate tehnika u svijetu. Najpopularnija i najraširenija tehnika je Shotokan što na japanskom znači „tigrova kuća”.
Shito-Ryu tehniku karatea popularizirao je Kenwa Mabuni, bolje rečeno on je usavršio tu tehniku karatea kombinirajući dva stila Shuri-te i Naha-te. Japanac Mabuni je rođen 1889., a umro je 1952., ali njegova tehnika karatea ostala je vrlo popularna i danas. Za Shito-Ryu tehniku karakteristično je korištenje ravnih i kružnih pokreta i to što s usporedbama s drugim stilovima ima najaviše kata. Još ćemo dodati i da su kate – forme zamišljenih borbi s protivnikom, odnosno skup unaprijed određenih pokreta koji se sastoji od obrambenih i napadačkih tehnika.
Karate je od 1902. kao obavezan sport uveden u japanske škole, a od 60 godina 20. stoljeća proširio se cijelim svijetom. Od 2020. karate je postao jedan od olimpijskih sportova, a te se godine Olimpijada održavala u Japanu. /Lara Franjčević, 5. b; foto: Tijana Mamić; privatna arhiva D. S./
Učenici 7.c s fenomenom pretjerane težnje za kupovinom upoznali se kroz roman “Izgubljena u ormaru“
Rawpixel by Freepik
– Često kupuju stvari koje su statusni simboli i nisu im nužne, uvijek najnovije marke traperica, mobitela, računala, kako tko. I kako se sasvim zaboravlja da nije važno koliko imaš nego tko jesi. – To su rečenice iz romana “Izgubljena u ormaru“ Melite Rundek. Govori ih Mirna, glavna junakinja knjige kad prepričava što je psihologinja govorila na radionici u školi.
Mi učenici 7. c razreda, čitajući taj roman, upoznali smo se problemom ovisnosti o kupovini i pojmom konzumerizma. U ovom članku odlučili smo objasniti što je to konzumerizam i onima koji nisu čitali ovaj zanimljivi roman autorice Melite Rundek.
Definicija konzumerizma kaže da je to društvenim fenomen koji se odnosi na pretjeranu težnju za posjedovanjem i kupnjom stvari. U širenju tog fenomena predvodnici su oni iz prve rečenice koji kupuju sve ono što je novo, što je u trendu iako im to nije potrebno. Posljedica pretjerane kupovine mogu biti dugovi i mentalni problemi (anksioznost, depresija…) kako to piše portal Vaše zdravlje. Ovisnost o kupovini, neke osobe, poput Mirne, junakinje romana, junakinje romana mogu „natjerati“ i na krađu.
Gpointstudio by Freepik
Pretražujući Internet doznali smo i kako je moguće smanjiti želju za kupovinom. Jedan od savjeta koji predlaže portal Žene i novac je da zamijenimo kupnju hobijem. Baš na taj način problem s ovisnošću o kupovini riješila je i junakinja romana Mirna. Ona se vratila svom hobiju crtanju i shvatila je da joj je crtanje važnije nego potvrđivanje sebe kroz kupljene stvari. Drugim riječima shvatila je da je važnije biti nego imati.
Još dva savjeta s već spomenutog portala čine nam se jako važna. To su savjeti da se smanji vrijeme provedeno na društvenim mrežama i izloženost reklamama. Ta su dva savjeta međusobno usko povezana, a zašto nam se čine najvažnijim pisat ćemo nastavku. /Iva Trušček, 7.c; foto: Freepik; S. L./
Orehovečki Erasmus+ tim Karla Hlebić, Lucija Vukojić, Nika Šantić, Barbara Dvačko i Lucija Srbljinović
Nekad su kamišibajkari pičama privlačili djecu na kupnju slatkiša
Neki ga zovu papirnatim kazalištem, neki kazalištem iz kofera, a neobično je da je kamišibaj (tvorenica od riječi kami – papir i šibaj – gledalište) nastao zahvaljujući ekonomskoj krizi. Bilo je to početkom 20. stoljeća u dalekom Japanu kad je zbog krize puno umjetnika koji su se bavili kazalištem, glumom, ilustriranjem i filmom ostalo bez posla.
Želeći nekako preživjeti i zaraditi od svog talenta, neki od otpuštenih umjetnika nabavili su bicikle i počeli prodavati slatkiše, a da bi privukli djecu pričali su priče. Kako bi njihove priče bile što privlačnije dodali su im i ilustracije. Njih su stavljali u malu drvenu pozornicu (butaj) koja je iza bila otvorena pa su na stražnju stranu crteža mogli ispisivati tekst. Ispisivali su ga kako bi mogli pročitati ukoliko zaborave neki dio priče.
Vera Pfaff i Relja Dušek iz Udruge Kozlići, vodili su radionicu za sudionike mobilnosti Erasmus+ projekta “Čitaj da ne ostaneš bez riječi”
Tako je nastao kamišibaj – umjetnički oblik pripovijedanja priča uz slike na maloj pozornici. Pripovjedače koji pripovijedaju takve priče naziva se kamišibajkarima. U Japanu je kamišibaj bio izrazito popularan 20 godina, a u posljednje vrijeme taj umjetnički oblik pripovijedanja postaje sve popularniji i u Europi jer razvija maštu i kreativnost.
Jako puno kamišibaj pripovjedača ima u Sloveniji, a sve ih je više i kod nas. Sve te informacije o kamišibaju doznali smo na Erasmus+ mobilnosti prošli tjedan. Ispričali su nam ih Vera Pfaff i Relja Dušek, iz Udruge Kozlići. Oni su nam pripovijedali priče koristeći se svojim butajom i prekrasnim crtežima, ali u priči “Duga” i flautom koju je svirala pripovjedačica Pfaff.
Na toj smo radionici i mi sudionici mobilnosti izrađivali svoje kamišibaj priče. Imali smo vremena samo pola sata, a naš je tim napravio drugačiju verziju Zlatokose. No, kako je dogovoreno da za mobilnost u Španjolskoj u ožujku svi timovi naprave svoje kamišibaj priče, imat ćemo puno više vremena da napravimo našu priču. Erasmus+ timu mogu se pridružiti i svi zainteresirani učenici koji vole crtati i pričati priče. /Lucija Vukoić, 8. a; foto: S. L./
Za dva dana kamišibaj festival u Zagrebu
U Hrvatskoj se posljednjih godina organiziraju i kamišibaj festivali. Prvi je održan 2019. u općini Funtana u Istri. Kamišibaj festival drugu godinu zaredom organizira se i u Zagrebu. Pod nazivom “Priče iz(van) okvira” odvijat će se od 9. – 11. 11. u Etnografskom muzeju u Zagrebu.
Pripremljen je na engleskom jeziku, a glasali su sudionici Erasmus+ mobilnosti iz pet zemalja
Zvučni mamac o pripovijetki The Canterville Ghost, naše kolegice Nike Šantić, izabran je za najbolji na Erasmus+ mobilnosti kojoj je domaćin bila naša škola od od 27.11. do 1. 12. 2023. Nakon slušanja za najbolji mamac su glasali učenici sudionici mobilnosti iz Grčke, Italije, Njemačke, Poljske i Španjolske.
Kriteriji za izbor bili su: kvaliteta sadržaja, glazba, dobra čujnost, odjavna i najavna špica te što bolji izgovor engleskog jezika. Prema mišljenju glasača zvučni mamac naše Nike osvojio je 3 glasa više od drugoplasiranog mamca iz Italije. Oni su svoj mamac pripremili zajedno kao tim, a naša učenica Nika kao i sve ostale četiri učenice: Lucija Srbljinović, Lucija Vukoić, Barbara Dvečko i Karla Hlebić montirale su ga samostalno u programu CapCut.
Poljski tim – glasanje nakon slušanja svih zvučnim mamaca u konkurenciji
Svi zvučni mamci dostupni su na platformi Podbean u PODCASTU eTwinning projekta Book Pals. Projekt provodimo s istim školama koje smo ugostili na Erasmus+ mobilnosti, a na tom će podcastu biti objavljivati i ostali zvučni mamci koje ćemo pripremiti tijekom trajanja eTwinning projekta.
Nika Šantić, autorica najboljeg mamca, nagrađena je slušalicama, a uručio ih joj je član talijanskog tima Giorgio Kopajtic. /Barbara Dvečko, 8. a; foto: S. L./
Dobre vibracije pratile su nas kroz cijelu mobilnost, a posebno je sve prštalo od adrenalina na plesu u prostoru DVD-a Sveti Petar Orehovec
Unatoč našim jezičnim i svim drugim različitostima interpretirajući bajku “Stribor” uspjeli smo se zbližiti, naučiti nešto novo i zabaviti se. No, dobre vibracije pratile su nas kroz cijelu mobilnost Erasmus+ projekta “Čitaj da ne ostaneš bez riječi”, kojoj je naša škola bila domaćin od 27. 11. – 1. 12. 2023.
Posjeta Ivaninoj kući bajki u Ogulinu bila je samo jedana od aktivnosti u kojoj smo se družili s učenicima iz Erasmus+ timova iz pet škola iz Grčke, Italije, Njemačke, Poljske i Španjolske. Glumeći snahu zmiju, majku i njenog dobrog i navinog sina, Stribora i Tintilintiće oživljavali smo likove iz čuvene priče Ivane Brlić Mažuranić, a kuća posvećena poznatoj spisateljici sve nas je očarala. Izvana izgleda skromno, ali unutrašnje uređenje inspirirano njenim bajkama potiče na slušanje bajki i igranje različitih interaktivnih igara o bajkama. Jedna od igara koja nam se osobito svidjela bila je špilja u kojoj se dobivaju magične moći. Nekoliko nas koji smo zajedno ušli u nju dobilo je magičnu moć da uvečer možemo voditi guske na tuširanje. Baš smo se nasmijali kad smo čuli koju smo moć “zaradili”, a puno smo se smijali i tijekom cijele mobilnosti.
Razloga za smijanje bilo je i tijekom posjete Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, najviše kad smo se pogubili u ogromnoj knjižnici, ali i na radionici kamišibaja. Na toj smo radionici od voditelja radionice, Vere Pfaff i Relje Dušeka, doznali kako se izrađuje kamišibaj, a zatim smo se sami okušali u izradi jedne priče. Mi smo osmislile drugačiju priču o Zlatokosoj, a u našoj verziji za sretan kraj priče zaslužna je bila dugačka brada, a ne dugačka kosa. Smijali smo se i pričama koje nam je pričala pripovjedačica Dijana Zorić, pogotovo priči o proždrlici koja je nadmudrila svog muža.
Orehovečki Erasmus+ tim Karla Hlebić, Lucija Vukoić, Nika Šantić, Barbara Dvečko i Lucija Srbljinović – pričanje kamišibaj priče
Radili modele stakleničkih plinova od gumenih bombona
Zabavno je bilo i na eko radionici na kojoj nas je Matija Eppert učio o klimatskim promjenama, a posebno kad smo radili modele plinova od čačkalica i gumenih bombona. Bombone smo usput i jeli, ali ipak ih je bilo dosta za izradu modela. Na ovoj smo mobilnosti dobro zabavili i igrajući u našoj sportskoj dvorani igre koje su djeca naših krajeva igrala nekad. Bili smo prilično uspješni u igranju starih igara iako su jaja ponekad ispadala sa žlica te smo padali prilikom skakanja u vreći. Bilo je i loših pogodaka pri trckanju i gađanju kozane lopticama načinjenim od čarpa, ali sve te nespretnosti bile su i razlog za smijeh. S nama zajedno smijale su se i učiteljice Emina Barčićević i Kristina Dubravec koje su vodile ovu aktivnost i objašnjavale nam pravila igre.
U našoj novoj sportskoj dvorani ostali smo i nakon starih igara jer smo tamo organizirali priredbu za Erasmus+ goste. Neke od nas su na priredbi pjevale i plesali i tako se zagrijale za ples u prostoru DVD-a Sveti Petar Orehovec. Uz pjesme iz svih zemalja sudionica aktivnosti sve je prštalo od adrenalina i gotovo svi učenici i učitelji plesali su do dolaska autobusa u 22.30. Šteta što je mobilnost tako brzo završila, ali međusobno smo razmijenili profile na Instagramu i Snapchatu tako da ćemo ostati u kontaktu. No, na ovu Erasmus+ mobilnost podsjećat će nas i tri stabla lipe koja smo zajedno zasadili u školskom parku. Obećali smo si da ćemo svake godine razmjenjivati fotografije kako bismo pratili kako rastu. /Lucija Vukoić, Nika Šantić, Barbara Dvečko 8.a; foto: Kristina Dubravec, S. L./
Najviše druženja bilo s Grcima i Poljacima
Ispričale smo vam doživljaje samo s nekih aktivnosti službenog programa, ali puno zanimljivosti bilo je i za vrijeme neformalnih druženja u hostelu i za vrijeme obroka i šetnji Zagrebom. Ovdje ćemo istaknuti samo da smo se najviše družile s Grcima i Poljacima i da bismo baš te timove najradije voljele sresti na narednim mobilnostima.
Načelnik Franjo Poljak uručio sudionicima darove Općine Sveti Petar Orehovec
Bernhard Dietrich, ravnatelj škole GSM iz Sachsenheima u Njemačkoj i Franjo Poljak, načelnik Općine Sveti Petar Orehovec Pokloni Općine Sveti Petar Orehovec
Na priredbi u sportskoj dvorani uz našeg ravnatelja Stjepana Lučkog, sudionicima mobilnosti obratio se i načelnik Franjo Poljak. On je u ime Općine čestitao svim sudionicima i uručio im darove koje je za sudionike mobilnosti donirala Općina Sveti Petar Orehovec.
Na nasilje nikad ne treba ostati ravnodušan i zato svaka čast našim učenicima koji su reagirali kad su uočili da je neki učenik iz njihova razreda zlostavljan
U prethodnom članku o provedenom istraživanju o vršnjačkom nasilju u našoj školi iznesen je podatak da je gotovo 50 posto (66 ispitanih) učenika doživjelo verbalno nasilje od strane vršnjaka. U istoj anketi postavljeno je i pitanje je li nas jedan vršnjak verbalno zlostavljao duže vrijeme. Takvo dugotrajno zlostavljanje od iste osobe doživjelo je 30 ispitanih učenika ili 44.8 posto onih koji su verbalno zlostavljanje doživjeli. No, na verbalno zlostavljanje nikome se nije požalilo čak 31,3 posto ispitanih, a zlostavljanje na internetu zatajilo je 32,3 posto učenika. Fizičko nasilje je zatajilo 9 učenika ili ukupno 22 posto onih kojima se desilo takvo nasilje.
Ipak vrijedno podijeliti s nekim problem i da je to pomoglo potvrdio je 21 ispitanik ili 67,7 posto onih koji su doživjeli nasilje na internetu. U sve tri vrste nasilja najviše ispitanih požalilo se roditeljima. Da nije dobro trpjeti već da treba podijeliti problem i zatražiti pomoć smatramo i mi jer dugotrajno trpljenje nasilja može za posljedicu imati različite fizičke i mentalne probleme.
U medijima smo imali prilike čitati da su posljedice vršnjačkog zlostavljanja putem interneta bila i samoubojstva. Da se takve pojave ne bi dešavale treba djelovati i podijeliti problem. Po našem mišljenju najbolje je problem podijeliti s roditeljima i učiteljima jer oni su ti koji imaju nam mogu dati vrijedan savjet, utješiti nas i ukoliko je potrebno potražiti pomoć institucija.
Neki povrijeđeni nažalost nisu spremni podijeliti svoj problem, ali zato mogu reagirati oni koji uoče da netko vrši nasilje nad nekim njihovim prijateljem ili poznanikom. Na nasilje nikad ne treba ostati indiferentan. Zato svaka čast onim našim kolegama koji su u našoj anketi potvrdili da su reagirali kad su uočili da je učenik iz njihovog razreda bio zlostavljan. Takvih je učenika bilo 28 ili (51,9 posto ispitanih koju su u svom razredu uočili dugotrajnije verbalno zlostavljanje nekog učenika). Oni nam trebaju biti uzor i svi bi se trebali povesti za njihovim primjerom jer samo ako nećemo okretati oči pred nasiljem bit će nam bolje u našoj školi, ali i svakoj drugoj zajednici. /Lucija Vukoić, 8. a/
Istraživanje vršnjačkog nasilja u Zagrebu
Nedavno je provedeno Istraživanje vršnjačkog nasilja u Zagrebu. Rezultati su u medijima objavljeni 29. 11. 2023. Podaci o fizičkom nasilju gotovo razlikuju se za samo nekoliko postotaka. Provjerite!
Da su i sami fizički nasrnuli na vršnjake potvrdilo je 25 posto učenika
Gotovo 50 posto učenika (66 ispitanika) doživjelo je verbalno, a njih 29,3 posto (41 ispitanik) i fizičko zlostavljanje od strane svojih vršnjaka. Većina slučajeva fizičkog zlostavljanja, 65,9 posto, desila se u razdoblju od 5 – 8 razreda. U anketi provedenoj 14. i 15. 11. putem obrasca Google Forms sudjelovalo je ukupno 140 naših učenika predmetne nastave. Na provođenje ove ankete o vršnjačkom nasilju potaknula nas je pripovijetka The Canterville Ghost, slavnog književnika Oscara Wildea. Tu smo pripovijetku na engleskom jeziku čitale za međunarodni eTwinning projekt Book Pals (Prijatelji knjiga). Jedna od tema te knjige je i nasilje te smo zato odlučili istražiti koliko vršnjačkog nasilja ima u našoj školi.
Da nasilje na internetu ima značajnije posljedice za djecu smatra gotovo 60 posto učenika
Naše vršnjake pitali smo i o zlostavljanju na internetu. Prema njihovim iskazima tog je nasilja nešto manje nego onog u stvarnom životu. Da je doživjelo nasilje na internetu izjasnilo se 22,1 posto ispitanih (31 učenik), a više od polovice onih koji su ga doživjeli (17 učenika), nisu samo jednom bili povrijeđeni, već su nekoliko puta primili povređujuće poruke na internetu. Da nasilje na internetu ima značajnije posljedice na djecu, odnosno da više „boli“, nego ono koje se desi u stvarnosti, smatra većina naših učenika. To je mišljenje 60 posto ispitanih (84 učenika).
Naše smo kolege pitali i razlog zbog kojeg su ih vršnjaci napadali fizički. Njih 39 posto (16 učenika) tvrdi da im nije jasno zašto ih je vršnjak fizički napao, a 29,3 (12 učenika) izjasnilo se da ih je fizički zlostavljao učenik koji ima problema s ponašanjem te je zlostavljao i druge. Na trećem mjestu su oni koji su ustvrdili da je do fizičkog zlostavljanja došlo nakon svađe. Njih je bilo bilo 24,4 posto (10 učenika).
Verbalne uvrede najčešće su zbog fizičkog izgleda
U anketi smo naše kolege pitali i jesu li oni sami nekad fizički nasrnuli na vršnjake. Da su to učinili potvrdilo je 25 posto ispitanih (35 učenika). Razlozi zbog kojeg su napali vršnjaka su vrlo različiti, a 22,9 posto (8 učenika) izjasnilo se da su to učinili jer su im vršnjaci vrijeđali roditelje, braću ili rodbinu, dok je njih 20 posto (7 učenika) za fizičkim nasiljem posegnulo jer je vršnjak vrijeđao njihov izgled.
Isto pitanje postavili smo i onima koje su vršnjaci vrijeđali na internetu. Oni su najviše uvreda dobili zbog fizičkog izgleda. Zbog fizičkog izgleda učenici su primili i najviše verbalnih uvreda u stvarnom životu. Njih 20,9 posto (14 učenika) izjasnilo se da ih je neki vršnjak vrijeđao zbog njihovog fizičkog izgleda. Zbog simpatija je uvrede primilo 11,9 posto (8) učenika, a vrijeđanja je bilo i zbog ocjena, odjeće, načina govora i aktivnosti kojima se bave. Anketa je pokazala da se verbalno nasilje najčešće odvija na hodniku i zahodima (32,8 posto), zatim slijedi nasilje u autobusu (20,9 posto), a 16,4 posto slučajeva verbalnog nasilja odvija se u razredu.
Ilustracija – Izvor: Freepik
Loš je osjećaj i kad se osjećaš isključeno iz aktivnosti svojih vršnjaka, zato smo u našoj anketi postavili pitanje učenicima jesu li ikad bili isključeni iz igre ili iz grupa na društvenim mrežama. Da i toga ima dosta u našoj školi vidljivo je iz odgovora 48 učenika (34,3 posto ispitanih), koji su potvrdili da su ih vršnjaci isključivali iz igre ili iz grupa na društvenim mrežama.
U narednom članku bit će riječi o još nekim važnim pitanjima koja su postavljena u anketi. Jedno od njih je i jesu li se kome požalili nakon što im se desio neki oblik zlostavljanja. /Nika Šantić, 8. a/
Zahvaljujući odvažnosti i uspjesima na studiju već je osigurala i stalan posao
Naša bivša učenica Mihaela Galaš, sad je apsolventica Grafičkog fakulteta i već je pronašla dobar posao. Uspješna je studentica i dobitnica Rektorove nagrade. Ova važna nagrada, koju dobiva vrlo mali broj uspješnih studenata, bila je i povod za razgovor. Za njen smo uspjeh doduše doznali sa zakašnjenjem, ali za priče o uspjesima bivših učenika nikad nije kasno.
Nedavno smo doznali da si dobila Rektorovu nagradu. Možeš li nam reći kakvo je to nagrada i kome se dodjeljuje?
Rektorovu nagradu dodjeljuje rektor sveučilišta za najbolje radove za radove iz znanstvenog ili stručnog te umjetničkog područja, a cilj je da studente potakne na rad i stvaralaštvo. Dodjeljuje se jednom godišnje. Ja sam je dobila još kao studentica preddiplomskog studija 2021.
Rektorovu nagradu dobila si u kategoriji Nagrada za društveno koristan rad u akademskoj i široj zajednici, područje Biomedicina i zdravstvo. Možeš li nam reći s kim si sve surađivala i što ste radili.
Kolegica i ja surađivale smo studentima FER-a (Fakultet elektronike i računarstva) i Stomatološkog fakulteta. Radili smo aplikaciju koja promiče svijest kod djece o važnosti dentalne higijene (higijene zubi). Glavne funkcije naše aplikacije „Zubić“ su mjerenje vremena potrebnog za temeljito pranje zuba te praćenje i evidencija odlazaka zubaru. Za uspjehe slijede nagrade, a to su bedževi ili medalje. Unutar aplikacije (trenutno samo one na IOS platformi) imamo i kutak za roditelje u kojem su savjeti vezani uz dentalnu higijenu dječjih zubi. Mi s Grafičkog fakulteta trebale smo napraviti dizajn aplikacije. Zadatak nam je bio i da ta aplikacija bude što privlačnija djeci pa smo npr. morale istraživati i koje su boje i oblici djeci privlačniji.
Mehaela Galaš, na izložbi Kontra
Kako je bilo surađivati sa studentima drugih fakulteta i kako je uopće došlo do te suradnje? Tko je inicirao projekt?
Ekipa je bila sjajna. Kroz projektni rad uči se surađivati, a to je jako važno kasnije za posao. Tim je jako bitan. Važno je da svi zapnu i odrade svoj dio posla da bi se zadatak odradio uspješno. Projekt su inicirale studentice sa Stomatološkog fakulteta. One su članice udruge „Zubić“ na fakultetu. Cilj te udruge je poučavanje djece dentalnoj higijeni pa članovi udruge odlaze u škole i vrtiće širom Hrvatske i rade s djecom.
Jesi li se poslije te nagrade uključila u neki drugi projekt?
Oove i prošle godine sam sudjelovala na dvije izložbe vezane uz predmet holografija koji sam imala na fakultetu. Izložbu smo radili zajedno s profesorom Vladimirom Cviljušcem. Radila sam svašta od nabave materijala do samih holograma (trodimenzionalne slike dobivene primjenom laserske svjetlosti). Za drugu izložbu koja je nazvana „Kontra“ radila sam rad na temu feminizma i prikazala sam kako ženu vidi društvo, a što ona želi biti.
Navodno si se ti sasvim slučajno upisala na Grafički fakultet, ali vrlo brzo si shvatila da si napravila dobar odabir. Što je to zanimljivo na ovom fakultetu, što pruža studentima?
Da bilo je to nagla odluka, slučajno sam upisala taj fakultet i ta mi je odluka promijenila život. Grafički fakultet pruža puno raznolikosti. Radili smo igrice, plakate, tisak, logotipe, programiranje. Učili smo o strojevima. Imala sam fiziku, kemiju, matematiku. Sve to omogućava razvijanje na različitim područjima, a vrlo je važno istaknuti da na fakultetu radi puno odličnih profesora, pravih profesionalaca koji su ujedno i tople osobe, dobri ljudi.
Imaš li uz fakultet vremena i za neke druge aktivnosti? Jesi li možda već negdje i radila kao student?
Uvijek sam se trudila nešto raditi kako bih roditeljima olakšala financijski teret. Promijenila sam puno poslova. Radila sam i u Mc Donaldsu, a volontirala sam kao animator u župi i u studentskoj udruzi Best. U studentskoj udruzi radila sam na organizaciji različitih događanja. Preporučam uključivanje u rad studentskih udruga jer se kroz rad u udrugama može puno toga naučiti. Meni su svi ti poslovi pomogli u stjecanju vrlo različitih iskustava. Puno sam kroz njih naučila i o ljudima, izgradili su me kao osobu i proširili mi vidike.
Koliko ti je još ostalo do završetka fakulteta i što planiraš dalje? Znaš li već što bi željela raditi?
Sad sam apsolvent. Sve ispite sam dala i veći dio diplomskog je pripremljen, a već i radim. Dobila sam posao u IT tvrtki Aras Digital i to na neobičan način. Naime, putem Instagrama javila sam se toj tvrtki jer mi se sviđao njihov rad. Napisala sam im i kako bih jednog dana voljela raditi kod njih te sam im poslala svoj životopis. Oni tada nisu nikog tražila, ali su me pozvali na razgovor i ponudili mi probni rad od 3 mjeseca, a nakon toga su me primili za stalno. Sada još radim na studentski ugovor do diplome.
Ima li možda još nekog iz našeg kraja na Grafičkom fakultetu?
Na godini sam bila s kolegom iz gimnazije, no oboje smo iznenadili kad smo se sreli na fakultetu. Ima još i jedna djevojka iz Gornje Rijeke.
Živiš li u studentskom domu? Kako je to živjeti u domu?
Cijelo vrijeme studiranja živim u studentskom domu i za mene je to pravi studentski život. Jest da dijeliš sobu i kupaonicu, ali imaš jako puno mogućnosti druženja, puno prijatelja. Meni je studentski dom postao moj dom u Zagrebu i baš sam zbog tog načina života u domu odlučila produžiti studiranje kroz ovu apsolventsku godinu. Život u domu je i puno jeftiniji te bih svima preporučila ukoliko imaju uvjete za dom da radije odaberu život u domu, a ne u stanu. Jedan od uvjeta za dom su i dobre ocjene pa se valja potruditi.
Po čemu se najviše sjećaš osnovne škole?
Nemam loših sjećanja na osnovnu školu, a prije ovog razgovora baš sam razmišljala o tome čega se sjećam. Sjetila sam se učitelja Kožara i njegovih priča o ratu i uzrečice „Razbili su nas ko bebe zvečku“. Sjetila sam se i učiteljice Brankice i razrednice Silvije, njihovih savjeta i preporuka kojima su nam nastojali usaditi neke životne vrijednosti.
Što bi preporučila našim osmašima kako da biraju u koju se srednju upisati nakon osnovne škole?
Ukoliko razmišljate o studiranju, a ne znate još što bi točno željeli gimnazija je odličan izbor jer vas dobro pripreme za maturu. Ukoliko već znate čime se želite baviti i ne razmišljate o studiranju onda je možda bolje izabrati strukovnu školu. Svima bih poručila i da budu hrabri i uporni jer samo se samo uz hrabrost i puno rada se može uspjeti. /Lucija Vukoić, 8. a, Lara Franjčević 5. b, Tina Višak5. b; foto: arhiva M. G./
Četvrtaši pisali i crtali nakon čitanja knjige “Eko Eko”
Da naš planet bude čišći i bolji za život ja mogu doprinjeti tako da ne bacam smeće u prirodu i da više koristim prijevozna sredstva koje ne zagađuju okoliš, npr. bicikl, romobil, skateboard…
Mogu pridonijeti i tako da odlažem otpad u odgovarajuću kantu i da pokupim smeće ako ga je netko ostavio u prirodi. Plastične vrećice mogu zamijeniti platnenim vrećicama. Umjesto plastičnih čaša mogu koristiti staklene čaše. Umjesto da koristim plastični pribor za jelo kad sam van kuće, ponijet ću svoj pribor za jelo. Mogu koristiti baterije koje se mogu ponovno napuniti. Mogu pridonijeti i tako da posadim novo drveće.
Četvrtaši su igrali i kviz o knjizi “Eko Eko” – pobijedila je Eleonora Črnek
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Mogu paziti da nepotrebno ne trošim energiju tako što ću ugasiti svjetlo kad izlazim iz prostorije. Oprano rublje se može staviti sušiti na zrak, a ne u sušilicu. Dobro je i ne otvarati prostoriju koja se grije. Svoj doprinos mogu dati i tako da isključim uređaj koji se ne koristi i da se služim električnim uređajima samo kad je to potrebno. /Leo Filipašić/
Rad Lea Filipašića jedan je od radova koje su učenici četvrtog razreda pripremili nakon što su u sklopu Erasmus+ projekta “Čitaj da ne ostaneš bez riječi” čitali knjigu “Eko Eko”. Ostali radovi dostupni su u STORYJUMPER knjizi, a rječnik nepoznatih pojmova u BOOKCREATOR knjizi. Rječnik je priredila učenica Veronika Višak.
Bio je baš lijep osjećaj vidjeti da nekog usrećuješ, a i mi smo se za vrijeme posjete mališanima vrtića Mali Petar, osjećale sretno. Bilo je to jučer kad smo ih posjetile kako bismo im čitale. Čitale smo im slikovnice “Hvala” i “Ispričavam se” te slikovnicu “Domaće životinje”.
Ines Martinek i Ivona Baričević čitale su vrtićancima
Dobro smo se osjećale jer su mališani pažljivo slušali što smo čitale, a na naša pitanja rado su odgovarali. Bili su baš otvoreni i nisu se sramili. Dobile smo dojam da smo ih nešto i naučile. U to kratko vrijeme tako su nam se svidjeli da bismo naš boravak najradije produžile na cijeli dan. Voljele bismo ih ponovno posjetiti i opet im čitati. /Ines Martinek, Ivona Barčičević, 7. a; foto: S. L./
