Dva prva mjesta osvojila je na 25 metara u disciplnima prsno i leđno
Liječnici su joj preporučili plivanje zbog zdravstvenih razloga, no Veronika Cvetko, učenica 7.a, uskoro je plivanje jako zavoljela i počela ga ozbiljno trenirati. Veronika je jedina na našoj školi koja trenira plivanje, što nije ni čudno jer najbliži bazeni su u 40-tak kilometara udaljenoj Koprivnici.
Veronika Cvetko
Veronika već drugu godinu trenira za plivački klub „Cerine“ Koprivnica, a na treninge koji se održavaju tri puta tjedno, voze je njeni roditelji. Osim za putovanje, potrebno je izdvojiti novac i za treninge koji koštaju 200 kuna mjesečno.
– U početku mi je bilo teško dok nisam stekla brzinu i vještinu, a sad mi sve ide kao od šale- rekla nam je Veronika, dometnuvši da joj je uzor plivačica Sanja Jovanović. Od Veronike smo doznali da na treninzima obavezno mora biti u jednodjelnom kupaćem kostimu. Na glavi mora imati kapicu za plivanje, a obavezne su i naočale koje sprečavaju ulazak klora u oči. Veronika najviše voli prsno plivanje, no s trenerom Goranom Gabajom u klubu treniraju i kraul te leđno plivanje.
Naporno treniranje već je počelo davati i rezultate i naša je Veronika ljetos pobijedila na klupskom natjecanju u Koprivnici, a izvrsna je bila i na natjecanju u Varaždinskim toplicama. Prvo mjesto u Koprivnici osvojila je u dvije discipline, prsno i leđno na 25 metara. Na natjecanju u Varaždinskim toplicama bila je četvrta u disciplini prsno na 100 metara. /Anita Ivšak, 7.a; fotografije A.I./
Smiješni dio Tuluma bio je posvećen nedavno preminulom književnku Zvonimiru Balogu
Neki su i zavrišitali kad se u mraku knjižnice čulo lupanje po odškrinutom prozoru, a zatim se ispred prozorskog stakla pojavila prilika u bijelom odguravajući prozor kako bi ušla unutra. U trenutku kad je započelo kucanje po prozoru, nas tridesetak na „Tulumu čitanja pod svijećama“ (14.11. 2014.), slušali smo priču o duhu koju je u mraku, samo uz svjetlost svijeća čitao šestaš David Đurin. Jeza koju smo osjetili, nestala je tek kad je prilika u bijelom progovorila. Ipak nije to bio duh već bijelom plahtom prekriven naš domar Ivica Biškup, koji je prozor na prvom katu dosegnuo zahvaljujući visokim ljestvama.
David Đurin
Tek kad je domar ušao u knjižnicu i „skinuo“ plahtu, nelagodu je zamijenio smijeh i za koji trenutak ponovno smo nastavili naš Tulum čitanjem strašnih priča. Prema glasovima publike, jezovitu atmosferu iz priče najbolje je dočarala Mihaela Miklečić (6.b), čitajući ulomak iz knjige „Strah u ulici lipa“.
Nasmijavale nas „Male ljudetine“
Osim čitanja strašnih priča, u dijelu Tuluma na temu straha, slušali smo i radijsku reportažu o strahu „Paura“, te gledali film „Kino“. Kako je naš Tulum bio posvećen nedavno preminulom književnom velikanu Zvonimiru Balogu, u drugom dijelu Tuluma, kojem je tema bila smijeh, čitali smo smiješne tekstove iz Balogove knjige „Male ljudetine“. Počeli smo s „Matematičarevom“. Nju je nekoliko učenika čitalo sa slajadova. To je čitanje često prekidao smijeh, jer je Balog dijelove riječi zamijenio brojkama, pa se čitač lako zabuni.
Bojan Lučki
Nakon te, čitalo se još 7 kratkih Balogovih priča. Dvije su nam čitale učiteljice Branka Filipović i Dubravka Kos, a mi smo morali pogađati naslove priča. Većina ruku prisutnih učenika bila je u zraku kad se tražilo kandidate za čitanje Balogovih priča u dijalektu. Od 5 izabranih kandidata, prvi je čitao najmlađi, učenik drugog razreda Bojan Lučki, kojeg je publika nagradila burnim pljesakom za odlično čitanje. Nakon glasanja publike pobjednicom u čitanju smiješnih tekstova proglašena je Ana-Marija Nemčić. Ona nas je najviše nasmijala čitajući na kajkavskom dijalektu Balogovu priču „Jožekova zagorska“ .
Sebastijan Orak, Karolina Šok
Smijali smo se i gledajući kratke filmove „Duga priča“ i „Haralampije“, a i našoj smiješnoj i strašnoj priči. Te su priče nastale u nekoliko minuta, i to iz rečenica koje smo osmislili vezano uz posljednju riječ iz rečenice prethodnog „pisca“.
Uz smijeh naš su Tulum „začinile“ palačinke i mandarine, a nagrađenima je bilo još slađe jer su dobili i po vrećicu kiki bombona. Dobrom ugođaju na Tulumu pridonijeli su i voditeljica Karolina Šok (7.b), te ton majstor Martin Hrg (6.a). Kako je sve to izgledalo uskoro ćete moći i vidjeti jer je događanja na Tulumu snimala omašica Antonija Kos. /Mihaela Miklečić, 6.b; fotografije: S.L./
O e-čitačima putem Skype-a razgovarali smo s Petrom Lukačićem
– Zbog toga što njegov zaslon oponaša izgled tinte i papira i zato ne umara naše oči kao što se to dešava za čitanja na računalu, preporučio bih vam da za čitanje e-knjige koristite e-čitač – rekao nam je to Petar Lukačić, knjižničar koprivničke Gradske knjižnice. Učenici 8. a, s njim su (6.11.) u povodu Mjeseca knjige, putem Skype-a, razgovarali o e- knjigama i e-čitačima.
Knjižničar Petar Lukačić
E-knjiga, kako skraćeno nazivamo elektroničku knjigu, tj. onu prilagođenu čitanju na ekranu, do koje se može doći klikom miša iz svoje sobe, među čitateljskom publikom sve je popularnija. Doduše u Hrvatskoj su čitatelji još uvijek vjerniji tiskanoj knjizi i prema riječima knjižničara Lukačića, u našoj zemlji e-knjiga zastupljena je tek s oko 1 posto. No, u Njemačkoj se, još 2011., e-knjiga mogla posuditi u 350 knjižnica. Prema podacima Goethe instituta, samo je u minhenskoj knjižnici u 2011. godini, od ukupno 11 milijuna posudbi, 120.000 medija posuđeno virtualnim putem, a knjižnica malog njemačkog grada Brilona omogućuje posudbu čak 15.000 naslova e-knjiga.
Koprivnička knjižnica posuđuje e-čitače
Na web stranici hkdrustvo.hr (Hrvatsko knjižničarsko društvo), pronašli smo podatak kako se “očekuje da će prihodi od prodaje e- knjiga u cijelom svijetu doseći 9,7 milijardi dolara u 2016. godini, što je 3 puta više nego 2011. ”
Mali broj e-knjiga na hrvatskom jeziku i to što tek rijetke hrvatske knjižnice imaju uslugu posudbe e-knjige, glavni su razlozi zašto kod nas malo čitatelja čita e-knjigu, doznali smo od knjižničara Lukačića. On nam je rekao da koprivnička knjižnica zasad posuđuju e-čitače. Imaju 3 e-čitača, a članovi na njima mogu čitati e-lektiru i nešto naslova na engleskom.
Jedna od hrvatskih knjižnica koja je među prvima krenula u posudbu e-knjige je knjižnica u Puli. Oni su, kako to piše portal glasistre.hr, svojim čitateljima, od sredine listopada ove godine, omogućili posudbu 817 e-knjiga i brojnih časopisa, ali svi naslovi su na talijanskom jeziku.
Besplatna e-lektira
Ni prodaje e-knjige u Hrvatskoj još nije značajno zastupljena. Lukačić nam je rekao da su najznačajniji izdavači e-knjige Planet9 i Took book. Planet9 pokrenuo je i elektroničku knjižnicu, a njihovi članovi za 39 kuna mjesečno mogu posuđivati knjige iz fonda te knjižnice.
Već nekoliko godina besplatno se u Hrvatskoj može čitati i e-lektira. Zasad se na adresi http://lektire.skole.hr/ nudi oko 300 naslova, a za osnovnu školu u ponudi je ukupno 66 naslova. Popis naslova dostupan je na poveznici http://lektire.skole.hr/lektire-osnovna-skola Najviše je ponuđenih naslova za četvrti i osmi razred.
Ukoliko znate engleski besplatna ponuda e-knjige je znatno veća. Možete birati brojne servise koji nude na čitanje e-knjige. Najveću ponudu ima Open Library, čak milijun besplatnih knjiga. Projekt Gutenberg nudi na čitanje 42.000 e-knjiga, a servis LibriVox nudi i besplatne audio knjige. /Antonija Kos, Gabrijela Tremski, 8.a; fotografije S.L; internet/
Na e-čitač stane na tisuće knjige
Najpopularnija marka čitača je Knidl. Takve imaju i u koprivničkoj knjižnici. E-čitači omogućuju da se na njih pohrani na tisuće knjiga, ovisno o memoriji.
Baterija traje ovisno o okretanju stranica. Navodno se može pročitati i po 25 knjiga (od po 300 stranica svaka) prije punjena baterije. Čitači se u Hrvatskoj mogu nabaviti po cijenama već od 500 kuna.
Prema pisanju portala novilist.hr, u SAD-u ima već 40 milijuna e-čitatelja. Zanimljivo je istaknuti da e-čitači omogućuju praćenje čitateljskih navika. Između ostalog, doznati se može koliko čitači provode vremena u čitanju, kojom brzinom čitaju, pa čak i preskaču li neke stranice.
Veliki bijeli avion s natpisom Croatia, bio mi je najljepši. Imala sam ga prilike vidjeti prilikom posjete Zračnoj luci Zagreb (7.11), za vrijeme izleta nas petaša u glavni grad Hrvatske.
Vožnja autobusom po pisti Zračne luke smještene u Velikoj Gorici, i razgledanje ogromnih aviona, većini nas bio je najuzbudljiviji dio izleta u Zagreb.Prije ulaska na pistu, u zgradi Zračne luke, pregledavali su nas policajci. Morali smo na pregled dati torbice, mobitele i sve ostalo što smo imali sa sobom. To nam je bilo fora jer su pregledavali i prave putnike.
Tokom našeg izleta prošetli smo i Trgom bana Josipa Jelačića, a na Gornjem gradu vidjeli smo Crkvu svetog Marka, zgradu Vlade i Sabora. U Tehničkom muzeju, najviše me se dojmila zvjezdarnica, a nekima se najviše svidio dio u kojem je prikazan rudnik. U tom prostoru rudnika moglo se slikati tako da se stavi glava u okvir panoa koji prikazuje rudare. Tu su se fotografirale i naše učiteljice Silvija Ognjan Podolski, Ana Pengov i Brankica Raguž.
Na kraju posjete Zagrebu obišli smo Arheološki muzej. Tamo su nam najzanimljivije bile mumije. /Helena Kralj, 5.b; fotografije Silvija Ognjan-Podolski/
Mi smo već zaboravili kišu i bujice po cestama koje su 22. 10. prouzročile brojne probleme u prometu, ali jedna naša učiteljica taj dan neće tako lako zaboraviti, jer njen se auto danima suši nakon što je plivao u vodi.
Kad je tog dana ujutro oko 7.30 sa suputnicom, također učiteljicom naše škole, krenula na posao, problema nije bilo sve do mosta na izlazu iz Miholca i tad se sve odigralo filmskom brzinom. – Cesta se uopće nije vidjela od vode, ali teško je bilo procijeniti koliko je to duboko. Kad sam shvatila da je voda preduboka htjela sam krenuti natrag, no velika količina vode zanijela me je u grabu. Voda je jako brzo ulazila u auto, tako da smo kolegica i ja jedva zajedno pogurale vrata i izašle iz auta. Voda nam je u tom trenutku bila gotovo do struka- ispričala nam je učiteljica koja nije željela da joj spomenemo ime. Posve mokre ona i kolegica pozvale su u pomoć i vratile se kući.
Auto je učiteljica morala ostaviti jer voda je još nadirala i nije bilo mogućnosti da ga tada izvuku. Odšlepan je tek popodne kad se voda povukla. Od toga dana auto se suši, a učiteljica ga još nije pokušavala upaliti i ne zna jesu li neki dijelovi na automobilu trajno oštećeni. /Emanuela Črnec, 6.a; fotografija: Emina Baričević/
Mladenke često izabiru svečane varijante pundže za svoje vjenčanje
Svi koji imaju dugu ili poludugu kosu, a ne žele da im kosa visi, mogu je podignuti na glavu. Takva frizura zove se pundža i idealna je za ljeto, ali i svečane prilike. Stilisti tvrde da se pundžom naglašavaju crte lica i izgleda elegantno, a frizeri savjetuju da pundža može biti spas u situaciji kad je kosa masna, a ne stignemo je oprati.
Jasmina Funtak
Brojne su varijante pundže od onih jednostavnih, klasičnih kao što ih nose balerine, pa do svečanih obogaćenih pletenicama i raznim dodacima za kosu. Za izradu onih svečanijih sigurnije je otići kod frizerke. Baš to čine mladenke koje pundžu vrlo često izabiru za vjenčanje, kao što smo to doznali pregledavajući internet stranice frizerskih salona. Svakodnevne i praktične pundže može svatko izraditi i sam, kao što to čine i obožavateljice pundži u našoj školi. Jedna od jednostavnih varijanti pundže može se izraditi tako da se visoko zaveže rep i oko njega omota ostatak kose i učvrsti je ukosnicama. Na isti način može se napraviti i niska pundža, ali tada se rep veže iza zatiljka.
Pundža uz pomoć spužve
Spužva za pundžu
Na internetu smo pronašli i savjet o izradi pundže uz pomoć spužve. Za tu vrstu pundže potrebna je spužva poput ove na fotografiji. Može se napraviti visoka ili niska pundža. Nakon što se kosa raščešlja, rep se provuče kroz spužvu. Potom se podijeli na dva dijela i raspoređuje oko spužve dok se ne prekrije cijela spužva, a ostatak kose ugura pod spužvu. Kako je takvu pundžu jednostavno napraviti možete pogledati u video tutorijalu na adresihttp://beautyandmess.com/punda-uz-pomoc-spuzve/
Jovanka Broz
Pundže su svrevremenske frizure, a ovisno o modnim trendovima, znaju biti i modni hit. Tako je bilo i prošlo godine kad su brojni modni časopisi i portali pundžu proglašavali hit frizurom ljeta. Neke žene javnost je zapamtila, između ostalog, i po njihovim pundžama. Jedna od njih, kako to doznajemo na portalu index.hr bila je i Jovanka Broz, supruga Josipa Broza Tita, predsjednika bivše države Jugoslavije. Ona se u javnosti uvijek pojavljivala s pundžom.
Pretražujući interenet, na već spomenutom portalu index.hr, naišli smo i na zanimljiv tekst o pundžama za muškarce. U tom tekstu pišu da pundže nisu rezervirane samo za žene, već da pundžom svoju kosu ponekad nastoje ukrotiti i muškarci. /Ana-Marija Nemčić, Jasmina Funtak 6. b; fotografije preuzete s interneta/
Još kao malena djevojčica bila sam u Vukovaru, no Vukovar tada, i 24.10. kad sam ga posjetila sa svojim kolegama iz 8. a i b. razreda naše škole, dva su različita grada. Tada su još mnoge zgrade bile uništene i neobnovljene, a sadašnji me Vukovar ugodno iznenadio. Gotovo sve kuće su obnovljene i sada je to lijepi grad čijoj ljepoti znatno pridonosi i rijeka Dunav.
Mi smo u Vukovar išli kako bismo na licu mjesta čuli o stradanjima koja je ovaj grad i njegovo stanovništvo pretrpjelo
Vodotoranj
u Domovinskom ratu. Zato smo posjetili bolnicu i Memorijalno groblje. Vidjeli smo i vodotoranj, a naše zadnje odredište bila je Ovčara. Puno smo na tim mjestima doznali o ratu i jadu kroz koje su prošli Vukovarci, i zato mi je bilo drago primjetiti kako se na ulicama Vukovara sve manje zamijećuju ožiljci rata. Vukovarci su to zaslužili. /Veronika Tomak, 8.a; fotografije Karlo Črnec/
Bivši dečko prijetio da će slike objaviti na društvenim mrežama
Medije je nedavno preplavila vijest iz Karlovačke županije o policijskoj istrazi o ucjeni objavljivanjem nagih slika na društvenim mrežama. Meta ucjene bila je djevojčica viših razreda osnovne škole. Nju je ucjenjivao bivši dečko, navodno nekoliko godina stariji. Ucjenjivati ju je počeo poslije prekida veze. Za slučaj ucjene policija je doznala nakon što se djevojčica povjerila prijateljicama, a one su joj odlučile pomoći skupiti novac koji je zahtjevao ucjenjivač.
Kad sam pročitala tu vijest, prvo što sam pomislila bilo je da je ponašanje dečka za svaku osudu. To mislim i sad, ali razmišljajući dalje zaključila sam da je i djevojčica trebala voditi više računa o svom ponašanju. Očigledno je da je djevojčica, kojoj se slučaj desio, svoju pogrešku osvijestila tek kad ju je bivši dečko počeo ucjenjivati, no tad je već bilo prekasno.
Mi djeca često nešto radimo ne razmišljajući o posljedicama, sve dok se ne „opečemo“. Da ne bismo shvaćali tek kad se „opečemo“, mislim da o nekim temama trebamo što više razgovarati. Društvene mreže i mogućnosti koje nam one pružaju, kao i pravila ponašanja koja treba poštivati pri komuniciranju putem društvenih mreža, dobro su došla tema u školi i u roditeljskom domu. Nemojmo je izbjegavati. /Josipa Ivšak, 8.a; ilustracija preuzeta s interneta/
Mucek daj molim te odnesi smeće – odjeknulo je sa izvrsno podešenih zvučnika i već nas je taj početak zainteresirao, te smo u knjižnici (4.11.) pažljivo slušali radioigru „Imaš fejs“. Slušanje ove radio igre omogućilo nam je Ministarstvo kulture uvrstivši našu školu među izabrane u kojima gostuje projekt „Ruksak pun kulture“.
Od brojnih ponuđenih programa naša škola izabrala je radioigru i zato su nas posjetili Nives Madunić-Barišić, urednica Radioigre za djecu i mlade Hrvatskog radija i njen kolega ton majstor Tomislav Šamec. S njima su došle i voditeljica projekta “Ruksak pun kulture“ Maja Zrnčić i njena suradnica Morana Bigac.
Madunić-Barišić, Šamec, Zrnčić
Nakon što smo poslušali dinamičnu i napetu radioigru „Imaš fejs“, dramatiziranu prema istoimenom romanu autorice Jasminke-Tihi Stepanić, uslijedila je radionica na kojoj smo doznali kako nastaje radioigra. -Ta radiofonijska forma i sama je umjetnički izričaj i zato doslovno ne “preslikava” neko književno djelo, već dramaturg, osoba koja književni tekst prilagođava za radioigru, ima umjetničku slobodu u prilagodbi tekst- objasnila nam je Madunić-Barišić.
Razgovarajući o nastanku radioigre vidjeli smo i fotografije “gluhe” sobe i studija u kojima se snimaju radioigre. Od ton majstora Šameca doznali smo kakva je tehnika potrebna za snimanje radioigre i zašto glazba ima važnu ulogu u oblikovanju radioigre.
Glumili smo scenu iz “Male sirene”
Naši glumci Jasmina i Klaudije
Vrhunac radionice bio je kad smo dobili priliku glumiti kako bi snimili jednu radijsku scenu iz bajke “Mala sirena”. Odabrali smo scenu u kojoj Mala sirena za vrijeme oluje spašava princa. Većina učenika glasom i pljeskom oponašala je zvuk valova u vrijeme oluje, a glavne uloge princa i Malu sirenu glumili su Klaudije Mažar i Jasmina Funtak. Nakon kratkog uvježbavanja, ton majstor Šamec snimio je scenu i već za nekoliko trenutaka poslušali smo što smo snimili.
Na radionici smo saznali i da postoje festivali radio drame. Na jednom takvom festivalu, održanom 2012. u Bratislavi u Slovačkoj, nagrađena je i radioigra “Imaš fejs” i to za najbolju adaptaciju književnog predloška. /Ana-Marija Nemčić, 6. b; fotografije: Morana Bigac, S.L./
Radiogra nedjeljom od 16.05 na HR
Kako zvuči scena koju smo snimili u nekoliko trenutaka poslušajte na poveznici ispod okvirića, a radioigre u kojima glume profesionalni glumci možete poslušati nedjeljom od 16.05 na Prvom programu Hrvatskog radija.
“Ruksak pun kulture” je projekt kojim se želi približiti kulturu i umjetnost djeci koja žive u sredinama s ograničenom dostupnosti kulturnim i umjetničkim sadržajima.
Projekt je započeo prošle godine, a zajednički ga provode Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Škole i vrtići, odabrane putem natječaja, izabiru jedan od ponuđenih programa. U ponudi su programi iz područja kazališne, filmske, plesne, glazbene i likovne umjetnosti te knjževnosti i baštine.
Ove godine “Ruksak” će obići 40 izabranih vrtića i 60 škola diljem Hrvatske. U našoj Županiji priliku da ih posjeti “Ruksak” dobila je još OŠ Sokolovac, te vrtići iz Drnja i Novigrada Podravskog.
Polo je skup jer jahač za vrijeme utakmice nekad mora promijeniti i po više od 4 konja
Zovu ga sportom kraljeva jer si igrati polo mogu priuštiti samo vrlo bogati. Ovaj sport je skup jer igrači moraju imati po nekoliko vrsnih konja. Naime, polo je igra u kojoj se mala loptica od čvrste plastike udara dugačkom palicom za vrijeme jahanja na konju, a cilj je protivničkom timu zadati što više golova.
Polo na snijegu (snow polo)
U svakom od dva tima su četiri igrača, a igra se na prostranim igralištima širokim do 300 metara, a dužine do 175 metara, na kojima su sa svake strane golovi. Ovisno o vrsti natjecanja igra se između 4 i 8 chukka (vremenski dio igre u trajanju od 7 minuta). Umorni konji mijenjaju se između chukki, a na važnijim mečevima jahači izmijenjuju i po više od 4 konja. Uz vještinu igrača, koji po pravilima moraju igrati isključivo desnom rukom, poznavatelji ovog sporta kažu da će dobar konj doprinjeti i do 60 posto u ukupnoj kvaliteti igre svog tima. Na web stranici falconvillepolo.com, piše da polo konji moraju biti trenirani „tako da budu upravljani jednom rukom na dizginima te da odgovaraju na jahačeve kretnje naprijed, skretanje i stajanje“
U utakmicama igrači moraju nositi i propisanu opremu: kacigu, jahaće čizme do koljenja, štitnike za koljena, bijele jahaće hlače, majice s brojem, a po želji rukavice, masku za lice i zaštitne naočale, te mamuze i bič.
Argentinici najčešće pobjeđuju na Svjetskom prevenstvu
Polo je vrlo stara igra. Igra se preko 2000 godina, a korijeni joj navodno potječu iz Perzije (današnji Iran). Danas se polo igra u 77 zemalja. Profesionale lige postoje u 15 zemalja svijeta, a Wikipedija navodi da je najpopularniji je u Argentini, SAD-u, Pakistanu i Engleskoj.
Na Olimpijskim igrama polo se igrao od 1900. do 1936. Od 1987. svake 3 ili 4 godine organizira se Svjetsko prvenstvo u polu. Na Svjetskom prvenstvu čak je 4 puta pobjeđivala reprezetacija Argentina, a Brazilici su zlatni bili 3 puta.
Polo na pijesku (beach polo)
Osim u prirodi polo se danas igra i u zatvorenom prostoru, a takva verzija pola nazvana je arena polo. U posljednje vrijeme razvio se i polo na plaži, te polo na snijegu. U tim varijantama pola u timu su po 3 igrača. /Marija Jelak, 6.b; fotografije preuzete s interneta/
Igrao se i na Brijunima
U Hrvatskoj se polo početkom 20. stoljeća igrao na Brijunima, a tradicija igranja pola na tom otoku je obnovljena između 2004. i 2006. Tih godina turnire je organizirala, po muškoj modi vrlo poznata, talijanska modna kuća Brioni.
Uz najbolje svjetske igrače pola tada su na Brijune dolazile i mnoge poznate osobe. Nakon treće godine organizratori su odustali, jer su bili nezadovoljni. Tvrdili su da domaćini nisu ništa poduzeli i kako bi uredili hotele i sam otok.
