Home Blog Page 162

Nasmijana pravnica naša nova tajnica

0

 

Promjene u tajništvu

NASMIJANA PRAVNICA NAŠA NOVA TAJNICA

Pet godina “čekala” posao u struci

Tajnica - Snježana Švagelj
Tajnica – Snježana Švagelj

Uvijek nasmiješena diplomirana pravnica Snježana Švagelj iz obližnjeg Štrigovca, nova je tajnica u našoj školi. U školi radi od početka ove školske godine, a ako je još niste imali priliku upoznati, doznajte ponešto o njoj iz ovog teksta.

1. Kad sam bila mala maštala sam o tome da ću postati učiteljica.

2. Studirati pravo valjda sam otišla jer sam puno gledala američke serije o odvjetnicima. No, već na studiju shvatila sam da je stvarnost drugačija od serija.

3. Diplomirala sam 2008., a dosad sam stekla samo godinu dana radnog staža. Tu godinu dana staža stekla sam  radeći na zamjenama kao tajnica u školama (Oš Sidonije Rubido Erdödy u Gornjoj Rijici, OŠ “Grigor Vitez” u Svetom Ivanu  Žabu) i predavajući predmete gospodarsko pravo i osnove trgovačkog prava u Srednjoj školi “Ivan Seljanec” u Križevcima, te  Srednjoj školi Konjščina. U međuvremenu sam sa sezonskim radnicima brala jabuke, jagode, salatu i papriku.

Odgovor 3
Odgovor 3

4. Nisam baš sigurna da bih željela zgoditak na Lotu, jer oni koji dobiju loše završe.

5. Živim u Štrigovcu i do posla mi autom treba 5 minuta.

6. Osnovnu školu pohađala sam u Gornjoj Rijeci, a gimnaziju u Križevcima.

7. U slobodno vrijeme bavim se svojim cvijećem.

Odgovor 7
Odgovor 7

8. Volim praviti kolače, a najradije jedem kremšnite.

9. Moj kućni ljubimac je mačka.

10. Casual odjeća je moj odjevni stil.

11. Nemam baš neku omiljenu boju.

12. Kao što se vidi, bižuterija je moj omiljeni nakit.

13. Moj idol u djetinjstvu bio je Dražen Petrović.

Odgovor 13
Odgovor 13

14. Volim gledati sport na tv-u. Najradije nogomet, a zimi skijaške skokove.

15. Prije sam gledala Sulejmana, ali sad za serije nemam vremena.

16. Moj omiljeni radio je Antena, no uglavnom ga uspijem slušati samo u autu.

17. U posljednje vrijeme najviše sam čitala stručnu literaturu s područja pedagogije i psihologije zbog
polaganja ispita iz pedagoško-psihološke izobrazbe.

Odgovor 14
Odgovor 14

18. U srednjoj školi najdraža knjiga mi je bila „Zločin i kazna“

19. U školi sam najviše voljela povijest, čak sam razmišljala o studiju povijesti jedno vrijeme. Ok mi je
bila i matematika, a nisam baš voljela tjelesni.

20. Najdraži film „Scindlerova lista“

21. Naj glumac Ben Affleck.

22. Slušam raznu glazbu. Odgovara mi Antenin izbor glazbe.

23. Svakodnevno čitam vijesti na portalu 24 sata.

24. Moj životni moto je: “Treba se veseliti svakom novom danu jer svaki dan je prilika da se nauči nešto    novo”.  I još jedan: “Za ničim ne treba žaliti”.

25. Rado se smijem jer s osmijehom je sve bolje. /Helena Habijanec,8.c; fotografije:  H. H.; internet/

Odgovor 25
Odgovor 25

Hipi stil djece cvijeća

0

Modni vremeplov

Šarenu i udobnu odjeću popularizirao hipi pokret čuven po izreci „Make love, not war“

Jedan od modnih stilova koji se često vraća barem s nekim svojim osnovnim elementima je i hipi stil.
Karakteristike tog stila, izrazito popularnog šezdesetih godina 20. stoljeća, bile su trapez hlače, široke košulje i tunike, kožni prsluci, dugačke suknje i haljine. Hipi odjeće bila je žarkih boja, vrlo često s cvjetnim te afričkim i indijskim motivima, ukrašena resama, a za izradu odjeće najčešće su se koristili prirodni materijali.

Suknje bojane kod kuće
Suknje bojane kod kuće

Odjeća se, kako piše www.zanosna.com, „često izrađivala kod kuće ili se dekonsturirala rezanjem, bojanjem, dodavanjem našivaka i slično“. Hipiji nisu imali omiljene kreatore, niti su si dozvoljavali da nose odjeću s vidljivim znakom neke modne kuće, a često su je kupovali i u trgovinama rabljenom robom. Njihov je izbor, kako to ističe www.onamagazin.com, bila samo jeftina, udobna i jednostavna odjeća. Uz ovaj stil odjeće najčešće su se nosile, mokasine, sandale, cipele s platformama i čizme, a u trendu je bilo i biti bos. Hipiji su se kitili narukvicama i naušnicama od drvenih perli i kože. Na nakitu i odjeći je vrlo često bio istaknut znak peace.

I one su uredile kosu u hipi stilu
I one su uredile kosu u hipi stilu

Cvijeće, marame i trake u kosi

Kosa se ukrašavala marama, cvijećem i različitim trakama, a najpopularnije su bile prirodne frizure, tj. duga, lepršava kosa, „neukrotiva poput same prirode“. Tad je takva kosa simbolizirala pobunu, a na pobuni je zasnovan i cjelokupni hipi pokret koji se protivio ratu u Vijetnamu, tadašnjoj službenoj američkoj politici i stilu života.

Hipi pokret kreće iz Amerike, a njegovi pripadnici protive se materijalističkom sustavu vijednosti, razlici među ljudima po nacionalnoj i religijskoj osnovi. Pripadnici hipi pokreta propagiraju seksualne slobode, zalažu se za čuvanje prirode i mir, a protive se ratu. Uz tu njihovu filozofiju, koju su nazivali i flower power, vezana je i izreka: Make low, not war (Vodite ljubav, a ne rat). Dio pripadnika pokreta živio je nomadskim životom i u komunama. Veliku štetu pokretu nanijeli su brojni pripadnici koji su koristili droge.

Iako hipi pokret zamire početkom sedamdesetih, hipi stil gotovo svake sezone ima svoje poklonike. Ove proljeće prema pisanju www.nadlanu.com propagirala ga je manekenka Allesandra Ambrosio, a fashion.hr ističe da su se posljednjih sezona u hipi stilu oblačile i Kate Moss, Siena Miler i Nicole Richie.

I među kreatorima svako malo netko koristi elemente hipi stila. Na t.portalu pronašli smo tako podatak da su haljine iz kolekcije D&G (Dolce&Gabanna) za 2009. bile u hipi stilu, a wannabemagazine piše da su 2011. elemente hipi stil u svojim kolekcijama koristili Missoni i Jil Sander.

hippie-moda

Hippie_bug!_(1043753793)Hipiji sebe zvali djecom cvijeća

Pripadnici hipi pokreta sebe nisu voljeli nazivati hipijima već djecom cvijeća ili čudacima (freak), a termin hipi su koristili mediji i političari. Izraz hipi, dolazi od engleske riječi hipster, što je u pogrdnom smislu označavalo bijele Amerikance koje su se družili i bili uključeni u život i kulturu svojih crnih sugrađana jer su se zalagali protiv diskriminacije./Mateja Zajec 8.a; fotografije preuzete s interneta/

the-beatles-remastered

 The Beatles i Janis Joplin – glazba hipi generacije

Glazba hip generacije je bio rock, a neki od omiljenih glazbenika bili su Janis Joplin, Jimi Hendrix, Bob Dylan, Frank Zappa, grupe The Graatful Dead, The Beatles, The Who, Rolling Stones

Pripadnik Beatlesa John Leonon autor je brojnih pjesama koje su prenosile karakterističnu filozofiju hipi pokreta, npr. Imagine, Make lowe not war, Give Peace A Chance…(možeš ih poslušati na Youtubu)

Vrijeme velikih rock festivala

Hipi pokret poznat je i po masovnim koncertima. Najpoznatiji i najmasovniji bio je onaj u Woodstocku 1969. Procjenjuje se da je  tom rock festivalu prisustvovalo oko 450-500 tisuća ljudi.

Prizor s Woodstocka
Prizor s Woodstocka

Što želim izmijeniti u svom životu? – 3

0

Na ovo pitanje odgovorila bih da želim izmijeniti mjesto gdje živim, izgled svoje sobe, televiziju, no sve su to materijalne stvari.

Željela bih da moja obitelj stalno bude dobre volje, da sam pametna kao Stephen Hawking ili Albert Einstein, da znam slikati kao da Vinci ili da sam pokretna kao Blanka Vlašić. Željela bih da mogu ići kamo god poželim…. Željela bih da nema rata i da je mir u svijetu. Da se ljudi ne ubijaju, da se djeca ne otimaju ili da ljudi ne umiru. Željela bih da nema zlobnih ljudi i da se svi vole. Željela bih da nema vulkanskih erupcija, potresa ili bilo kakvih katastrofa. Budimo realni, to sve nije moguće.

Nekad razmišljam zašto su ljudi uopće izmislili novac? Kome je pomogao i koga usrećio? Neke stvari ipak neću shvatiti, recimo one bolesne ljude koji svašta rade maloljetnicima i sretna sam što živim u ovom skučenom mjestu. Sretna sam što nisam gladna i što imam krov nad glavom i najvažnije što imam obitelj.

Zato svaki put kada mi netko postavi pitanje što želim izmijeniti u svom životu, paziti ću što odgovaram. /Helena Habijanec, 8.c ; mentorica Brankica Raguž/

Što želim izmijeniti u svom životu? – 2

0

Želim živjeti i biti dio svijeta gdje su beskrajna žitna polja i voćnjaci, mirisne šume, u svijetu bez rata i nasilja, bez mina i bombi.

Ljudi, biljke i životinje, svi gradovi i države, svi smo mi samo jedan mali svijet u beskonačnom svemiru.

Učinilo mi se da bi zaista i ja, iako sam još dijete, mogao nešto promijeniti da bi na zemlji svima bilo bolje. Znam da baš u ovome trenutku neko dijete u Africi umire od gladi. Još uvijek se vode ratovi gdje i djeca pogibaju. Dakle, svi bismo mi, pa tako i ja, trebali malo bolje razmisliti o svijetu u kojem živimo. Manje bismo trebali bacati hrane, čuvati pitku vodu. Trebali bismo biti skromniji, odgovorniji… Imati više razumijevanja za one kojima je naša pomoć najpotrebnija.

Ja ću se više truditi kako ne bih uništavao prirodu zato što je ona moj jedini dom i trebala bi biti moj svijet okupan suncem i mirom. /Ivan Zelić, 8.c ; mentorica: Brankica Raguž/

Što želim izmijeniti u svom životu? – 1

0

Što bih ja željela izmijeniti u svom životu? Kada bi me to netko upitao nespremnu i odmah očekivao odgovor, zaista ne znam što bih mu odgovorila. Vjerojatno ništa.

No, sada, kada sam malo razmislila, shvatila sam da prvo treba malo razmisliti o tome što je to zapravo moj život i što se sve u njemu događa. Shvatila sam da se zapravo sve tiče mog života. Sve što ja znam, čujem negdje, sve za što općenito znam ima nekakve veze s mojim životom. Čim meni do moje svijesti dođe nekakva informacija, ona automatski postaje jednim malim ili velikim djelom mog života.
Trenutno ja u svojoj glavi imam puno informacija vezanih za mene, za školu, za Svijet, za moju obitelj i sve su one dijelovi mog života. Možda ponekad poželim da imam neki novi najmoderniji mobitel, tipa iPhone 5, vilu na moru, bazen, da imam manje obaveza, ali kada okvirno gledate shvatili biste da su sve to neke materijalne sitnice ili možda neke veće stvari koje mi i čine zadovoljstvo u početku, ali kasnije opet imam neku novu želju koja potisne zadovoljstvo vezano za prijašnju ispunjenu želju. Naravno da i ja imam takvu želju i svi ih ostali imaju, ali ovako okvirno nemam nikakvu želju vezanu za osjećaje, obitelj, školu, zapravo neke osnove u životu, a da nisu vezane uz ništa materijalno. A znate zašto? Zato što ja to već sve imam. Svi mi imamo. Mi svi imamo osnovne potrebe čak i više od toga i zato ne shvaćamo kako nam je dobro i kako možemo biti sretni što sve imamo, a ne tražiti još i više.
Kad biste većinu nas pitali što želimo, sigurna sam da bi većina želja bili mobiteli, automobili ili takvo nešto, no postoji iznimka. Postoje ljudi kojima mobitel ne bi pao na pamet. Postoje ljudi koji ne znaju što je mobitel. Nevjerojatno, zar ne? Znate li koje su to osobe? Tko to razmišlja na drugačiji i kakvi to način? Tko tako govori? To govore gladna usta. To govore žedna usta. To govore usta na potpunom izmaku snaga. Ne moraju to biti samo ljudi iz Afrike, takvi se ljudi nalaze svuda oko nas.
Prošećite nekim glavnim dijelovima Zagreba, a da vas negdje ne zatekne neki prosjak i ne zamoli vas za dvije kune koje nama ne znače ništa, a njima znače više negoli mi to možemo uopće zamisliti. Vidjela sam takvih prosjaka na stotine i urezali su mi se u pamćenje, a time postali i dijelovi mog života. Ako su oni tako bijedni, kako je tek onima u Africi.
Želim izmijeniti upravo to. Želim bijedu, glad, nasilje i svu zloću ovoga Svijeta pretvoriti u suprotno značenje ovih riječi. Neki ljudi kažu da je ovako trebalo biti i da je život mali korak ispred vječnosti, ali zašto onda komplicirati? Zašto je ljudima ovako komplicirano u životima i zašto si oni sami dodatno kompliciraju materijalnim dobrima? Želim samo da svi ljudi imaju barem osnovne potrebe. Želim neka se daje i onim ljudima koji nemaju jer su i oni dijelovi mog života. /Katarina Pofuk 8. c ; mentorica: Brankica Raguž/

Samanta iz PŠ Gregurovec bila vila jeseni

0

Dan zahvalnosti za plodove zemlje

SAMANTA IZ PŠ GREGUROVEC BILA VILA JESENI

Učenici PŠ Gregurovec u Križevcima
Učenici PŠ Gregurovec u Križevcima

Područna škola Gregurovec 11. listopada ove godine predstavljala je Osnovnu školu Sveti Petar Orehovec na Danima zahvalnosti za plodove zemlje u Križevcima.

Svi mi, učenici od 1.- 4. razreda i naše učiteljice išli smo autobusom u Križevce. Na trgu su bili drveni štandovi. Svoj štand smo najprije ukrasili lišćem i jesenskim plodovima: kestenima, kukuruzom, orasima, jabukama i tikvicama. Zatim smo na štand stavili kruh i peciva koje su pekle naše mame i bake. Peciva smo zapakirali i prodavali. Naša Samantha, učenica 4. razreda bila je odjevena u vilu jeseni pa je jesenskom haljinom privukla pažnju prolaznika.

Osim nas na trgu su sa svojim štandovima bili i učenici svih ostalih osnovnih i srednjih škola iz Križevaca i okolice te Učeničkog doma. Naša Valerija dala je intervju za TV Srce, a učiteljica Ljubica za Radio Križevce.

Bilo je lijepo vrijeme i puno posjetitelja i kupaca. Lijepo smo se zabavili, podružili i na kraju počastili sladoledom./Paola Tukša, 2. razred PŠ Gregurovec; fotografije: Irma Vargić/

Gorski kotar pamtit ćemo po poštenju radnika Ine

0

Terenska nastava

GORSKI KOTAR PAMTIT ĆEMO PO POŠTENJU RADNIKA INE

Sedmaši posjetili Teslin zavičaj

Na mramornom natipisu istaknuti su brojevi pod kojima su prijavljeni Teslini patenti
Na mramornom natipisu istaknuti su brojevi pod kojima su prijavljeni Teslini patenti

Kad su iz fluorescentnih cijevi koje su u rukama držali Monika Horvat i Kristijan Jug bljesnule iskre poput munje svi smo se prestrašili, a Monika se u čudu trznula, samo je Kristijan ostao pribran i čak se počeo smijati.

Prilikom ovog događaja nitko nije bio ozlijeđen jer to nisu bile prave munje nego dio upoznavanja s eksperimentima koje je nekad provodio čuveni znanstvenik Nikola Tesla. Naši Monika i Kristijan ovaj su eksperiment uspješno izvršili u Memorijanom centru “Nikola Tesla”, kojeg smo mi sedmaši posjetili 9. listopada u pratnji naših učiteljica Sofije Vukalović, Andreje Martinčić i Đurđice Trakoštanec.

Kustosica muzeja nam je ispričala puno zanimljivih podataka o životu našeg znanstvenika Nikole Tesle. Zapamtila sam da je Nikola Tesla patentirao oko 700 izuma, a najvažniji bez kojeg život danas ne bi bio zamisliv je izmjenična struja.

Učiteljica Đurđica predvidjela pad

U muzeju nas se jako dojmilo bakreno jaje koje se, kako smo doznali, vrti zbog sile elektromagnetskog polja. Taj pokus s bakrenim jajetom Tesla je prvi puta demonstrirao 1893. na Svjetskoj izložbi u Chicagu.

Statua N. Tesle pred Memorijalnim centrom
Statua N. Tesle pred Memorijalnim centrom

U vanjskom prostoru muzeja, gdje su također prikazani neki Teslini izumi, jako smo živnuli. U trenutku kad smo se nalazili pored jedne naprave uronjene u vodu, učiteljica Đurđica Trakoštanec predvidjela je budući događaj kazavši: “Samo bi nam sad trebalo da netko padne” i upravo se to i desilo. U vodu je pao naš Kristijan Mikec i smočio se tako da je morao skinuti i potkošulju.

Na našem izletu posjetili smo i Zavičajni muzej u Ogulinu, gdje smo razgledali Spomen sobu čuvene književnice Ivane Brlić- Mažuranić, rođene u Ogulinu 1847. Tamo smo, između ostalog, vidjeli i njene školske svjedodžbe u kojim su zabilježene njene ocjene iz krasopisa i računice, kako se tad nazivao predmet matematika. U muzeju smo doznali da se upravo gradi multimedijalni centar u kojem će se pričati bajke Ivane Brlić-Mažuranić, a financira se iz fondova Europske unije.

U šetnji Ogulinom doznali smo čuvenu legendu o vješticama s Kleka, a posjetili smo i Đulin ponor uz koji se veže legenda o lijepoj Đuli. Ona se navodno u 16. stoljeću bacila s tog mjesta u ponor rijeke Dobre nakon što je njena ljubav, krajiški kapetan Milan Juraić, poginuo u bitci s Turcima. Litica iznad ponora, liči na profil muškarca koji gleda prema ponoru, stoga Ogulinici vole reći da „to Milan gleda kud je nestala njegova Đula“.

Veroniki vraćena izgubljena torbica

Posjet mlinu na Vrilu Gacke
Posjet mlinu na Vrilu Gacke

Zanimljivo je bilo i u posjetu pilani gdje smo doznali da prerađuju isključivo bukovo drvo, a svoje proizvode izvoze ponajviše u Egipat i Njemačku. Oduševili su nas i stari mlinovi na Vrilu Gacke. U jednom od mlinova gledali smo kako se melje brašno, ali i kušali kockice slasnog domaćeg kruha. Neki su iskoristili priliku i kupili svježe mljeveno brašno, no većina nas ipak se odlučila za nešto tradicionalnije suvenire poput olovaka i razglednica s natpisom Gacka.

Uz sva ova zanimljiva mjesta koja smo posjetili ovaj izlet svi ćemo pamtiti i po poštenju radnika Inine bezninske pumpe na odmaralištu nakon Ogulina. Naime, naša kolegica Veronika Tomak tamo je izgubila torbicu s novčanikom i mobitelom. No, radnici na pumpi pronašli su torbicu sa stvarima i javili se na broj Veronikinog tate. Tata je nazvao razrednicu i u povratku kući svratili smo na pumpu i naša je Veronika dobila svoje stvari.

Hamburger u karlovačkom MC Donaldsu nakon povratka torbice i novca Veroniki je sigurno bolje prijao, a uživali smo i svi mi i na našem posljednjem stajalištu prije povratka kući i najeli se do sita. Naravno da smo nakon toga povratili energiju pa je razgovore o dojmovima često prekidala i pjesama, najčešće “Vozačka dozvola” pjevačice Lidije Bačić. /Nikolina Ranilović, Karla Senko, 7.b; fotografije: Andrea Martinčić, Martina Kešerer,7a; Lorena Hubina, 7.a /

Veronika Tomak u Zavičajnom muzeju u Ogulinu
Veronika Tomak u Zavičajnom muzeju u Ogulinu

Imaju li učenici škola bez dvorana slabije motoričke sposobnosti?

0

Istraživanje

IMAJU LI UČENICI ŠKOLA BEZ DVORANA SLABIJE MOTORIČKE SPOSOBNOSTI?

Trećaše za potrebe diplomskog rada testirala studentica Jež

Testiranje trećaša eurofit testovima
Testiranje trećaša eurofit testovima

U trećem razredu u utorak (29.10.) provedeno je testiranje motoričkih sposobnosti učenika. Testiranje je uz pomoć eurofit testa provela Katarina Jež, studentica pete godine Učiteljskog fakulteta iz Čakovca, s ekipom svojih kolega.

Ovo testiranje studentica Jež provela je za potrebe svog diplomskog rada u kojem će istražiti motoričke sposobnosti učenika u školama s dvoranom i bez dvorane. Osim učenika naše škole testirat će i sposobnosti učenika OŠ Kalnik, koji također nemaju dvoranu i usporediti ih s rezultatima OŠ Sidonije Rubido-Erdödy, čiji učenici imaju dvoranu.

IMG_1048
Studentica Katarina Jež i novinarka Valentina Horvat

– Ideja za ovo istraživanje pala mi je napamet jer sam kao učenica OŠ Kalnik tjelesni radila u holu, pa me uvijek zanimalo jesmo li zakinuti zbog nepostojanja dvorane, odnosno imaju li učenici bez dvorane slabije motoričke sposobnosti – kazala nam je Jež.

Usporedne rezultate testiranja studentica Jež poslat će nam početkom iduće godine, nakon što završi svoje istraživanje. /Valentina Horvat, 5.c/

Katarina Jež i trećaši
Katarina Jež i trećaši

Ipak smo preživjeli

0

Izlet
IPAK SMO PREŽIVJELI
Tri osmaša novinarima pripremala riblji paprikaš

Domaćin Mihael i novinarke prilikom serviranja paprikaša
Domaćin Mihael i novinarke prilikom serviranja paprikaša

Trbuh nas ipak nije bolio niti smo povraćale nakon što smo pojele riblji paprikaš koji su, nama članovima novinarske na jezeru Ravenska Kapela (19. 10.), pripremili osmaši Mihael Glasnović, Fabijan Lončar i Karlo Srbljinović.

Paprikaš nije bio loš, a bio bi i bolji da je bilo više ribe. Našim kuharima izgovor je bio da nas je malo, no mi smo zaključile da im se valjda nije dalo čistiti drugog šarana kupljenog za tu priliku.

Manjak ribe u “fišu” oprostili smo im jer smo proveli ugodan dan u šetnji i razgledavanju jezera, a usput smo Jasmina i ja pomalo uvježbavale snimanje tv reportaže. Jasmina Futnak je bila zadužena za sliku, a ja za zvuk.

Kad montiramo naš snimljeni materijal, imat ćete priliku vidjeti ljepotu jezera u Ravenskoj Kapeli, kako se pravi riblji paprikaš i tko je sve bio na ovom avanturističkom izletu s ipak sretnim završetkom. /Ana-Marija Nemčić, 5.b/

Snimili film „Do daljnjeg u podrumu“

0

Mali DOKUart

SNIMILI FILM “DO DALJNJEG U PODRUMU”

Na filmskoj radionici u Bjelovaru pet dana učili od režisera Damira Čućiča i snimatelja Borisa Poljaka

Polaznici radionice na projekciji u Domu kulture u Bjelovaru
Polaznici radionice na projekciji u Domu kulture u Bjelovaru

Kako snimiti i montirati dokumentarni film, Jasmina Funtak i ja učile smo na filmskoj radionici održanoj u sklopu Malog DOKUarta. Radionica je održana u Bjelovaru od 6. – 11. 10. u Domu mladih.

Mogućnost da pohađamo radionicu dobile smo zahvaljujući našem filmu „Tjelesni na betonskom hodniku već 49 godina“, jer je on od 38 pristiglih filmova izabran među 7 filmova koji su prikazani posljednjeg dana Malog DOKUarta u kino dvorani Doma kulture u Bjelovaru.

Radionicu su vodili montažer i režiser Damir Čućić te snimatelj Boris Poljak. Polaznici su osim Jasmine i mene bili učenici ostalih pozvanih filmova, te po dvoje predstavnika svake bjelovarske osnovne škole.

O dokumentarnom filmu učili smo praktično. Naime, tehniku snimanja i montaže savladavali smo snimajući film o dvojici mladih glazbenika Emanuelu Pavunu i Dominiku Šabiću, polaznicima Glazbene škole Vatroslava Lisinskog iz Bjelovara. Film smo nazvali „Do daljnjeg u podrumu“ (možete ga pogledati na http://dokuart.hr/), a u njemu talentirani mladi glazbenici otkrivaju kako su se upoznali, osnovali vlastiti muzički sastav, o višesatnim vježbanjima sviranja, svojim hobijima, planovima i svom doživljaju glazbe.


Zbog snimanja putovali i u Samobor

Kad se film montira puno puta se pregledavaju kadrovi kako bi se odredio njihov poredak. Neke smo misli naših sugovornika zato već znali napamet. Meni se osobito svidjela Dominikova misao da će “dobro biti ono što radimo s ljubavlju, što radimo iskreno sa srcem”.

Jasmina s junakom filma Emanulom Pavunom
Jasmina s junakom filma Emanulom Pavunom

Jasmina i voditelj Boris pripremaju se za snimanje
Jasmina i voditelj Boris pripremaju se za snimanje

Kako je Dominik za snimanja filma bio na glazbenoj radionici u Samoboru, jedan smo dan išli snimati u Samobor, a zbog Emanuela smo putovali u Paljevine, selo blizu Bjelovara, gdje Emanuel živi.

Ni ta putovanja, ni rano dizanje ni meni ni Palčici, kako je našu Jasminu nazvao voditelj Čučić, nisu predstavljali problem uz voditelje koju su uvijek bili spremni odgovoriti na svako naše pitanje. Naravno dobroj atmosferi u Bjelovaru doprinijelo je i dobro društvo polaznika radionice, a družili smo se ne samo na radionicama, već i za vrijeme obroka u restoranu „Bjelovar“, u pansionu u kojem smo bili smješteni, i na večernjim projekcijama dokumentarnih filmova.

Posljednju večer posebno smo odužili naše druženje u pansionu. Zato je bilo još teže ustati nego obično, no ipak smo bili posve budni za vrijeme završne projekcije u Domu kulture, gdje su naš radionički film i sve filmove izabrane za projekciju zajedno s nama pogledali i naš ravnatelj, pedagoginja i 8 naših kolegica. / Veronika Puškar, 8.c/

 Grand Prix dobio film „Totalno drukčiji od drugih“
Na Malom Dokuartu dodijeljene su i četiri novčane nagrade. Glavnu nagradu Grand Prix (i iznos od 5.000 kuna) dobio je film OŠ Bartola Kašića „Totalno drukčiji od drugih“. To je zanimljiv film o učeniku prvog razreda koji svaki dan u školu dolazi s kravatom.

Voditelji Boris Poljak izvlači "putnike" za Samobor, Damir Čučić u zelenoj majici
Voditelji Boris Poljak izvlači “putnike” za Samobor, Damir Čučić u zelenoj majici

 

Naši voditelji lani nagrađeni Arenama

Naši voditelji montažer i režiser Damir Čučić i snimatelj Boris Poljak, snimili su zajedno nekoliko eksperimentalnih i dokumentarnih filmova, a zajedno su radili i na igranom filmu „Pisma ćaći“. Čućić je režirao film, a Poljak je bio direktor fotografije. Taj je film lani u Puli dobio veliku Zlatnu arenu kao najbolji film i još 3 Zlatne arene i to za montažu, ton i sporednu ulogu.