Naš Klaudije Mažar postao je pravi novinar. Naime, njegov tekst o nezgodi Mađara u Mokricama Miholečkim, osim nas, malog digitalnog školskog lista, objavili su i na portalu net.hr
Njima je Mažar samoinicijativno poslao tekst i fotografije i jučer je taj portal objavio njegov tekst. Klaudijevu vijest objavljenu na portalu net.hr možete pogledati na poveznici
Nesvakidašnji događaj desio se danas u večernjim satima u Morkicama Miholečkim. Naime, jedan kilometar dalje od sela, na teško pristupačnom i brdovitom terenu, na uskom poljskom putu po kojem jedva prolaze traktori, zapeo je auto s 3 mađarska državljana koji su se iza Zagreba vraćali kući u Budimpeštu.
Vijest se u rekordnom vremenu proširila selom, pa je nekoliko mještana brzo reagiralo i pomoglo promrzlim i zbunjenim putnicima.
Otežavajuća okolnost u cijeloj situaciji bila je što niti jedan od troje Mađara nije znao niti jedan drugi jezik osim mađarskog. Ipak, zahvaljujući znakovnom jeziku i Google prevoditelju uspjeli smo shvatiti da je loša navigacija razlog ove nezgode.
Uz puno muke i uz pomoć dva traktora, mještani Mokrica uspjeli su izvući automobil na asfaltiranu cestu, te su promrzli mađarski državljani nastavili put prema Budimpešti. /Klaudije Mažar, 8.b; foto: K.M./
Danas vam predstavljamo treći broj “Klinčeka”. Te 1998. na trećoj stranici nalazi se osvrt o prometnim nesrećama. Nažalost, povod ovom osvrtu bila je pogibija našeg učenika, šestaša Josipa Šatraka, “koji je izlazeći iz autobusa stradao pod kotačima kamiona”.
Škola je te 1998. ugostila kazališnu predstavu “Bajka”, pa su novinari razgovarali s glumcima Vitomirom Lončar i Ivicom Zadrom. Pisali su o lokalnoj matičarki Rajki Bajsić-Tepeš, poznatoj po krasnom rukopisu. Pisali su o književniku Zvonimiru Balogu, ali i o bivšem učeniku Josipu Marenčiću, koji se iz hobija bavi slikarstvom, učitelju Milanu Petiju, maturalcu čije je odredište bilo Baško Polje i o izletu na Plitvice. Jedna od tema bio je i posjet II. osnovnoj školu u Vukovaru. Na duplerici su objavili tekst “Fotosafari u Svetom Petru Orehovcu”, a rubrici “Iz kulinarske baštine” pisali su o perici i kuruznim žgancima. Intervjuirali su i urednicu Klinčeka, pedagoginju Dragicu Vidaković Jurčević.
Atraktivna tema bio je i razgovor s Mirkom Novoselom i Zlatkom Kranjčarom, direktorom i trenerom Dinama, koji se tada još zvao NK Croatia. Neke od navedenih tekstova smo skenirali, a tema koja smo izabrali objaviti na ovom našem digitalnom Klinčeku je intervju s rockerom koji traje već više od 30 godina. Kad su novinari “Klinčeka” s njim razgovarali, njegov Psihomodo pop bio je na okupu 15 godina. Pročitajte što je tada govorio Davor Gobac, čovjek čije pjesme su i danas “in”. /Uredništvo/
Razgovor s poznatom osobom
ROCK VETERAN MLADOG DUHA
Davor Gobac i novinarke Klinčeka
Želio je biti policajac, maštao da postane arhitekta, prošao fazu opasnog punkera, a danas je jedan od rijetkih pravih rokera na našoj sceni
Davor Gobac, duhovit i otkačen. Za razgovor s njim ne treba tražiti poseban povod. Ne sjeća se je li takav od rođenja ili je to dio izgrađenog imagea. Smatra da je bio sasvim obično dijete, iako kaže da njegova majka i ne misli tako. U mladosti je želio biti policajac, a zatim arhitekt. Pjevač je postao sasvim slučajno. U 7. razredu osniva prvi bend koji se zvao Klinska pomora. Vježbali su na Kajzerici pored hipodroma. Prvi puta su nastupili u Studentskom centru 1978/79. na festivalu Gaudeamus. Svirali su punk glazbu i bili su jako “opasni”. 1982/83. osniva grupu Psihomodo pop i od tada je nezaobilazno ime na hrvatskoj rock sceni. Ugodno nas je iznenadila njegova susretljivost, jer već nakon prvog razgovora telefonom dogovorili smo susret, dok su nas neke zvjezdice u usponu odbile na duži rok.
U godini zmaja
Kako se zvao Vaš prvi album i koliko ste ih do sada izdali?
Prvi album se zvao Godina zmaja. Bio je vrlo komercijalan, prodaj je u začuđujućih 80-80000 prijeraka. Do sada smo izdali 8 albuma, pet studijskih, jedan unplugged, jedan uživo i jedan dupli s Filmom, Prljavcima i Valjkom.
Koja pjesma Vam je najdraža?
Ne znam točno što bih rekao. Meni je draga pjesam El Diablo s najnovijeg albuma, iako nije osobito popularna, a najdraži mi je prvi album. To je tako. Prva ploča ti je uvijek najdraža.
Jesu li negativne kritike utjecale na Vaš rad?
Ne nisu. Uvijek ima negativnih kritika. Što znaju novinari? Da znaju svirati, svirali bi, ne bi pisali kritike. Vi ste profesionalniji od većine profesionalnih novinara u gradu koji ne znaju smisliti “živo” pitanje. Ne pripreme se jer misle da su genijalci i onda dođu pa bulje u mene.
Konkurira li Vam koja grupa u Hrvatskoj?
Svi mi konkuriramo jedni drugima jer je malo tržište. To je pozitivna konkurencija. Menij je drago da se se Majke, Pipsi i Kojoti isfurali kao poznate grupe. Konačno postji rock’n-roll scena.
Jeste li kroz ove godine promijenili svoj stil sviranja?
Nismo se totalno promijenili, ali se stalno po malo mijenjamo što je normalno u životu. Naučiš nešto pa si valjda sve bolji ili gori.
Tko Vam je uzor?
Ne znam u zadnje vrijeme tko mi je uzor. Onaj tko dobro zarađuje. Stonsi najviše zarađuju…ha, ha.
Otpjevali ste jednu pejsmu za crtani film Šegrt Hlapić. kako je došlo do te suradnje?
Pozvani smo na suradnju. Rado smo se odazvali jer volim crtiće i osobno mi je drago da je u Hrvatskoj napravljen jedan dobar.
Kako se slažete s ostalim članovima benda?
Super. Dečki me trpe. Mi smo već 15 godina zajedno i dobri smo prijatelji, jer da nismo ne bi izdržali tako dugo zajedno.
Imate li puno obožavatelja i što biste im poručili, a što onima drugima?
Što ja znam. Nadam se da imama. Onima prvima bih poručio da se ne brinu, da je sve u redu, mi i dalje sviramo. Onima drugima preporučujem da poslušaju naše ploče.
Jeste li kada imali problema s obožavateljima?
Uvijek ima ljudi koji ti nešto dobace, uvrijede te ili komentiraju. To je normalno u poslu koji radimo.
I danas ima tremu
Sjećate li se neke nezgode s nastupa?
Bilo je toga više. jednom sam u Dubrovniku odletio u staklo. U Gaveli sam pao s bine i slomio ruku, a drugom prilikom me vatreni obožavatelj pogodio limenkom pive u glavu.
Imate li tremu prije nastupa?
Desi mi se i dan danas da imam tremu, ali manje nego prije to sigurno.
Uspijevate li uskladiti obiteljski život i posao?
Teško. Nije to lako. Sretan si kad dođeš doma. To su dva totalno različita života koje je teško uskladiti.
Sjećate li se kako je izgledala Vaša prva simpatija?
Sjećam. Bila je najzgodnija na svijetu, barem meni.
Kako ste upoznali svoju suprugu?
Vidio sam je na cesti. Okrenuo se za njom i pomislio koja zgodna cura. I ona se okrenula. Kasnije nas je upoznao jedan prijatelj.
Jesu li Vaši roditelji bili strogi i kakav ste Vi roditelj?
Pokušavali su, ali nisam im dao. Teško ti je meni biti roditelj jer ja kao mali nisam prihvaćao autoritete. Prijatelj sam sa svojim sinom iako neki put dobije.. kada zasluži. Tvrdoglav je, puštam ga da sam odlučuje što mu se sviđa, s tim da ga tu i tamo usmjerim.
Želite li da bude jednak Vama?
Ne. Želim da bude jednak sebi.
Vodite li ga na nastupe?
Ne, on je mali. Ima 4 godine, a osim toga to je posao. Tko vodi djecu na posao?
Kakav ste bili đak u školi?
Pa nisam čak ni bio loš đak. Bio sam onak… samo sam jedan razred opal i to u srednjoj školi. Cijelu osnovnu školu sam bio vrlo dobar učenik.
Koji predmet Vam je bio najbolji, a koji niste voljeli?
Najdraži mi je bio sat razrednika, a sve ostale nisam volio.
Koji događaj iz školskih dana posebno pamtite?
Ima jedan koji mij je jako drag. Pisali smo test iz matematikei jedini sam dobio pet što je jako začudilo učiteljicu. Vjerovala je da nisam prepisivao, u stvari jesam, od onog do sebe, ali sam točno stavio predznake.
Bavili ste se sportom?
Tu i tamo odem u teretanu, čisto rekreativno. Ponekad trčim ili vozim bicikl. Jednostavno moram, jer živim noćnim životom i često sam na turnejama pa se moram negdje ispuhati.
Imate li kakve poroke?
Svaki čovjek ih ima, no pošto ste vi pučkoškolski list ne bih ja o tome.
Jeste li u životu postigli sve što ste željeli.
Da. Postigao sam sve što sam htio, ali čovjek uvijek mora za nečim težiti. Teško je raditi u životu ako ostaneš bez želja, no nije dobro ni imati ih previše. Moraš biti zadovoljan onim što postigneš i uvijek željeti nešto više. /Mihaela Huzjak,8.a, Katarina Trušćec, 7.a, Ivana Budin, 7.a, Antonija Skender, 8.b; Foto: Mihaela Huzjak, 8.a/
Ova ugrožena vrsta ptica u Hrvatskoj najbrojnija je na otoku na Cresu, gdje živi oko 65 do 70 parova
Najveća ptica u Hrvatskoj ujedno je jedna od najugroženijih. Ta se ptica zove bjeloglavi sup i raspon krila doseže joj do 2,80 metara, a može doseći težinu do 15 kilograma. Ova je ptica strvinar i upravo je njen način prehrane najveći razlog što je danas ima sve manje. Naime, bjeloglavi supovi hrane se isključivo strvinama, a njih je danas sve manje zbog propisa o zakapanju uginulih životinja. Razlog je i sve manje opseg tradicijskog uzgajanja ovaca, posebno onog na krškim područjima gdje stočari nemaju prilike zakapati uginule ovce.
Dio populacije bjeloglavih supova u Hrvatskoj je nestao i zbog trovanja vukova i lisica. Tako samo na Wikipedijipronašli podatak da je u Nacionalnom parku Paklenica do 1999. živjela manja kolonija supova, ali tamo ih više nema jer su te godine trovani vukovi, pa su se otrovali i supovi. No, iako je ova vrsta ptica zaštićena Zakonom o zaštiti prirode, a njeno ubijanje, otimanje jaja ili mladih te uznemiravanje u gnijezdu krivično je djelo, te je za takva nedjela propisana kazna i do 40.000 kuna i dalje ima nesavjesnih ljudi. Prema pisanju Udruge Animalia koja je istraživala uzroke smrtnosti bjeloglavih supova u Hrvatskoj, 2004. na otoku Rabu pronađen je uginuli sup s čak 20 zrna sačme u tijelu.
U cijeloj Hrvatskoj 2013. bilo između 140 do 145 parova
Od europskih zemalja bjeloglavi supovi danas u najvećem broju žive na području Španjolske, a u svijetu ih najviše ima na području Maroka i Alžira. Prema procjenama Centra za zaštitu ptica grabljivica Grifon, u Hrvatskoj je 2013. godine bilo oko 280 – 290 supova, odnosno oko 140 do 145 gnijezdećih parova. Najviše ih je oko 65 do70 parova ima stanište na otoku Cresu, gdje je lani u srpnju, u predjelu Beli, pod nazivom “Centar za posjetitelje Beli”, ponovno otvoreno oporavilište za bjeloglave supove.
Kolonija bjeloglavih supova na području Cresa jedinstvena je zato što se supovi tamo gnijezde na okomitim liticama vrlo blizu mora, ponekad i manje od 10 metara iznad morske površine. Za očuvanje ravnoteže u ekosustavu, bjeloglavi supovi, kako piše puntarca.com, važni su jer pronalazeći strvine i hraneći se njima zaustavljaju zarazu, i tako sprječavaju stočne epidemije. /Emanuela Koretić, 7.a; fotografije preuzete s interneta/
Jeste li znali…
… bjeloglavi supovi žive do 60 godina
… monogamni su i kad pronađu partnera s njim ostaju cijeli život
… parenju prethode tzv. svadbeni letovi. Dva supa tada lete jedan uz drugog, gotovo se dodirujući krilima. Tijekom tih letova slijeću na stijene i odabiru mjesto za gnijezdo
….. mogu letjeti brzinom do 160 kilometara na sat
….prilikom potrage za hranom ne mašu krilima već “jedre” i to brzinom od 40-60 kilometara na sat
… žive u kolonijama, a u potragu za hranom idu uvijek idu u skupinama i tada formiraju tzv. češalj, svaki sup udaljen je od susjeda oko 1 kilometar ili više, te pretražuju područje pred sobom
… najčešće lete na visini od 200 do 600 metara, a strvinu mogu uočiti s visine od čak 6 kilometara /Izvor podataka: skola.biol.pmf.unizg.hr/
Ovdje pogledajte video prilog o supovima iz 2011. – autora Mladena Lazića
Danas listamo Klinček iz 1997. To je bio drugi broj našeg školskog lista. U njemu nije bilo toliko liteterarnih priloga kao u prvom, ali je zato bilo puno zanimljivih novinarskih priloga. To je bila ocjena i povjerenstva LiDraNa te je drugi broj Klinčeka bio pozvan na Državni LiDraNo.
U ovom broju novinari su pisali o ekologiji, prigorskim običajima čehanja perja, odjeći naših starih, kalničkim tamburašima, izletima, vjeroučiteljima, učiteljici Vesni Nakani, o snimanju tv emisije o Svetom Petru Orehovcu, humanitarnim akcijama, uređivanju škole. Posjetili su i obitelji Plavec i pisali o uzgoju konja, a pripremili su i nekoliko zanimljivih intervjua. Te su godine razgovarali s tadašnjom ministricom Ljiljom Vokić, radijskim voditeljem Trpimirom Vickovićem-Vickom, tadašnjim ravnateljem Josipom Filipovićem. Neke od navedenih tekstova skenirali smo, pa ih možete pročitati kad ih uvećate, a mi smo se odlučili prenijeti intervju s Brankom Zorkom.
Ovaj peterostruki olimpijac i najuspješniji križevački sportaš svih vremena, te je 1997. bio četvrti na svjetskom prvenstvu na 1500 metara. Nositelj je i jedne srebrne i tri brončane medalje s europskih prvenstva, te jedne brončane medalje sa svjetskog prvenstva. Te Zorkove uspjehe nije nadmašio još nijedan hrvatski atletičar. /Uredništvo/
Branko Zorko, poznati hrvatski atletičar
ATLETIKAMI JE SVE U ŽIVOTU
Moj prvi i najdraži uspjeh je pobjeda na općinskom krosu u Križevcima koji mi je otvorio vrata atletike
Klincek iz 1997. dvije je stranice posvetio razgovru s atletičarem Brankom Zorkom
Novinarska grupa posebno je ponosna na intervju s poznatim hrvatsKim atletičarom Brankom Zorkom. Ovo je naš prvi razgovor uspješno obavljen telefonom. Gospodin Zorko obećao nam je intervju, ali je iznenada otputovao na pripreme u Medulin. No, bili smo uporni, nismo željeli odustati. Susretljiva supruga gospodina Zorka dala nam je boj njegovog hotelskog telefona i naš najbolji srednjoprugaš dogovorio nam je na postavljena pitanja. Vjerujemo da će ovaj razgovor biti poticaj mladima da se više bave atletikom kraljicom sporta.
Za koji klub nastupate?
Trenutno nastupam za Atletski klub „Radnik“ iz Križevaca.
S koliko godina ste se počeli baviti atletikom, odnosno trčanjem?
Relativno kasno za vrhunski sport. Tek u sedamnaestoj godini. Tko je „glavni krivac“ da ste se počeli baviti atletikom“? Kao srednjoškolac sudjelovao sam na općinskom krosu u Križevcima. Na krosu sam pobijedio i tu me zapazio sadašnji trener Drago Palčić, „glavni krivac“ za moje bavljenje atletikom.
Jeste li na početku karijere maštali o tome da ćete jednog dana postati najbolji hrvatski atletičar?
San svakog mladog sportaša je da se vidi na jednom od pobjedničkih postolja. Kada sam počeo trenirati, oduševljavali su me atletičari odjeveni u trenirke s državnim grbom. Moja najveća želja bila je da i ja ponesem hrvatski državni grb na prsima. Imao sam sreće. To mi je pošlo za rukom.
Tko vam je bio idol na početku karijere?
I na početku karijere, i sada moj idol je bio i ostao Said Auita, poznati marokanski atletičar, rekorde na 1500 metara, koji je vlado na svim srednjim prugama.
U kojim trkačkim disciplinama ste se natjecali tijekom karijere?
U početku sam trčao kroseve, tako počinju svi mladi atletičari. Kasnije sam se opredijelio za srednje pruge, a to su 800, 1500, 3000 i 5000 metara.
Koji svjetski atletičari su Vam najveći protivnici?
Ubrajam se u petnaest najbolji atletičara svijana na 1500 metara. U samom su vrhu Morseli, Gebre Selasije i El Gourui. Ne smatram ih konkurencijom jer su uvjerljivo najjači u ovoj disciplini. Svi ostali iz ove skupine su mi uža konkurencija.
Zbog čega niste otišli u neki veći klub?
Bilo je i mogućnosti i poziva za odlazak u veći klub, o čemu sam jednog trenutka ozbiljno razmišljao. No, ipak nisam otišao. Prevladala je ljubav prema Križevcima. Snažno sam vezan i za Križevce i za trenera Palčića. Razlikuju li se Vaši treninzi od treninga atletičara iz drugih zemalja?
Ne. Svi mi, više, manje, isto treniramo. Razlika je jedino u tome što atletičari iz razvijenih zemalja zimi treniraju u boljim uvjetima. Oni idu u Kaliforniju, afrikanci treniraju doma, a ja moram trčati po snijegu i ledu. Koliko sati dnevno provedete na treningu?
Treniram dva puta dnevno. Ujutro od 10 do 12 sati i poslije podne od 16 do 19 sati. Znači oko 5 sati dnevno.
Koliko kilometara dnevno pretrčite?
Oko dvadesetak.
Osim trčanja obuhvaća li trening i neke druge elemente?
Da . Neposredno prije trčanja pola sata izvodim vježbe razgibavanja, istezanja i jačanja.
Bavite li se atletikom profesionalno?
Atletika je još uvijek amaterski sport, ali se nadam da će se i to polako profesionalizirati. Što se tiče samog rada, to je čisti profesionalizam. Moja obitelj i ja živimo samo od atletike. Mogu čak i reći da mi je ona sve u životu.
Sudjelovali ste na državnim, europskim, svjetskim natjecanjima te olimpijskim igrama. Koji su Vaši najveći uspjesi na tim natjecanjima?
Na europskim prvenstvima osvoji sam tri medalje za trčanje u dvorani i jednu medalju za tračanje na otvorenom. Na svjetskom prvenstvu osvojio sam još jednu medalju za trčanje na otvorenom na 1500 metara.
Sjećate li se Vaše prve pobjede?
Moj prvi uspjeh je pobjeda na općinskom krosu u Križevcima, gdje sam nastupio kao anonimac. U konkurenciji je bilo nekoliko trkača Drage Palčića koji su već trenirali tri, četiri godine u klubu. Prvi start rezultirao je pobjedom. To mi je i danas jedna od najdražih utrka, a dobivena medalja, moja najdraža medalja. Koliko puta ste bili državni prvak?
Državni prvak bio sam tri puta. U zadnje vrijeme ne trčim na državnim prvenstvima. Osjećam da t nemam prave konkurencije, već da trčim sam protiv štoperice. Često se dogodi da se državna prvenstva poklope s nekim jačim svjetskim mitingom.
Od svih postignutih uspjeha koji Vam je nadraži?
Najvrjednija i meni najdraža je brončana medalja koju sam osvojio na prvenstvu Europe 1994. godine Koliko medalja i pehara imate u svojim vitrinama?
Stvarno ne znam, ali imam ih jako, jako puno. Medalje i pehare često poklanjam prijateljima.
San je svakog sportaša natjecati se na olimpijskim igrama. Kako ste Vi doživjeli taj san?
Iza mene su troje olimpijske igre: 1988.u Seulu, 1992. U Barceloni, 1995. U Atlanti. Svaki put sam ih doživio drugačije. Jasno da je to kulminacija jedne karijere. Seul je za mene bio nešto fantastično. Teško je to opisati. Trebalo je Seul doživjeti. Barcelona i Atlana bile su samo potvrda moje kvalitete.
Na kojim natjecanjima ćete sudjelovati ove godine?
Trenutno sam na završinim pripremama u Medulinu za svjetsko dvoransko prvenstvo koje će se održati u Parizu. Ove godine, moj glavni ciljće biti sudjelovanje na svjetskom prvenstvu u Ateni na otvorenom. Možemo li od Vas očekivati postavljanje novog državnog rekorda na 1500 metara?
Imam želje i snage. Nadam se još bolje rezultatu. Vidite li svog nasljednika među mladićima koji s Vama treniraju?
Teško je reći. Ima potencijala. Trčanje na 1500 metara traži puno angažiranja, i nekoliko godina kontinuiranog rada. Vrijeme će pokazati. Mislim da će moj rekord biti teško srušiti i da će se zadržati dosta godina.
Znamo da neki viši učenici naše škole s Vama treniraju. Recite nam nešto o njima.
Da. Dario Dijačić trči 100 i 200 metara i tek je na početku karijere. Počeo je trenirati relativno kasno. Tek u trećem razredu srednje škole. Krasi ga fantastična eksplozivnost. On je ustvari sprinter. Uz kontinuirani rad mogao bi biti jedan solidan klupski trkač. Valentina Mekovec je prestala trenirati. Mislim da joj je ponestalo motiva i ambicija. Prošle godina na državnom prvenstvu u krosu bila je fantastična četvrta. Razmišljate li o tome da po završetku karijere radite s malim atletičarima.
Imam afiniteta za rad s mladima. Sve ovisio prilikama. Mislim da još mogu napredovati u atletici. Želio bih trčati na još jednoj olimpijadi koja će se održati 2000 godine. Tako bih bio jedan od rijetkih hrvatskih sportaša koji je nastupio na četiri olimpijade.
Želite li da Vaš sin krene Vašim stopama?
Bilo bi mi drago da krene mojim stopama. Neka odluči sam i neka radi ono što voli. Na njegovu odluku neću utjecati. Ali, rema sadašnjim pokazateljima, sigurno će biti sportaš.
Možete li početkom proljeća zajedno s Vašim trenerom doći u našu školu na susret s članovima naše atletske grupe, gdje biste održali tribinu o atletici.
Nema problema. Bit će mi drago. Imate moj broj. Pozovite me. Rado ću doći. Novinarska grupa
Naslovnica drugog broja Klinčeka – 1997. godina
Impresum i uvodnik Klinčeka iz 1997.Intervju s radijskim novinarom Vickovićem na dvije je stranice
Tekst o uzgoju konja u obitelji PlavecIntervju s ministricom Ljiljom Vokić
Tekst o čehanju perja
Intervju s tadašnjim ravnateljem Josipom Filipovićem
Uz 20. godišnjicu od pokretanja Klinčeka, odlučili smo osim razgovora s nekadašnjom urednicom Dragicom Vidaković Jurčević, na sadašnjem digitalnom Klinčeku “oživjeti” i neke od tekstova iz tiskanih brojeva. Danas krećemo s prvim brojem iz 1996. U njemu je objavljen intervju sa Severinom. Ostatak tog broja uglavnom su literarni radovi, a iz tog dijela izabrali smo kratku pjesmu Marka Plaveca, tada učenika 7.b. Izabrane tekstove prenosimo u potpunosti, onako kako su napisani. Na jednoj od priloženih fotografija pogledajte i tko je sve pripremao prvi broj Klinčeka. /Uredništvo/
Intervju s poznatom ličnošću
SEVERINA: “IZ GLAZBENOG SAM IMALA TRI”
Novinarska grupa iz 1996. godine sa Severinom
Susret i razgovor sa Severinom, jednom od naših najpopularnijih pjevačica, ostvarili smo zahvaljujući susretljivosti i pomoći njenog menadžera Zrinka Tutića, istaknutog skladatelja popularnih melodija, osobito poznatog po skladbi “Moja domovina”. Upoznali smo Severinino drugo lice – neposrednu i duhovitu osobu, koja je strpljivo odgovarala na sva naša pitanja, pričala zgode iz života, često se smijala zajedno s nama.
Stigao je i taj dan! Nije da nismo vjerovali, ali u svakome od nas javljao se crv sumnje. Točno u podne 25. siječnja u Zagrebu, u “Kutiji šibica” čeka nas Severina. smejšteni smo u ugodnoj, toploj prostoriji, a s velikih fotografija smiješe nam se poznata lica: Doris, Massimo, Žera, Zrinko. U dogovoreno vrijeme ljubazna gospođa Lidija najavljuje NJU. Nestrpljenje dostiže kulminaciju. Na vratima se pojavljuje Severina, iznenađujuće sitna, krhka, pomno dotjerana. Ne možemo, a da ne primijetimo vesele pletenice s dječjim špangicama. Pitamo se, je li to nama u čast?
Nakon kratkog predstavljanja počeli smo s intervjuom. Pogreška u startu, svladala nas je trema. Severina priskače u pomoć: Imate tremu? Imam i ja, nikad nisam odgovarala pred toliko novinara.
Dalje je bilo lakše.
Kada ste počeli pjevati? Bila sam otprilike vaših godina.
Koju ste školu završili i kakav ste bili učenik? Koji vam je predmet bio omiljen, a koji ne?
Završila sam Srednju školu za kulturu i umjetnost i išla sam u srednju glazbenu koju na žalost nisam maturirala. Bila sam odličan učenik, jako sam voljela ići u školu, a omiljeni predmet mi je bio povijest. Najteži predmet… ne mogu se sjetiti?
Možda glazbeni?
Bravo, sjetili ste me! Iz glazbenog sam imala tri jer me učiteljica nije voljela. Naiime, željela je da pjeva u zboru, a mene su privlačile neke druge aktivnosti.
Možete li izdvojiti neki interesantan događaj iz djetinjstva?
Kada sam imala sedam godina u dvorani “Gripe” bilo je primanje za učenike u pionire. Tog “običaja” se vi vjerojatno ne sjećate. Svake godine u dvorani bi se skupilo i do 3000 ljudi i obično bi pjevao netko od poznatih pjevača. Međutim glavna zvijezda je otkazala i u zadnji je čas pjevala… pogodite tko? Mala Severina.
Str. 3 iz Klinečka iz 1996.
Je li to bio vaš prvi nastup?
I ranije sam pjevala na školskim priredbama, ali to je zaista bio moj prvi javni nastup pred tolikim brojem ljudi. Imala sam samo sedam godina i još nisam znala što je trema. Voljela sam pjevati, jednostavno sam stala iza mikrofona i počela. Poslije prve pjesme publika je dugo pljeskala. Tada sam se malo zbunila, zamislite, čak sam zaboravila nakloniti se publici i zahvaliti.
Danas ste vrlo popularni. Publika vas voli, a osobito mladi. Godi li vam ta atmosfera oko vas, i uopće, kkao izgleda biti poznata i tražena osoba?
U mom poslu popularnost i naklonost publike vrlu su važni. Bez toga ne bi bilo smisla pjevati za druge. Na sve to davno sam se navikla i ne dopuštam da me popularnost ponese, da zaboravim tko sam i što sam. Poslije nastupa ja sam sasvim obična Severina.
Imate li kakav nadimak?
Da, prijatelji me zovu Seve.
Kako se zvao vaš prvi album i koliko ste ih do sada izdali?
Prvi album zvao se Severina, a izdala sam ih četiri.
Pjesme Dalmatinka i Trava zelena. Promijenili ste stil. Zašto i koji vam se od njih više sviđa?
O, pa to su prava novinarska pitanja! Dobro ste primijetili da se pjesme razlikuju. Vrlo sam vezana uz pjesmu Dalmatinka, no ovakav posao uvijek traži nešto novo.
Hoćete li uskoro promijeniti imidž?
(smijeh) Da, obojit ću kosu u plavo.
Kako uspijevate održati vitku liniju?
Ne držim nikakve dijete. Pazite djeco, s dijetama se nemojte igrati, jer one mogu izazvati anoreksiju, bolest o kojoj možete mnogo pročitati u listovima za mlade. Daleko bitnije je normalno se hraniti, biti u svemu umjeren i, naravno baviti se športom. Jako volim čokoladu, katkad imama koncerte u petak, subotu i nedjelju i tada pojedem čak i dvije, ali se na koncertima isplešem, iskačem i opet je sve u redu. Naravno, svakodnevno vježbam barem pola sata.
Biste li željeli s nekim drugim, osim sa Žerom, pjevati u duetu?
Da, s Maraiah Carey, Michaelom. Šalim se! I prije sam pjevala s drugim pjevačima manje mi je važno s kim pjevam, a više da lij je pjesma kvalitetna.
Imate li problema s obožavateljima?
Pa još me nisu počeli tući. Zezam se. Pišu mi, nazivaju me, ali to se ni u kom slučaju ne može nazvati problemom.
I za kraj, recite nam kada možemo očekivati vašu novu kasetu ili CD?
Nadam se u jesen. Pa zar me nećete više ništa pitati? Upravo kad me je prošla trema intervju je gotov.
Interesantno, trema je prošla i nas. Bilo je vrlo ugodno razgovarati s jednom zvijezdom naše glazbene scene koja je vrlo jednostavno, srdačno ali vrlo profesionalno odgovarala na naša pitanja. Osjćali smo se poput pravih novinara! Puno ti hvala Seve! Novinarska grupa
O Klinčeku u njegovim počecima razgovarali smo s njegovom prvom odgovornom urednicom bivšom pedagoginjom Dragicom Vidaković Jurčević
Ove godine, navršava se 20 godina od pokretanja našeg školskog lista Klinček. Prva glavna i odgovorna urednica bila mu je bivša pedagoginja Dragica Vidaković Jurčević, sada pedagoginja u OŠ Ivana Granđe Soblinec. Prošli tjedan smo s njom razgovarali putem Skype-a i doznali zanimljive detalje o Klinčeku iz njegovih početaka. Pedagoginja Vidaković Jurčević bila je urednica Klinčeka od njegovog prvog broja, izdanog 1996., do 2001. Od 2003. ,kad je otišla iz naše škole, naslijedila ju je učiteljica Emina Baričević.
Sjećate li se tko je inicirao pokretanje školskog lista?
Kolegica Mirela Tuk, učiteljica razredne nastave i ja. Bila je to zajednička ideja. Kad smo tadašnjem ravnatelju Josipu Filipoviću iznijele ideju, on nam je dao podršku, ali je rekao je da mu se to čini nemoguće. Ipak smo uspjeli, a koliko se sjećam prva tri broja financirali smo donacijama. Bilo je to tako da smo kolegica Tuk i ja sjele u automobil, obilazile lokalne poduzetnike i obrazlagale im svoju ideju u vezi potrebe za školskim listom.
Zašto je po vama školski list potreban u školi?
Dobro je da škole imaju novinarske grupe i školske listove jer to učenicima omogućuje da puno nauče, ali na drugačiji način nego na nastavi. U školskim listovima mogu pokazati svoju kreativnost, mogu naučiti kako doći do informacija. Kroz školske listove mogu puno toga poručiti svojim vršnjacima i naravno utjecati na njihovo mišljenje.
Mihaela Miklečić i Klaudije Mažar
Kojih se novinara Klinčeka još sjećate? Marija Biljana, IviceTruščeka, učenika Ivana Vuka, zvali smo ga Đuro Genijalac. S njim sam još u kontaktu preko fejsa. On je lijepo crtao, a crtanjem se bavi i danas. Sjećam se jednog razgovora s njim za Klinček, fotografirali smo ga dok je sjedio na ravnateljevom stolu.
Tko vam je najviše pomagao u pripremi lista?
Svakako moram spomenutu kolegicu Nadu Jurić, ali i njenog supruga koji je bio novinar i puno nas je toga podučio. Kolegica Đurđica Trakoštanec uvijek je radila lekturu. Puno nam je pomagala i tadašnja tajnica Anica Kajganić. Naime, tada se list na grafičku pripremu nije slalo na stiku, već smo morali sve materijale i tekstove i fotografije dostaviti na papiru, a tajnica Kajganić sve nam je prepisivala.
U prvom broju lista objavili ste intervju sa Severinom? Kako vam je to uspjelo?
Izgubila sam osobnu iskaznicu pa sam išla zbog toga na sud i tamo sam srela Zrinka Tutića. Prišla sam mu i rekla da nisam pjevačica u usponu i da ne želim njegov autogram, ali da ga nešto trebam. On je bio ljubazan i omogućio mi da se nađemo sa Severinom. Na razgovor je išlo puno učenika. Sjećam se da je kolegica Tuk rekla da nije vjerovala da će Severina stvarno doći. No, Severina je došla na dogovoreno mjesto i bila je vrlo srdačna i pristupačna. Na pitanje svakog učenika imala je odgovor.
Objavljivali ste intervjue s još nekim poznatim osobama?
Princip je bio da učenike za trud nagradimo tako da oni biraju koga bi željeli da ugostimo u idućem broju. Sjećam se tako da su jedne godine poželjeli da nam gost bude Trpimir Vicković, radijski voditelj poznat kao Vicko Budilica. Djeca su bila oduševljena kad se on preko školskog razglasa, koji je tad bio u školskoj knjižnici, javio onako kako je to činio na radiju. U jednom broju gostovao nam je Davor Gobac. Intervjuirali smo i novinara Joška Lokasa, a tad smo posjetili televiziju i gledali kako on priprema svoju emisiju. Zanimljivi gosti bili su nam i Željka Ogresta te Davorin Bogović i Mladen Bodalec. Mislim da smo mi bili prvi koji su zajedno intervjuirali bivšeg i sadašnjeg pjevača Prljavog kazališta. Jedne godine ugostili smo i pjevača Miroslava Škoru. On je došao u školu i jednom dječaku koji je bio njegov obožavatelj, a bojao se buke, poklonio walkman.
I na kraju zašto ime Klinček?
Fotografija cvijeta klinček sa zadnje stranice prvog broja Klinčeka
Kad smo razmišljali o imenu lista, htjeli smo da ime bude vezano uz naš kraj. Tako nam je palo na pamet da listu damo ime po ovoj rijetkoj, zaštićenoj vrsta cvijeta koji raste na obližnjem Kalniku. /Razgovarali: Klaudije Mažar i Mihaela Miklečić, 8.b; foto: S.L./
Štrumpfeta je bila tako lijepa da ju je konobar na jednoj proslavio odbio rezati
Kolače i torte uvijek je voljela raditi, no kad je 2013. na internetu pronašla recept za ticino masu, torte naše učiteljice Lidije Marinković, postale su prava mala umjetnička djela kojima se dive svi koji su ih imali priliku vidjeti i kušati.
Prvu tortu ukrašenu ticinom masom napravila je za 60. rođendan svoje majke. Obzirom da je njena majka cvjećarka i ljubiteljica cvijeća, odlučila je tortu ukrasiti sa 60 cvjetića u pastelnim bojama. Torta je izgledala prekrasno i otad je priča krenula, za rođendane svakog od članova uže i šire obitelji nastajala je drugačija torta.
Iznutra su torte uglavnom čokoladne jer učiteljica Marinković i članovi njene obitelji takve najviše vole, a njihov vanjski izgled ovisi o tome za koga su namijenjene. Na primjer tortu Štrumpfetu napravila je za rođendan svojoj nećakinji. Svi u restoranu gdje je održana proslava toliko su joj se divili da je konobar odbio razrezati tortu. – Srećom, bile su dvije torte na, pa je izrezana ona druga – ispričala nam je učiteljica Marinković, dometnuvši da za izradu kompliciranih torti potroši puno vremena.
Za jednu tortu, zajedno s pečenjem, treba najmanje 4 do 5 sati vremena, a ako je zahtjevnija i mnogo više. Otkrila nam je da je naviše vremena, više od 4 sata, i to bez pečenja torte jer to je odradila njena sestra, potrošila za ukrašavanje minecraft torte za nećaka. Bio je to vrlo zahtjevan posao jer je tortu ukrasila brojnim kvadratićima u nekoliko nijansi zelene i smeđe boje. Slično je kaže, bilo i s tortom za 1. rođendan njene kćeri jer je za tu veselu, šarenu tortu koristila desetak boja. – Dosta vremena ode i na čišćenje jer iza svake boje treba dobro očistiti radnu površinu i ruke kako se boje ne bi miješala – rekla nam je učiteljica Marinković. Boje za izradu ticino smjese u posljednje vrijeme uglavnom kupuje putem interneta jer u trgovinama izbor boja nije baš velik. No, sama boja nije dovoljna za dobar izgled torte, jer da bi ukrasi na torti izgledala lijepo ticino smjesu treba dugo mijesiti, pa je izrade ovakve torte i fizički naporan posao.
Minecraft torta
Kad se ticcin smjesa izmijesi treba odstajati par sati da bi se mogla modelirati poput plastelina. Završna faza je valjanje mase valjkom i prenošenje na tortu, te izrezivanje viškova i poravnavanje mase kako ne bi bilo nabora kao na stolnjaku. Da bi torta izgledala precizno i
Jedna od faza izrade torte
savršeno, kao što to izgledaju torte učiteljice Marinković, treba i puno koncentracije. Ona ih zato, kako kaže, radi u „trećoj smjeni“, kad svoju djecu spremi na spavanje. Tad je budan samo suprug, a on joj ponekad i pomogne. Njegov je zadatak nekoliko puta bio ispisivanje slova na hamer, da bi ona potom na njih utisnula masu od ticcina i izrezala je nožićem za obradu gline. Tako su, prisjetila se učiteljica Marinković, uz suprugovu pomoć oko slova, nastale torte Hajduk i Karlo 14.
Za prekrasne torte učiteljice Marinković već se pročulo pa je počela dobivati ponuda za narudžbe torti, ali sve je odbijala jer želi da njene torte i dalje budu poklon za članove njene obitelji. – Kad bi to postala obaveza, ne bi to više bio hobi u kojem uživam – rekla je učiteljica Marinković, dometnuvši da radije zainteresiranima savjetuje kako da sami naprave slične torte. Mnogima je već dala upute, ali rijetko se tko odluči na taj zahtjevan posao.
Jedna od onih, koja se odlučila po njenim savjetima upustiti u avanturu izrade ovakvih torti, je Marija Hrg, također učiteljica PŠ Fodrovec. Ona je doznali smo napravila već nekoliko lijepih torti, a jedna je bila iznenađenje za nedavni rođendan učiteljice Marinkovć. /Emanuela Koretić, 7.a; foto: Lidija Marinković/
Recept za ticino masu
1 vrećica+1 žličica želatine u prahu
60 ml hladne vode
8 žlica fruktoze
1 žlica vode
15 ml glicerina
1 kg šećera u prahu
Neobično i kreativno bilo je zadnjeg dana prvog polugodišta u PŠ Fodrovec. Počelo je igrom čovječe, ne ljuti se, ali oni su je nazvali Božić je, ne ljuti se i igrali su je sa živim figurama, tj. figure su bili oni sami, a jedino neživo pomagalo bila je kocka izrađena od kartona.
U igri su sudjelovala 4 ekipe. Učenici prvog razreda bili su kapice, drugaši su bili zvjezdice, trećaši pahuljice, a četvrtaši borići. Neobična je bila i nagrada jer pobjednici su nagrađeni s tjedan dana bez zadaće u idućem polugodištu.
Plesali su po uzoru na ovu koreografiju
Nakon igre s živim figurama, igralo se bingo. Potom su plesali uz poznatu pjesmu Jingle Bells, a nadahnuće za svoju plesnu koreografiju pronašli su na internetu.
Božićni tulum, kako su nazvali svoje aktivnosti zadnjeg dana polugodišta, završili su međusobnim darivanjem, ali i to je bilo drugačije nego što se to čini u matičnoj školi. Naime, učenici su se međusobno darivali ukrasnim predmetima koje su sami izradili. /Emanuela Koretić, 7.a; foto: Lidija Marinković/
Igra se “Božić, je ne ljuti se”
Igranje bingaPobjednici u igri bingoDarivanje s onim što su sami napravili
Žive na dubinama do čak 7000 metara, a od svojih rođaka, ove se hobotnice razlikuju po ušima. Ustvari to su dvije peraje koje ovoj vrsti hobotnice, latinskog imena Gimpoteuthis, pomažu u plivanju. No, neke su biologe te peraje podsjećale na uši i to na uši slonića Dumba, junaka crtića Walta Disneya, pa se ova vrsta često naziva Dumbo hobotnica.
Ušate hobotnice pronađene su različitim dijelovima svijeta, u vodama Novog Zelanda, Austraije, Filipina, Papue Nove Gvineje… Hrane se uglavnom crvima, rakovima i školjkašima. Svoj plijen usisavaju u komadu kljunom smještenim između prilično velikih očiju.
Spadaju u vrstu hobotnica kišobrana jer kad plivaju krakovi im oko tijela tvore oblik nalik kišobranu. Ušatih vrsta je prema pisanju britanske Wikipedie najmanje 13. Najveća pronađena Dumbo hobotnica bila je velika 1,8 metara i teška 5,9 kilograma, a već spomenuta Wikipedia navodi da je prosječna veličina za većinu vrsta 20-30 centimetara. Žive 3 do 5 godina. Razlikuju se i po veličini ušiju i bojama. Wikipedia nabraja da postoje crvena, narančasta, plava, pa čak i ljubičasta boja. Ima ih i bijelih, a za takve dnevno.hr piše da nalikuju sablastima „osobito u trenucima kad prianjaju uz podomorske stijene“.
Profesore sa Sveučilišta u Washingtonu okupljene 2005. godine u ekspediciju Visions ’05, plivanje Dumbo hobotnica podsjetilo je pak na balet, pa su tako nazvali i film. Taj film „Balet hobotnice“ članovi ekspedicije snimili su 300 kilometara istočno od obale američke države Oregon, na dubini od oko 2000 metara. /Emanuela Koretić, 7.a; fotografije preuzete s interneta/
