Cimet poznajemo kao začin koji fino miriše i oplemenjuje različita jela, ponajviše kolače. U jela se stavlja u malim količinama jer je vrlo aromatičan, ali u Danskoj ga troše u velikim količinama. No, ne kad peku kolače nego kad njime posipaju mladiće ili djevojke.
Posipanje cimetom tradicionalni je danski običaj koji nalaže da se cimetom na 25. rođendan posipaju svi oni koji se do tada nisu sklopili brak. U Danskoj se posipanje cimetom ne doživljava kao kazna već kao zabava u kojoj uživaju okupljeni prijatelji neudate ili neoženjenog. Posipanje se odvija vani pa se na danskim ulicama često mogu vidjeti oblaci cimeta koje prosipaju na “žrtve” iz velikih pakovanja tog začina. Poneki imaju običaj prije posipanja cimetom zaliti vodom onog kojeg posipaju, a neki pak koriste jaja.
Izvor: Atlas Obscura
Posipanje cimetom ne čini nam se strašnim, ali Danci imaju i običaj zasipanja paprom. Njime posipaju one koji brak nisu sklopili do svog 30 rođendana. Obzirom na statisiku koja bilježi da se u Danskoj mladići u brak stupaju u prosjeku s 34 godine, a djevojke s 32, u toj se zemlji vjerojatno troši troši puno više cimeta i papra nego u zemljama koje nemaju takve običaje.
Običaj navodno datira iz 16. kad su trgovci začinima išli na duga putovanja kako bi nabavili začine tako da nisu imali vremena za traženje djevojaka. Zbog toga su ih nazivali Pebersvends (Momci papra). /Viktorija Marija Blagaj, 6. b/
Metodički priručnik Od ideje do premijere kratkog filma vodič je i pomoć voditeljima filmskih družina u praktičnomradu s djecom i mladima tijekom nastanka kratkog filma.
Autorica metodičkog priručnika Melita Horvatek Forjan profesorica je Hrvatskoga jezika i suvoditeljica Filmske družine ZAG OŠ Marije Jurić Zagorke iz Zagreba. Sustavno se medijski obrazuje pohađajući Školu medijske kulture „Dr. Ante Peterlić“ gdje je dugogodišnja predavačica i polaznica. Svoje znanje i iskustvo u radu s djecom i mladima tijekom nastanka filma objedinila je u Priručniku koji sadrži sedam poglavlja u kojima se opisuju postupci i metode rada s učenicima na razvoju filmske pismenosti. Priručnik je pun korisnih primjera i savjeta za voditelje školskih filmskih družina i onih koji žele upotpuniti i obogatiti svoje znanje o nastanku filma.
U poglavlju Osnivanje školske filmske družine autorica nas upoznaje s preduvjetima potrebnim za osnivanje družine kao i godišnjim planom i programom rada filmske družine.
Melita Horvatek Forjan – autorica priručnika
Poglavlje Od ideje do scenarija kratkog filma upućuje voditelje – početnike kako ideja vodi do teme filma, kako napisati sinopsis ili kratak sadržaj filma, što je scenoslijed i koji su dijelovi scenarija ili detaljnog opisa filma.
Knjiga snimanja konačna je razrada scenarija prije snimanja igranog ili animiranog filma. Bez razrađene knjige snimanja i plana što, kada i kako snimati – početnici se nikako ne bi trebali upustiti u snimanje jer će na filmskom setu nastati potpuna zbrka. U ovom poglavlju navedeni su i primjeri iz knjige snimanja kratkog dječjeg filma Naš online život.
U poglavlju Na snimanju kratkog filma upoznajemo se s članovima filmske ekipe i njihovim zaduženjima (redatelj, snimatelj, majstor zvuka, mikroman, glumci, statisti…) na filmskom setu.
Nakon završetka snimanja slijedi Postprodukcija filma koja započinje pregledom snimljenoga materijala i odabira uspjelih kadrova za montažu. Montaža zahtijeva kreativnost, strpljenje i digitalno predznanje i učenika i mentora. U montaži se snimljeni materijal slaže na razne načine kojima se određuje redoslijed i dužina trajanja kadrova, povezuje se prostor i vrijeme radnje, usklađuje se zvuk sa slikom, dodaje se glazba i razni efekti.
Svečana premijera može se održati u učionici, predvorju ili školskoj dvorani ako su osigurani tehnički preduvjeti za projekciju. Ako postoji suradnja s lokalnom zajednicom, svečana premijera dogovara se u obližnjem kinu, kulturnom centru, narodnom sveučilištu, kinoklubu ili nekoj većoj društvenoj dvorani u kojoj se mogu osigurati bolji uvjeti za projekciju nego u školskom prostoru. Nakon projekcije mladi filmaši zahvalit će glumcima i svima koji su bili ispred i iza kamere u procesu nastanka kratkog filma od prvotne ideje do svečane projekcije! Pljesak gostiju i uzvanika bit će najveća nagrada za veliki trud koji su članovi družine uložili u nastanak filma.
Poglavlje Promocija filma na festivalima sadrži prijedloge za voditelje družina kako prijaviti i promovirati gotov dječji film na domaćim i inozemnim filmskim festivalima.
Uz podršku više savjetnice za filmsku pismenost HAVC-a Ingrid Padjen Đurić i zahvaljujući suradnji s kolegama voditeljima filmskih družina iz Sv. Petra Orehovca, Strahoninca, Čakovca, Zaprešića, Gunje, Kutine, Šipana, Gline i Zagreba i njihovim slikovnim prilozima, metodički priručnik je vizualno bogat, likovno zanimljiv.
Proces nastanka filma od ideje do premijere članovima i voditeljima filmskih družina donijet će puno radosti tijekom planiranja, snimanja, druženja i putovanja. Rad na filmu širi zarazni optimizam i povezuje filmaše u timskom radu oko kamere.
Snimajući film, razvijamo vlastitu filmsku pismenost! /Melita Horvatek Forjan/
Započela sa šeširima, a postala slavna po hlačama, kostimu i parfemu
U knjizi „Izgubljena u ormaru“ spominjala se i Coco Chanel. Prilikom analize knjige dosta učenika 7. c nije znalo da je ona bila čuvena francuska modna dizajnerica, zato smo odlučili istražiti zašto je ona bila jedna od najslavnijih žena u modi 20. stoljeća.
Na početku podatak da je Coco njezin nadimak kojeg je stekla tijekom kratke pjevačke karijere. Pravo ime joj je Gabriele, a rođena je 1883. Nije se formalno obrazovala ni za krojačicu, niti za modnu dizajnericu. Šivati je naučila u samostanu u kojem je živjela nakon majčine smrti, od svoje 12 godine.
Svoj proboj na modnom tržištu započela je izradom šešira u modnom salonu kojeg je otvorila u Parizu 1910. Njezin salon postao je popularan među pariškim damama nakon što je vrlo uspješno jedan stari odjevni predmet prekrojila u haljinu.
Bila je odvažna i početkom dvadesetog stoljeća, dok su žene još patile u neudobnim korzetima ona je kreirala udobnu i ležernu modu koja nije sputavala žene. Dizajnerici Chanel pripisuju širenje popularnosti hlača među ženama. Pročitali smo i podatak kako je jednom kad je shvatila da ne može jahati u dugoj suknji doslovno skinula hlače s jednog muškarca i odjenula ih.
No, možda je najpoznatija po ženskom kostimu koji je po njoj dobio naziv Channel kostim. To je kostim od tvida i sastoji se od kratke jaknice bez ovratnika s metalik gumbima i uže suknje do koljena. Prvi takav kostim predstavila je 1925.
Coco Chanel – Izvor: Pinterest
I danas je vrlo popularan njen parfem Chanel No. 5
Chanel logo – Izvor: Wikipedia
Za nju kažu i da je proslavila bižuteriju te da ju je kreirala jer je željela ženama omogućiti da svoje modne kombinacije mogu upotpuniti jeftinijim nakitom. Slavna je bila i po uvođenju mornarskih prugica u žensku modu, a njoj pripisuju i širenje žerseja (tkanina od tanko češljane vune, pamuka, svile ili sintetskih vlakana) u ženskoj modi. U njeno doba kreatori su u ženskoj modi više koristili krute, neudobne i skuplje materijale. Proslavila ju je i mala crna haljina, čije su različite varijante i danas vrlo popularne. Ona je svoju prvu malu crnu haljinu predstavila još 1926. godine. Osim odjeće i nakita okušala se i u izradi parfema, a slavni Chanel No. 5 još je i danas jedan od najpopularnijih parfema.
Proštepana mala torbica s dugačkim lancem također je njezina ideja, a kažu da je dugački lanac osmislila kako bi ženama omogućila da imaju slobodne ruke. Pripisuju joj i širenje trenda preplanulog tena koji je danas simbol bogatstva i ljepote, ali početkom 20. stoljeća povezivalo ga se s radničkom klasom. Navodno se trend preplanulosti počeo širiti Parizom kad je ona jednom slučajno izgorjela na Francuskoj rivijeri.
Chanel kostim – Izvor: Pinterest
Coco Chanel preminula je 1971., ali modna kuća Chanel posluje i danas. Dugo vremena, gotovo 35 godina (do 2019.) glavni dizajner i kreativni direktor kuće Chanel bio je slavni modni dizajer Karl Lagerfeld. Logo sastavljen od dvaju slova C i danas je prepoznatljivi simbol Chanel mode. /Iva Trušček, 7. c/
Zastrašujuće je koliko se puno odjeće baca, to je neodrživo i dobro je što propisi u EU sve više nastoje sprječavati takvu praksu
Ivana Biočina, živi u obližnjoj Koprivnici, završila je studij tekstilnog inženjerstva i ne smatra se modnom kreatoricom, ali bavi se modom i to onom održivom, a održivost je i stil njenog života. Održivom modom, koja je po njenom mišljenju tek u nastajanju, bavi se ne samo kao proizvođač već i kao edukator. Zbog toga je i osnovala Institut održive mode (IOM) i pristala na ovaj intervju s nama koji pišemo za školski list jer njen je cilj širiti ideje održive mode i održive životne stilove. Zato jednom od važnih rečenica u ovom intervju smatramo i onu kojom upozorava kako je bitno da se mi mladi fokusiramo na ono što njeguje našu dušu i što će nam pomoći da budemo bolji prema drugima i prema prirodi.
DizajnericaIvana Biočina i novinarke Lucija Vukoić i Ines Martinek
Što je za vas održiva moda?
To je moda kojoj je stalo do toga kako utječe na okoliš, ali i na radnička prava jer u održivoj modi važno je i to da radnik bude dostojno plaćen. Za mene je održiva moda i nastojanje, nada da bi industrija odjeće trebala postati bolja. Održiva moda je nešto što je tek nastajanju i zato je za mene toliko uzbudljiva.
Kako i zašto ste se vi našli u održivoj modi?
Većina ljudi ima neki trenutak u kojem se educira ili osvijesti o problemu održivosti. Kod mene je to bilo još u djetinjstvu jer su me moji odgajali u takvom duhu. Odmalena sam bila zainteresirana za životinje, za problem onečišćenja okoliša i položaj radnika. Uz to sam bila okrenuta kreativnosti što je jako važno. Kreativnost je srž održivosti jer moramo osmisliti novi način svakog oblika naših života da bi postali održivi.
Čitali smo da biste željeli proizvoditi i materijale za svoje kreacije?
Zasad eksperimentiram s uzorcima koprive, lana i pamuka. To još nisu materijali nego pređe od kojih se rade materijali, ali nadam se da će jednog dana biti i materijala. Nedostatak sirovine i to što se izgubilo znanje prerade sirovina potrebnih za materijale jest najveći problem hrvatske, ali i europske mode. U Hrvatskoj se sirovine za materijale više ne proizvode. Danas rijetko tko zna da smo 30-tih godina 20 st. bili jedan od najvećih proizvođača konoplje. Značajan motiv moga rada je i zainteresirati mlade ljude za proizvodnju sirovina jer to je srž proizvodnje, ali i dobar put za vlastito uzemljenje. Za neko iscjeljenje od problema, stresova i iščašenja od modernog života.
Proizvode li se u Hrvatskoj neki od materijala za proizvodnju odjeće?
Od velikih proizvođača preostao je još jedino Čateks. Oni proizvode dekorativne pamučne tkanine, tehničke, vojne te medicinske tkanine, ali od uvoznih sirovina. Ima i nešto manjih proizvođača, to su uglavnom ljudi koji imaju svoje tkalačke stanove i proizvode kućni tekstil, stolnjake i slično.
U odjeći od poliestera se znojimo i nije zdrava za naše tijelo
Koji su, po Vašem mišljenu, najbolji (najzdraviji) materijali za pravljenje odjeće u odnosu na naše tijelo i prirodu?
Naše tijelo je isto priroda pa su za nas najbolji prirodni materijali, ali nažalost danas se jako puno odjeće, oko 65 posto, proizvodi od poliestera. To je sintetički materijal, plastika u kojoj se naše tijelo više znoji. Ta plastika svakim pranjem, svakim nošenjem otpušta mikroplastiku koju udišemo ili završava u vodi. Takva odjeća od sintetičkih materijala nije dobro za našu kožu i utječe na disbalans u organizmu, na naše hormone te izaziva različite probleme u našem organizmu.
Je li održiva odjeća puno skuplja od one koje obično kupujemo?
Nije, jer održiva moda ne znači da vi morati kupovati neke luksuzne brendove već možete podržavati male lokalne proizvođače. Možete i potražiti neku staru bluzu svoje bake, komad koji će vam nešto značiti za razliku od nekog komada brze mode koji je napravljen u patnji, za brzu potrošnju i vrlo brzo završit će u otpadu. Također možete prekrojiti neki stari odjevni predmet i to vas neće gotovo ništa koštati.
Može li se živjeti od proizvodnje održive odjeće?
Održiva odjeća dizajnierice Ivane Biočine
Može, evo ja sam primjer. Da je lako nije jer kad se god odlučite na neki put koji nije utaban, to je malo teži put, ali ako ste nečem posvećeni sve se moguće. No, zato takav put nosi puno ispunjenja i na kraju doprinosite svojoj lokalnoj zajednici. Vrlo često se zanemaruje da je u održivosti vrlo bitno da se može živjeti od toga što radimo, a ne da se za male plaće šije naguran u nekakve kontejnere, čega nažalost ima i u Hrvatskoj. Naša moda je počela propadati već 70-tih godina prošlog stojeća kad su tvornice odjeće krenule s tzv. lohn poslovima. To su poslovi dorade za inozemne naručitelje koji pošalju materijale, krojeve, a jeftina radna snaga samo sastavlja ono što je netko drugi osmislio.
Cirkularnost, to kruženje i vraćanje nekog komada odjeće u optjecaj jest ideja održive moda
Tko su kupci održive odjeće i kojim sve kanalima prodajete svoju održivu odjeću?
Moji kupci su vrlo različiti i po dobi i po imovinskom statusu, ali najbolji kupci su visoko obrazovane zrele žene, koje su educirane i žele podržati održivost. Žele podržati lokalno i žele proizvod koji ima neko značenje. Odjeću koju proizvodim radim samo u jednom primjerku, sve je unikatno, ali nemam trgovinu već prodajem isključivo putem Instagrama. Jednom mjesečno stavim fotografije proizvedenog na Instagram i tko prvi njegova djevojka. Ja sam tako postavila svoj održivi način poslovanja. U moje vrijednosti spada i to da ne želim biti stalno dostupna, da imam vremena za rad u svojoj radioni i za svoju obitelj, za šetnju šumom…
Može li se održiva odjeća duže nositi?
Upravo duže trajanje odjeće jest ideja održive mode. Neki komadi odjeće trebali bi trajati i više generacija. Ta cirkularnost, to kruženje i vraćanje nekog komada odjeće u optjecaj jest ideja održive moda. Napraviti od nekog komada odjeće neki drugi odjevni predmet, torbu, jastučnicu, a ne da se baci u otpad. To je puno lakše s prirodnim materijalima nego s umjetnim materijalima. S nekom poliesterskom majicom ne možete baš puno toga.
Zastrašujuće je koliko se puno odjeće baca. To je neodrživo i dobro je što propisi u EU sve više nastoje sprječavati takvu praksu. Bilo bi dobro da se osvijestimo i prije nego što nas EU regulativa prisili da s odjećom postupamo održivo. Važno je da naučimo popraviti odjeću i da odjeću ne shvaćamo samo kao nešto što stavljamo na sebe i bacamo, kao neke mrtve predmete. Odjeća s nekim značenjem nam može oplemeniti život i u njoj i zbog nje se nekad tako dobro možemo osjećati. Važno je shvatiti da svi živimo na jednom planetu, na jednom živom organizmu, da smo svi povezani jedni s drugima i okolišem te da sve ono što činimo utječe i na nas i na druge.
Potrošačkim navikama možemo utjecati i na smanjenje našeg ekološkog otiska
Koliko često nosite svoje kreacije i čiju još odjeću nosite?
Imam nešto svojih komada, ali u mom ormaru je pretežno odjeća koju sam dobila u nasljeđe. Posjedujem dosta odjeće koje sam dobila od najbolje mamine prijateljice. Ona je jako držala do dobrih materijala. Ova vesta koju imam sada je također stara, ali je od prave vune. Nisam od onih koji trebaju puno, ali volim osjećaj prirodnog na tijelu. Kad tijelo osjeti dobru vunu, lan, pamuk to je kado kad pojedeš nešto dobro i shvatiš da si prije jeo lošu hranu. Po mom mišljenju odjeća ne treba biti nešto luksuzno, ali se trebamo dobro osjećati u njoj, treba nas podržavati, osnažiti nas.
Što mi kao kupci odjeće možemo učiniti da bi smanjili ekološki otisak?
Već sljedeći put kad idete u kupovinu možete pogledate etiketu i provjeriti gdje je nešto izrađeno i od čega je izrađeno. Kad god se to može, dobro je odjeću prati na nižim temperaturama. Također treba znati da odjeću od prirodnih materijala ne treba prati nakon svakog nošenja. Prirodnu vunu nekad je dovoljno samo provjetriti jer ona sama po sebi ima antibakterijska svojstva kao i konoplja. Trebali biste i osvijestiti da vam ne treba stalno neki novi odjevni predmet. Znam da je teško tako razmišljati zbog vršnjačkog utjecaja i reklama prisutnih svuda oko nas, ali ukoliko budete puno čitali vaše će znanje biti sve veće, imat ćete sve veću moć. Između ostalog i kao potrošač. Kao potrošači imamo veliku moć i to ne smijemo olako shvatiti. Najveća bitka vas mladih ljudi bit će bitka fokusa jer ste okruženi informacijama i sve žele vašu pažnju, a na vama je da pronađete ono što njeguje vašu dušu i što će vam pomoći da budete bolji prema drugima i prema prirodi. /Lucija Vukoić, 8.a; foto: arhiva Ivane Biočina/
Vjeruje se da je ovaj bizaran običaj star oko 600 godina
Vrlo neobična utrka trči se svake godine niz Cooperovo brdo u selu Brockworth u blizini Gloucestera u Velikoj Britaniji. Utrka se odvija na Spring Bank Holiday (posljednji ponedjeljak u svibnju), a taj je dan u Velikoj Britaniji državni praznik. Nizbrdica kojom se trči dugačka je oko 180 metara, a vjerovali ili ne sudionici ove utrke trče za kolutom sira. Sir za kojim trče je marke Double Gloucester, a težak je između 3 – 4 kilograma.
Obzirom na nagib sir se kotrlja brzinom od 70-tak km na sat i nemoguće ga je uloviti, a prema pravilima natjecanja pobjednik i osvajač sira je onaj tko prvi prođe ciljnu liniju.
Informacije o ovoj bizarnoj utrci koja se zove The Cooper’s Hill Cheese-Rolling and Wake proširile su se cijelim svijetom. Uz lokalne stanovnike posljednjih godina, iako je to opasno natjecanje, dolaze trkači iz različitih zemalja svijeta.
Natjecanje je opasno jer zbog nizbrdice kojom trče. Mnogo trkača pada te se i oni kotrljaju poput sira. Najčešće ozljede su ogrebotine, slomljeni zglobovi i iščašena ramena. U podnožju zato dežura hitna pomoć, a članovi lokalnog ragbi kluba pomažu sudionicima koji izgube ravnotežu i počnu se koturati niz brdo.
Prvi pisani trag o ovoj utrci za sirom zabilježen je u glasniku Gloucestera iz 1826., a vjeruje se da je ovaj običaj star najmanje 600 godina.
Natječu se svi koji žele, a zasebno se organiziraju utrke za muškarce i žene. Heroj ove utrke posljednjih godina je Chris Anderson koje je do 2022. godine pobjedio 23. puta. U ženskoj konkurenciji najbolja je Flo Early koja je pobijedila četiri puta. /Viktorija Marija Blagaj, 6. b/
Trovanje zajamčeno ukoliko se vrećica drži u ustima dulje od 5 minuta, a u slučaju da se proguta moguć je smrtni ishod
Zbog povraćanja, glavobolja i bolova u trbuhu od studenog 2022. na dan – dva izostajalo je dosta učenika u pulskoj školi Kaštanjer, ali istraga u školi pokazala je da nije slučaj o virozi. Uzrok problema bila posljedica konzumacija novih duhanskih proizvoda – snusa i nikotinskih vrećica. U međuvremenu konzumacija snusa i nikotinskih vrećica proširila se po hrvatskim školama pa je nedavno i Ministarstvo obrazovanja u škole poslalo upozorenje o opasnostima koja prijete od konzumacije spomenutih nikotinskih proizvoda te e-cigareta.
Snus – Izvor: Wikipedia
O štetnosti novih duhanskih proizvoda razrednici u našoj informirali su učenike, a jesu li te informacije svi učenici prenijeli roditeljima nismo sigurni. Upravo zato i pišemo ovaj članak kako bi informirali roditelje da oni kod svoje djece mogu prepoznati konzumiraju li njihova djeca ove po zdravlje štetne proizvode. Zbog propusta u zakonskoj regulative, nažalost, neki od njih se mogu širom Hrvatske kupiti na kioscima i trgovinama. Moguće ih je kupiti i preko interneta, a internet je prepun reklama za online kupovinu tih proizvoda.
Snus je paketić suhog duhana koji se stavlja ispod gornje usne kako bi se otopio, a sadrži nikotin s različitim aromama i aditivima. Snus sadrži duhan i njegova prodaja zabranjena je u Hrvatskoj i većini zemalja u EU, osim Švedske, Finske i Austrije. Nikotinske vrećice su vrlo sličan proizvod pun nikotina, ali ne sadrže duhan i zasad našim zakonima nije zabranjen, ali Hrvatski zavod za javno zdravstvo upozorava na brojne zdravstvene probleme vezena uz konzumaciju nikotinskih vrećica. Oni pišu da se zbog načina konzumacije nikotin puno brže apsorbira u tijelo. Napominju da je trovanje zajamčeno ukoliko se e vrećica drži u ustima dulje od 5 minuta, a u slučaju da se proguta vrećica moguć je smrtni ishod. Spominju i da jedna kutija kutija snusa u prosjeku sadrži 60 miligrama nikotina, a što odgovara količini u 3 kutije cigareta. Korištenje snusa i nikotinskih vrećica uvećava rizik za kancerogene bolesti, pojaviše usta i grla, a povećavaju se i rizik za razvijanje srčanih oboljenja i moždanog udara.
Nikotinske vrećice – Izvor: Facebook
Roditelji bi trebali posumnjati da njihova djeca koriste snus ili nikotinske vrećice kad primjete da djeca učestolo imaju mučnine, glavobolje i povraćaju. Simptomi su i razdražljivost, poremećaj pažnje i sna te ubrzano lupanje srce. Konzumenti snusa mogu imati i kemijske opekline zubnog mesa i gornje usne s unutarnje strane. Može im se promijeniti boja sluznice te mogu imati ranice i čireve. Konzumiranje nikotinskih vrećica i snusa može se osjetiti i njuhom, naime dah konzumenata tih proizvoda ima miris po eteričnim uljima.
Psihijatri upozoravaju da konzumiranje snusa i nikotinskih vrećica može izazvati euforiju i neko konfuzno smeteno stanje te ovisnost. Kutijice nikotinskih vrećica vrlo su lijepo zapakirane te izgledaju poput kutijica bomobna, a koštaju od 4 – 6 eura.
U materijalima koji su u škole pristigli iz Ministarstva znanosti i obrazovanja upozoravaju i na šetetnost pušenja e-cigareta, a priložili su i podatak prema kojem je istraživanjem među 15-godišnjacima utvrđeno da više djevojčica konzumira e-cigarete. Barem jednom u životu konzumiralo ih je čak 43,8 posto djevojčica i 32,6 posto dječaka. U našoj školi u nekoliko navrata otkriveno je konzumiranje e-cigareta u školskom zahodu. /Iva Beloša, 8. b/
Ovaj prirodni materijal ima antibakterijska svojstva i omogućuje koži da diše
Za bambus kažu da je on najbrže rasuća biljka jer može narasti za jedan milimetar svakih 90 sekudni. U trgovinama ima sve više odjeće od bambusa pa se tako uz majice, haljine, trenirke, šalove mogu pronaći i čarape te donje rublje od bambusa.
Bambus je sve popularniji među onima koji cijene odjeću od prirodnih materijala, a pogotovo zato što je odjeća od ovog materijala zbog svojih antibakterijskih svojstava prikladna za osobe s osjetljivom kožom te malu djecu. Bambusova tkanina ne upija ni mirise. Zbog svoje strukture spada među tkanine koje “dišu”, odnosno propuštaju zrak zato se u njima ne znojimo, a opet bambusovo platno dosta je gusto te dobro čuva toplinu po hladnom vremenu. To svojstvo omogućava da se od bambusa proizvode i pokrivači, ali i punjenja za deke. Među dobrim karakteristikama bambusove tkanine pronašli smo i da je UV otporan odnosno da ne propušta sunčevu svjetlost i ne propada od kontakta s njim. Bambusova tkanina ima elastičnost i visoku čvrstoću, a pere se na 40 stupnjeva. Na gužva se jako, ali ako ga se želi peglati treba to činiti s unutarnje strane na temperaturama od 130 – 150 stupnjeva.
Na etiketama treba provjeriti je li bambus obrađen mehaničkom ili kemijskom obradom
Bamus – Izvor: Freepek
Čarape od bambusa- Izvor: Temu.com
No, kad se kupuje odjeća od bambusa treba pripaziti je li ona proizvedena na mehaničkom ili kemijskom obradom. Portal Fashion.hr piše da mehanička obrada podrazumijeva da se za omekšavanje sirovina koriste enzimi. Nakon toga se masa rastavlja na pojedinačna vlakna, od kojih se izrađuje pređa ili tkanina. Takva proizvodnja je skuplja i traje dulje, ali ne šteti okolišu.
Kemijska obrada podrazumijeva drobljenje stabljike biljke dodavanjem kemikalija (kaustične sode i ugljičnog disulfida). Ta metoda nije ekološki prihvatljiva jer se zbog ubrzavanje proizvodnje koriste kemikalije, ali se sastav konačnog proizvoda smatra prirodnim jer se svi suvišni ostaci kemikalija tijekom obrade ispiru te ostaju samo biljna vlakna. Kemijski obrađeno platno bambusa zato je jeftinije. Bambus obrađen kemijskom obradom na etiketama je označen kao bambus viskoza, a onaj obrađen mehaničkom obradom označen je kao bambusovo platno. Treća vrsta bambusove tkanine naziva se bambusov liocel, a način proizvodnje te tkanine sličan je bambus viskozi, ali se u njegovoj proizvodnji koriste kemikalije koje ne štete okolišu.
Treba spomenuti i da uzgoj bambusa ne zahtjeva uporabu pesticida i gnojiva pa je idealna sirovina za ekološki uzgoj. Ne treba mu ni puno prostora za rast i zato stvara do 40 posto više kisika od drugog drveća. Uz Kinu vodeći proizvođači bambusove tkanine su Indija, Pakistan i Indonezija.
Od bambusa se osim odjeće može izrađivati još mnogo drugih korisnih predmeta, ali o tome u nekom drugom članku. /Magdalena Ivšak, 8. b/
Smolasta, aromatična tvar građe poput voska… Tako u Pomorskoj enciklopediji započinje opis pojma ambra, vrlo skupocjenog sastojka nekih parfema. Taj sastojak produžuje trajanje mirisa i parfumeri su spremni platiti ogromne iznose za ambru.
Grumen od 9,5 kilograma, u srpnju ove godine u Španjolskoj, procijenjen je na 500.000 eura. Neki izvori pišu da 1 gram ambre može dostići cijenu 30 puta veću od grama srebra. Zbog vrtoglavih cijena ambre mnogi su zainteresirani da je pronađu, ali to nije jednostavno. Naime, ambra je “proizvod” koji proizvede tek svaki stoti kit ulješura, a taj aromatični proizvod nije, kako ga neki nazivaju, “kitova bljuvotina” već je zapravo konkrecija (Hrvatski jezični portal – grudasta masa nakupljena oko neke središnje točke, gromada) zadnjeg crijeva ulješure. Drugim riječima, kako to piše portal Pun kufer, ta je tvar sličnija izmetu, a i dolazi s istog mjesta kao i izmet.
Kit ulješura – Izvor: Natural History Museum
Nastaje od glavonožaca (sipe, lignje…) koje kitovi jedu u velikim količinama. Većinu neprobavljivih dijelova glavonožaca kitovi povrate, ali nešto neprobavljenih sadržaja ipak se taloži u organizmu kita i nakon nekog vremena iz crijeva izlazi zajedno s kitovim fekalijama. Komadi ambre koji se natalože u ulješuri mogu biti veliki kao kokošje jaje, ali mogu doseći čak i 65 kilograma. Po izlasku iz kitovih crijeva, svježa ambra je tamne boje, mekana je i vrlo neugodnog mirisa. Ugodan miris dobiva sazrijevanjem uz sudjelovanje bakterije Spirillum recti physeteris. Lovci na ambru, nalaze je u moru dok pluta površinom i zato lovci na ambru prate kretanje kitova kako bi našli ambru koju još nazivaju ‘sivi jantar‘ ili ‘plutajuće zlato‘.
Ambra – Izvor: Wikipedia
No, grumen od 9,5 kilograma s početka teksta nažalost nije pronađen na površini mora, nego u utrobi preminulog kita koji se nasukao na plaži na kanarskom otoku La Palma. Da je taj grumen ambre presudio kitu, koji ga zbog nekog razloga nije mogao izbaciti iz organizma već mu je probio crijevo, prilikom obdukcije zaključio je Antonio Fernández Rodríguez, voditelj instituta za zdravlje životinja i sigurnost hrane na Sveučilištu Las Palmas. Jutarnji.hr piše da je spomenuti institut odlučio je ambru prodati s namjerom da dobiveni novac donira žrtvama vulkana koji je 2021. eruptirao na La Palmi.
U SAD-u, Australiji i Indiji zabranjena je trgovinu ambrom u sklopu zabrane lova i iskorištavanja kitova. /Iva Beloša, 8. b/
Jeste li znali…
… da su Kinezi smatrali da siva ambra nastaje iz pljuvačke morskih zmajeva koji spavaju na stijenama.
.. da su drevni Grci pretpostavljali da se radi o izmetu ptica i koristili je kao lijek protiv probavnih tegoba.
… da su Arapi ambru cijenili i kao lijek protiv grlobolje, a smatralo se i da siva ambra može izliječiti mentalne tegobe /Izvor: Pun kufer/
U Vatrogasnom domu u Svetom Petru Orehovcu 19. prosinca održana je promocija knjige, našeg učitelja povijesti, Darka Kožara. Knjigu pod naslovom “Orehovčani u Domovinskom ratu” predstavili su: Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra, recenzent knjige Đuro Škvorc te autor, naš učitelj Kožar.
U svom izlaganju učitelj Kožar je istaknuo da ga je na pisanje knjige potaknuo načelnik Općine Franjo Poljak. Također je spomenuo da je knjigu pripremao tri godine, a njome je želio ukazati na doprinos koji su u obrani naše države u Domovinskom ratu dali ljudi s orehovečkog područja. Jedan od spomenutih u knjizi je i naš bivši domar Ivica Biškup. /Ines Martinek, 7. a; foto: I. M./
Lina Blagaić i Ivan Gudelj, ambasadori volontiranja; Izvor: Slobodna Dalmacija
Lina: volontiranje je za mene sreća i nešto što me ispunjava
Lina Blagaić, učenica završnog razreda jezičnog smjera splitske Prve gimnazije, i Ivan Gudelj, student prve godine medicine u Splitu, od svojih vršnjaka razlikuju se po tome što već više od 10 godina volontiraju. S volontiranjem su započeli još u osnovnoj školi, a nedavno uz Međunarodni dan volontera proglašeni su regionalnim ambasadorima volontiranja u Dalmaciji. Do ovih divnih mladih ljudi koji zrače toplinom i pozitivnom energijom dovela nas je radijska emisija Civilno društvo, a s njima smo jučer razgovarali online. Ivan je s nama razgovarao u pokretu jer se upravo vraćao na predavanje na fakultet nakon jednog volontiranja za međunarodnu udrugu studenata medicinskog fakulteta, a Lina nam se javila sa Šolte iz svog doma. Ona svakodnevno katamaranom putuje sa Šolte u Split u školu i još pješači iz luke do svoje kuće. Na vožnju katamaranom utroši svaki dan 2 sata (putovanje traje 1 sat u jednom smjeru), a pola sata treba joj u jednom smjeru za pješačenje od luke do njene kuće. Unatoč svemu ona svaki tjedan dva do tri puta volontira.
Lina Blagaić, ambasadorica volontiranja, učenica splitske Prve gimnazije i novinarke Ines Martinek i Lucija Vukoić
Otkad volontiraš i tko te motivirao na volontiranje?
Lina: Počela sam u u drugom ili trećem razredu osnovne. Tada ustvari još nisam bila svjesna što je to volontiranje, ali u školi je postojao volonterski klub kao izvannastavna aktivnost. Tada je bilo cool ići na izvannastavne aktivnosti i ostajati poslije nastave. Poticali su me roditelji, učitelji, ali najviše tadašnja pedagoginja.
Ivan: Volontiram već 10 – 11 godina od trećeg ili četvrtog razreda. Najviše sam sebe motiviram jer volim biti aktivan i stalno se nečim baviti. Mislim da sam prvi puta volontirao s kolegama iz razreda na štandu Udruge Most.
Što za tebe znači volontiranje?
Ivan Gudelj, ambasador volontriranja, student medicine
Lina: To je za mene sreća i nešto što me ispunjava. Sjećam se kad sam nakon korone krenula u srednju školu. Išla sam u školu vraćala se učila i osjećala sam da mi dan nije ispunjen. Onda sam se opet započela s volontiranjem i otad sam opet ona Lina kojoj je volontiranje sastavni dio života.
Ivan: Željenje, a ne moranje jer mi volontiramo iz svog srca. To je nešto što je meni drago, što me ispunjava pomaže mi da se izgradim i da vidim kakav je svijet oko mene.
Volontiraš li stalno preko iste udruge i koje si sve poslove obavljao/obavljala tijekom volontiranja?
Lina: Od kako sam u srednjoj školi volontiram u splitskoj udruzi DYXY. To je udruga koja se bavi pomaganjem učenicima s problemima u čitanju, pisanju i učenju. Dolazim dva, tri puta tjedno, ovisno o školskim obavezama. Po potrebi volontiram i u školi na Šolti, kad im treba neka pomoć. Zadnji puta sam im pomagala kad su vodili učenike na izlet u Zadar. Dok sam bila član školskog volonterskog kluba dosta smo radili sa starijima. Npr. mi smo na radionicama njih učili kako s mobitelima, a oni nas plesti.
Ivan: Uključen sam u rad više udruga. Upravo sad se vraćam s jednog volontiranja koje obavljam za međunarodnu udrugu studenata medicine. Kolegica i ja išli smo u jednu srednju školu držati predavanje o HPV-u.
Lina Blagaić, ambasadorica volontiranja – fotografije s volontiranja
Lina je volontirati išla i neposredno nakon proslave svog 18. rođendana, spavala je nakon povratka s volontiranja
Koji volonterski posao ti se najviše svidio i zašto?
Lina: Volim biti s djecom i pomagati im u svladavanju čitanja i u učenju. I djeca si međusobno pomažu, oni stariji mlađima i to je kao u nekoj obitelji kad sam s njima, ali i djeca i ja jako volimo kad idemo na terapijsko jahanje u jedno selo u blizini Splita. Naime, naša udruga ima konje za terapijsko jahanje i djeca obožavaju ići tamo, a i ja. Ta nas druženja na otvorenom još više povezuju.
Ivan: Sviđa mi se ovo što sad radim kad predajemo srednjoškolcima i tako širimo javno zdravstvenu kulturu, ali volim i drugačije aktivnosti. Posebno one kad pomažem ljudima s margina društva. Ljudima koji razmišljaju kako će preživjeti dan. To su mi najdraža volontiranja, iz njih izađeš kao bolja osoba. Npr. pomagao sam na pakiranju i raspodjeli humanitarne pomoći ljudima u socijalnoj potrebi i u doba korone. Znao sam s tim ljudima i popričati kad bismo im uručivali pomoć i tako sam saznao puno toga o životu.
Možeš li nam ispričati neku zgodu s nekog od tvojih volontiranja?
Lina: Nedavno sam slavila 18. rođendan i svi moji prijatelji došli su k meni na Šoltu. Bilo je to u petak, ali već u subotu u 7 sati ujutro moja Udruga je u sklopu aktivnosti 72 dana bez kompromisa išla na Žrnovnicu. S njima sam išla i ja. Odlučila sam tako prije rođendana i nije mi bilo teško preskočiti to spavanje, spavala sam nakon povratka s volontiranja.
Ivan: Kolegica i ja smo prošli tjedan pogriješili školu u kojoj smo trebali držati predavanje. Škole su jedna do druge, a mi smo ušli u razred koji je tad imao ispit, dok su nas u drugoj školi čekali da im održimo predavanje.
Što za tebe znači ova titula ambasadora volontiranja?
Lina: Ponosna sam što smo Ivan i ja dobili ovo priznanje. Mislim da je završilo u dobrim rukama. On je na fakultetu, a ja u srednjoj školi gdje je veliki broj mladih koje možemo poticati na volontiranje.
Ivan: To je kruna našeg desetogodišnjeg volonterskog rada i lijepa zahvala za ono što smo radili do sada.
Ima li u tvojoj sredini školi/fakultetu dosta volontera?
Lina: Nema dovoljno i željela bih da Ivan i ja uspijemo zainteresirati što više mladih za volontiranje.
Ivan: Poražavajuće je da je prije korone volontiralo 11 posto ljudi, a sada samo 7 posto. Malo naših vršnjaka volontira, trebalo bi nas biti više.
Jesi li ti osobno nekog potaknula/potaknuo da postane volonter?
Lina: Neke moje prijateljice su počele volontirati u Udruzi DYXY, gdje i ja volontiram. Možda nekad ispadnem i dosadna s tom mojom agitacijom, ali ja sam se preporodila kad sam krenula ponovo volontirati i voljela bih da i drugi dožive takvo iskustvo.
Ivan: Da, jer ja ih često pozivam da idu sa mnom. Pogotovo sad na faksu, svi se nekako potičemo, držimo ta predavanja i provodimo javno zdravstvene aktivnosti po gradu.
Zašto bi mladima preporučila/preporučio da volontiraju.
Lina: Volontiranje pruža priliku mladima da steknu nove vještine, upoznaju nove ljude, razvijaju empatiju i solidarnost prema drugima i pridonesu pozitivnim promjenama u zajednici. Meni je upravo iskustvo volontiranje pomoglo otkriti neke moje interese i zato sad razmišljam o upisivanju studija logopedije ili socijalnog rada. Volontiranje je i odličan način za razvijanje samopouzdanja i rekla bih da unosi osjećaj svrhe u našim mladim životima.
Ivan: Volontiranje nam pomaže i da gradimo sebe kao osobe. Kroz volontiranje svi postajemo jedno veliko srce koje će u svakom trenutku na kugli zemaljskoj biti u prilici pomoći onima koji pomoć trebaju, a zauzvrat se volonteri osjećaju sretnim i ispunjenim. Pozivam vas da se uključite, vremena se uvijek nađe ukoliko se želi. /Ines Martinek 7. a; Lucija Vukoić 8.a; foto: privatna arhiva Line Blagaić/
