Najveća vjetroelektrana u svijetu je Gansu u Kini, a najveća naša je VE Senj

Vjetar je jedan od obnovljivih izvora energije  koji se stalno obnavljaju pa se mogu iskorištavati bez iscrpljivanja. Posljednjih desetljeća vjetar i ostali obnovljivi izvori energije sve se više potiču jer oni ne zagađuju okoliš poput neobnovljivih izvora energije koji koriste fosilna goriva (nafta, ugljen, zemni plin, treset.) Vjetroelektrane postaju sve popularnije i kod nas i u svijetu, a mi smo za ovaj članak istražili koje su to najveće u svijetu, Europi i Hrvatskoj.

U svijetu je najveća vjetroelektrana Gansu. Ona se nalazi u pustinjskoj regiji Sjeverozapadne Kine. Ima više od 7000 vjetroturbina. Instalirani kapacitet joj je 7,965  MW, a ona se i dalje širi te se očekuje da će njen kapacitet premašiti 20.000 MW.

U Europi se najveća vjetroelektrana nalazi u sjevernoj Švedskoj. Zove se Markbygden 1101 i proteže se na 450 četvornih kilometara. Kad bude dovršena (predviđa se ove godine) trebala bi imati 1100 vjetroturbina i instalirani kapacitet do 4000 MW.

Hrvatska ne proizvodi dovoljno,  2021. uvezla je 32.5 posto električne energije

U Hrvatskoj je trenutno najveća vjetroelektrana VE Senj čija je instalirana snaga 156 MW, a ima 39 vjetroturbina. Druga po veličini je VE Krš-Pađene čija je instalirana snaga 142 MW, ali ima više vjetroturbina. U toj  vjetroelektrani električnu energiju proizvodi 48 vjetroturbina raspoređenih na ukupno 21 kilometar kvadratni.

Uz dvije najveće u Hrvatskoj imamo još 22 vjetroelektrane. Instalirana snaga svih hrvatskih vjetroelektrana je 790 MW, a godišnja proizvodnja 1.788 GWh. Sve te vjetroelektrane proizvode manje od termoelektrane Plomin čija je instalirana snaga 330 MW, a godišnje proizvede oko 2.173 GWh.

Na portalu Bolja energija 24.sata pronašli smo podatak da  je najviše električne energije u 2022. proizvedeno u hidroelektranama. One su proizvele 28,4 posto električne energije, a  na termoelektrane otpada  18,49 posto. Vjetroelektrane su 2022. proizvele 12,49 posto električne energije  što je nešto  manje od proizvodnje nuklearna elektrane Krško. Ona je sama u 2022. proizvela 14,42 posto energije,  a od sunca nam stiglo svega 79 GWh ili oko  0,43 posto ukupne raspoložive energije.  Još jedan važan podatak, kojeg smo pročitali na spomenutom portalu Bolja energija 24.sata, jest da Hrvatska ne proizvodi dovoljno električne energije za svoje potrebe te je 2021. uvezla 32,5 posto električne energije. /Marko Miklečić, 7. a/

Plastičnoj boci u prirodi će se, ovisno o uvjetima, za razgradnju trebati 450-1000 godina

Sve veće količine plastike koje se vrlo drugo razgrađuju i štete okolišu i živim bićima mnoge motiviraju u traženju neke  zamjene za plastiku. Svoj prilog takvim težnjama dao i je islandski student dizajna proizvoda,  Ari Jónsson.

On je osmislio biorazgradivu bocu. Krenuo je od ideje da se plastične boce bacaju samo nakon jednog korištenja, nakon što iz njih popijemo vodu ili sok  te je osmislio bocu od agara, praha koji se dobiva iz algi. Agar se u doticaju s vodom pretvara u želatinasti materijal koji se može oblikovati u kalupu. Takva boca zadržava oblik dok se iz nje ne isprazni voda, a nakon toga započinje njezina razgradnja. Zanimljivo je da se takva boca može i pojesti jer je agar jestiv. Islanđanin Jónsson, svoju je bocu od algi osmislio 2016.,  ali zasad je njegova ideja ostala samo na konceptu. Navodno je problem što agar lako puca, što nije idealno za boce koje trebaju biti izdržljive.

Ipak, njegova ideja potaknula je potaknula je i mnoge druge na  razmišljanje o alternativnim materijalima i načinima smanjenja plastičnog otpada. Neke od takvih ideja su već probijaju na tržište. Jedna od njih je Ooho kapsula napravljena na bazi morskih algi i te se kapsule mogu pojesti ili ih se može zagristi i baciti. No, one će se u prirodi razgraditi za četiri do šest tjedana, koliko treba i nekom komadu voća. Ove kapsule proizvodi londonska Notpla. U Ekovjesniku smo pročitali da su njihove kapsule konzumirali trkači na Londonskom maratonu 2019. Tada je sudionicima i publici podijeljeno 30.000 kapsula napunjenih vodom i energetskim pićima. 

Organizatori su dijelili ove kapsule u cilju smanjena plastičnog otpada. Naime, na prethodnom maratonu trkači i gledatelji bacali su čak 760.000 plastičnih boca. Za kraj još jedan podatak, plastična boca, ovisno o uvjetima, u prirodi se razgrađuje od 450 do tisuću godina. /Tihana Miklečić, 7. b/

Gotovo milijardu životinja godišnje ubija se zbog proizvodnje kože

Tehnologija se razvija iz dana u dan, a izum kože od gljiva posebno razveselio protivnike korištenja kože u modnoj industriji. Zovu je veganska, MuSkin ili Mylo koža i po teksturi nalikuje na životinjsku kožu.

Ova alternativa životinjskoj koži ili onoj umjetnoj proizvedenoj od materijali na bazi plastike  uzgaja se na piljevini. Nakon što micelij gljive naraste do određene veličine prikuplja se i ide na daljnju obradu koja uključuje štavljenje kako bi koža dobila izgleda sličan životinjskoj koži.

Zagovornici kože od gljiva tvrde da se ova koža ne obrađuje štetnim kemikalijama i da je sigurnija   u direktnom kontaktu s ljudskom kožom. Navodno i zaustavlja razvijanje i umnožavanje bakterija. Ova koža ima veliku sposobnost brzog upijanja i otpuštanja vlage. Problem neotpornosti na vodu može se ublažiti korištenjem ekološkog voska.

S kožom od umjetnih gljiva već eksperimentiraju i neki proizvođači visoke mode. Hermes, koji proizvodi luksuzne torbice, 2021. napravio je prvu torbicu od kože gljiva. Eksperimentirala je s kožom od gljiva i Stela McCartney. Svoju torbicu od kože gljiva nazvala je Frayme Mylo, a dizajnirala ju je još 2017 u suradnji s tvrtkom Bolt Threads. No, s ovim trendom ne eksperimentiraju samo proizvođači visoke mode. Pronašli smo i da je tvrtka Adidas za svoje Stan Smith Mylo tenisice koristila kožu od gljiva.

Zasad je ova vrsta kože vrlo skupa i kritičari kažu da je dostupna samo kao luskuzni proizvod i da zato ne može imati veliki utjecaj na održivost. Ipak ovakvi su eksperimenti vrijedni kad se zna da se zbog uzgoja goveda krče šume i da se bog proizvodnje kože  svake godine ubije približno jednu milijardu životinja. /Viktorija Marija Blagaj, 7. a/

Ovakva proizvodnja papira značajno smanjuje potrošnju energije i kemikalija

Ljudi  posljednjih desetljeća provode sve više različitih aktivnosti kako bi zaštitili biološku raznolikost. Jedna od takvih koja se razvila s ciljem zaštite prirode i njene biološke raznolikosti  jest proizvodnja papira od slonova izmeta. Da dobro ste pročitali, a mi smo za takvu proizvodnju doznali čitajući slikovnicu “Nobičan ekopoklon” Neerae Jain. Kako o takvoj proizvodnji papira nikad nismo čuli, išli smo provjeriti što kaže Google i on nam je potvrdio da takav papir nije stvoren u mašti autorice već se doista proizvodi.

U članku Tportala, našli smo podatak da je ideju za proizvodnju papira od slonova izmeta u Šri Lanki osmislio Thusita Ranasinghe, prije nešto više od 25 godina. Oni koji su posjetili tvornicu kaže da u tvornici ne smrdi, a ne smrdi niti papir.  Ranasingheova tvornica zapošljava 300 ljudi i izvozi takav papir u 30-tak zemalja u svijetu. No, ova tvornica nije jedini proizvođač papira od slonova izmeta. U članku portala  RenovablesVerdes piše da je  Poopoopaper  s Tajlanda, također  jedna od tvrtki koja proizvodi ovu vrstu papira. Oni spominju i tvornice iz Kenije, a Jutarnji list piše i o tvornici iz Australije.

Iz onog što smo pročitali doznali smo da je proizvodnja ove vrste papira relativno jednostavna i značajno smanjuje potrošnju energije, kemikalija za obradu i emisiju štetnih plinova. Proizvodnja započinje procesom sušenja izmeta na suncu, zatim se iz nje izdvajaju nečistoće te se dobiveni sadržaj izbjeljuje, a zatim  se dobivena bijela pulpa pretvara  u papir. Još nismo spomenuli da je proizvodnja ovakvog papira moguća jer su slonovi biljojedi koji pojedu velike količine biljne hrane, dnevno do 250 kg. Kroz proces probave sva hrana koju slonovi pojedu  ne razgradi se potpuno pa u njihovom izmetu ostaje oko 30 do 40 posto celuloze.

Papir od slonova izmeta je nešto grublji te se iz njega proizvode kutije, okviri za fotografije i ostali proizvodi koji ne zahtijevaju glatke površine. No, ovaj papir može se miješati s recikliranim papirom i tako se dobiva tanji papir pogodan za bilježnice i blokove. Nigdje nismo uspjeli pronaći koliko se od  ukupno proizvedene količine papira odnosi na onaj načinjen od slonova izmeta. Vjerojatno to nije velika količina, ali je ovaj papir svakako vrijedan prilog smanjenu sječe šuma. /Elena Benčak, 5. b/

Procjenjuje se da u Australiji živi još samo oko 1000 odraslih jedinki

Kad se spomenu tobolčari, najčešće pomislimo na klokana, ali postoji čak 270  vrsta tobolčara. Jedan od njih je i maleni numbat. Taj majušni tobolčar šiljate glave i zdepasta tijela može težiti od 270 – 700 grama, a dugačak je između 20 – 27 cm bez repa, a rep mu je dugačak između 13 – 20 cm. Iako je malen, ima čak 52 zuba, po čemu prednjači među sisavcima.

Numbat je mesožder i  gotovo isključivo hrani se termitima. U tome mu pomaže jezik dugačak čak 10 centimetara.  Procjenjuje se da numbat pojede  između 15.000 i 20.000 termita svaki dan.

Ono po čemu je drugačiji od većine tobolčara je to što je aktivan danju. Nekad je bio rasprostranjen diljem Australije, ali od 1970-tih numbati su nestali iz većine područja i preživjeli su samo na malim područjima jugozapadne Australije. Smatra ih se ugroženom vrstom životinja i procjenjuje se da je preostalo manje od 1000  odraslih jedinki numbata.

Smatra se da su krčenje šuma i grabežljivci poput lisica i dviljih mačaka prouzročili nestanak numbata iz velikog dijela Australije. /Elena Benčak, 5. b/