Učenici 8. b istražuju temu o predrasudama prema ženama u nogometu i zato su u goste pozvali jednu od svega dvije Hrvatice s doktoratom iz nogometa

Je li nogomet samo za dječake? – tema je razrednog projekta u našem 8. b, a zbog nje smo u školu pozvali Tihanu Nemčić Bojić, doktoricu nogometa koja predaje na Kineziološkom fakultetu. No osim što nogomet poučava studente na fakultetu, Križevčanka Nemčić Bojić nogomet igra od svoje 12 godine. Uporna da ostvari ono što želi nogomet je počela u Križevcima trenirati zajedno s dječacima. Kasnije je igrala za ŽNK Dinamo, bila članica U 19 hrvatske nogometne ženske reprezentacije, zatim i trenerice mlađih ženskih reprezentacije te članica hrvatske ženske A reprezentacije. Na fakultetu se, kako voli reći, zaljubila u futsal, kojeg je tri sezone igrala za prvoligaške ekipe Breganze i Cagliari u Italiji. Bila je i prva Hrvatica koja je potpisala profesionalni ugovor u futsalu. Nakon tri operacije lijevog koljena više aktivno ne igra, ali u njenoj bogatoj sportskoj biografiji zabilježeno je da je bila i prva žena trenerica nekog muškog nogometnog kluba, a njeno najnovije postignuće je imenovanje za  izbornicu hrvatske ženske futsal reprezentacije. Za izbornicu je imenovana početkom ove godine. Nemčić Bojić je nedavno gostovala u našem razredu i kroz priču o njezinoj karijeri doznali smo i kako je ona na svoj način osporavala predrasuda da nogomet nije za žene. 

Bili smo oduševljeni energijom koju prenosi dok priča o sportu kojeg obožava, a njeno nas je predavanje motiviralo da razmišljamo što je to uspjeh i što su to prave životne vrijednosti. Iz druženja s njom izdvajamo odgovore na neka od pitanja koja smo joj postavili. Između ostalih i onaj na pitanje je li nogomet  samo za dječake.

Kad Vas je počeo zanimati nogomet i što je bio okidač da počnete trenirati nogomet?

Jedno ljeto, dok sam s društvom provodila vrijeme na bazenu nekoliko dječaka je svaki dan igralo mali nogomet na Bukvićevom igralištu. Često sam ih promatrala i poželjela sam saznati mogu li ja kao djevojčica biti jednako dobra u nogometu kao oni. Tada sam imala 12 godina  i otišla sam igrati s dječacima. To je bio početak mog puta u nogometu. Uskoro sam ga željela početi igrati organizirano, ali u Križevcima nije bilo ženskog nogometnog kluba. Tadašnji trener dječjeg uzrasta Antun Bednaić primio me u ekipu nakon što sam mu pisala, i to dva puta. U pismima sam izrazila svoju želju da treniram s dječacima. Kad me je primio na treninge, neki dječaci nisu baš bili zadovoljni. Govorili su mi da ne smijem dolaziti, no ja se nisam obazirala na njihove izjave i znala sam im odgovoriti da ću ja dolaziti, a oni ne trebaju ako me ne žele u timu. U ženskom nogometnom klubu Dinamo u Zagrebu počela sam trenirati u srednjoj školi, nakon što mi je trener atletike Pero Budija rekao da pokušam tamo. Tada je trenerica Dinama bila najpoznatija hrvatska nogometašica Maca Maradona.

Uspjeh nije medalja, nego ono što ste naučili dolazeći do te medalje

Kako su reagirali Vaši roditelji, jesu li Vas podržavali?

Moram priznati da sam imala sreće jer dobar roditelj koji ti pruža podršku velika je sreća. Iako se mama malo zabrinula jer su joj ljudi govorili da joj je kćer stalno u muškom društvu na nogometnom igralištu, što nije bila baš uobičajena stvar i odskakalo je od tradicije, nije mi branila.  Tata je bio zadovoljan jer ja sam srednja od tri sestre i nemam braće pa mu je odgovaralo što je  u društvu mogao reći da njegova kćer igra nogomet.  Kako su znali da sam jako uporna i odlučna nisu me pokušavali odvući od nogometa nego su mi pružili podršku. Tata me dvije godine vozio četiri  puta tjedno na trening u Zagreb, a kad sam krenula u treći srednje počela sam sama putovati vlakom. Škola, vlak, trening, utakmice – tako  sam uglavnom provela treći i četvrti razred srednje. U tom sam periodu života jako dobro naučila da je za bilo kakav životni uspjeh potrebna disciplina. Naučila sam da se moram odreći nekih stvari ukoliko želim nešto više. Npr. moje prijateljice su nakon škole znale otići na kavu. Ja nisam zato što sam imala utakmice, trenirala sam, provodila vrijeme u vlaku, ali to je bila moja odluka da se ne ponašam kao drugi jer sam imala svoj cilj koji je bio ponešto drugačiji.

Na koji ste Vaš nogometni uspjeh najviše ponosni i zašto?

Ustvari ja ne bih izdvojila neki pehar, neko prvenstvo ili utakmicu. Uspjeh nije ona medalja koja stoji kod kuće, nego ono što ste naučili dok ste došli do te medalje. Za mene je uspjeh i to  što se i danas kao trener i predavač bavim igrom koju volim već više od 20 godina. Uspjeh je postići ono što želiš, a rekla bih da kroz poraze sazrijevamo. Spomenut ću jedan poraz koji mi je tada jako teško pao. Bio je to prvi turnir Kutija šibice za žene 2016. Uvijek sam voljela pobjeđivati, a tada mi je bilo osobito stalo da pobijedim sa svojim timom. No, izgubile smo od ekipe iz Osijeka. Mi smo imale 8 šuteva na gol, a one jedan jedini i zabile su gol. Bila sam kapetanica, a nakon utakmice otišla sam iza tribine i plakala kao rodna godina. Izašla sam nakon 15 minuta ljuta na suca, na cijeli svijet. Cijeli tjedan sam bila loše volje, analizirala sam utakmicu  i razmišljala u čemu je problem. Onda sam napokon shvatila da je problem u meni jer treba znati i izgubiti i čestitati protivniku, poštovati protivnika. Lako je poštivati protivnika kad pobjeđuješ, ali treba to moći i kad gubiš. Smatram da je to što sam tada naučila, nakon tog poraza, također bio moj veliki uspjeh.                       

U Hrvatskoj razlika između muškog i ženskog nogometa više dolazi do izražaja nego drugdje jer se u ženski nogomet manje ulaže

Možete li usporediti nogometnu scenu u muškom i ženskom nogometu u Hrvatskoj. Koje su osnovne razlike i  koji su ključni razlozi postojanja tih razlika?

U Hrvatskoj ženski nogomet nema tradiciju, društvo ga ne prihvaća kao sport koji će doći gledati i uživati u njemu. Činjenica je da je muški nogomet brži, dinamičniji, a ženski sporiji, ali ih ne treba međusobno uspoređivati jer muškarci i žene, primjerice, nemaju istu snagu da prenesu loptu s jedne pozicije na drugu. To je generalna razlika svugdje, ali u Hrvatskoj dolazi još više do izražaja zato što se u ženski nogomet ne ulaže toliko kao u muški, niti žene treniraju toliko jer im to nije posao kao muškarcima koji se profesionalno bave nogometom.

Je li situacija u nekim zemljama u svijetu drugačija i gdje je ženski nogomet najpopularniji?

Ženski nogomet je najpopularniji u SAD-u. Tamo je to ženski sport broj jedan, ispred je muškog nogometa. Tamo djevojčice igraju od malena, to je kod njih kultura i one imaju veće uspjehe nego muška reprezentacija. Španjolska ženska nogometna reprezentacija je također dobra, nedavno  su osvojile Svjetsko prvenstvo i najbolje igračice dolaze upravo iz te zemlje. Španjolka Aitana Bonmati, sad je najpoznatija  i najbolja. U skandinavskim zemljama se također drugačije doživljava ženski nogomet, osobito u Norveškoj i Švedskoj. Mi znatno kaskamo za njima.

Nikad nisam osjećala da ne pripadam u svijet nogometa zato što sam žena

Kakav je osjećaj voditi muški nogometni klub?

Teško. Šalim se, izazovno je kao i ženski ili bilo koji kolektiv da vodite. „Teško“ je zato što ste odgovorni za tih petnaest ili dvadeset igrača ili igračica koje nešto trebaš naučiti, a svi oni imaju svoj karakter. Svatko ima svoje dobre ili loše trenutke.  No odgovornost trenera je da  izvuče najbolje od njih, da se ne ljuti na njih kad se ponašaju kao djeca ili kada nešto ne mogu ili kada nešto pogriješe. To dobar trener ne radi. Najlakše je vikati. Trener nije tu da igrača “zakopa u podrum”,  trener je tu da igraču objasni što je  pogriješio i što  treba učiniti da bi bio bolji. Trener treba poučavati, a ne vikati i ponižavati. Zna biti izazovno i s djevojkama i dečkima.  

Jeste li se u kojem razdoblju Vašeg bavljenja nogometom kao igračica, trenerica, profesorica osjećali da ne pripadate u taj svijet nogometa zato što ste žena?

Ne, nikad. Nije bitno što okolina kaže, bitno je što vi želite. Radila sam to za sebe i zato nikad nisam osjećala da ne pripadam u svijet nogometa. Uvijek sam bila koncentrirana na svoj put. Imala sam cilj biti sve bolja i ne odustati. Onda sam došla do faze kad sam shvatila da nije dovoljno da samo igram već sam odlučila i da želim doktorirati kako bih stekla još više znanja. Ukoliko mi netko i poželi kazati  da ja tu ne pripadam, uvijek mogu reći imam diplomu, imam disertaciju i knjigu, imate li je vi?

Nadam se da doći vrijeme kad će fokus medija biti više na rezultatima igračica, nego na njihovom izgledu

Kada smo na internetu upisali riječ nogometašica pretežno se pojavljuju članci o fizičkom izgledu nogometašica. Je li bilo predrasuda prema Vašem nogometnom umijeću, neumjesnih komentara o Vašem izgledu i kako ste Vi postavljali u tim trenutcima?

Što se mene  tiče nije ih bilo,  ili ako ih je bilo ja ih nisam čula jer me  to nije zanimalo. Činjenica je da su mediji takvi da pišu ono što misle da je gledateljima/čitateljima najzanimljivije, a u našoj je tradiciji pa i općenito, da se kod muškaraca naglašava spretnost i vještina, a kod djevojaka izgled. Nadam se da će doći vrijeme kad će mediji više biti fokusirani na rezultate, a za to treba više olimpijskih igara, više svjetskih prvenstava i naravno više prijenosa utakmica koje igraju žene.

Što biste poručili djevojkama koje vole ili se bave nogometom/futsalom?

Isto što i dečkima, za mene nema razlike u svijetu nogometa/ futsala ili generalno u životu. Ono što bih savjetovala i dečkima i djevojkama jest da ulažete u svoje znanje, da se educirate, da  idete u školu i da učite i to ne radi ocjena, već zato da postignete znanje jer ono vam nitko ne može oduzeti. Znanje je najveća moć, a samopouzdanje i sigurnost u sebe dolazi iz znanja.  Također da ne igrate radi trofeja kojeg ćete pokazati na društvenim mrežama i da ne tražite izgovore za neuspjeh u drugima. Treba analizirati svoje pogreške i težiti postati bolji. To je ono što dijeli one koje uspiju od onih koji ne uspiju. Oni koji uspiju ne traže greške u drugima već u sebi i gledaju kako će se popraviti i postati bolji. 

Je li nogomet samo za dječake?

Ukoliko djevojčica voli nogomet, onda je on za nju. Njime se treba baviti jer je to njen  izbor. Ne bi uopće trebalo biti diskusije o tome jesu li nogomet ili ples za dječake ili za djevojčice.  Važno je da se bavimo onime što volimo. Hoće li to biti ples ili nogomet nema veze, mi smo ti koji biramo i ne trebamo se ograničavati time je li to u tradiciji našeg društva ili nije, što će reći susjed ili netko treći. Važno je da u to vjerujemo. /Magdalena Valaško, 8. b; foto: S. L./

Učiteljica Marina Golec piše o važnosti čitanja te ulozi škole i roditelja u svladavanju čitalačkih vještina

U našoj školi posljednjih godina uočavamo pad čitalačkih vještina učenika. Iako ima učenika koji izvrsno čitaju već za pohađanja prvog i drugog razreda, povećava se broj onih koji ne čitaju tečno ni u višim razredima. To je pojava koja nije specifična samo za našu školu. O padu čitalačkih vještina učenika sve se češće raspravlja na stručnim skupovima učitelja jer je čitanje temelj uspjeha za daljnje obrazovanje. 

Stručnjaci upozoravaju na povezanost korištenja mobitela i pada koncentracije i čitalačkih vještina kod djece

Iako naši učitelji razredne nastave učestalo na roditeljskim sastancima upozoravaju na problem pada čitalačkih vještina, željeli smo o ovom problemu progovoriti i javno u cilju poticanja čitanja i izvan škole jer samo čitanjem u školi učenici neće u dovoljnoj mjeri razviti vještinu čitanja. Također bismo ovim člankom željeli potaknuti roditelje da razmisle o upozorenjima stručnjaka o povezanosti korištenja mobitela i različitih ekrana s padom koncentracije i čitalačkih vještina kod djece.

Kako je čitanje osnova za razvoj većine ostalih kompetencija, potrebno je na vrijeme savladati čitanje. Iz tog razloga naša učiteljica Marina Golec napisala je članak u kojem nastoji objasniti važnost čitanja te  ulogu škole, ali i roditelja u svladavanju čitalačkih vještina i u ranom otkrivanju  problema koji utječu na kvalitetu čitanja.

Učenici moraju svakodnevno vježbati čitanje kod kuće jer vještina čitanja razvija se čitanjem

Čitanje ima brojne definicije i za svakoga od nas znači nešto drugo. Nekima je veliko zadovoljstvo, a nekima velika muka. Kako kod učenika probuditi ljubav prema čitanju i knjizi? U razvoju čitanja važnu ulogu imaju i škola i roditelji.

Čitanje je vrlo složen psihički proces. Da bi dijete naučilo čitati mora za svaki glas u riječi naučiti dogovorene znakove – slova i kako se dešifrira svaki glas u riječi pomoću tog znaka.
Oko 4. i 5. godine starosti dijete počinje uviđati razliku među slovima, razvija svijest o smjeru pisanja (lijevo – desno, gore – dolje). Nakon toga dolazi faza kada kroz igru dijete počinje rastavljati riječi, uočavati i koristiti rimu. Starije dijete sposobno je i svrstavati riječi prema prvom i zadnjem glasu, te simbole za iste prepoznati u pismu.

Vještina čitanja razvija se čitanjem. Učenici moraju svakodnevno vježbati kod kuće i u školi kako bi se veličina vidnog polja proširila. Zadatci trebaju  biti primjereni sposobnostima učenika. Preteški, kao i prelagani zadaci djeluju demotivirajuće. Pri čitanju, očekuju se roditeljska i učiteljska podrška.
Djetetu treba  pomoći razumjeti sadržaj koji čita. To radimo tako da mu pojasnimo riječi koje ne razumije,  razgovaramo o likovima i događajima, prepričavamo pročitano i sl. 

Sve češće se u prvi razred upisuju učenici koji nepravilno izgovaraju pojedine glasove

Dijete predčitalačke vještine usvaja tijekom predškolskog perioda  kod kuće i u dječjem vrtiću  te ih postupno razvija u svakodnevnim životnim situacijama i jezičnim igrama (npr. igra Kaladont).
Postoje i digitalne aplikacije koje pomažu djeci u usvajanju tih vještina npr. Glaskalica, Pisalica i dr.
Razvoj pismenosti sastoji se od puno malih koraka kojima dijete treba postupno ovladati. Ako dijete ima teškoća u čitanju i pisanju tijekom prvog razreda osnovne škole, znači da nije ovladalo nekom od predvještina čitanja i pisanja. Najčešće se to odnosi na slogovnu ili glasovnu analizu i sintezu, koju bi trebalo svladati pa tek onda krenuti na složenije zadatke.  Dijete koje usvojilo predčitalačke vještine s lakoćom će usvojiti i tehniku čitanja.

Za čitanje je važan pravilan izgovor glasova. Smatra se da bi do pete godine dijete sve glasove trebalo izgovarati ispravno. No sve češće se u prvi razred upisuju učenici koji nepravilno izgovaraju pojedine glasove. Njima uz roditelje, odgajatelje i učitelje pomažu logopedi u vježbanju pravilnog izgovora te svladavanju početnog čitanja i pisanja. Poremećen izgovor glasova trebalo bi ispraviti prije polaska u školu kako dijete ne bi imalo teškoća u usvajanju čitanja i pisanja.

Disleksija – specifičan oblik poremećaja čitanja

Disleksija je specifičan oblik poremećaja čitanja. Disleksične osobe imaju problema s čitanjem, pisanjem te samim time i učenjem. Djeca s disleksijom imaju poteškoća sa stvaranjem osnovne povezanosti između slova i pripadajućih glasova, što im zatim značajno otežava sricanje slova i riječi, pisanje i govorenje. Obično imaju poteškoće sa stvaranjem veze između glasa i slova kojem taj glas pripada, kao i sa stapanjem tih glasova u riječ. Ukoliko je djetetu potrebno više vremena da „odglasa“ riječ, to mu značajno otežava čitanje i razumijevanje pročitanih rečenica. Tako se lako može dogoditi da dijete s disleksijom u širem kontekstu rečenice ili odjeljka zaboravi pojedinu riječ i njeno značenje. U nekim slučajevima disleksije, dijete se muči s raspoznavanjem pojedinih glasova ili ima poteškoća u identificiranju točnog poretka slova.

Tijekom predškolskog i razdoblja nižih razreda osnovne škole, neki znakovi disleksije mogu uključivati poteškoće s učenjem govora, izgovaranjem dužih riječi, rimovanjem, učenjem abecede, dana u tjednu, boja, oblika, brojeva, učenjem veza između slova i pripadajućih glasova, točnim korištenjem slova „b“ i „d“, čitanjem i slovkanjem riječi s točnim redoslijedom slova, npr. „sap“ umjesto „pas“.
Kod starije djece, adolescenata i odraslih osoba, svi navedeni znaci mogu također još uvijek biti prisutni. Oni također  čitaju daleko ispod očekivanja za svoju dobnu skupinu, izbjegavaju čitanje i pisanje,  spori su u čitanju te pisanim zadacima i testovima i jako se muče s učenjem stranog jezika.

Disleksija se  očituje na različite načine i zato je potrebno svakom djetetu pristupati pojedinačno. Znakove disleksije dobro je prepoznati što prije. Učitelj bi svakodnevni rad trebao prilagoditi potrebama disleksičnog učenika uz stalnu potporu defektologa, psihologa i logopeda te uz  aktivno i pozitivno sudjelovanje roditelja.

Dobro je poticati učenike na čitanje izvan obveznih školskih tekstova

Sposobnosti sintetiziranja slova u riječ ovisi i o fiziološkoj zrelosti oka, odnosno veličini vidnog polja. Vidno polje čitatelja početnika zahvaća jednim pokretom, fiksacijom, samo jedno slovo, zatim postupno zahvaća dio riječi, a poslije i cijele riječi. Uvježbani čitatelji imaju veliko vidno polje i jednim pokretom oka zahvaćaju cijele rečenice. Na tome počiva brzo čitanje, koje ovisi i o individualnom fiziološkom sazrijevanju oka i sposobnosti misaonog procesa sinteze. Dijete prohoda u trenutku kada je za to spremno, isto vrijedi i za čitanje. Požurivanje i davanje preteških zadataka izaziva stres te uništava želju i ljubav prema čitanju. Tečnost ( fluentnost) u čitanju označava poveznicu između prepoznavanja riječi i njezinog razumijevanja.

Smatra se da dijete tečno čita onda kad ne mora “dekodirati” svaku riječ, nego je razvilo znanje i vještine koje mu pomažu automatski prepoznati riječ, brzo i točno. Tečnost u čitanju znači da se može koncentrirati na neke druge zadatke, poput povezivanja riječi s prijašnjim znanjem.

U školi učenici čitaju književnoumjetničke, ali i obavijesne tekstove. Vježbaju čitanje u sebi i naglas, ponekad koristimo i zborno čitanje, osobito u prvom razredu. Učenici usavršavaju svoju vještinu čitanja u redovitoj nastavi, u izbornim predmetima i na izvannastavnim aktivnostima.

Dobro je poticati učenike na čitanje izvan obveznih školskih tekstova jer na taj način otkrivaju knjige koje ih zanimaju  i stvaraju želju za čitanjem te pozitivan stav prema čitanju. U tome nam pomaže učlanjivanje učenika u školske i gradske knjižnice, sudjelovanje u kvizovima i različitim školskim projektima usmjerenim na poticanje čitanja.

Roditelji i škola trebaju složno pružati podršku učenicima u svladavanju čitanja

Čitanje je temeljna kompetencija za život zato je veoma važno kod učenika razviti pozitivne čitateljske navike. Ono  je vrlo složena jezična djelatnost koja se može neprestano usavršavati jer ne poznaje gornju granicu. Roditelji, učitelji i stručni suradnici trebaju složno pružati podršku učenicima kako bi kod njih razvili ljubav prema knjigama i čitanju.  Važno je pohvaliti svaki  uspjeh vezan za učenje čitanja te tako poticati učenike da budu marljivi čitatelji i svakodnevno otkrivaju nova znanja.

Čitajući stječemo nova znanja, razvijamo maštu i kritičko razmišljanje te usvajamo jezične vještine.  Redovitim čitanjem bogatimo svoj rječnik, učimo nove izraze  i bolje razumijemo strukturu jezika, a to nam omogućava uspjeh u  daljnjem učenju. Poistovjećujući se s likovima u knjigama bolje razumijemo emocije i stajališta drugih ljudi, postajemo suosjećajniji, otvoreniji i tolerantniji prema drugima.
Kroz knjige ulazimo u svjetove izvan svoje svakodnevice. Upuštajući se u avanture s glavnim likovima priča razmišljamo izvan okvira, postavljamo pitanja i istražujemo nove ideje.

Ljubav prema čitanju počinje u najranijoj dobi kada roditelji ili skrbnici čitaju djeci priče prije spavanja. Istraživanjima je dokazano da mališani koji slušaju dok im se čita imaju bolje razvijenu aktivnost onog dijela mozga koji je zaslužan za razumijevanje govora i vizualizaciju slika, od onih koja su gledala televiziju ili u zaslon mobitela/tableta. Djeca koja su okružena slikovnicama i zanimljivim pričama imat će veću želju i potrebu naučiti čitati i bit će u velikoj prednosti kad krenu u školu. /Marina Golec, učiteljica razredne nastave/