Društvene mreže i igranje igara na mobitelima oduzimaju puno vremena djeci i često su uzročnici različitih problema. Našu „Glavnu temu” zato smo odlučili posvetiti učenicima koji u svoje slobodno vrijeme nisu okupirani isključivo mobitelima. Planiramo predstaviti i neke zanimljive hobije kojima se bave i naši učitelji.

On je sportski ribolovac i pridržava se pravila „uhvati pa pusti“

S tatom je u ribolov naš sedmaš Alen Burdić povremeno išao od svoje treće godine, a od četvrtog razreda počeo se aktivno baviti sportskim ribolovom. U međuvremenu je nadmašio tatu jer je uspio uloviti amura od čak 12,5 kg, dok je najveći tatin amur imao 8 kg.

– Tog amura ulovio sam u kategoriji udica na plovak 2023. godine na natjecanju na jezeru UHB Korenovo kod Bjelovara i dobio medalju za prvo mjesto – rekao nam je Alen. Medalju čuva zajedno s još pet pehara koje je osvojio na ribičkim natjecanjima.

Naredno natjecanje na koje se prijavio bit će uoči Uskrsa na jezeru Zlatna ribica u Špirancu. Od prošle godine rjeđe ide na natjecanja jer mu se tata zaposlio u Njemačkoj. To mu nedostaje jer voli natjecanja, ali uživa i u ribolovu s prijateljima na obližnjoj Ravenskoj Kapeli.

Ima sedam štapova, ali najdraži dio opreme mu je podmetač

Ljeti, kada ima vremena, s prijateljem Franom Birtom na jezeru zna provesti po cijeli dan jer obojica vole ribolov. No, i kad nije na natjecanju, Alen ribu ulovi pa je pusti, baš kao što se to čini na natjecanjima.

– Ja ne jedem ribu i držim se pravila sportskog ribolova „uhvati pa pusti“. Ribu vraćam u jezero nakon fotografiranja, ali prije nego što je vratim, mjesto na kojem se zakačila na udicu našpricam specijalnim antiseptičkim sredstvom kako se ne bi inficirala – ispričao nam je Alen, pohvalivši se brojnom ribičkom opremom koju posjeduje.

Ima čak sedam različitih štapova. Najbolji su mu oni marke Champion, ali najdraži dio ribolovne opreme mu je podmetač. Objasnio nam je da je to velika, duboka mreža s dugom drškom kojom se riba zahvati prilikom izvlačenja kako je ribolovac ne bi ozlijedio.

– Taj dio opreme mi je najdraži jer kad ga koristiš, znaš da si uhvatio ribu – kaže Alen, dometnuvši da među opremom ima i šator za tri osobe. Tata i on jednom su ga koristili i u noćnom ribolovu, ali ugodnu noć na jezeru pokvarili su im mnogobrojni komarci.

Ribolov ga uči strpljivosti

U razgovoru nam je otkrio i nekoliko ribičkih savjeta za dobar ulov. Prema njegovu iskustvu, najbolji mamac za ribe je kukuruz s mirisom vanilije, a dobri su mamci i crvi i gliste. Crve kupuje, a gliste sam lovi. Naučio je pripremiti i prihranu za ribe.

– Prije pecanja dobro je tri do četiri dana ići hraniti ribu. To se zove stvaranje hranilišta – stručno nam je objasnio. Dodao je da prihranu spravlja od kupljene smjese, kuhane konoplje i kukuruza. Ribu se može prihranjivati i boilama, a to su, kako nam je objasnio, kuglice od smjese različitih okusa i mirisa koje se mogu staviti i na „dlaku“ udice.

Alen nam je ispričao i da više voli pecati ljeti jer je tada riba aktivnija, dok se zimi više skriva na dnu. Kazao nam je i da mu je omiljeno pecanje „na dubinu“ jer riba tamo bolje grize. No, za takvu vrstu pecanja treba znati dobro zabacivati i potrebno je više opreme nego prije, kad je kao mlađi pecao na plovak.

Na kraju smo ga pitali zašto je odabrao baš ribolov za svoj hobi.

– Odlasci s tatom na pecanje bili su poticaj, a s vremenom sam otkrio da me pecanje opušta. U ribolovu sam ljut jedino kad mi se riba otkači s udice. To se događa kad je udica loše zavezana, ali sad mi se to sve rjeđe događa jer sam savladao tehniku vezanja. Ribolov me uči strpljivosti, a odgovara mi i društvo, osim kad dođe neka dosadna ekipa – kazao nam je Alen.

Mladim ribolovcima je poručio da se pridržavaju ribičkih pravila i da uvijek očiste mjesto na kojem su pecali kako ne bi nagrdili prirodu. /Julija Siladi, 7. a; foto: A. B./

Dva prijatelja ističu da su igrajući nogomet puno naučili o važnosti timske suradnje

U 6. b razredu nogomet trenira čak sedam dječaka, a najduži staž među njima u križevačkom nogometnom klubu „Radnik” imaju David Orehovački i Leo Filipašić. David u „Radniku” trenira od prvog razreda, a Leo od drugog. Obojicu se često može vidjeti na školskom igralištu gdje naši učenici skoro svaki dan prije škole, čak i po lošem vremenu, igraju nogomet.

Oni se natječu za ekipu U13 Središte Sjever i obojica zabijaju golove. Davidova pozicija je lijevo krilo, a Leo je vezni igrač. – Lijevo krilo je pozicija koja se nalazi u zadnjoj trećini terena i toj je poziciji najvažniji zadatak napadati kazneni prostor, utrčavati obrani iza leđa i završavati akcije. Zadatak veznog igrača je biti na sredini terena. On povezuje obranu i napad i organizira igru pa nema toliko prilike pucati na gol – objasnili su David i Leo, obrazlažući zašto David češće zabija golove. On je u ovoj sezoni u 23 nastupa zabio sedam golova, a lani, dok je još igrao za U11, čak 23 gola u 40 nastupa. Leo je ove sezone postigao dva gola u 22 nastupa, a u prethodnoj sezoni u 37 nastupa postigao je 16 golova.

– Leo je dobar u dodavanju, u nabacivanju kornera i pucanju. David je dobar u pretrčavanju i driblinzima – tako dvojica prijatelja međusobno opisuju svoje nogometne vještine. Naglašavaju i kako je nogomet timski sport te da su trenirajući puno naučili o važnosti suradnje. Uče to svakodnevno na treninzima, utakmicama, ali i na pripremama. Ističu da im je najdraža priprema bila u siječnju ove godine kad su na „Šampion kupu” u Sarajevu upoznali puno vršnjaka nogometaša iz osam zemalja. Obojica se slažu da je Križevčanin Adam Tomašić trenutno najbolji nogometaš u njihovu timu.

Ne vole neprimjerena navijanja i pristrane suce

Dva prijatelja kažu da ih je treniranju nogometa privuklo to što su često s očevima igrali nogomet, ali i popularnost nogometne reprezentacije te gledanje nogometnih utakmica na televiziji. Luka Modrić je obojici najdraži hrvatski nogometaš, a Ronaldo im je najdraži među svjetskim nogometašima. Obojici je „Dinamo” najdraži hrvatski klub, ali ne slažu se oko inozemnih klubova. Davidu je najdraži Real Madrid, a Leu Manchester United.

Zahvalni su svojim roditeljima koji ih na treninge u Križevce voze tri puta tjedno. Iako su treninzi naporni, pogotovo onaj kondicijski dio, obojica im se vesele, posebno završnici treninga kad pucaju na gol. Od početka njihova upisa u klub trener im je Križevčanin Milan Mišir. – Trener nam je dobar i slušamo njegove savjete, a najdraže nam je kad pobijedimo pa nas nagradi pizzom i sokovima – kazali su nam David i Leo. Najradije igraju protiv ekipe iz Đurđevca. – Njih smo ove polusezone pobijedili s 4 – 2, a u prošloj s 12 – 1 – kazao je David.

Na utakmice putuju gotovo svaku subotu, a za ekipu iz varaždinskog Varteksa misle da su najbolji. Oni ih uvijek najviše izmore na utakmicama i od njih redovito gube. Ipak, porazi, ali ni povremene manje ozljede, nikad ih nisu naveli na pomisao da odustanu od nogometa. Međutim, smetaju im povremena neprimjerena navijanja roditelja u nekim gradovima, a također i kad su suci pristrani prilikom suđenja.

Obojica maštaju o tome da u budućnosti postanu igrači svojih omiljenih klubova Reala i Manchester Uniteda, a ukoliko se te maštarije i ne ispunu, ističu da će se uvijek s radošću sjećati dana provedenih u križevačkom „Radniku”. /David Ban, 6. b; foto: privatna arhiva D. O. i L. F./

U 6. b još četiri učenika trenira nogomet

Preostali nogometaši u 6. b su učenici Antonio, Bedoić, David Ban, Janko Trušček, Mario Franjčević i David Knezić. Antonio Bedoić i David Ban također treniraju u NK “Radnik” Križevci, a učenici Janko Trušček, Mario Franjčević i David Knezić treniraju u Svetom Petru Orehovcu u Sportskoj udruzi Prigorje.

Najviše učenika trenira nogomet

Anketa o sportskim aktivnostima koje treniraju učenici matične škole potvrdila je našu pretpostavku da se najviše učenika bavi nogometom. Anketu smo proveli u svim razredima naše matične škole koju pohađa 175 učenika i utvrdili da ukupno 70 učenika (40 %) trenira neki sport. Najviše učenika, njih 48 trenira nogomet. U nekom sportskom klubu nogomet trenira ukupno 29 dječaka, a ženski nogomet u Sportskoj udruzi Prigorje trenira 19 učenica. Ukoliko taj broj usporedimo s brojem učenika u matičnoj školi ispada da se 27% učenika bavi nogometom. 

Razred 6. a predvodi po broju učenika koji treniranju nogomet jer je u tom razredu ukupno 10 učenika (4 dječaka i 6 djevojčica) trenira nogomet.  Na drugom mjestu je 6. b gdje 9 učenika trenira nogomet (7 dječaka i 2 djevojčice), a na trećem je mjestu 8. b. U tom razredu nogomet trenira 8 učenika (6 dječaka i 2 djevojčice). Ostali sportovi nisu toliko zastupljeni kao nogomet.

Različite druge sportove trenira još 22 naša učenika, a među njima je više djevojčica, njih 14. Najviše djevojčica, njih pet, trenira rukomet, tenis treniraju tri djevojčice, dvije odbojku, a po jedna djevojčica trenira twirling, karate, MTV ples i mažoret sport.  Samo 8 dječaka bavi se nekim drugim sportom. Košarku trenira tri učenika, krav magu dva učenika, a rukomet, boks i taekwondo po jedan učenik. /Kim Kuntić; Lorena Benčec, 5. a/

Trening ritmike i plesa pohađala od treće godine

Od svoje treće godine Lorena Benčec, učenica 5. a, pohađala je ritmiku u Plesnom centru ritam u Križevcima, a već treću godinu u istom plesnom centru trenira MTV. Ova vrsta plesa još se naziva i komercijalni stil jer se razvijao usporedo s usponom glazbenih video spotova pa je i dobio naziv po televiziji poznatoj po video spotovima.

Kako nam je rekla Lorena, MTV je mješavina različitih stilova, a ponajviše ima elemente hip-hopa street danca i jazz dancea. Takav stil plesa u svojim spotovima koriste mnogi, a neki od poznatih našoj generaciji su Dua Lipa i Justin Timberlake. Ovaj plesni stil odlikuje sposobnost pomicanja samo jednog dijela tijela (npr. samo glava ili samo kukovi) dok je ostatak miran.

Treninge Lorena pohađa dva puta tjedno, a traju po sat vremena. – Manje mi se sviđa onaj uvodni dio sata kad radimo zagrijavanje, a najdraži dio sata mi je kad učimo elemente koreografije – rekla nam je Lorena. Lorena je bila na puno natjecanja, a sudjeluje kao dio grupe u juniorskoj kategoriji. Voli ići na natjecanja iako to zna biti zamorno zbog putovanja. Ispričala je da joj je posebno naporno bilo kad su jednom išli u Osijek pa je sve kasnilo i oni su umjesto u 18 sati, nastupali tek u 22.30, a kući su došli idući dan u 5 ujutro.

– Najčešće su natjecanja u Hrvatskoj i Sloveniji. Od početka ove školske godine bili smo u Brežicama, Novom Mestu, Zagrebu i Ptuju, a uskoro nas čeka i natjecanje u Križevcima – kazala je Lorena.  Za natjecanje u Križevcima pripremaju koreografiju Keep Watching. Koreografije osmišljava njihov trener Josip Kolić, a u ovoj imamo uloge članova bandi, šefice i suca. Njihove koreografije uvijek su zahtjevne. Ne fokusiraju se samo na korake već je važan tekst pjesme, a kroz izvedbu, pa čak i izraz lica, moraju  prenijeti energiju pjesme.

Neki članovi imaju i samostalne nastupe, a Loreni je uzor kolegica iz kluba Iva Sokač, koja nastupa i u pojedinačnim kategorijama te je osvojila brojne nagrade.  Na treninge rado ide i zbog dobrog društva. Sa svojim kolegicama dobro se slaže, a ponekad zajedno smisle kako nasmijati trenera. Rado se sjeća jednog treninga kad su se skrivale, a trener ih je morao tražiti.

-Dobro društvo, natjecanja, putovanja  te zanimljive plesne koreografije motiviraju me da nastavim s treniranjem i nadam se da će moje oduševljenje plesom potrajati – kazala nam je Lorena. /Kim Kuntić, 5. a; foto: privatna arhiva L. B./

Društvene mreže i igranje igara na mobitelima oduzimaju puno vremena djeci i često su uzročnici različitih problema. Našu “Glavnu temu” zato smo odlučili posvetiti učenicima koji u svoje slobodno vrijeme nisu okupirani isključivo mobitelima. Planiramo predstaviti i neke zanimljive hobije kojima se bave i naši učitelji.

Upravo radi torbu za plažu

Društvene mreže i igranje igara na mobitelima oduzimaju puno vremena djeci i često su uzročnici različitih problema. Našu “Glavnu temu” zato smo odlučili posvetiti učenicima koji u svoje slobodno vrijeme nisu okupirani isključivo mobitelima. Planiramo predstaviti i neke zanimljive hobije kojima se bave i naši učitelji.

Hana Blagaj iz 3. razreda PŠ Fodrovec, u posljednje vrijeme bavi se heklanjem, ručnim radom koji je nekad bio vrlo popularan. Kako heklati naučila je od svoje rođakinje Valentine Kozumplik. Bilo je to prije godine dana kad je rođakinja nešto heklala. Hani se to činilo zanimljivo pa je zamolila rođakinju da je poduči osnovama heklanja. Otad Hana povremeno hekla, a nabavila je i nekoliko različitih heklarica.

Kupila je i trakice za heklanje jer zasad joj je heklanje trakicama jednostavnije nego ono tankim koncem. – U heklanju koncem još se nisam okušala. Moj prvi rad bio je bijeli borić, a poslije sam ih napravila još nekoliko. Sve sam ih radila od pamučnih trakica. Trenutno radim torbicu za plažu od ljubičastih trakica. Do sada sam napravila dva dijela, a imam još dosta posla – rekla nam je Hana.

Od nje smo doznali i da se heklanjem mogu izraditi različiti odjevni predmeti, stolnjaci, tabletići, a i mnoštvo različitih ukrasnih predmeta. – Oni koji imaju vješte ruke i dobre ideje mogu napraviti što god žele. Kad heklam ja ne mislim na ništa drugo i heklanje me baš opušta pa bih ga preporučila svima koji vole svoju kreativnost izražavati vlastitim rukama – rekla nam je Hana. Spomenula je da joj se sviđa i našivavanje. U našivavanju se okušala u Zlataru prilikom posjete sestrični. Ona ju je povela na radionicu na kojoj su zajedno učile tehniku našivavanja. /Lorena Benčec, 5. a; foto: A. B./

Nastupala je na državnim i svjetskim prvenstvima

Društvene mreže i igranje igara na mobitelima oduzimaju puno vremena djeci i često su uzročnici različitih problema. Našu “Glavnu temu” zato smo odlučili posvetiti učenicima koji u svoje slobodno vrijeme nisu okupirani isključivo mobitelima. Planiramo predstaviti i neke zanimljive hobije kojima se bave i naši učitelji.

Naša učenica Julija Siladi (7. a) obožava ples, ali ju je ples odveo u sličnu aktivnost punu dinamike. Aktivnost kojom se ona bavi još od prvog razreda je mažoret sport. – Od malena sam pred svojim ukućanima plesala pa me je mama u prvom razredu upisala u Križevačke mažoretkinje – rekla nam je Julija. Mamin poticaj bio je dobar potez jer Julija već sedmu godinu uživa u društvu svojih prijateljica mažoretkinja. Zajedno s njima veseli se odijevati u različite kostime u kojima nastupaju. – Imamo puno kostima, mislim desetak različitih koje odijevamo ovisno o vrsti koreografije. Meni se najviše sviđa jedan crni sa zelenim cirkonima i volančićima – kazala nam je Julija. No, nastupi i dinamičnost je ono što je ustvari privlači da redovito odlazi na treninge, a imaju ih čak tri puta tjedno. Treninzi su srijedom, petkom i subotom u prostorima Turističkog informativnog centra u Križevcima i traju dva, a ponekad i po tri sata i znaju biti vrlo naporni.

Julija baš ne voli onaj kondicijski dio treninga, a najdraži joj je onaj koreografski dio kad  ih trenerice Ema Antolić i Ivana Zanoški uče različite plesne i gimnastičke elemente. Osobito kad rade sa štapovima. Rad sa štapovima njena je najdraža kategorija, a pom-pon smatra najzahtjevnijom kategorijom, pogotovo kad ima solo nastup. Na naše pitanje je li se kad ozlijedila, rekla je da nije, ali je jednom bila blizu. Bilo je to kad su je izabrali za izvođenje dijela koreografije u kojem su je s ruke na ruku prenosili s  jednog na drugi kraj dvorane. U jednom trenutku nisu je dobro primile pa je završila na podu, ali nije se ozlijedila.

Kroz godine nastupanja, uspjela je savladati tremu. – Prije sam se bojala nastupa pogotvo kad je u publici bilo poznatih, no mnogobrojni nastupi pomogli su u jačanju samopouzdanja – istaknula je Julija, nabrajajući nam uspjehe Križevačkih mažoretkinja. Njih je doista bilo puno, a Juliji je najdraži nastup na Svjetskom kupu u talijanskom gradu Pistoia 2024. Tada su se u Križevce vratili s 9 svjetskih zlata u različitim kategorijama. Julija će taj Svjetski kup zapamtiti zato što je tada imala priliku posjetiti i obližnji grad Pisu gdje je vidjela čuveni kosi toranj. Putovanja su također ono što je privlači u ovom sportu. Najčešće nastupaju u Križevcima, ali ponekad nastupaju  u Koprivnici i Bjelovaru, a državna prvenstva su uglavnom u gradovima na moru.

Julija nam je ispričala da se posljednjih tjedana intenzivno pripremaju za nastup na Državnom prvenstvu koji će se 18. 4. održati u Svetom Martinu na Muri. Ona će tamo nastupiti i u kategoriji solo pom-pon pa treba marljivo vježbati. Veseli se i skorašnjoj izvedbi nekoliko koreografija na Križevačkom velikom spravišču. Nastup na toj manifestaciji joj je uvijek najdraži jer ima puno domaće publike. – Planiram i dalje biti članica Križevačkih mažoretkinje, a u budućnosti bih voljela postati i trenerica, a možda i mažoret sutkinja – rekla nam je Julija na kraju razgovora. /Kim Kuntić, 5. a; foto: privatna arhiva J.S.; S. L./

Od zarade kupio i harmoniku vrijednu 1300 eura

Društvene mreže i igranje igara na mobitelima oduzimaju puno vremena djeci i često su uzročnici različitih problema. Našu “Glavnu temu” zato smo odlučili posvetiti učenicima koji u svoje slobodno vrijeme nisu okupirani isključivo mobitelima. Planiramo predstaviti i neke zanimljive hobije kojima se bave i naši učitelji.

Naš sedmaš Martin Mikec od ranog djetinjstva voli pjevati. Prvu harmoniku dobio je s četiri godine, a u predškolski program Glazbene škole Alberta Štrige krenuo je sa šest godina. U predškoli je svirao ukulele. Zatim se kratko u prvom razredu okušao u violončelu i flauti, a na poticaj učitelja Dalibora Radičevića krenuo je na harmoniku i tu se pronašao. Sada je učenik 5. razreda u Glazbenoj. Učiteljica harmonika mu je Biljana Bastalac, a harmonika mu je najdraži predmet.

-Znam ponešto svirati i bubnjeve, ponekad zaigram i nogomet, ali to je tek hobi, a harmonika je gušt. Najviše volim svirati popularne pjesme, a najradije sviram pjesmu Miroslava Ilića „Pozdravi je pozdravi“ – rekao nam je Martin.

Razgovarajući s njim doznali smo da od svog sviranja već pomalo i zarađuje. – Prva svirka na kojoj sam za sviranje dobio novac, bila je na zabavi u Miholcu prije dvije godine. Sjećam se kao danas da sam tada zaradio 373 eura. Ljudi su mi novac stavljali na harmoniku i na čelo. Nisam tad razmišljao o dobivenom novcu jer se koncentriram i uživam u sviranju, ali kad sam završio bio sam baš ugodno iznenađen koliko sam novca dobio – prisjetio se Martin. Dometnuo je da je od tada imao već desetak nastupa po zabavama i rođendanima i da je prikupio oko 3000 eura. Dio novca je potrošio na poklone članovima svoje obitelji, ali od zarade je prije nekoliko mjeseci kupio i novu harmoniku koju je platio 1300 eura.

U Glazbenu ga najčešće vozi mama, a kad ona ne stigne uskaču i ostali članovi obitelji. Drago mu je što su njegovi roditelji ponosni na njegovo sviranje, a on je bio presretan nedavno na Kalniku na manifestaciji izbora najboljeg kuhara kotlovine. – Moj tata i brat su za kuhanje osvojili treće mjesto, ali zahvaljujući mom sviranju proglašeni smo najboljom ekipom. Bio sam baš ponosan kad su to rekli na mikrofon i pozvali me da još nešto zasviram  – kazao nam je Martin. Na pitanje o planovima vezanim uz glazbu rekao nam je da bi volio kupiti još jednu bolju harmoniku, a kasnije i svirati harmoniku u nekom glazbenom sastavu. /Kim Kuntić, 5. a; foto privatna arhiva M. M.; S. L./