Na 57. Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva djece prikazano 89 filmova

Da bi snimali dobre filmove važno je gledati i tuđe. Festivali su zato odlična prilika jer na njima se uvijek vide neki novi trendovi u snimanju, montaži i temama koje zaokupljaju mlade filmaše. Mi smo tu priliku dobile prisustvujući  57. Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva djece koja je održana od 3. do 7. 10. 2019. u Sisku.

U sisačkoj dvorani “Kristalna kocka vedrine” pogledale smo čak 89 kratkih filmova naših kolega iz osnovnoškolskih družina te filmskih klubova. Najviše je bilo animiranih i igranih.  Primijetile smo da je tema nasilja i vršnjačkog pritiska bila jedna od vodećih tema u svim filmskim rodovima zastupljenim na Reviji. Što se novog pristupa tiče, u nekoliko igranih filmova uočile smo da filmska priča ne izražava kroz dijaloge glavnih likova, već slika prati monolog pripovjedača tj. oslikava njegove misli. Od nekoliko takvih filmova osobito nam se svidio film  “Nikad više” filmske družine  OŠ Večeslava Holjevca iz Zagreba. Njihova je filmska grupa poznata po tome što na Youtubeu obara rekorde gledanosti pa neki njihovi filmovi imaju i preko 350.000 pregleda.

Jedan od filmova koji je bio znatno drugačiji od drugih bio je igrani film “Gasi kameru”. Drugačiji je po tom što nas sve do pred kraj nastoji uvjeriti da je to dokumentarna priča, a drugačiji je  i po tome što je cijeli  sniman iz ruke pa ga je na trenutke bilo vrlo teško gledati. U kategoriju drugačijih spada i animirani “Moja škola” gdje su crtane likove ili lutke zamijenili učenici OŠ Juraja Šižgorića koji nam pokazuju svoju školu.

Bilo je doista zanimljivih filmova koje su nas dirnuli, a neke i rasplakali poput filma  OŠ Marije Jurić Zagorke “Rand i Wasim”. To je film o djeci izbjeglicama iz Sirije. Neki poput filma “Voli, ne voli…”  filmaša iz OŠ Bartola Kašića iz Zagreba, su nas dobro nasmijali spontanim izjavama učenika, a bilo je i filmova s  jakim ekološkim porukama koje bi  trebalo bi  vidjeti što više djece, ali i odraslih. Takav je bio film “Minimum otpada” OŠ Oca Petra Perice iz Makarske.

Uz dječje filmove, na reviji smo u “slobodno vrijeme”  imale priliku vidjeti i  film “Sune i Sune”, odličnu švedsku komediju. Imali  smo i organiziran izlet do Starog grada Siska, utvrde poznate po bitci s Turcima iz 16. stoljeća. Da bi nas zabavili organizatori su nam dvije večeri priredili i disko, ali kako nam se nije svidio odabir glazbe mi smo uglavnom smo sjedile ispred diska.

Još jedan dodatna aktivnosti na Festivalu bile su i radionice za djecu i naše mentore. Za nas učenike bile su organizirane radionice na temu medijske pismenosti. Mi smo prisustvovale radionici o sigurnosti na internetu. Uz savjete  o jakim lozinkama i upamtile smo i  kako se ne treba ponašati na internetu. Jedan od najvažnijih savjeta koje smo zapamtile je da nikako ne treba omalovažavati druge.  Voditelji radionica Martina Mladenović i Ognjen Andrić spomenuli su i zanimljive pretpostavke o vezi između agresivnih igrica i pokolja na Novom Zelandu u kojem je ubijeno 49 ljudi.  

I na kraju treba reći da je ovo bio natjecateljski festival te da su apsolutni favoriti bili filmaši iz OŠ Strahoninec, njihova dva filma dobila su dvije prve nagrade stručnog žirija i jednu treću dječjeg žirija. Čestitke kolegama iz Strahoninca. /Iva Šantić i Jelena Poljak, 8. c: foto: S.L./

Smotra hrvatskoga školskoga filma u Velikoj Gorici

Jedna od najvećih grešaka u dječjim filmovima je kad djeca glume odrasle. To sam doznao na razgovoru s autorima filmova na Smoti hrvatskoga školskoga filma održanoj u Velikoj Gorici od 25. do 27. rujna.  S nama su razgovarali članovi prosudbenog povjerenstva filmolog Krešimir Mikić, redatelj Neven Hitrec i montažer Slaven Zečević. Puno su nam pričali i o potrebi strpljivosti prilikom montaže, a upozorili su nas da nastojimo svoje filmove gledati na velikom platnu kad ih izmontiramo. Tako se bolje vide greške nego kad film gledamo na računalu, a bolje se i ocijeni trajanje filma.

Članovi prosudbenog povjerenstva upozorili su nas i na probleme sa zvukom. No, nisu samo kritizirali naše filmove već su ih i hvalili rekavši da su naši filmovi iz godine u godinu sve bolji. I meni se svidjela većina od prikazanih 50 filmova koje smo pogledali u dva dana, a osobito film o dječaku oboljelih od bolesti staklenih kostiju OŠ Strahoninec. Vrlo zanimljiv bio je  i film o snimanju filma “Dopunska nastava”. Taj film redatelja Ivana Gorana Viteza sniman u OŠ Marije Jurić Zagorke u Zagrebu, a članovi Zagorkine školske filmske grupe ZAG  snimali su kako nastaje film “Dopunska nastava”. O tome su im u filmu pričali poznati glumci, redatelj i snimatelj filma te ostali  članovi filmske ekipe.

Od srednjoškolskih filmova najviše mi se svidio animirani film “Domska ljubav”, Učeničkog doma Tehničke škole, Zagreb.  Karlo Aleksić i ja predstavljali smo naš film “Kad si gladan, nisi svoj” kojeg smo snimali Patrik Benčak i ja. Bilo je to moje prvo snimateljsko iskustvo i pamtim ga po problemu sa stativom koji je stalno klizio.

Smotru u Velikoj Gorici pamtit ću i po novim prijateljstvima, ali i lijepom novom hotelu u kojem smo bili smješteni. /Luka Šok, 7.a; foto: Nataša Jakob; Stojanka Lesički/

Internacionalna filmska radionica u Čakovcu

U Školi animiranog filma od kineske umjetnice učili smo kako napraviti dobar dokumentarno-animirani film

Dio praznika, imao sam se prilike družiti s djevojčicama i dječacima  iz Grčke i Portugala, Čakovca, Zagreba i Siska. Nove sam prijatelje upoznao na 16. Internacionalnoj filmskoj radionici u organizaciji Škole animiranog filma Čakovec (ŠAF) koja je održala od 23. – 29. lipnja u Čakovcu.

Karlo Aleksić i ja, kao predstavnici naše škole pohađali smo  radionicu koju je vodila kineska umjetnica Tianlin Xu. U toj smo radionici snimili dokumentarno-animirani film Tko je Priksa?,  o čakovečkoj akademskoj slikarici Priski Kulčar. Ona je  između ostalog dizajnirala i logoa ŠAF-a.

Kako je ovaj film kombinacija dvije filmske vrste, imali smo priliku i crtati, ali i biti novinari i snimatelji, a ponekad smo imali i zadatak držanja mikrofona. To je,  vjerujte mi,  jedan od težih zadataka jer mikrofon  treba držati visoko i pri tom vam ruka ne smije drhtati. Zanimljiva je bila i novinarska uloga, a najbolje mi je bilo kad smo prolaznike ispitivali znaju li tko je Priska Kulčar. Neki su bježali od kamere, neki su bili spremni odgovoriti, ali nisu znali točan odgovor. Bilo je svakakvih situacija. Za animirani dio filma, morali smo crtati cipele, rukavice… Karlo je crtao brod, a zajedno smo nacrtali  ŠAF-ov logo. Potom smo animirali nacrtane likove i to dodali snimljenim dokumentarnim dijelovima te je nastao dobar film.

Zanimljivo je bilo i kolegama koji su sudjelovali na radionici lutkarske animacije. Tu je radionicu vodio Božidar Trkulja, umjetnik iz Zagreba. Polaznici te radionice napravili su lutka-film Ipopu bar. Oni su bili jako zaposleni s modeliranjem brojnih lutkica, namještaja i raznih drugih sitnih stvarčica potrebnih za ispričati priču filma. Lutke i sve ostale dijelove modelirali su uglavnom od plastelina. Primijetio sam da su im je pod noktima stalno bilo plastelina u različitim bojama, ali uživali su u svom zadatku te su i oni snimili dobar film.

Sve naše aktivnosti odvijale su se pod nadzorom voditeljice ŠAF-a Jasminke Ljubič Bijelić, koja je o nama brigu vodila i u Seoskom domaćinstvu Turk u Vučetincu. Kod Turkovih smo osim u dobroj hrani uživali i u kupanju na malom bazenu. Ponekad smo igrali i skrivača, a  naravno puno smo pričali i zafrkavali se. Jedno smo večer slavili i rođendan. Slavljenik je bio moj prijatelj Karlo, kojem je ovo bilo prvo rođendansko slavlje izvan obitelji.

Bio je ovo dobar početak praznika, a ovu radionicu zapamtit ću još i po simpatičnom mališanu Linosu. On je sin naše voditeljice koji nas je s ocem povremeno posjećivao na radionici. /Luka Šok, 7.a; foto: Luka Šok;  arhiva ŠAF-a; S. L. /

U filmu “Kad si gladan nisi svoj” sugovornica nam je djevojka koja je bila na rubu smrti kad su je s 16 godina u primili u bolnicu sa samo 27 kilograma

“Kad si gladan nisi svoj” i “Small step for film, a big one for European citizesnihp” (“Mali korak za film, veliki za europsko građanstvo”) filmovi su koje je prošle školske godine snimila naša filmska grupa.  Preko ljetnih praznika snimili smo još jedan film. Njega smo snimali u sklopu projekta s Volonterskim centrom “Link” iz Križevaca, a tema filma je njihov međunarodni volonterski kamp.  U snimanju ovog filma sudjelovao je i Marko Puškar, našeg bivši učenik, a sad učenik smjera za medijske tehničare u Elektrostrojarskoj školi Varaždin.

Tema filma “Kad si gladan, nisi svoj” su problemi u jedenju kod mladih, točnije rečeno anoreksija (gubitak težine uzrokovan smanjenim unosom hrane i pretjeranom tjelesnom aktivnošću) i bulimija (bolest uzrokovana prejedanjem pa zatim namjerno izazvanim povraćanjem).

O tim problemima u filmu govori djevojka koja je bila na rubu smrti kad su je sa 16 godina u primili u bolnicu sa samo 27 kilograma. U filmu govori i majka desetogodišnje djevojčice, te liječnice iz KBC Sestre Milosrdnice i KBC Rebro.

Drugom filmu tema je naš Erasmus+ projekt, a u filmu su prikazane neke od  aktivnosti na razmjenama učenika u Hrvatskoj, Poljskoj, Španjolskoj i Italiji.

Na festivale smo slali samo prva dva filma i to nam se isplatilo. Naš film “Kad si gladan, nisi svoj” izabran je za prikazivanje na tri dječja festivala. Naši filmaši prvo će putovati na Smotru hrvatskoga školskoga filma koja će se održati u Velikoj Gorici  od 25. do 27. rujna.  Zatim se  putuje na  Reviju hrvatskog filmskog stvaralaštva djece  u Sisak. Taj se festival održava od 3. do 6. listopada, a festival Mali DOKuart bit će u Bjelovaru 11. listopada. No, bjelovarskom festivalu  prethodi petodnevna radionica, na kojoj će besplatno sudjelovati i jedan naš učenik obzirom da je naš film izabran za projekciju. /Iva Šantić, 8. c; foto: S. L./