U njenim sadržajima mogu se naći teme o štednji energije, recikliranju, održivosti…..
U moru sadržaja dostupnog na društvenim mrežama ima i onih na koje se isplati potrošiti dio slobodnog vremena. Jedan od takvih je i “Ja bolji građanin”, zelene influencerice Marine Matijević. Ova diplomirana komunikologinja i geografkinja u svijetu influencera je od 2021., kad je na Instagramu otvorila profil “Ja bolji građanin”. Naći je se može i na TikToku, na web stranici, a i na Facebooku.
Na svim spomenutim profilima bavi se ekološkim temama i zagovara održivost i to na jednostavan način u formatima karakterističnim za određenu društvenu mrežu. Iz njezinih sadržaja možete doznati kako na pravilan način reciklirati otpad, na što paziti kod kupovine, kako štedjeti energiju, kako biti više eko prilikom čišćenja, gdje iznajmiti živu jelku …
Na svojim platformama izuzetno je posvećena problemu bacanja hrane pa često predlaže kako iskoristiti ostatke od hrane i upotrijebiti ih za neko novo jelo. Prati i novosti vezane uz sustave odlaganja otpada u velikim gradovima: Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku.
Da interes za praćenje eko tema raste govori i podatak da je influencerica Matijević u ožujku ove godine imala 13 tisuća pratitelja na TikToku, a sada ih ima 15 tisuća. Na Instagramu je u ožujku imala 11 tisuća, a sada ih ima 14,5 tisuća.
Na kraju ovog članka preporučamo vam da u na njenoj web stranici u rubrici BOLJI PRAZNICI pročitate članak o izradi božićnih ukrasa koji neće zagađivati okoliš poput onih plastičnih. /Tihana Miklečić, 6. b; foto: Instagram/
Influenceri ne spominju slučajno neke proizvode u svojim sadržajima, za to su plaćeni, a u Hrvatskoj po objavi zarađuju do 300 eura
U prethodnom članku pisali smo da je konzumerizam društveni fenomen koji se odnosi na pretjeranu težnju za posjedovanjem i kupnjom stvari. Na kraju članka dodali smo i neke savjete kako utjecati na smanjenje želje za kupovinom. Kao vrlo važne savjete izdvojili smo smanjivanje vremena provedeno na društvenim mrežama i izloženost reklamama. Spomenuli smo i da su ta dva savjeta i vrlo usko povezana.
Iako mi djeca sve rjeđe pratimo tiskane medije, televizijski ili radijski program, društvene mreže koje pratimo prepune su reklama. Da su brandovi uočili okretanje velikog dijela publike novim medijima govori podatak da je tržišna vrijednost digitalnog marketinga u svijetu u 2021. dosegla 13,8 milijardi dolara. Portal Poslovni hr, gdje smo pronašli taj podatak, piše i da se iznos namijenjen digitalnom marketingu udvostručio u odnosu na 2019. godinu, a čak je 700 posto veći u odnosu na 2016. Sve veći iznos namijenjen toj vrsti marketinga pripada prikrivenom oglašavanju. Takvo oglašavanje vrlo je često u sadržajima influencerima koji prilikom objave svakodnevnih životnih aktivnosti, kroz priču, skreću pozornost na neki proizvod. No, neki proizvod nije slučajno spomenut jer influencer ima ugovor s proizvođačem tog proizvoda. U istom članku spomenut je i podatak da hrvatski influenceri zarađuju do 300 eura po objavi. To je prosjek, a točan iznos ovisi o popularnosti, odnosno o tome koliko pratitelja ima pojedini influencer.
Dobna granica za društvene mreže 13 godina, a čak 5 posto ispitanih profil otvorila u dobi od 7-8 godina
Influencer Denis Domian
Nakon što smo prezentirali podatke o porastu količine novca namijenjenog digitalnom marketingu postaje jasnije zašto je važan savjet o potrebi smanjivanja vremena provedenog na društvenim mrežama. One su prepune različitih vrsta reklama, ali i onih prikrivenih koje, pogotovo na djecu, djeluju još manipulativnije jer dosta njih ne shvaća da su unutar nekog sadržaja prezentirane i reklame. Na to upozorava i UNICEF-ovo istraživanje o utjecaju digitalnog marketinga na mlade. To je istraživanje provedeno 2021., a u njemu su sudjelovali većinom mladi u dobi od 16 do 19 godina. Istraživanjem je između ostalog utvrđeno da tek 52 posto mladih razlikuje plaćene (sponzorirane) od standardnih tekstova na portalima. U nižim dobnim granicama taj je postotak sigurno i puno veći. Ovo je istraživanje važno i zato što je njime utvrđeno da je 5 posto sudionika istraživanja otvorilo profil u dobi od 7 ili 8 godina, a njih 16 post s 9 ili 10 godina. Jedno drugo istraživanje koje spominje Poslovni.hr govori da 33 posto ispitanih navodi da su im influenceri pouzdani izvor pri donošenju odluke o kupovine.
Zato sve vas pozivamo da razmislite o tome koliko vremena provodite na društvenim mrežama i kakve sadržaje pratite. Kako biste osvijestili način na koji influenceri „upakiravaju“ reklame u svoje sadržaje pročitajte i članak na poveznici ispod ovog teksta. /Larisa Tremski, 7. c; foto: Instagram/
Ena, Saška i Jovana prilikom dodjele priznanja vukovcima u lipnju 2023.
Svatko od nas će jednog dana završiti osnovnu školu i otići u srednju. Neki od nas jedva čekaju taj trenutak, a neki mu se ne vesele previše. O tome kako je u srednjoj školi razgovarali smo s našim bivšim učenicama i prošlogodišnjm vukovcima (učenici koji su završili razred s odličnim uspjehom i imali petice iz svih predmeta). Svoje dojmove prenijele su nam: Saška Krkić, Ena Mićić i Jovana Vidačak. Bilo je zadovoljstvo intervjuirati ih.
Koju ste srednju školu upisali i gdje?
Saška: Upisala sam Gimnaziju, prirodoslovno-matematički smjer u Srednjoj školi u Varvarinu.
Ena: Nakon završenog osmog razreda upisala sam Medicinsku školu u Kruševcu.
Jovana: Upisala sam Politehničku školu „Milutin Milanković“ u Kruševcu, smjer arhitektonski tehničar.
Kako je prošao vaš prvi (srednjoškolski) dan, kakvi su vaši dojmovi?
Saška: Bila sam par puta u Varvarinu pa sam znala gdje je škola, problem je bio saznati gdje su učionice. Srećom, imala sam prijatelje koji su išli u tu školu, koji su iz Varvarina, a s obzirom da istu školsku zgradu koriste srednjoškolci i osnovnoškolci, upućeni smo kamo trebamo ići. Morali smo biti pred školom jako rano jer nastava počinje u 7:15. Uglavnom, bilo je dobro, razrednica je bila vrlo srdačna. Svi profesori su jako korektni i pravedni, malo su zahtjevni, ipak je to gimnazijski odjel, ali jako dobro objašnjavaju svoj predmet. Također, vole kad im dolaze učenici iz Ćićevca jer su imali dosta odlikaša odavde.
Ena: Prvi dan u srednjoj školi bio mi je stresan i napet, jer mi je sve bilo novo. No, pokazalo se da je nervoza bila nepotrebna, jer je prvi dan škole prošao u najboljem redu.
Jovana: Moj prvi dan je prošao dobro, upoznali smo se s profesorima i novim predmetima.
Jeste li stekli nove prijatelje u novoj školi tijekom ova prva dva mjeseca škole? Razlikuju li se učenici u srednjoj školi od društva koje ste imali u osnovnoj školi i po čemu?
Saška: Nije bio problem sklapati prijateljstva, svi su uglavnom jako druželjubivi i vole nam pomagati i družiti se. Neke učenike poznavala sam od prije jer je Varvarin blizu, a nekih se sjećam i s natjecanja. Iskreno mislim da se društvo iz srednje škole ne razlikuje puno od onog iz osnovne škole, možda smo mi takva generacija, ali definitivno mogu potvrditi da je razina energije puno viša od one u Ćićevcu i da smo svi mi malo otkačeni. Možda je to zbog puno učenja, tko zna?
Ena: Stekla sam nove prijatelje, s kojima provodim školske dane kao da se znamo dugo, a ne samo dva mjeseca. Možda je tako jer smo zreliji i shvaćamo da sada treba uživati u ovoj mladosti. Možda zato što nemamo vremena za svađe, jer je gradivo opširnije i trebamo si pomagati kad treba.
Jovana: Stekla sam nekoliko prijatelja i do sada nisam primijetila neku veliku razliku između bivšeg i sadašnjeg razreda
Jesu li zahtjevi profesora u srednjoj školi visoki?
Saška: Stvarno jesu, možda ponekad previsoki, ali tako je to u srednjoj školi. To sam i očekivala. Profesori nas stalno podsjećaju da smo primjer drugim smjerovima i da trebamo nastojati zadržati taj neki standard.
Ena: Srednjoškolski profesori se ne razlikuju puno od osnovnoškolskih profesora. Svi su jako posvećeni učenicima. Moja srednja škola je strukovna škola, pa nas žele uputiti u suštinu našeg budućeg rada.
Jovana: Profesori traže puno znanja za visoke ocjene, ali imaju lijep način rada, pa mi njihovi zahtjevi ne padaju toliko teško.
Imate li omiljeni ili mrski predmet?
Saška: Informatika i zemljopis su mi najdraži, jednostavno oduvijek sam ih voljela. Predmeti koje općenito ne volim su izborni, nisu pretjerano korisni i oduzimaju mi vrijeme za ozbiljnije stvari, poput matematike i fizike.
Ena: Za sada su mi svi predmeti zanimljivi i nema mrskog i omiljenog predmeta.
Jovana: Za sada nemam niti jedan mrski predmet, ali imam najdraži, a to su Građevinske konstrukcije.
Što biste istaknuli kao najljepše ili najzanimljivije u svojoj novoj školi? Postoji li nešto što vam se uopće ne sviđa?
Saška: Škola je dosta velika, a nedavno su dogradili i novi kat koji je jako lijepo opremljen i vrlo uredan. Sviđa mi se što odmor traje 30 minuta i sve nam je blizu, trgovine, pekare, kafići, fast food…
Ena: U novoj školi mi se sviđa što možemo razmijeniti svoja iskustva i događaje s nastave i ispitivanja s učenicima drugih odjela mog smjera medicinske škole.
Jovana: Najviše su mi se svidjeli radovi bivših učenika u mojoj učionici. Ti radovi pokazuju ono što je bit našeg smjera.
Kako uspijevate uskladiti školske obveze i slobodne aktivnosti s putovanjima koja vam oduzimaju puno vremena?
Saška: Bit ću iskrena, ne uspijevam. Samo kad imam nastavu prije podne mogu se organizirati, ali i tada jedva.
Ena: Za sada sve slobodne aktivnosti mogu spojiti sa školskim obavezama, jer ne putujem svaki dan u školu, živim u Kruševcu. Ima to još jednu “dimenziju”, ali teško mi pada odvojenost od obitelji.
Jovana: Putovanje je prilično naporno, kao i samo čekanje autobusa, koje ponekad traje i do sat vremena, ali uz dobru organizaciju uspijevam obaviti sve svoje obveze.
Jeste li još u kontaktu s prijateljima iz osnovne škole, nedostaju li vam i znate li kakvi su njihovi dojmovi o novim školama?
Saška: Naravno, uvijek volim razgovarati s njima kad god mogu – neki se ne mogu zaboraviti i nadomjestiti. Kako su mi rekli, svi su dobili ono što su očekivali, malo se žalimo, malo se smijemo, kako i treba.
Ena: U kontaktu sam s prijateljima iz osnovne škole, jer većina njih je upisala srednju školu u Kruševcu. Mislim da nisu svi imali “sreće” kao ja s novim profesorima i kolegama.
Jovana: Ostala sam u kontaktu s nekoliko njih, ne nedostaju mi puno jer ih viđam svaki dan na putu do škole i na kolodvoru. Dojmovi su im dobri i zadovoljni su svojim odabirom.
Kad sada usporedite život osnovnoškolca i srednjoškolca, što o tome možete reći?
Saška: Mogu reći da je prelazak iz osnovne u srednju veliki znak da polako postajemo ozbiljni ljudi. Naši se pogledi na svijet polako mijenjaju i dolazimo u različite situacije za koje trebamo biti zreli. Zato u osnovnoj školi treba uživati, jer tada je sve nekako opuštenije i ne moraš se toliko brinuti oko toga. Ne moraš biti najbolji đak, bitno je da radiš što više jer svaki uspjeh se cijeni.
Ena: Kad uspoređujem život osnovnoškolca i srednjoškolca, mogu reći da nema velikih razlika u školskim danima, bilo u osnovnoj ili srednjoj školi. Bar iz predmeta kao što su: biologija, srpski, fizika, matematika, kemija, geografija. Shvatila sam zašto se osnovna škola tako zove, ona stvarno daje znanje na koje se nadograđujemo u srednjoj školi.
Jovana: Život srednjoškolca je zahtjevniji i osnovni predmeti su teži, a oni stručni zahtijevaju puno pažnje i truda. /Milan Todorović/
Ena, Saška i Jovana prilikom dodjele priznanja vukovcima u lipnju 2023.
Tema našeg Dječjeg tjedna bila je „Učenik u ulozi učitelja“. Učenici viših razreda danas su imali čast sjesti za katedru i zamijeniti mjesta sa svojim profesorima. Učenici su se potrudili opravdati ukazano im povjerenje i održali su nastavu za svoje prijatelje. Nastava je bila zanimljiva, a najbolji predavači nagrađeni su peticama. Ostali učenici koji nisu bili u ulozi predavača, imali su pozitivno mišljenje o svojim prijateljima i aktivno su sudjelovali u nastavi.
Drugi događaj istog dana u školi bio je susret s predškolcima Dječjeg vrtića „Čarolija“. Ugostili su ih naši prvašići i upoznali ih s onim što ih čeka. Održana je i priredba povodom primanja đaka prvaka u Dječji savez. Priredbu pod nazivom “Veliko srce djece Srbije” pripremili su učenici trećeg razreda. / Milena Todorović/
Vanessa Fiket – Shvatila sam da riječi mijenjaju svijet
Mijenjaju li riječi svijet? Jeste li se ponekad zapitali takvo što? Jeste li ikad razmišljali o tome kako samo nekoliko riječi može promijeniti osobu u potpunosti ili promijeniti naš pogled na nekoga jer smo shvatili jačinu riječi koje netko izgovara. Jeste li ikad razmišljali kako samo nekoliko riječi može promijeniti naš život u potpunosti i ostaviti doživotne posljedice na nama? Jeste li razmišljali kako riječi doista mijenjaju svijet?
Ljudi često govore kako se riječima ne može izraziti onoliko koliko se može izraziti djelima, i slažem se s tim, u potpunosti, ali također mislim da nekoliko lijepih riječi može izraziti i značiti jako puno, mnogo više nego što mi mislimo da znače. “Imaš lijepu majicu.” Tri riječi, koje se toliko lako izgovore, a nekome mogu popraviti čitav dan, razveseliti nekoga i izmamiti mu osmijeh na lice u sekundi. Sada kad razmišljate o tome možda ne shvaćate na što mislim, ali zamislite to ovako, nije li puno ljepše reći nekome kako ima lijepu majicu i razveseliti ga, popraviti mu dan i biti dobar primjer drugima, nego potratiti te tri riječi na psovku, ruganje ili ismijavanje nekoga. Na način na koji lijepe riječi mogu razveseliti nekoga, isto tako ružne ili pogrdne riječi mogu rastužiti i slomiti nekoga u sekundi. Nažalost ružne se riječi pamte lakše od onih lijepih, ružne riječi vrlo često ostanu urezane u pamćenje osobe kojoj su upućene, samo što su neki dovoljno jaki da ih otresu i nastave živjeti svoj život kao i prije, a neki ih pamte i bore se s njima doživotno.
Nedavno smo mi učenici 8. b čitali roman “Oblak Čvoraka”. U toj se knjizi govori o vršnjačkom nasilju, kroz koje prolazi djevojčica Lucija i neki njezini prijatelji, od strane “popularnih” i “cool” dječaka i djevojčica iz njihova razreda. Knjiga nas vodi kroz razne događaje u Lucijinom životu. Među njima je puno onih koji opisuju kako je skupina učenika iz razreda vrijeđa i omalovažava. Lucija je nakon mnogih godina borbe s ruganjem i omalovažavanjem shvatila da ono kroz što prolaze ona i njezini prijatelji iz razreda nije normalno, ni prihvatljivo. Shvatila je da se treba boriti za sebe, svoja prava i slobodu.
Na kraju knjige djevojčica Sanda, jedna od onih koji su vrijeđali druge učenike u razredu, shvaća kako je pogriješila i osjeća veliku krivnju i sram, prilazi Luciji i izgovara “oprosti”. Ta je riječ, samo jedna, ali toliko vrijedna riječ promijenila sve u Lucijinim očima, shvatila je kako se Sanda doista kaje i koliko joj je žao. U tom je trenutku Lucija znala da je vrijeđanje i omalovažavanje od strane Sande završeno jednom za sva vremena. Na posljetku Lucija oprašta Sandi i čak joj prihvaća pomoći s matematikom koju Sanda baš i ne razumije. U knjizi nažalost ne doznajemo postanu li Lucija i Sanda prijateljice, ali sigurna sam da je tako. A za sve to bilo je potrebno izreći jednu jedinu riječ, “oprosti”.
Ukoliko se ikada ponovno zapitate mijenjaju li riječi svijet, odgovor je da. Riječi mijenjaju svijet, na bolje ili lošije, a mi mladi trebali bismo biti među onima koji će ga riječima i djelima mijenjati na bolje. /Vanessa Fiket, 8.b/
Doris Sokolić - učenica 5. b uspješna je karatistica
Naša učenica Doris Sokolić, prošle je subote osvojila svoju 11. medalju
Zahvaljujući medalji koju je danas u školu donijela naša kolegica Doris Sokolić, odlučili smo pisati što je to Shito-ryu. Doris nam se pohvalila da je u subotu 9. 11. osvojila novu medalju u karateu, njenu 11. otkako u karate klubu KTC trenira karate.
Posljednju medalju osvojila je na 8. Međunarodnom karate kupu grada Varaždina, natjecanju na kojem se u različitim kategorijama natjecalo oko 380 karatista iz Hrvatske i Slovenije. Doris karate trenira još od prvog razreda, a treninge ima 3 puta tjedno. Trenutno je ponosna vlasnica narančastog pojasa. Njen je trener Mario Ban. Od Doris smo doznali da u njenom klubu treniraju još i naši učenici Leo Dvečko iz 6. a i Barbara Dvečko iz 8. a.
Tehnika karatea koju treniraju u klubu KTC zove se Shito-Ryu i jedna je od četiri najzastupljenijih karate tehnika u svijetu. Najpopularnija i najraširenija tehnika je Shotokan što na japanskom znači „tigrova kuća”.
Shito-Ryu tehniku karatea popularizirao je Kenwa Mabuni, bolje rečeno on je usavršio tu tehniku karatea kombinirajući dva stila Shuri-te i Naha-te. Japanac Mabuni je rođen 1889., a umro je 1952., ali njegova tehnika karatea ostala je vrlo popularna i danas. Za Shito-Ryu tehniku karakteristično je korištenje ravnih i kružnih pokreta i to što s usporedbama s drugim stilovima ima najaviše kata. Još ćemo dodati i da su kate – forme zamišljenih borbi s protivnikom, odnosno skup unaprijed određenih pokreta koji se sastoji od obrambenih i napadačkih tehnika.
Karate je od 1902. kao obavezan sport uveden u japanske škole, a od 60 godina 20. stoljeća proširio se cijelim svijetom. Od 2020. karate je postao jedan od olimpijskih sportova, a te se godine Olimpijada održavala u Japanu. /Lara Franjčević, 5. b; foto: Tijana Mamić; privatna arhiva D. S./
Učenici 7.c s fenomenom pretjerane težnje za kupovinom upoznali se kroz roman “Izgubljena u ormaru“
Rawpixel by Freepik
– Često kupuju stvari koje su statusni simboli i nisu im nužne, uvijek najnovije marke traperica, mobitela, računala, kako tko. I kako se sasvim zaboravlja da nije važno koliko imaš nego tko jesi. – To su rečenice iz romana “Izgubljena u ormaru“ Melite Rundek. Govori ih Mirna, glavna junakinja knjige kad prepričava što je psihologinja govorila na radionici u školi.
Mi učenici 7. c razreda, čitajući taj roman, upoznali smo se problemom ovisnosti o kupovini i pojmom konzumerizma. U ovom članku odlučili smo objasniti što je to konzumerizam i onima koji nisu čitali ovaj zanimljivi roman autorice Melite Rundek.
Definicija konzumerizma kaže da je to društvenim fenomen koji se odnosi na pretjeranu težnju za posjedovanjem i kupnjom stvari. U širenju tog fenomena predvodnici su oni iz prve rečenice koji kupuju sve ono što je novo, što je u trendu iako im to nije potrebno. Posljedica pretjerane kupovine mogu biti dugovi i mentalni problemi (anksioznost, depresija…) kako to piše portal Vaše zdravlje. Ovisnost o kupovini, neke osobe, poput Mirne, junakinje romana, junakinje romana mogu „natjerati“ i na krađu.
Gpointstudio by Freepik
Pretražujući Internet doznali smo i kako je moguće smanjiti želju za kupovinom. Jedan od savjeta koji predlaže portal Žene i novac je da zamijenimo kupnju hobijem. Baš na taj način problem s ovisnošću o kupovini riješila je i junakinja romana Mirna. Ona se vratila svom hobiju crtanju i shvatila je da joj je crtanje važnije nego potvrđivanje sebe kroz kupljene stvari. Drugim riječima shvatila je da je važnije biti nego imati.
Još dva savjeta s već spomenutog portala čine nam se jako važna. To su savjeti da se smanji vrijeme provedeno na društvenim mrežama i izloženost reklamama. Ta su dva savjeta međusobno usko povezana, a zašto nam se čine najvažnijim pisat ćemo nastavku. /Iva Trušček, 7.c; foto: Freepik; S. L./
Orehovečki Erasmus+ tim Karla Hlebić, Lucija Vukojić, Nika Šantić, Barbara Dvačko i Lucija Srbljinović
Nekad su kamišibajkari pičama privlačili djecu na kupnju slatkiša
Neki ga zovu papirnatim kazalištem, neki kazalištem iz kofera, a neobično je da je kamišibaj (tvorenica od riječi kami – papir i šibaj – gledalište) nastao zahvaljujući ekonomskoj krizi. Bilo je to početkom 20. stoljeća u dalekom Japanu kad je zbog krize puno umjetnika koji su se bavili kazalištem, glumom, ilustriranjem i filmom ostalo bez posla.
Želeći nekako preživjeti i zaraditi od svog talenta, neki od otpuštenih umjetnika nabavili su bicikle i počeli prodavati slatkiše, a da bi privukli djecu pričali su priče. Kako bi njihove priče bile što privlačnije dodali su im i ilustracije. Njih su stavljali u malu drvenu pozornicu (butaj) koja je iza bila otvorena pa su na stražnju stranu crteža mogli ispisivati tekst. Ispisivali su ga kako bi mogli pročitati ukoliko zaborave neki dio priče.
Vera Pfaff i Relja Dušek iz Udruge Kozlići, vodili su radionicu za sudionike mobilnosti Erasmus+ projekta “Čitaj da ne ostaneš bez riječi”
Tako je nastao kamišibaj – umjetnički oblik pripovijedanja priča uz slike na maloj pozornici. Pripovjedače koji pripovijedaju takve priče naziva se kamišibajkarima. U Japanu je kamišibaj bio izrazito popularan 20 godina, a u posljednje vrijeme taj umjetnički oblik pripovijedanja postaje sve popularniji i u Europi jer razvija maštu i kreativnost.
Jako puno kamišibaj pripovjedača ima u Sloveniji, a sve ih je više i kod nas. Sve te informacije o kamišibaju doznali smo na Erasmus+ mobilnosti prošli tjedan. Ispričali su nam ih Vera Pfaff i Relja Dušek, iz Udruge Kozlići. Oni su nam pripovijedali priče koristeći se svojim butajom i prekrasnim crtežima, ali u priči “Duga” i flautom koju je svirala pripovjedačica Pfaff.
Na toj smo radionici i mi sudionici mobilnosti izrađivali svoje kamišibaj priče. Imali smo vremena samo pola sata, a naš je tim napravio drugačiju verziju Zlatokose. No, kako je dogovoreno da za mobilnost u Španjolskoj u ožujku svi timovi naprave svoje kamišibaj priče, imat ćemo puno više vremena da napravimo našu priču. Erasmus+ timu mogu se pridružiti i svi zainteresirani učenici koji vole crtati i pričati priče. /Lucija Vukoić, 8. a; foto: S. L./
Za dva dana kamišibaj festival u Zagrebu
U Hrvatskoj se posljednjih godina organiziraju i kamišibaj festivali. Prvi je održan 2019. u općini Funtana u Istri. Kamišibaj festival drugu godinu zaredom organizira se i u Zagrebu. Pod nazivom “Priče iz(van) okvira” odvijat će se od 9. – 11. 11. u Etnografskom muzeju u Zagrebu.
Pripremljen je na engleskom jeziku, a glasali su sudionici Erasmus+ mobilnosti iz pet zemalja
Zvučni mamac o pripovijetki The Canterville Ghost, naše kolegice Nike Šantić, izabran je za najbolji na Erasmus+ mobilnosti kojoj je domaćin bila naša škola od od 27.11. do 1. 12. 2023. Nakon slušanja za najbolji mamac su glasali učenici sudionici mobilnosti iz Grčke, Italije, Njemačke, Poljske i Španjolske.
Kriteriji za izbor bili su: kvaliteta sadržaja, glazba, dobra čujnost, odjavna i najavna špica te što bolji izgovor engleskog jezika. Prema mišljenju glasača zvučni mamac naše Nike osvojio je 3 glasa više od drugoplasiranog mamca iz Italije. Oni su svoj mamac pripremili zajedno kao tim, a naša učenica Nika kao i sve ostale četiri učenice: Lucija Srbljinović, Lucija Vukoić, Barbara Dvečko i Karla Hlebić montirale su ga samostalno u programu CapCut.
Poljski tim – glasanje nakon slušanja svih zvučnim mamaca u konkurenciji
Svi zvučni mamci dostupni su na platformi Podbean u PODCASTU eTwinning projekta Book Pals. Projekt provodimo s istim školama koje smo ugostili na Erasmus+ mobilnosti, a na tom će podcastu biti objavljivati i ostali zvučni mamci koje ćemo pripremiti tijekom trajanja eTwinning projekta.
Nika Šantić, autorica najboljeg mamca, nagrađena je slušalicama, a uručio ih joj je član talijanskog tima Giorgio Kopajtic. /Barbara Dvečko, 8. a; foto: S. L./
Dobre vibracije pratile su nas kroz cijelu mobilnost, a posebno je sve prštalo od adrenalina na plesu u prostoru DVD-a Sveti Petar Orehovec
Unatoč našim jezičnim i svim drugim različitostima interpretirajući bajku “Stribor” uspjeli smo se zbližiti, naučiti nešto novo i zabaviti se. No, dobre vibracije pratile su nas kroz cijelu mobilnost Erasmus+ projekta “Čitaj da ne ostaneš bez riječi”, kojoj je naša škola bila domaćin od 27. 11. – 1. 12. 2023.
Posjeta Ivaninoj kući bajki u Ogulinu bila je samo jedana od aktivnosti u kojoj smo se družili s učenicima iz Erasmus+ timova iz pet škola iz Grčke, Italije, Njemačke, Poljske i Španjolske. Glumeći snahu zmiju, majku i njenog dobrog i navinog sina, Stribora i Tintilintiće oživljavali smo likove iz čuvene priče Ivane Brlić Mažuranić, a kuća posvećena poznatoj spisateljici sve nas je očarala. Izvana izgleda skromno, ali unutrašnje uređenje inspirirano njenim bajkama potiče na slušanje bajki i igranje različitih interaktivnih igara o bajkama. Jedna od igara koja nam se osobito svidjela bila je špilja u kojoj se dobivaju magične moći. Nekoliko nas koji smo zajedno ušli u nju dobilo je magičnu moć da uvečer možemo voditi guske na tuširanje. Baš smo se nasmijali kad smo čuli koju smo moć “zaradili”, a puno smo se smijali i tijekom cijele mobilnosti.
Razloga za smijanje bilo je i tijekom posjete Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, najviše kad smo se pogubili u ogromnoj knjižnici, ali i na radionici kamišibaja. Na toj smo radionici od voditelja radionice, Vere Pfaff i Relje Dušeka, doznali kako se izrađuje kamišibaj, a zatim smo se sami okušali u izradi jedne priče. Mi smo osmislile drugačiju priču o Zlatokosoj, a u našoj verziji za sretan kraj priče zaslužna je bila dugačka brada, a ne dugačka kosa. Smijali smo se i pričama koje nam je pričala pripovjedačica Dijana Zorić, pogotovo priči o proždrlici koja je nadmudrila svog muža.
Orehovečki Erasmus+ tim Karla Hlebić, Lucija Vukoić, Nika Šantić, Barbara Dvečko i Lucija Srbljinović – pričanje kamišibaj priče
Radili modele stakleničkih plinova od gumenih bombona
Zabavno je bilo i na eko radionici na kojoj nas je Matija Eppert učio o klimatskim promjenama, a posebno kad smo radili modele plinova od čačkalica i gumenih bombona. Bombone smo usput i jeli, ali ipak ih je bilo dosta za izradu modela. Na ovoj smo mobilnosti dobro zabavili i igrajući u našoj sportskoj dvorani igre koje su djeca naših krajeva igrala nekad. Bili smo prilično uspješni u igranju starih igara iako su jaja ponekad ispadala sa žlica te smo padali prilikom skakanja u vreći. Bilo je i loših pogodaka pri trckanju i gađanju kozane lopticama načinjenim od čarpa, ali sve te nespretnosti bile su i razlog za smijeh. S nama zajedno smijale su se i učiteljice Emina Barčićević i Kristina Dubravec koje su vodile ovu aktivnost i objašnjavale nam pravila igre.
U našoj novoj sportskoj dvorani ostali smo i nakon starih igara jer smo tamo organizirali priredbu za Erasmus+ goste. Neke od nas su na priredbi pjevale i plesali i tako se zagrijale za ples u prostoru DVD-a Sveti Petar Orehovec. Uz pjesme iz svih zemalja sudionica aktivnosti sve je prštalo od adrenalina i gotovo svi učenici i učitelji plesali su do dolaska autobusa u 22.30. Šteta što je mobilnost tako brzo završila, ali međusobno smo razmijenili profile na Instagramu i Snapchatu tako da ćemo ostati u kontaktu. No, na ovu Erasmus+ mobilnost podsjećat će nas i tri stabla lipe koja smo zajedno zasadili u školskom parku. Obećali smo si da ćemo svake godine razmjenjivati fotografije kako bismo pratili kako rastu. /Lucija Vukoić, Nika Šantić, Barbara Dvečko 8.a; foto: Kristina Dubravec, S. L./
Najviše druženja bilo s Grcima i Poljacima
Ispričale smo vam doživljaje samo s nekih aktivnosti službenog programa, ali puno zanimljivosti bilo je i za vrijeme neformalnih druženja u hostelu i za vrijeme obroka i šetnji Zagrebom. Ovdje ćemo istaknuti samo da smo se najviše družile s Grcima i Poljacima i da bismo baš te timove najradije voljele sresti na narednim mobilnostima.
Načelnik Franjo Poljak uručio sudionicima darove Općine Sveti Petar Orehovec
Bernhard Dietrich, ravnatelj škole GSM iz Sachsenheima u Njemačkoj i Franjo Poljak, načelnik Općine Sveti Petar Orehovec Pokloni Općine Sveti Petar Orehovec
Na priredbi u sportskoj dvorani uz našeg ravnatelja Stjepana Lučkog, sudionicima mobilnosti obratio se i načelnik Franjo Poljak. On je u ime Općine čestitao svim sudionicima i uručio im darove koje je za sudionike mobilnosti donirala Općina Sveti Petar Orehovec.
