Uz taktove pjesme “Moja baka pleše rock’n’roll” deset prvašića učiteljice Marine Golec započelo je svoj prvi dan u školi. Prvašićima su pjevali i plesali učenici drugog razreda učiteljice Dubravke Kos.
Priredbi su prisustvovali i roditelji učenika prvog razreda. Prvašićima je uz razrednicu Golec dobrodošlicu poželio i ravnatelj Stjepan Lučki. /S. L./
Učenici spremni za volontiranje u vrtiću i iduće školske godine
Ukupno 15 puta ove školske godine posjetili smo mališane DV Mali Petar. Posjećivali smo ih uglavnom mi učenici 7. a. Naša druženja organizirana su u okviru Erasmus+ projekta “Čitaj da ne ostaneš bez riječi”, a imala su za cilj zainteresirati mališane za čitanje. Danas je bio naš posljednji susret, a za njega smo izabrali slikovnice o ljetu i cvijeću.
Kao i uvijek bilo nam je lijepo družiti se sa znatiželjnim mališanima. Oni uvijek imaju puno pitanja, a i vole reći što oni znaju o nekoj temi. Danas su nam puno govorili o morskim psima, aligatorima, gusarima, gusarskim mačevima, brodovima i zastavama, a mi smo njih ispitivali o godišnjim dobima, cvijeću…
Tako je bilo na svakom susretu, mi nešto doznamo od njih, a oni nešto nauče od nas. Na kraju obično sve završava sa zagrljajima. Ne znamo hoće li se iduće školske godine naše posjete vrtiću nastaviti, ali što se nas sadašnjih sedmaša tiče mi smo spremni za ovakvo volontiranje i iduće godine jer uživamo u druženju s mališanima, a kroz ove susrete i mi učimo.
U nastavku pročitajte dojmove nekoliko naših učenica koje su često posjećivale mališane. /Zara Slavi, 7. a; foto: S. L./
Elena Hubina: Druženje s vrtićancima za mene je bila prilika za uvježbavanje izražajnog čitanja. Na tim susretima učila sam i kako komunicirati s djecom, kako postavljati pitanja da me što bolje razumiju. Voljela bih ponoviti ovo iskustvo.
Ana Skrba: Mališani su mi uvijek podigli raspoloženje. Bilo mi je drago kad su me pažljivo slušali i postavljali puno pitanja. Ovom smo aktivnošću pokušali mališanima prenijeti poruku da je već od malih nogu važno čitati. osvijestiti važnost čitanja malih nogu ,a mi to činimo našim primjerom
Emanuela Franjčević: Na tim sam susretima uvijek osjećala puno pozitivne energije.
Ivona Fintić: Djeca su vrtiću bila uvijek nasmijana i sretna. Tako sam se i ja osjećala kad sam došla u vrtić.
Prilog je pripremljen u okviru razrednog projekta “Je li nogomet samo za dječake?”
Sve se ovih dana opet vrti oko nogometa jer je u tijeku Europsko prvenstvo, ali mi učenici 8.b protekla dva mjeseca, na satovima razredne zajednice, bavili smo se nogometom zbog drugih razloga. Naime, kroz razredni projekt “Je li nogomet samo za dječake?” ustvari smo istraživali o predrasudama prema ženama u nogometu.
Tijekom projekta uz prezentacije i članke pripremljen je i kratki radijski prilog u kojem je sumirano ono što smo naučili kroz projekt.
Prilog u trajanju od 4 minute i 47 sekundi pripremile su učenice: Vanesa Fiket, Lana Harča, Magdalena Valaško i Helena Mekovec.
Poslušajte što su anketirani rekli o ženskom nogometu i što su autorice priloga iz razgovora sa sugovornicima i istraživanja zaključile o ženskom nogometu.
Ženski nogometni klub Plamen iz Križevaca djelovao od 2005. do 2011.
U okviru našeg razrednog projekta “Je li nogomet samo za dječake” otkrili smo da je u u obližnjim Križevcima jedno vrijeme postojao ženski nogometni klub, ali i da su iz tog kluba potekle uspješne reprezentativke koje sad igraju u inozemnim klubovima.
Klub kojeg smo spomenuli u uvodu zvao se “Plamen”, a oformljen je na inicijativu bivše nogometne reprezentativke Dragice Slavečki. Ona je nogomet počela igrati 80-tih godina prošlog stoljeća. Nogomet je aktivno igrala 15 godina, a u tom razdoblju igrala je za ŽNK Dinamo iz Zagreb i bila članica reprezentacije Jugoslavije i Hrvatske.
Prema podacima koje smo pronašli na internetu, klub “Plamen” djelovao je od 2005., a posljednje informacije o klubu datiraju iz 2011. Razlozi prestanka djelovanja kluba bile su financijske poteškoće i nedostatak sponzora, kako je to istaknula Slavečki u članku objavljenom na portalu Prigorski.hr. Najveći uspjeh članice “Plamena” postigle su u sezoni 2010./2011. Tada su se plasirale u 1. ligu HNLŽ te 2009./2010 kad su bile pobjednice 2. HNLŽ-Sjever.
No iako je ŽNK “Plamen” prestao djelovati, neke igračice nastavile su igrati nogomet, a na internetu smo pronašli da trenutno uspješne karijere u inozemstvu imaju dvije Križevčanke. To su Leonarda Balog i Ana Jelenčić.
Leonarda Balog za ŽNK “Plamen” igrala je od 2005.- 2009., zatim je nogometnu karijeru nastavila u Osijeku pa u Poljskoj i Švicarskoj. Od 2019. igra za Sportklub Niederösterreich St. Pölten. Pronašli smo i podatak da je 2019, Balog bila proglašena za najbolju igračicu prve ŽNL.
Ana Jelinčić nakon igranja u “Plamenu”, od 2010. počela je igrati za ŽNK Dinamo. Članica je hrvatske reprezentacije, a trenutno igra u prvoj ligi za švicarski klub Servette FC Chênois Féminin u Ženevi u Švicarskoj. U karijeri je igrala i za klubove u Njemačkoj, Litvi, Poljskoj, Norveškoj, Španjolskoj i Italiji.
Otkako je ŽNK “Plamen” prestao djelovati, u dva navrata se pisalo o mogućnostima ponovnog formiranja ženskog nogometnog kluba u Križevcima. Prvi puta bilo je to 2019., a u posljednjem članku iz ožujka ove godine rečeno je da je potporu inicijativi za ponovnim osnivanjem ženskog nogometnog kluba dao i Grad Križevci. Ovu najnoviju inicijativu za osnivanje ŽNK potaknulo je Dječje gradsko vijeće jer su učenice križevačkih osnovnih škola iskazale interes za bavljenje nogometom. Hoće li se ova inicijativa ostvariti tek ćemo vidjeti, ali ukoliko u Križevcima opet počne djelovati ženski nogometni klub bit će to prilika i za djevojčice iz naše škole. /Julija Ban, 8. b/
Prvi bibliobus krenuo je na svoj put k čitateljima 9. lipnja 1969. iz Rijeke i zato se taj datum od 2019. obilježava kao Dan hrvatskih putujućih knjižnica. Naša filmska grupa dala je također doprinos obilježavanju tog dana i to kratkim dokumentarnim filmom o bibliobusnoj službi Gradske knjižnice “Franjo Marković” iz Križevaca.
U filmu o svom iskustvu 15-godišnjeg rada u bibliobusu govori knjižničar Igor Kuzmić, a naši filmaši razgovarali su i ravnateljicom Knjižnice Marjanom Janeš-Žulj, vrtićancima iz Dječjeg vrtića Mali Petar, učiteljima i učenicima područnih škola iz Fodrovca te Velikog Ravna te čitateljicom Ivkom Lugarec.
Film su snimili učenici Fran Tukša, Iva Trušček i Karla Hlebić. Snimanje je bilo prilično zahtjevno zbog skučenog prostora za manipuliranje kamerom, a kad se snimalo izvana problem je često bio vjetar. Ipak, nadaju se da su uspjeli prenijeti poruku da je križevačka bibliobusna služba važan doprinos poticanju čitanja u našem kraju. /Iva Trušček, 7. c; foto: S. L./
Na školskom igralištu često zajedno igraju djevojčice i dječaci
Čini se da u našoj školi nema predrasudama prema djevojčicama koje igraju nogomet/futsal i na našem školskom igralištu često se može vidjeti da zajedno igraju dječaci i djevojčice. Kako naš razred priprema razredni projekt “Je li nogomet samo za dječake” odlučili smo s našim učiteljem Sašom Šikićem razgovarati o uspjesima naših djevojčica u futsalu.
Od kad djevojčice u našoj školi sudjeluju na natjecanjima iz nogometa koje organizira Hrvatski školski sportski savez?
U OŠ Sveti Petar Orehovec zaposlio sam se prije 15 godina i odmah smo krenuli na većinu školskih natjecanja, pa tako i na futsal.
Imaju li sve škole u okolici predstavnice na školskim natjecanjima iz futsala?
Trebale bi imati, ali nažalost nemaju. Uglavnom idu gradske škole, Gornja Rijeka, Sveti Ivan Žabno, mi i ponekad Kalnik.
Možete li nam reći nešto o postignutim rezultatima naših nogometašica?
Prije 7 – 8 godina smo dvije, tri godine zaredom odlazili na županijsko natjecanje. Sudjelovali smo i na regionalnim natjecanjima, uvijek nam je mali korak nedostajao do državnog natjecanja isto kao i ove godine. U ovogodišnjem natjecanju naše su djevojčice u finalu županijskog natjecanja nažalost ispale na penale, praktički je jedna lopta odlučivala za odlazak na državnu završnicu.
Od ove školske godine naše djevojčice mogu trenirati futsal u novoosnovanom Sportskom klubu Prigorje. Kako ide?
Već treniramo 7 – 8 mjeseci i napredak se vidi. Treninge imamo dva do tri puta tjedno i za sad trenira dvadesetak djevojčica. S obzirom na ovogodišnje rezultate na natjecanjima može se reći da su i naše mlađe i starije djevojčice u vrhu županijskog futsala.
Ima li ove školske godine više zainteresiranih djevojčica za futsal?
Na početku školske godine napravio sam anketu među učenicama i one su se izjasnile da ih od svih sportova najviše zanima futsal i tako smo od rujna krenuli s treninzima. Na treningu uživaju. Vidi se da to vole, a primjećujem da je u školi sad trend da djevojčice često igraju s dječacima.
Razlikuju li se nogometni treninzi za djevojčice i dječake?
Neke vježbe za dječake su možda malo intenzivnije i čvršće, ali nema baš puno razlika.
Što biste preporučili učenicama koje su zainteresirane za futsal, ali nisu sigurne bi li ga trenirale?
Od prošlog tjedna imamo jednu novu učenicu koja se dulje vrijeme dvoumila bi li trenirala ili ne, došla je, pogledala je jedanput trening i svidjelo joj se i sad je već odradila 2-3 treninga. Za sve su uvijek vrata otvorena, nema nikakvog problema da se netko upiše, dođe, proba pa kome se svidi ostane, a tko ne uvijek možda može pronaći neki drugi sport. /Iva Beloša, 8.b/
Zbližavati smo se počeli već prvog dana pomažući si međusobno u savladavanju zahtjevne šumske staze
Nas šestero, troje sedmaša i troje šestaša, predstavljali smo našu školu na Erasmus+ mobilnosti u Poljskoj (20. – 24. 5. 2024.), čiji je domaćin bila škola iz mjesta Pomieczyńska Huta. Većina nas na Erasmus+ mobilnosti bila je prvi puta, ali voljeli bismo ovo iskustvo ponoviti jer bilo je zanimljivo družiti se i raditi različite aktivnosti s djecom iz Španjolske, Italije i Poljske.
Španjolaca je bilo najviše, čak 18 i bili su glasni i simpatični kao i učenici iz Italije i Poljske. Znanje engleskog jezika svakog od nas bilo je vrlo različito; neki su govorili izvrsno, a neki slabije. No, unatoč jezičnim zaprekama, počeli smo se zbližavati već prvog dana u šumi u Parku prirode Kartuzy. Suradnju i komunikaciju potaknula je šetnja jako zahtjevnom šumskom stazom po kojoj smo se povremeno spuštali i penjali “na sve četiri” pa smo si međusobno pomagali i hrabrili se. Nije bilo lako savladati tu stazu, nekima od nas bio je to najteži zadatak na cijeloj mobilnosti, ali na kraju smo bili ponosni što je cijela naša grupa uspjela.
Mijesili smo bunse
Nakon trosatnog hodanja prijala nam je hrana koje su pripremile članice udruge žena iz mjesta Staniszewo. Na kraju ručka počastili smo se i ukusnim bunsima, njihovim tradicionalnim kolačem s posipom od šećera i kokosa. U izradi bunsa sudjelovali smo i mi, oblikujući tijesto koje su priredile naše domaćice.
Naša suradnja i druženje drugi dan je nastavljena u školi naših domaćina. Njihova škola je mala, a u zgradi škole nalazi se i vrtić. No iako im je škola mala lijepo je uređena i dobro opremljena. Također imaju i lijepo uređeno školsko dvorište, a i veliko igralište iza škole. Tijekom pauze smo tamo igrali nogomet, igru ‘Simon kaže’ i slične igre. Povremeno smo promatrali konje na susjednoj livadi i poljske učenike koji su se na vanjskoj pozornici pripremali za priredbu povodom Dana obitelji.
Regionalni Kashubi jezik uči se u oko 400 škola, uče ga i naši domaćini
Glavni zadatak drugog dana mobilnosti bio je istražiti podatke o 12 čuvenih znanstvenika i izumitelja iz Hrvatske, Italije, Poljske i Španjolske. Nakon istraživanja radili smo kratke stripove u alatu Pixton. U grupama smo surađivali i oko izrade leporello knjižica na temu klimatskih promjena. Te male knjižnice izrađivali smo na igralištu pored našeg hotela Milosz u mjestu Kartuzy, gdje smo bili smješteni. Izrađivali smo ih od izrezaka iz časopisa, kolaža, perja i različitih drugih materijala koje smo dobili zajedno s flomasterima i člancima o klimatskim promjenama. Njih smo morali pročitati, a zatim smo ideju članka trebali predstaviti na maštovit način. Zanimljivo nam je bilo i u muzeju u Kartuzyju. U njemu su prikazani običaji regije Kashubi koja ima i svoj poseban jezik, mješavinu poljskog i njemačkog. Nekad je taj jezik bio zabranjen, a sada ga uče učenici oko 400 škola u toj regiji. Uče ga i naši domaćini koji su nam u muzeju otpjevali jednu pjesmicu na Kashubi jeziku. U muzeju su nam posebno zanimljivi bili alati koje su nekad koristili ribari ove regije u kojoj se nalazi više od 1000 jezera.
Vrištanje u Eksperimentalnom centru u gradu Gdynia
Timovima iz svih zemalja, pa tako i našem, jako se svidio posjet Eksperimentalnom centru u gradu Gdynia. Tamo smo u ljudsko tijelo postavljali unutarnje organe, pomicali lopte strujanjem zraka, vrištali kako bismo izmjerili koliko decibela proizvode naši glasovi, promatrali kako ogledala mogu stvoriti iluziju i radili različite druge aktivnosti osmišljene kako bi se djeci približila znanost. Kasnije smo pod pravim mikroskopima imali priliku promatrati zgušnjavanje u pripravku od mlijeka i octa koje smo miješali po uputama naših voditelja. Oni su nam pričali o različitim vrstama plastike i mogućnostima recikliranja. Kiša nam nije uspjela pokvariti razgled Gdanska jer je padala samo dvije minute, i to upravo kad smo se fotografirali pred spomenikom poljskog astronoma Jana Hewliusza.”
Posljednji dan domaćini su nam predstavili svoje folklorne običaje, dobili smo priznanja o sudjelovanju, a poklone nam je uručila njihova ravnateljica i gradonačelnik Kartuzyja. Bilo nam je žao što su članovi poljskog i španjolskog tima morali otići odmah nakon druženja u školi, ali neki od nas su se utješili kupanjem u bazenu, a neki spavanjem. Više spavanja to je ono što nam je nedostajalo na ovoj mobilnosti, ali tako je to na Erasmus+ mobilnostima jer druženja i aktivnosti važniji su od spavanja. Ni nedostatak sna pa čak i krpelji koji su neke od nas „napali“ u šetnji šumom nisu nam pokvarili raspoloženje na našoj poljskoj Erasmus+ avanturi. /Zara Slavi, Lorena Črnek, Ines Martinek, Luka Hubina, Petar Šamuga, Marko Miklečić; foto: S. Š. S. L./
Lani u Hrvatskoj bilo registrirano 4735 nogometašica
U prethodnom članku pisali smo o zaradama nogometaša i nogometašica i između ostalog istaknuli činjenicu da je najbolje plaćena nogometašica Alex Morgan lani zaradila gotovo 36,6 puta manje od Cristiana Ronalda, prvog po zaradi među nogometašima. U našem razrednom projektu “Je li nogomet samo za dječake?” pokušali smo istražiti zašto su razlike u zaradama nogometaša i nogometašica tako ogromne.
Najvažniji razlog je taj što je muški nogomet znatno popularniji, a time i više medijski praćen od ženskog nogometa te stoga i privlačniji sponzorima. Iza tih razloga su tradicija odnosno ukorijenjene predrasude prema ženama u nogometu, a žene su se npr. u Hrvatskoj nogometom počele baviti tek kasnih tridesetih godina 20. stoljeća. No ne samo u Hrvatskoj, već i na europskoj i svjetskoj razini, već četrdesetih godina „pod izgovorom zaštite žena, napose njezina reproduktivnoga zdravlja, nastojalo se ženu zadržati u privatnoj sferi dozvoljavajući joj prikladne, „ženstvenije“ sportove poput lake atletike, gimnastike, plivanja, jahanja ili klizanja”. Taj smo podatak pronašli u znanstvenom radu Još si i lijepa i igraš nogomet?: Rodna (ne) ravnopravnost i nogomet/futsal, gdje su istaknuli da je do promjene došlo 1970. kad se u mnogim zemljama oformljuju ženski nogometni klubovi.
Hrvatska ženska nogometna reprezentacija lani 59. na svjetskoj ljestvici
Međutim, iako je od tada prošlo puno godina i stav prema ženama u nogometu se počeo mijenjati, sporo se mijenjaju okolnosti koje bi mogle pridonijeti većoj popularnosti ženskog nogometa. Financije su jedan od razloga. U već spomenutom radu našli smo podatak koji ilustrira razlike u financijskim ulaganjima u ženski i muški nogomet u Hrvatskoj. Tamo piše da Sportski savez Grada Zagreba za ženski nogometni klub izdvojio samo 27% iznosa koji izdvaja za jedan muški nogometni klub. Vjerojatno su financije i jedan od razloga zašto se Hrvatskoj nogometašice uglavnom amaterski bave sportom. Posljedica toga je da žene manje treniraju pa su i uspjesi manji nego kod muških kolega. Primjerice 2023. prema FIFA ljestvici , hrvatska muška nogometna reprezentacija zauzimala je 10. mjesto svjetskog poretka, a ženska reprezentacija 59. mjesto.
Nogometašice znaju biti suočene sa strahom od izrugivanja u svojim sredinama
Zbog financija su i lošiji uvjeti u kojima igraju nogometašice. Odnosi se to na prostor i ostalu opremu. U istraživanju “Još si lijepa….” anketirali su nogometašice te su one isticale da su trenirale često u vrlo kasnim terminima kad dvorane više nisu koristili nogometaši. Pričale su i o tome kako su znale nositi stare muške dresove, a nekad su i same morale financirati karte za odlazak na turnire, ali i o tome kako su neke od njih i u školskom okruženju bile suočene sa strahom od izrugivanja i podrugljivim komentarima muških kolega.
Anketirane nogometašice spominjale su i odnos medija prema ženama u nogometu, ističući da se ženske utakmice manje prenose u medijima i da se rijetko prate rezultati te da se više u prvi plan ističe fizički izgled nogometašica.
Kako se čini, razlozi su složeni i pitanje je hoće li se razlike u zaradama u muškom i ženskom nogometu ikad smanjiti jer tradicija, predrasude, medijski prikazi, financije, rezultati sve je to međusobno isprepleteno i utječe na popularnost, a vjerojatno i na želju žena da se bave nogometom. U Hrvatskoj nema puno žena u nogometu. Prema podatku Hrvatskog nogometnog saveza u Hrvatskoj je registrirano 113.543 igrača i igračica nogometa, od čega je igračica tek 4735.
Zasad, ženski nogomet najbolje stoji u SAD-u gdje je popularniji od muškog, a lani su najbolje rezultate postigle nogometašice Španjolske, Engleske i Francuske. Te su zemlje prve u svjetskom poretku, a slijedi ih reprezentacija SAD-a koja je bila na četvrtom mjestu. /Helena Mekovec, 8. b/
Kad se usporedi samo zarada na terenu razlika između Morgan i Ronalda je čak 200 puta
Ukupno 7,1 milijuna dolara zaradila je lani Amerikanka Alex Morgan. Ogroman je to novac, a zaradila ga je u nogometu. Naime, ona je najplaćenija nogometašica na svijetu. No kad njenu zaradu usporedimo sa zaradom Cristiana Ronalda, najplaćenijeg nogometaša u 2023., ispada da je najplaćenija nogometašica zaradila 36,6 puta manje od najplaćenijeg nogometaša.
Ukoliko uspoređujemo Morganinu i Ronaldovu zaradu od nogometa na terenu razlika je još veća i iznosi 250 puta. Ugovor Alex Morgan vrijedan je svega 800.000 dolara, a ostatak zarađuje na reklamama, a Ronaldov ugovor težak je 200 milijuna dolara, a na reklamama zaradi 60 milijuna dolara.
Ogromne su razlika i među ostalima na listi prvih pet. Drugi je Lionel Messi, a njegova zarada iznosi 135 milijuna dolara, a zarada Megan Rapino, druge najplaćenije nogometašice na svijetu je 7 milijuna dolara. Neymar je treći na listi sa 112 milijuna dolara, a treća najplaćenija nogometašica je Alexia Putellas s 4 milijuna dolara.
Kylian Mbappe je četvrti sa 110 milijuna dolara, a na ženskoj listi četvrta je Trinity Rodman s iznosom od 2,3 milijuna dolara. Karim Benzema je peti sa 106 milijuna dolara, a Crystal Dun zaradila je lani 2 milijuna dolara.
Kako kroz razredni projekt “Je li nogomet samo za dječake?” istražujemo predrasude i stereotipe prema ženama u nogometu u narednom ćemo članku pisati zašto su razlike u zaradama nogometašica i nogometaša tako velike. /Helena Mekovec, Josip Blagaj, 8. b/
Čitajući za naš Erasmus+ projekt knjigu o Nikoli Tesli doznali smo i na koji je način njegovo ime povezano s dvjema Nobelovim nagradama
„Gospodar munja“, knjigu o čuvenom izumitelju i znanstveniku Nikoli Tesli, nedavno su čitali neki od nas učenika koji se pripremaju za mobilnost u Poljsku u okviru Erasmus+ projekta “Čitaj da ne ostaneš bez riječi”. Opće je poznato da je Tesla jedan od najvećih izumitelja ikad i da je najpoznatiji po izumu izmjenične struje, no čitajući spomenutu knjigu Ivice Ivanca mi smo doznali i mnoštvo zanimljivih podataka o slavnom izumitelju koji nisu toliko poznati. Neke spominjemo u ovom članku, a preporučamo vam da pročitate knjigu pa ćete i sami pronaći mnoštvo zanimljivosti o jednom od najvećih izumitelja svih vremena.
Jedan od zanimljivih podataka o Tesli kojeg mi želimo istaknuti u ovom članku vezan je uz Nobelove nagrade i to dvije. Naime, doznali smo da je Tesli 1912. dodijeljena Nobelova nagrada, ali ju je on odbio jer ju je trebao podijeliti s izumiteljem Tomasom Alvom Edisonom. Nije to želio jer je smatrao da Edison nije znanstvenik već praktičar koji je do svojih izuma dolazio po principu iskušaj, nađi pogrešku, iskušaj, otkloni pogrešku.
Nakon 34 godine suđenja Vrhovni sud presudio da je Tesla, a ne Marconi otkrio radio
Druga Nobelova nagrada povezana je s Teslinim imenom, ali nije ju dobio on već talijanski izumitelj Guglielmo Marconi. Taj talijanski izumitelj dobio ju je 1909. i to za otkriće radija. Trebale su čak 34 godine da bi Vrhovni sud SAD-a presudi u korist Tesle. Bilo je to 1943. u godini kad je Tesla preminuo, Vrhovni sud napokon je potvrdio da su Teslini raniji patenti već sadržavali sve ono za što je nagrađen talijanski izumitelj Marconi. Dakle, potvrđeno je da je radio ustvari izumio Tesla.
Tesla je patentirao više od 700 patenata. Neki od njih su i brzinomjer, laser, radar, gromobran, generator, transformator, ali i jedan koji i mi djeca danas naveliko koristimo kad primimo u ruke bilo koju vrstu daljinskog upravljača. I daljinsko upravljanje je patentirao Tesla, a svoj je patent prvi puta pokazao javnosti 1898. pomoću brodića kojima je na daljinu upravljao po rijeci.
Kad je poderao ugovore već su vrijedili 12 milijuna dolara
Ono neobično što smo još doznali iz ove knjige je i da je Tesla unatoč mnoštvu važnih izuma nije obogatio, a doznali smo i razloge. Motiv za istraživanja Tesli nikad nije bio novac. On je za razliku od Edisona bio „intelektualac, vrhunski obrazovan čovjek, pjesnik, čak i filozof. Njega zanima princip, on otkriva nove svjetove. Bori se s prirodom i njegovi su izumi usputni“ – napisao je Ivanec u knjizi “Gospodar munja”.
Osim toga Tesla je bio je vrlo častan čovjek, a to je u knjizi Ivice Ivanca opisano i kroz odnos s industrijalcem Georgeom Westinghouseom. Ovaj industrijalac pomogao je Tesli financirajući njegov rad na patentiranju izmjeničnih struja s milijun eura, a Tesla je s njim potpisao ugovor da će mu Westingouse isplaćivati tantijeme (ugovorena naknada koju davalac licence određenog prava industrijskog vlasništva prima od onog kome je ustupio licencu za trajanja ugovora) naknadu 1 dolara po konjskoj snazi proizvedenoj njegovim izmjeničnim strujama. Međutim, kasnije je Westingouse došao u financijske probleme i kad ih je izložio slavnom izumitelju, Tesla je poderao ugovore rekavši da je Westinghouse njemu pomogao kad mu je to najviše trebalo. Te 1897. kad je Tesla poderao ugovore već je tada iznos tantijema dostigao 12 milijuna dolara, a obzirom na to da su se izmjenične struje sve više koristile uskoro bi vrijedili milijarde dolara.
Tesla želio bežično prenositi struju i da bude besplatna za sve, bankarima se ta ideja nije sviđala
Knjiga Ivice Ivanca navela nas je na to da se pitamo može li novac, odnosno oni koji njime upravljaju, imati presudan značaj u težnjama za stvaranje boljeg svijeta. U Teslinom slučaju bilo je to ovako. Njegova najveća težnja bila je otkriti sustav bežičnog prijenosa energije. Međutim da bi ostvario tu zamisao trebalo je puno novca, a jedan od tada vrlo moćnih američkih bankara Johna Pierpont Morgan „srušio“ je Tesline snove. On je bio jedan od onih koji je među bankarima pokrenuo da se pitaju „: Kako ćemo naplaćivati tu struju? Kako ćemo kontrolirati njenu upotrebu? Kako ćemo prisiliti Engleze ili Francuze da se koriste strujom proizvedenom kod nas, a ne vlastitim energetskim izvorima? Kako ćemo onemogućiti nezvane i nepozvane da se, jednostavno, ne uključe u naše struje? Ukratko, a o tome se radi, bila bi to financijska bitka svjetskih razmjera!“
Zbog nedostatka novca Tesla je bio prisiljen 1905. prestati graditi ogromni toranj s antenom na Long Islandu. Antena na tom tornju trebala je bežično odašiljati signale i električnu energiju svima dostupnu i bez naknade. On za razliku od bankara, nije želio novac, nego bolji svijet: Tesla je zamišljao svijet „gdje će djela uma, znanosti, vještine, služiti zajednici za olakšavanje i uljepšavanje života, a ne pojedincima za stjecanje bogatstva. Taj novi svijet neće biti svijet pogaženih i poniženih, nego svijet slobodnih ljudi i naroda, jednakih u dostojanstvu i poštovanju čovjeka“.
Do današnjih dana nitko nije uspio ostvariti Teslinu zamisao i energiju odašiljati bežično. /Zara Salavi, 7. a/
