Natječaj “Oboji svijet šarenim bojama tolerancije”
Oduševili su nas nastupi Kristine i Barbare
Još jednu nagradu za naš film “Okus doma, gost ACES-a” dobili smo jučer u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, na završnoj priredbi natječaja “Oboji svijet šarenim bojama tolerancije”. Taj natječaj posvećen toleranciji sedmu godinu zaredom organizira Forum za slobodu odgoja.
Na natječaj je pristiglo ukupno 880 radova (priča, pjesama, filmova, plakata, slagalica), a nagrađeno je 40 radova u 10 kategorija. Naš je film dobio nagradu u kategoriji Projekti u lokalnoj zajednici.
Nagradu je u ime filmske grupe preuzela Mihaela Ivanek, a osim diploma filmaši su dobili i poklon bon u vrijednosti od sto kuna za kupovinu knjiga u knjižarama Algoritma.
Na priredbi su predstavljeni svi nagrađeni radovi. Bilo je doista izvrsnih plakata, pjesama, filmova…. Sudeći po pljesku, svima nama osobito su se svidjeli nastupi dviju djevojaka u kategoriji Oboji svijet rječju. Barbara Vukas učenica OŠ Sesvete pročitala je dio svoje priče “Sloboda” o odnosu ljudi prema njoj dok je bolovala od leukemije. Druga djevojka, srednjoškolka Kristina Beganović iz Industrijske strojarske škole iz Zagreba, sve nas je ganula dijelom svog rada o problemima mladih majki. Primjeri netolerancije i tolerancije prema mladim majkama u priči “Požurila sam živjeti kao odrasla osoba” osvojili su povjerenstvo, a nas je osvojila i time što je na dodjelu nagradu dovela i svog nekoliko mjeseci starog sina.
Šećer na kraju bio je nastup četvrtaša iz OŠ Ladimirevci. Oni su izveli svoj tolerantni bećarac za koji su dobili nagradu u kategoriji Oboji svijet glazbom. /Mihaela Ivanek, 8.c; foto: S.L./
Na današnji dan pao je Vukovar. Mnogi hrabri borci izginuli su u bitki za Vukovar, a za svoj je grad poginuo i čovjek koji se za njega borio svojim glasom. Bio je to Siniša Glavašević, novinar Radio Vukovara. Na dan pada Vukovara, on je iz vukovarske bolnice poslao svoj posljednji novinarski izvještaj, a dva dana kasnije ubijen je na zloglasnoj Ovčari.
Svoja „okrutno realna izvješća“, kako to piše Radio Vukovar, među kojima je osobito poznat i jedan pod nazivom „Optužnica”, slao je iz okruženog grada iz gotovo nemogućih uvjeta. Redakciju su nekoliko puta selili, pa su jedno vrijeme emitirali iz podruma preko puta dvorca Eltz, a ponekad zbog žestokog granatiranja, odšiljači i oprema bili su instalirani i vani. Da bi program uspjeli emitirati tadašnjem uredniku Glavaševiću pomagalo je još pet djelatnika, a ponajviše radijski tehničar, njegov kum Branimir Polovina, Srbin koji je svojim kumom dijelio i ljubav prema Vukovaru. Njih dvojica zajedno su i ubijeni, a i grobovi im se nalaze jedan pored drugog na zagrebačkom Mirogoju.
Hrabri Glavašević ostavio je neizbrisiv trag u vukovarskoj povijesti ne samo zbog svojih radijskih priloga iz okupiranog Vukovara, već i zbog svojih priča. Nekih se sjećaju samo djeca iz skloništa u podrumu Kapljice, gdje im je Glavašević, kako piše Radio Vukovar, „pričao priče o sukobu dobra i zla s obavezno sretnim završetkom, tematski potpuno udaljene od rata“. No, neke koje su, kako piše Wikipedija, 12. studenog iz vukovarske bolnice faksom poslane u na privatan broj u zagrebačkom predgrađu, ostale zapisane svjedoče o njegovom spisateljskom daru. Te je priče prva izdala Matica hrvatska 1992. pod nazivom „Priče iz Vukovara“ . Poslije su Glavaševićeve priče izdane na engleskom, njemačkom, a dva su izdanja tiskana i na esperantu.
Za svoje junaštvo odlikovan jeodlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom tek 2011. /Klaudije Mažar, 8.b; fotografije preuzete s interneta/
“Kako da ljudi nauče i da im pod kožu uđe kada se ljubi domaće da se ne mrzi tuđe”. To je stih iz pjesme našeg poznatog glazbenika Zlatana Stipišića Gibbonija. Ta se njegova pjesma zove Toleranca, a baš tu pjesmu spominjemo jer se sutra obilježava Međunarodni dan tolerancije.
Gibonni u toj pjesmi objašnjava kako on shvaća pojam koji dolazi od latinske riječi tolerare – trpjeti, podnositi. U našem jeziku za taj je pojam uobičajeno koristiti i riječ snošljivost.
Pretražujući po internetu na web stranici skole.hr pronašli smo i UNESCO-vu (specijalizirana agencija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu) definiciju tolerancije. „Tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Tolerancija podrazumijeva volju i sposobnost prihvatiti i dopustiti različitost, bilo da se radi o razlikama u političkom uvjerenju, ili o vjerskim, rasnim ili spolnim razlikama.“
Na web stranici naše škole pronašli smo podatak da se prije nekoliko godina u našoj školi provodio projekt „Tolerancijom protiv nasilja“ . U tekstu o tom projektu navedeni su primjeri iz knjige „Tolearancija u svakidašnjem životu“ , autora Mirjane Krizmanić i Vladimira Kolesrića. Autori u knjizi pojašnjavaju što bi se trebalo, a što se nikako ne bi smjelo tolerirati. Pročitajte primjere i primjenjujete ih u svakidašnjem životu! /Veronika Poljak, 7.b; ilustracija preuzeta od OŠ Šijana /
Tolerantan treba biti prema svojstvima koje ljudi imaju:
– od rođenja (npr. narodnost, često i vjerska pripadnost)
– koja su zadobili naslijeđem (npr. izgled, neki tjelesni nedostaci)
– koja su stekli odgojem (npr. neke prehrambene navike)
– koje su stekli učenjem (navike, običaji, rituali i sl.) ukoliko to što su tijekom života stekli i usvojili ne šteti drugim ljudima ili ne umanjuje kvalitetu života drugih ljudi
Tolerirati ne smijemo:
– nasilje (fizičko, psihičko)
– niti nikakve pojave i ljudska obilježja koja ugrožavaju druge ili im na bilo koji način štete (npr. ne treba biti snošljiv prema onima koji šire mržnju ugnjetavaju i maltretiraju druge ljude)
Svijetleće tenisice čiji džonovi svijetle u raznim bojama posljednjih mjeseci su veliki hit. Onedavno ih viđamo i na našim školskim hodnicima. Mogu svijetliti u raznim bojama, a nekoliko učenica koje ih imaju rekle su nam da ih treba puniti punjačem sličnim onom za mobitele. Pune se oko tri i pola sata, a mogu svijetliti 6 sati, onda ih treba ponovno napuniti
Boje im se mogu mijenjati pritiskom na tipku u džonu, a mogu se mijenjati i same. Prva u našoj školi svjetleće tenisice kupila je osmašica Mihaela Miklečić u jednoj križevačkoj trgovini za 249,00 kuna. Mogu se nabaviti i na internetu koji je pun reklama za ovaj novi modni trend. Svjetleće tenisice sad proizvode brojni proizvođači tenisica, a na portalu idesh.net pročitali smo da je 2014. tvrtka Nike proizvela svjetleće tenisice po uzoru na one koje je u 1985. u filmu Povratak u budućnost 2 nosio Marty Mc Flay (glumio ga je Michel J. Fox).
Je li tvrtka Nike bila prvi proizvođači svjetlećih tenisica nismo uspjeli doznati, ali smo zato saznali da su se u Americi jednom dječaku svjetleće tenisice zapalile. O tome je u svibnju pisao dnevnik 24. sata. Srećom tenisice su se zapalile u automobilu kad ih mali dvogodišnji vlasnik nije imao na sebi. Mama se žalila proizvođaču koji je potom povukao cijelu seriju tih tenisica iz trgovina. /Gabrijela Jelak, 8.b, foto: Ana-Marija Nemčić,8.b/
Sveti Nikola tek je idući mjesec, ali u našem su razredu već započele pripreme. Počeli smo uvježbavati program za priredbu. Ja imam zanimljiv tekst o životu Svetog Nikole, a moji prijatelji Dorian, Mirna, Ines, Kristina, Lea, Gabriel i Bojan glume u igrokazu.
Jučer smo imali prvu probu i nije išlo baš lako. Puno smo griješili, ali smo se i puno smijali. Ustvari bilo je baš zabavno. Učiteljica Nataša Tumpak Brčić nam je rekla da kod kuće dobro, polako, točno i izražajno naučimo čitati za slijedeću probu.
Igrokaz koji uvježbavamo svima nam se sviđa. Govori o tome da moramo pomagati drugima, posebno starijima i bolesnima. /Lorena Benčak, 4. razred; S.L./
Razmišljali smo o tome da ovaj tekst uvrstimo u rubriku neobično jer djeca koja puno čitaju danas su prava rijetkost. No, ipak je prevagnulo mišljenje da kratak intevju koji smo jučer (9.11.) odradili preko Skype-a s Nikolinom Žitnjak, ljubiteljicom čitanja, objavimo u rubrici kultura. Neki od naših učenika, ovu odličnu učenicu 7.c razreda I. osnovne škole Bjelovar, upoznali su na Malom DOKUart-u i tad je dogovoren ovaj razgovor.
Novinarke Veronika Poljak i Daniela Hruškovec
Strast prema čitanju nisam naslijedila od nikog u obitelji.
Ljubav prema knjizi traje od 5 godine. Tada me je čitati naučila moja susjeda Antonela, koja sada ima 18 godina.
Najdraža slikovnica mi je “Trnoružica”.
Najradije čitam znanstveno fantastične i povijesne knjige.
Moja najdraža knjiga je Laura autora Petera Freunda. Ustvari to je serijal knjiga o trinaestogodišnjoj djevojčici Lauri koja ima posebne moći i odabrana je da služi snagama Svjetla.
Mjesečno čitam četiri do pet knjiga po vlastitom izboru i još lektiru.
Knjige mi preporuča školska knjižničarka, moji prijatelji, najčešće prijateljica Ana-Matija, a često i sama doznam za neku zanimljivu knjigu.
Trenutno čitam tri knjige. Divljeg konja za lektiru, a po izboru Mi djeca s kolodvora ZOO i Između dva svijeta.
Članica sam naše školske knjižnice i gradske knjižnice u Bjelovaru. Baš sam danas u toj knjižnici bila na književnom susretu s književnicom Snježanom Babić Višnjić. Ona nam je predstavljala svoju knjigu Krugovi na vodi. Tu sam knjigu već pročitala. Glavni likovi knjige su djevojčica iz 18. stoljeća i dječak iz 2015. godine. Knjiga govori o sličnostima i različitostima svjetova.
Nikolina (treća s lijeva) na susretu s Jasminkom Tihi-Stepanić
Volim posjećivatiknjiževne susrete. Nedavno sam u gradskoj knjižnici sudjelovala i na književnim susretima s Mirom Gavranom i Jasminkom Tihi-Stepanić.
Više volim čitati nego gledati filmove jer dok čitam sama mogu stvoriti sliku i zamisliti puno više detalja nego što ih ima u filmovima.
Natječem se na natjecanjima vezanim za čitanje. Dosad sam sudjelovala na natjecanjima: Čitajmo naglas, Čitanjem do zvijezda i Nacionalnom kvizu za poticanje čitanja.
Moj hobi prije je bio taekwondo, a sada je pisanje. Redovito pišem dnevnik, a prošlog Božića počela sam pisati i roman. Tema romana su tinejdžeri i njihovi svakodnevni problemi u životu, ponajviše ljubavni. Do sada sam napisala oko 100 stranica romana. Još nisam smislila naslov za svoj roman.
Preporučam svima da što više čitaju jer čitanje razvija maštu i rječnik, a danas sam na književnom susretu čula da čitanje utječe i na razvoj mozga. /Veronika Poljak, Danijela Hruškovec, 7.b; foto: S. L. i Bjelovarski list /
Producent informativnog studija Antonio Blašković otkrio nam je kako se prenosilo Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu
Zbog video zida površine 15 metara četvornih, informativni studio Nove TV jedno je vrijeme bio najprestižniji u Europi. Sad su na drugom mjestu, a prestigao ih je samo engleski BBC ( najveća korporacija za emitiranje radijskog i televizijskog programa u svijetu), koji je kupio još veći video zid. Te smo podatke doznali na licu mjesta u informativnom studiju Nove TV, koju smo, mi novinari i filmaši naše škole, posjetili 2. studenog.
Producent Blašković i Klaudije Mažar s uređajem LiveU
Naš domaćin Antonio Blašković, producent informativnog studija ispričao nam je još mnoštvo zanimljivih podataka vezanih uz proizvodnju informativnog programa. Doznali smo tako da osim putem velikog video zida u studiju imaju mogućnost prezentacija i putem virtualne stvarnosti, što znači da mogu virtualno prezentirati 3D objekte u realnoj stvarnosti. Blašković nam je pojasnio da se takvim načinom prezentacije služe u slučajevima kad treba prikazati nešto za što nemaju snimku, npr. za pad aviona u Alpama. Spomenuo je i da je to moguće zahvaljujući tzv. staype tehnologiji. Tu je tehnologiju, istaknuo je Blašković, razvila jedna zagrebačka tvrtka koja svoj izum uspješno prodala diljem svijeta.
U informativnom studiju gdje dnevno proizvode četiri informativne emisije odnosno oko 110 minuta programa, vidjeli smo i blesimetre, uređaje s kojih voditelji čitaju najave. No, mnogo zanimljiviji od blesimetra bio nam je uređaj koji se zove LiveU. To je uređaj koji omogućuje prijenos javljanja uživo i na Novoj TV sve više zamjenjuje satelitska kola. Izgleda poput velikog mobitela, a taj koji smo vidjeli nabavljen je prije 6 godina i težak je 14 kilograma. Blašković nam je rekao da sad imaju i novije koji teže samo 1,5 kg. Takvi uređaji u sebi imaju čak 8 SIM kartica koje signal raspakiravaju na 8 paketa, a kad dolaze do servera na Novoj TV opet postaju jedinstveni paket, odnosno slika i ton.
Producent Blašković nam je otkrio i da su pomoću tog uređaja, novinar Željko Vela i snimatelj Dejan Tatomir, odradili sva javljanja uživo sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu 2014. Da su ta javljanja prenosili putem satelita to bi ih koštalo čak 8 puta skuplje odnosno oko 80.000 dolara.
Na televizijskom ekranu u virtualnom studiju
U zgradi Nove TV još smo razgledali prostor stare režije. Tamo nam je domaćin bio Stjepan Hranilović, stariji grafičar dizajner. Njegov je posao izrađivati grafike, telope, potpise za špice te video zidove i virtualne studije. Hranilović nam je pokazao i virtualni studio u kojem je Mislav Bago, zvijezda informativnog programa Nove TV, u vrijeme nedavnih parlamentarnih izbora ugošćavao političare. Doznali smo da je prednost virtualnog studija u tome što se u roku od 10 sekundi tamo mogu promijeniti podloge. U tom studiju posve zelenih zidova i nas su snimale kamere, ali kako su iz režije dodali virtualni zid na tv ekranu to je izgledalo kao na priloženoj fotografiji. Od Hranilovića smo doznali i da se popularna emisija Tvoje lice zvuči poznato ne snima u zgradi Nove TV već u iznajmljenom prostoru Kineskog paviljona na Zagrebačkom velesajmu.
Posjetili smo i studio u kojem se snimaju najave za IN magazin. Tamo nas je ugostila producentica Ana Žalac. Od nje smo, između ostalog, doznali da tu popularnu emisiju Nove TV priprema čak 50-ak ljudi. Zapamtili smo i podatak da se 3 minute priloga montira oko 3 sata.
U zgradi Nove TV imali smo priliku upoznati i novinarku informativnog programa Martinu Bolšek Oblak, a što smo doznali od nje saznat ćete uskoro. /Klaudije Mažar, 8.b; foto: S.L./
Gosti s HRT-a Nives Madunić Barišić i Tomislav Šamec učili nas što je to radioigra
Dramaturginja sam bila ja, a to znači da sam morala osmisliti priču. Redateljica je bila Mirna Kovačec, a njezin je zadatak bio da odabere glumce i da ih uputi kako glumiti kako bi priča bila što bolja.
Glavni glumci su su bili Bojan Lučki i Nela Šantatić, dok su svi ostali trećaši i četvrtaši glumili valove i kišu. Roberto Črnec je bio tonski snimatelj jer svi mi sudjelovali smo u snimanju jednog prizora radijske igre „Mala sirena“. Kad smo slušali naš uradak svi smo se smijali, a najviše Bojan koji je prštao od smijeha. Bilo je baš zabavno glumiti, a i slušati radijsku igru „Ticalova putovanja“.
Za ta dva, nama jako zanimljiva sata, zaslužni su bili naši gosti Nives Madunić Barišić, dramaturginja i urednica emisije Radioigra za djecu i mlade te Tomislav Šamec, ton majstor s Hrvatske radiotelevizije (HRT). Oni su nas naučili da se radijska igra snima po prizorima. Snimanje se može ponavljati sve dok redatelj nije zadovoljan snimljenim prizorima, koji se nakon toga montiraju.
Naši gosti su nam nakon slušanja radijske igre pričali kako su uređeni studiji u kojima se snima. Postoje studiji čiji su zidovi posve obloženi spužvom da se u njima ne bi čula jeka, a ponekad se snima i u studijima koji izgledaju kao kupaonice. U takvim studijima obloženim keramičkim pločicama snima se kad se jeka želi čuti. Doznali smo i da se radijske igre snimaju vrlo rijeko izvan studija, i da se u procesu montaže uglavnom koriste tonski efekti iz arhive HRT-a. Madunić Barišć i Šamec su nam rekli da glumci ne moraju tekst znati napamet već ga čitaju, ali je vrlo važno da se svojim glasom mogu „igrati“ .
U ovoj priči o Ticalu svojim se glasom najviše “igrala” glumica Jelena Miholjević koja je odglumila sve ženske uloge. Bila je sova, kornjača i kraljica. Glavni lik u priči bio je mrav, a pouka ove zanimljive radio igre je da budemo ono što jesmo. Radioigre možete slušati nedjeljom od 16.05 na Prvom programu Hrvatskog radija./Lorena Benčak, 4. razred; fotografije: S.L./
Vukovarskoj socijalnoj samoposluzi donirali smo pakete s hranom i higijenskim potrepštinama
-U Vukovaru ima 580 obitelji koje se koriste našom socijalnom samoposlugom i zaista vam puno hvala na vašoj donaciji. Sve će to nekome dobro doći, ovdje ima jako puno sirotinje.- Rekla nam je volonterka iz vukovarske socijalne samoposluge u koju smo došli punih ruku paketa s hranom i higijenskim potrepština kupljenih od novca za prodane kolače uz Dan jabuka.
Vukovarsku socijalnu samoposlugu posjetili smo u sklopu projekta „Posjet osmih razreda Vukovaru“, a tijekom dvodnevnog posjeta imali smo prilike obići nekoliko memorijalnih mjesta koje podsjećaju na herojstvo tog grada u Domovinskom ratu.
Vidjeli smo Bolnicu grada Vukovara, Memorijalno groblje, Ovčaru i najveći simbol grada heroja Vukovarski vodotoranj, čiju smo sliku dobili u socijalnoj samoposluzi kao zahvalu za našu donaciju. Prilikom posjete čuvenom Vodotornju, koji je preživio ratna stradanja, doznali smo podatak da je tome vjerojatno doprinijela i činjenica što su mu temelji duboki 25 metara.
Posjetili smo i Trpinjsku cesti poznatu i pod nazivom „groblje tenkova“ jer je tamo pod zapovjedništvom heroja Blage Zadre uništeno 30-tak neprijateljskih tenkova i oklopnih vozila. Sve nas dirnulo je predavanje o ratnim danima u Vukovaru, o čemu nam je pričao sudionik tih tragičnih događanja.
Meni osobno najemotivnije je bilo u Bolnici i na nekadašnjoj farmi Ovčari. Ovčara je tijekom Domovinskog rata pretvorena u koncentracijski logor kroz čije je hangare prošlo između 3000 i 4000 zatočenika, a samo u jednoj noći (20. na 21. 11. 1991.) ubijeno je oko 250 civila i vojnika uglavnom pacijenata vukovarske bolnice.
Nakon svega što smo vidjeli u Vukovaru dobro je što smo dvodnevni posjet završili posjetom Školi mira, gdje smo imali prilike čuti poruke o vrijednosti mira i poziv na prihvaćanje različitosti. Tamo je bio organiziran i kviz u kojem su naši predstavnici Jasmina Funtak i Klaudije Mažar osvojili treće mjesto. /Klaudije Mažar, 8.b; foto: K.M.; Darko Kožar/
Slastičari su kreirali čak i sladoled za triježnjenje
Najčešće su u ponudi oni od vanilije i čokolade, ali ima ih doista svakakvih okusa. O toj smo temi pričali na makarskoj rivi gdje smo kušali fine sladolede. Nakon toga je dogovoreno da još malo pretražimo i po internetu ne bi li doznali kakvih sve čudnih okusa sladoleda ima.
Sladoled od konjetine jedan je od takvih čudnih sladoleda, a prema pisanju portala klinfo.hr u tom se sladoledu može „pronaći i cjelovite sirove komadiće“ konjskog mesa. Taj se sladoled proizvodi u Japanu, a zovu ga Basashi. Navedeni portal piše i o sladoledu od morskih plodova, te o sladoledu od guščje jetre. Porcija ovog posljednjeg košta čak 750,00 kuna.
Sladoled za triježnjenje
Postoji i sladoled za triježnjenje, a vecernji.hr piše da se ovaj sladoled proizvodi u Južnoj Koreji. Zove se Gyeondyo što u prijevodu znači „drži se“. Taj sladoled protiv mamurluka „ima okus grejpa i sadrži sok orijentalnog bonbon drva koji je tradicionalni korejski lijek protiv mamurluka iz 17. stoljeća“.
Svjetleći sladoled
Crni sladoled od kokosa
Portal geek.hr piše da postoji i sladoled koji svijetli u mraku nakon što ga poližete. Napravila ga je engleska tvrkta Lick Me I’m Delicious, a košta čak 225$ za kuglicu. Taj sladoled svijetli jer sadrži proteine koji se nalaze u meduzama. Oni reagiraju u dodiru s PH faktorom sline, „uzrokujući da taj protein sjaji dok ližete sladoled.”. (Više o tom sladoledu pogledajte u videu ispod teksta.) Navedena tvrtka kako piše geek.hr proizvodi i druge neobične vrste sladoleda. Neki od takvih su sladoleda s okusom cheddar sira, pečenog bifteka ili džina i tonika.
Portal agrobiz.hr piše da je tvrtka Rossi Ice Cream iz Velike Britanije za probu proizvela posve crni sladoled. Tu su crnu boju dobili od kokosove ljuske, a boja se na jeziku zadržava do 2 sata. No, iako je posve crn, sladoled ima okus vanilije. Tportal.hr piše da postoji sladoled Dracula cool garlic mint ili u prijevodu hladni Drakula od češnjaka i metvice. Među čudne vrste sladoleda taj je portal ubrojio i sladoled od lignjinog crnila i sladoled haggis koji sadrži ovčje iznutrice. Pišu da postoje i sladoled s okusom sardine i brendija, te sladoled s okusom zaslađene šunke i sladoled s okusom kavijara.
Sladoled od majčinog mlijeka
Metro-portal.rtl.hr piše da je londonska slastičarnica The Icecreamists jedno vrijeme nudila sladoled Baby Gaga. Taj je sladoled bio napravljen od majčinog mlijeka, a sladoledu su radi boljeg okusa dodali još vaniliju i naribanu limunovu koricu. Taj portal još piše o sladoledima s okusom hobotnice, dimljenog lososa i slanine, te piletine. Zanimljivo je da je sladoled od piletine kreirala londonska slastičarnice Gelupo i to povodom proslave obljetnice krunidbe kraljice Elizabete II.
Sladoled od morskih plodova
Index.hrmeđu čudnim vrstama sladoleda spominje i sladoled koji ima okus na ptice. Taj se sladoled radi u Japanu. Na Aljasci pak proizvode eskimo sladoled. Sastojci su mu masti arktičkih životinja – jelena, losa i kitova te ulje od tuljana, kuhana riba i kao dodatak neke bobice da u sladoledu bude i malo voća.
Ukoliko vam nakon ovog teksta nije muka i mislite da nedostaje još nekih činjenica o sladoledu pročitajte naš idući tekst. U tom ćemo tekstu pisati o povijesti sladoleda i još nekim drugim zanimljivostima vezanim uz sladoled. /Emanuela Koretić, 7.a; fotografije preuzete s klinfo.hr i geek.hr/
Na natječaj je pristiglo ukupno 880 radova (priča, pjesama, filmova, plakata, slagalica), a nagrađeno je 40 radova u 10 kategorija. Naš je film dobio nagradu u kategoriji Projekti u lokalnoj zajednici.
filmova…. Sudeći po pljesku, svima nama osobito su se svidjeli nastupi dviju djevojaka u kategoriji Oboji svijet rječju. Barbara Vukas učenica OŠ Sesvete pročitala je dio svoje priče “Sloboda” o odnosu ljudi prema njoj dok je bolovala od leukemije. Druga djevojka, srednjoškolka Kristina Beganović iz Industrijske strojarske škole iz Zagreba, sve nas je ganula dijelom svog rada o problemima mladih majki. Primjeri netolerancije i tolerancije prema mladim majkama u priči “Požurila sam živjeti kao odrasla osoba” osvojili su povjerenstvo, a nas je osvojila i time što je na dodjelu nagradu dovela i svog nekoliko mjeseci starog sina.
