Na nasilje nikad ne treba ostati ravnodušan i zato svaka čast našim učenicima koji su reagirali kad su uočili da je neki učenik iz njihova razreda zlostavljan
U prethodnom članku o provedenom istraživanju o vršnjačkom nasilju u našoj školi iznesen je podatak da je gotovo 50 posto (66 ispitanih) učenika doživjelo verbalno nasilje od strane vršnjaka. U istoj anketi postavljeno je i pitanje je li nas jedan vršnjak verbalno zlostavljao duže vrijeme. Takvo dugotrajno zlostavljanje od iste osobe doživjelo je 30 ispitanih učenika ili 44.8 posto onih koji su verbalno zlostavljanje doživjeli. No, na verbalno zlostavljanje nikome se nije požalilo čak 31,3 posto ispitanih, a zlostavljanje na internetu zatajilo je 32,3 posto učenika. Fizičko nasilje je zatajilo 9 učenika ili ukupno 22 posto onih kojima se desilo takvo nasilje.
Ipak vrijedno podijeliti s nekim problem i da je to pomoglo potvrdio je 21 ispitanik ili 67,7 posto onih koji su doživjeli nasilje na internetu. U sve tri vrste nasilja najviše ispitanih požalilo se roditeljima. Da nije dobro trpjeti već da treba podijeliti problem i zatražiti pomoć smatramo i mi jer dugotrajno trpljenje nasilja može za posljedicu imati različite fizičke i mentalne probleme.
U medijima smo imali prilike čitati da su posljedice vršnjačkog zlostavljanja putem interneta bila i samoubojstva. Da se takve pojave ne bi dešavale treba djelovati i podijeliti problem. Po našem mišljenju najbolje je problem podijeliti s roditeljima i učiteljima jer oni su ti koji imaju nam mogu dati vrijedan savjet, utješiti nas i ukoliko je potrebno potražiti pomoć institucija.
Neki povrijeđeni nažalost nisu spremni podijeliti svoj problem, ali zato mogu reagirati oni koji uoče da netko vrši nasilje nad nekim njihovim prijateljem ili poznanikom. Na nasilje nikad ne treba ostati indiferentan. Zato svaka čast onim našim kolegama koji su u našoj anketi potvrdili da su reagirali kad su uočili da je učenik iz njihovog razreda bio zlostavljan. Takvih je učenika bilo 28 ili (51,9 posto ispitanih koju su u svom razredu uočili dugotrajnije verbalno zlostavljanje nekog učenika). Oni nam trebaju biti uzor i svi bi se trebali povesti za njihovim primjerom jer samo ako nećemo okretati oči pred nasiljem bit će nam bolje u našoj školi, ali i svakoj drugoj zajednici. /Lucija Vukoić, 8. a/
Istraživanje vršnjačkog nasilja u Zagrebu
Nedavno je provedeno Istraživanje vršnjačkog nasilja u Zagrebu. Rezultati su u medijima objavljeni 29. 11. 2023. Podaci o fizičkom nasilju gotovo razlikuju se za samo nekoliko postotaka. Provjerite!
Da su i sami fizički nasrnuli na vršnjake potvrdilo je 25 posto učenika
Gotovo 50 posto učenika (66 ispitanika) doživjelo je verbalno, a njih 29,3 posto (41 ispitanik) i fizičko zlostavljanje od strane svojih vršnjaka. Većina slučajeva fizičkog zlostavljanja, 65,9 posto, desila se u razdoblju od 5 – 8 razreda. U anketi provedenoj 14. i 15. 11. putem obrasca Google Forms sudjelovalo je ukupno 140 naših učenika predmetne nastave. Na provođenje ove ankete o vršnjačkom nasilju potaknula nas je pripovijetka The Canterville Ghost, slavnog književnika Oscara Wildea. Tu smo pripovijetku na engleskom jeziku čitale za međunarodni eTwinning projekt Book Pals (Prijatelji knjiga). Jedna od tema te knjige je i nasilje te smo zato odlučili istražiti koliko vršnjačkog nasilja ima u našoj školi.
Da nasilje na internetu ima značajnije posljedice za djecu smatra gotovo 60 posto učenika
Naše vršnjake pitali smo i o zlostavljanju na internetu. Prema njihovim iskazima tog je nasilja nešto manje nego onog u stvarnom životu. Da je doživjelo nasilje na internetu izjasnilo se 22,1 posto ispitanih (31 učenik), a više od polovice onih koji su ga doživjeli (17 učenika), nisu samo jednom bili povrijeđeni, već su nekoliko puta primili povređujuće poruke na internetu. Da nasilje na internetu ima značajnije posljedice na djecu, odnosno da više „boli“, nego ono koje se desi u stvarnosti, smatra većina naših učenika. To je mišljenje 60 posto ispitanih (84 učenika).
Naše smo kolege pitali i razlog zbog kojeg su ih vršnjaci napadali fizički. Njih 39 posto (16 učenika) tvrdi da im nije jasno zašto ih je vršnjak fizički napao, a 29,3 (12 učenika) izjasnilo se da ih je fizički zlostavljao učenik koji ima problema s ponašanjem te je zlostavljao i druge. Na trećem mjestu su oni koji su ustvrdili da je do fizičkog zlostavljanja došlo nakon svađe. Njih je bilo bilo 24,4 posto (10 učenika).
Verbalne uvrede najčešće su zbog fizičkog izgleda
U anketi smo naše kolege pitali i jesu li oni sami nekad fizički nasrnuli na vršnjake. Da su to učinili potvrdilo je 25 posto ispitanih (35 učenika). Razlozi zbog kojeg su napali vršnjaka su vrlo različiti, a 22,9 posto (8 učenika) izjasnilo se da su to učinili jer su im vršnjaci vrijeđali roditelje, braću ili rodbinu, dok je njih 20 posto (7 učenika) za fizičkim nasiljem posegnulo jer je vršnjak vrijeđao njihov izgled.
Isto pitanje postavili smo i onima koje su vršnjaci vrijeđali na internetu. Oni su najviše uvreda dobili zbog fizičkog izgleda. Zbog fizičkog izgleda učenici su primili i najviše verbalnih uvreda u stvarnom životu. Njih 20,9 posto (14 učenika) izjasnilo se da ih je neki vršnjak vrijeđao zbog njihovog fizičkog izgleda. Zbog simpatija je uvrede primilo 11,9 posto (8) učenika, a vrijeđanja je bilo i zbog ocjena, odjeće, načina govora i aktivnosti kojima se bave. Anketa je pokazala da se verbalno nasilje najčešće odvija na hodniku i zahodima (32,8 posto), zatim slijedi nasilje u autobusu (20,9 posto), a 16,4 posto slučajeva verbalnog nasilja odvija se u razredu.
Ilustracija – Izvor: Freepik
Loš je osjećaj i kad se osjećaš isključeno iz aktivnosti svojih vršnjaka, zato smo u našoj anketi postavili pitanje učenicima jesu li ikad bili isključeni iz igre ili iz grupa na društvenim mrežama. Da i toga ima dosta u našoj školi vidljivo je iz odgovora 48 učenika (34,3 posto ispitanih), koji su potvrdili da su ih vršnjaci isključivali iz igre ili iz grupa na društvenim mrežama.
U narednom članku bit će riječi o još nekim važnim pitanjima koja su postavljena u anketi. Jedno od njih je i jesu li se kome požalili nakon što im se desio neki oblik zlostavljanja. /Nika Šantić, 8. a/
Zahvaljujući odvažnosti i uspjesima na studiju već je osigurala i stalan posao
Naša bivša učenica Mihaela Galaš, sad je apsolventica Grafičkog fakulteta i već je pronašla dobar posao. Uspješna je studentica i dobitnica Rektorove nagrade. Ova važna nagrada, koju dobiva vrlo mali broj uspješnih studenata, bila je i povod za razgovor. Za njen smo uspjeh doduše doznali sa zakašnjenjem, ali za priče o uspjesima bivših učenika nikad nije kasno.
Nedavno smo doznali da si dobila Rektorovu nagradu. Možeš li nam reći kakvo je to nagrada i kome se dodjeljuje?
Rektorovu nagradu dodjeljuje rektor sveučilišta za najbolje radove za radove iz znanstvenog ili stručnog te umjetničkog područja, a cilj je da studente potakne na rad i stvaralaštvo. Dodjeljuje se jednom godišnje. Ja sam je dobila još kao studentica preddiplomskog studija 2021.
Rektorovu nagradu dobila si u kategoriji Nagrada za društveno koristan rad u akademskoj i široj zajednici, područje Biomedicina i zdravstvo. Možeš li nam reći s kim si sve surađivala i što ste radili.
Kolegica i ja surađivale smo studentima FER-a (Fakultet elektronike i računarstva) i Stomatološkog fakulteta. Radili smo aplikaciju koja promiče svijest kod djece o važnosti dentalne higijene (higijene zubi). Glavne funkcije naše aplikacije „Zubić“ su mjerenje vremena potrebnog za temeljito pranje zuba te praćenje i evidencija odlazaka zubaru. Za uspjehe slijede nagrade, a to su bedževi ili medalje. Unutar aplikacije (trenutno samo one na IOS platformi) imamo i kutak za roditelje u kojem su savjeti vezani uz dentalnu higijenu dječjih zubi. Mi s Grafičkog fakulteta trebale smo napraviti dizajn aplikacije. Zadatak nam je bio i da ta aplikacija bude što privlačnija djeci pa smo npr. morale istraživati i koje su boje i oblici djeci privlačniji.
Mehaela Galaš, na izložbi Kontra
Kako je bilo surađivati sa studentima drugih fakulteta i kako je uopće došlo do te suradnje? Tko je inicirao projekt?
Ekipa je bila sjajna. Kroz projektni rad uči se surađivati, a to je jako važno kasnije za posao. Tim je jako bitan. Važno je da svi zapnu i odrade svoj dio posla da bi se zadatak odradio uspješno. Projekt su inicirale studentice sa Stomatološkog fakulteta. One su članice udruge „Zubić“ na fakultetu. Cilj te udruge je poučavanje djece dentalnoj higijeni pa članovi udruge odlaze u škole i vrtiće širom Hrvatske i rade s djecom.
Jesi li se poslije te nagrade uključila u neki drugi projekt?
Oove i prošle godine sam sudjelovala na dvije izložbe vezane uz predmet holografija koji sam imala na fakultetu. Izložbu smo radili zajedno s profesorom Vladimirom Cviljušcem. Radila sam svašta od nabave materijala do samih holograma (trodimenzionalne slike dobivene primjenom laserske svjetlosti). Za drugu izložbu koja je nazvana „Kontra“ radila sam rad na temu feminizma i prikazala sam kako ženu vidi društvo, a što ona želi biti.
Navodno si se ti sasvim slučajno upisala na Grafički fakultet, ali vrlo brzo si shvatila da si napravila dobar odabir. Što je to zanimljivo na ovom fakultetu, što pruža studentima?
Da bilo je to nagla odluka, slučajno sam upisala taj fakultet i ta mi je odluka promijenila život. Grafički fakultet pruža puno raznolikosti. Radili smo igrice, plakate, tisak, logotipe, programiranje. Učili smo o strojevima. Imala sam fiziku, kemiju, matematiku. Sve to omogućava razvijanje na različitim područjima, a vrlo je važno istaknuti da na fakultetu radi puno odličnih profesora, pravih profesionalaca koji su ujedno i tople osobe, dobri ljudi.
Imaš li uz fakultet vremena i za neke druge aktivnosti? Jesi li možda već negdje i radila kao student?
Uvijek sam se trudila nešto raditi kako bih roditeljima olakšala financijski teret. Promijenila sam puno poslova. Radila sam i u Mc Donaldsu, a volontirala sam kao animator u župi i u studentskoj udruzi Best. U studentskoj udruzi radila sam na organizaciji različitih događanja. Preporučam uključivanje u rad studentskih udruga jer se kroz rad u udrugama može puno toga naučiti. Meni su svi ti poslovi pomogli u stjecanju vrlo različitih iskustava. Puno sam kroz njih naučila i o ljudima, izgradili su me kao osobu i proširili mi vidike.
Koliko ti je još ostalo do završetka fakulteta i što planiraš dalje? Znaš li već što bi željela raditi?
Sad sam apsolvent. Sve ispite sam dala i veći dio diplomskog je pripremljen, a već i radim. Dobila sam posao u IT tvrtki Aras Digital i to na neobičan način. Naime, putem Instagrama javila sam se toj tvrtki jer mi se sviđao njihov rad. Napisala sam im i kako bih jednog dana voljela raditi kod njih te sam im poslala svoj životopis. Oni tada nisu nikog tražila, ali su me pozvali na razgovor i ponudili mi probni rad od 3 mjeseca, a nakon toga su me primili za stalno. Sada još radim na studentski ugovor do diplome.
Ima li možda još nekog iz našeg kraja na Grafičkom fakultetu?
Na godini sam bila s kolegom iz gimnazije, no oboje smo iznenadili kad smo se sreli na fakultetu. Ima još i jedna djevojka iz Gornje Rijeke.
Živiš li u studentskom domu? Kako je to živjeti u domu?
Cijelo vrijeme studiranja živim u studentskom domu i za mene je to pravi studentski život. Jest da dijeliš sobu i kupaonicu, ali imaš jako puno mogućnosti druženja, puno prijatelja. Meni je studentski dom postao moj dom u Zagrebu i baš sam zbog tog načina života u domu odlučila produžiti studiranje kroz ovu apsolventsku godinu. Život u domu je i puno jeftiniji te bih svima preporučila ukoliko imaju uvjete za dom da radije odaberu život u domu, a ne u stanu. Jedan od uvjeta za dom su i dobre ocjene pa se valja potruditi.
Po čemu se najviše sjećaš osnovne škole?
Nemam loših sjećanja na osnovnu školu, a prije ovog razgovora baš sam razmišljala o tome čega se sjećam. Sjetila sam se učitelja Kožara i njegovih priča o ratu i uzrečice „Razbili su nas ko bebe zvečku“. Sjetila sam se i učiteljice Brankice i razrednice Silvije, njihovih savjeta i preporuka kojima su nam nastojali usaditi neke životne vrijednosti.
Što bi preporučila našim osmašima kako da biraju u koju se srednju upisati nakon osnovne škole?
Ukoliko razmišljate o studiranju, a ne znate još što bi točno željeli gimnazija je odličan izbor jer vas dobro pripreme za maturu. Ukoliko već znate čime se želite baviti i ne razmišljate o studiranju onda je možda bolje izabrati strukovnu školu. Svima bih poručila i da budu hrabri i uporni jer samo se samo uz hrabrost i puno rada se može uspjeti. /Lucija Vukoić, 8. a, Lara Franjčević 5. b, Tina Višak5. b; foto: arhiva M. G./
Četvrtaši pisali i crtali nakon čitanja knjige “Eko Eko”
Da naš planet bude čišći i bolji za život ja mogu doprinjeti tako da ne bacam smeće u prirodu i da više koristim prijevozna sredstva koje ne zagađuju okoliš, npr. bicikl, romobil, skateboard…
Mogu pridonijeti i tako da odlažem otpad u odgovarajuću kantu i da pokupim smeće ako ga je netko ostavio u prirodi. Plastične vrećice mogu zamijeniti platnenim vrećicama. Umjesto plastičnih čaša mogu koristiti staklene čaše. Umjesto da koristim plastični pribor za jelo kad sam van kuće, ponijet ću svoj pribor za jelo. Mogu koristiti baterije koje se mogu ponovno napuniti. Mogu pridonijeti i tako da posadim novo drveće.
Četvrtaši su igrali i kviz o knjizi “Eko Eko” – pobijedila je Eleonora Črnek
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Mogu paziti da nepotrebno ne trošim energiju tako što ću ugasiti svjetlo kad izlazim iz prostorije. Oprano rublje se može staviti sušiti na zrak, a ne u sušilicu. Dobro je i ne otvarati prostoriju koja se grije. Svoj doprinos mogu dati i tako da isključim uređaj koji se ne koristi i da se služim električnim uređajima samo kad je to potrebno. /Leo Filipašić/
Rad Lea Filipašića jedan je od radova koje su učenici četvrtog razreda pripremili nakon što su u sklopu Erasmus+ projekta “Čitaj da ne ostaneš bez riječi” čitali knjigu “Eko Eko”. Ostali radovi dostupni su u STORYJUMPER knjizi, a rječnik nepoznatih pojmova u BOOKCREATOR knjizi. Rječnik je priredila učenica Veronika Višak.
Bio je baš lijep osjećaj vidjeti da nekog usrećuješ, a i mi smo se za vrijeme posjete mališanima vrtića Mali Petar, osjećale sretno. Bilo je to jučer kad smo ih posjetile kako bismo im čitale. Čitale smo im slikovnice “Hvala” i “Ispričavam se” te slikovnicu “Domaće životinje”.
Ines Martinek i Ivona Baričević čitale su vrtićancima
Dobro smo se osjećale jer su mališani pažljivo slušali što smo čitale, a na naša pitanja rado su odgovarali. Bili su baš otvoreni i nisu se sramili. Dobile smo dojam da smo ih nešto i naučile. U to kratko vrijeme tako su nam se svidjeli da bismo naš boravak najradije produžile na cijeli dan. Voljele bismo ih ponovno posjetiti i opet im čitati. /Ines Martinek, Ivona Barčičević, 7. a; foto: S. L./
Spisateljica je govorila o svojim djelima otkrivši nam da je pričanje priča sinu prije spavanja bilo ključno da se počne baviti književnošću za djecu
Nisam odlučila da ću postati pisac. Sve je išlo nekako postepeno – rekla je to Nada Mihaljević, autorica 8 romana za djecu i mlade, na književnom susretu održanom danas u školskoj knjižnici u sklopu Erasmus+ projekta “Čitaj da ne ostaneš bez riječi”. To je bio samo dio njenog odgovora na pitanje jedne učenice, a onda smo doznali da je to postepeno u početku značilo pisanje pjesmica u djetinjstvu. – Uslijedile su ljubavne pjesme kad je srce patilo u tinejdžerskim danima, onda neke kratke priče za odrasle. Preokret se desio kad sam počela pisati za svog sina. Naime, on nije volio priče s tužnim završetkom. Rastuživale su ga bajke s nesretnim završetkom i one strašne u kojima vuk završi u bunaru rasparanog trbuha. Onda sam shvatila da mi je lakše napisati neku potpuno drugu bajku nego smišljati neki sretniji kraj. Tako sam sinu počela pisati priče koje sam mu čitala prije spavanja. Kad je priče pročitao moj suprug jako su mu se svidjele i tad sam počela razmišljati o objavljivanju – rekla je Mihaljević.
U odgovoru na pitanje jesu li neka njena djela utemeljena na stvarnim događajima otkrila nam je da neka djela imaju autobiografske elemente, a i dešavaju se u mjestima koja su njoj dobro poznata. Često u njenom rodnom stubičkom kraju i sadašnjem mjestu stanovanja, Kraljevom vrhu. Njen sin Miroslav bio je junak nekih njenih priča koje mu je pričala prije spavanja. – No, kad je sin s 8 godina obolio od dijabetesa, onda mi se rodila ideja da bi možda i nekom drugom bilo poticajno poticajno čitati o nekom glavnom junaku koji drugačiji. Koji se suočava s teškoćama u životu s kakvima se ne suočavaju njegovi vršnjaci, a to dijete unatoč svemu ne posustaje i bavi se stvarima koje ga vesele. Smatrala sam da bi to moglo biti korisno za djecu koja se ne susreću s takvim posebnostima da nauče prihvatiti djecu koja su iz nekog razloga drugačija – kazala je književnica Mihaljević.
Književnica Nada Mihaljeviš u OŠ Sveti Petar Orehovec
U krimiću “Mondrian iz Lepe Vesi” junakinja je nogometašica Mija
No, nije samo Miroslav drugačiji lik u njenim knjigama jer kako je rekla, barem na neki blagi način nastoji se u svojim knjigama baviti predrasudama i stereotipima. Tako želi “uzdrmati” čitatelje da budu otvorenijeg pogleda i uče prihvaćati sve one koji su različiti na bilo koji način. U njenom romanu s elementima krimića, “Mondrian iz Lepe Vesi”, takav drugačiji lik je vatrena nogometašica, Mija. – Njenim likom pokušavam razobličiti mit da nogomet nije za djevojčice. Zašto ne bi bio, ako to voli i dobra je u tome, kao što neki dječak može biti u štrikanju – istaknula je književnica.
Vrlo zanimljivo pričala nam je i o svojim drugim djelima. Doznali smo da se u romanu “Putovanje u mjestu” bavi problemima djece rastavljenih roditelja, a u romanu “Anđeo plišanih igračaka” glavni je junak dječak koji ima elemente ADHD-a i autizma. Ona je i obožavateljica fantastika, a spomenula je da su njena djela s puno elemenata fantastike “Sumrak na vilinskim poljanama” i “Vrt plavog božura”. Rekla nam je i da većinu zapleta svojih djela smislila u šetnji šumom ili dok obrađuje svoj vrt.
Susret s našim učenicima završila je porukom zašto je važno čitati. – Knjige su prozor u novi svijet. S njima putujete, a one vam omogućuju da se uživite u neke druge likove i doživite iskustva koja u vašem životu nikad ne biste doživjeli. S druge strane niste ni svjesni koliko vam čitanje obogaćuje rječnik i mogućnost komunikacije s drugima. Knjige su najlakši način putovanja i obogaćivanja, zato uživajte u njima jer su vam dostupne – poručila je književnica Mihaljević. /Lucija Vukoić, 8.a; foto: Ivana Šiković/
Dva puta dobila nagradu “Grigor Vitez”
Za romane “Anđeo plišanih igračaka” i “Putovanje u mjestu” književnica Nada Mihaljević nagrađena je nagradom “Grigor Vitez”. Pisanje joj je hobi, a radi kao knjižničar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Naši učenici uče je na dodatnoj nastavi učiteljice Danijele Mikadi
Na dodatnoj nastavi hrvatskog jezika, učiteljica Danijela Mikadi učenike uči pisati glagoljicu. To je bio povod da istražimo kakvo je to pismo i zašto je važno za hrvatsku kulturu. Najviše informacija pronašli smo mrežnoj stranici Staroslavenskoga instituta čiji znanstvenici imaju misiju sustavno istraživati, popisivati i obrađivati hrvatske, staroslavenske glagoljske rukopise, natpise i tiskane knjige.
Tamo smo pronašli podatak da je utvrđeno da su glagoljicom Hrvati pisali već u 10./11. stoljeću te da je to najstarije slavensko pismo. Drugo je ćirilica, no u znanosti je prihvaćeno mišljenje da je glagoljica starija od ćirilice.
Važno je istaknuti i da se smatra da je glagoljica autorsko pismo kojeg je u 9. stoljeću osmislio Konstantin Filozof – sv. Ćiril, Grk iz Soluna, a ćirilica je nastala spontanim dugotrajnim prilagođivanjem grčkoga alfabeta. Pismo je dobilo ime glagoljica tek u 17. stoljeću i to prema hrvatskom glagolu glagoljati-govoriti, a ime glagoljica proširilo se tek u 19. stoljeću.
Postoje dvije vrste glagoljice: obla i uglata. Obla je najstarija i to je oblik pisma kakvog je osmislio Ćiril. Njome su napisani najstarije sačuvane slavenske knjige, a spomenici na obloj glagoljici potječu iz razdoblja od 9. – 12. stoljeća. Uglata glagoljica poznata je kao hrvatska glagoljica jer su se njome od 12. stoljeća nastavili služiti samo Hrvati prilagodivši je sebi. Podvrste glagoljice su poluustavna i kurzivna (brzopis) glagoljica. To su manje svečani oblici pisma nastali širenjem pismenosti u drugoj polovici 14. stoljeća i njima su se pisali pravni dokumenti, književni tekstovi i zbornici.
Pronašli smo i podatak da je na glagoljici tiskano 6 inkunabula (prvotisak, knjige tiskane do 1500. godine) je otisnuto i 6 inkunabula, od kojih je prva Misal po zakonu rimskoga dvora, tiskan 1483.
Zlatno doba hrvatske glagoljice 14. i 15. stoljeće
Glagoljica se u Hrvatskoj najviše upotrebljavala u 14. i 15. stoljeću te se to razdoblje zato naziva zlatno doba hrvatskog glagoljaštva. U drugoj polovici 19. stoljeća zabilježeno je da je 1893. na glagoljici je tiskan Rimski misal, no glagoljica se u 19. stoljeću prestaje aktivno upotrebljavati. Ipak ona u hrvatskoj kulturi živi i danas kao predmet znanstvenog istraživanja, u sklopu Hrvatskog jezika i glagoljaških skupina. Glagoljsko pismo je postalo simbol hrvatskog nacionalnog identiteta i često služi kao nadahnuće umjetnicima, npr. u dizajnu. Od 2014. umijeće čitanja i pisanja glagoljice proglašeno nematerijalnim kulturnim dobrom, a od 2019. Hrvatski sabor je 22. veljače proglasio za Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva.
Na mrežnoj stranici Staroslavenskog instituta mogu se pronaći i brojne obrazovne igre IGRE pomoću kojih se na zabavan način može naučiti glagoljica. /Ines Martinek, 7. a; foto: S. L./
Najstariji sačuvani hrvatski spomenici na glagoljici su iz 11. i 12. stoljeća
Najstariji sačuvani hrvatski spomenici na kojima je glagoljski natpis uklesan u kamen su iz 11. i 12. st. To us: Plominski natpis, Supetarski ulomak, Grdoselski ulomak, Valunska ploča, Krčki natpis, Bašćanska ploča. Glagoljica na tim spomenicima je prijelaznoga oblika iz oble prema uglatoj.
Mnogi ih nisu uočili, ali one čine okoliš naše škole ljepšim i urednijim. To novo, što baš ne uočavamo u našem školskom dvorištu i igralištu, su kante za otpatke. Više nisu plastične ili limene, već su načinjene od drvenih letvica i bolje se uklapaju u okoliš. Načinio ih je naš domar Marijan Kos.
Pogledajte njegove uratke kad prolazite školskim dvorištem ili igralištem i otpatke bacite u njih, a ne uokolo. /Ivona Baričević, 7. a; foto: B. D./
Od prijavljenih petaša najbolji rezultat postigla je Lucija Tremski, učenica 5.b, koja je u jednoj minuti pročitala 114 riječi ili 727 znakova bez ijedne greške. Ovaj rezultat Tremski je postigla jučer na natjecanju u brzini i točnosti čitanja organiziranom u školskoj knjižnici. U ovoj izuzetno važnoj vještini koja nam je svakodnevno potrebna, natjecali su se učenici četvrtog i petih razreda.
Među prijavljenim četvrtašima najbolji rezultat postigla je Eleonora Črnek. Ona pročitala 146 riječi ili 724 znaka, a imala je samo jednu pogrešku.
Lucija Tremski i učiteljica Dubravka KosEleonora Črnek i učiteljica Dubravka Kos
Na natjecanju je ukupno sudjelovalo 15 učenika, a 9 ih je bilo iz četvrtog razreda. Veliku čokoladu, nagradu za najbolji rezultat učenika svakog od prijavljenih razreda, dobila je i Julija Siladi, natjecateljica iz 5. a. Članice povjerenstva natjecanja bile su učiteljice: Dubravka Kos, Marina Golec i Blaženka Svoboda.
Natjecanje je jedna od aktivnosti Erasmus+ projekta “Čitaj da ne ostaneš bez riječi”, a uskoro će biti vidljivi rezultati drugih aktivnosti koje su nedavno započete. /Helena Širjan, 5. a, foto: S. L./
Učiteljica Dubravka Kos i Julija SiladiPovjerenstvo natjecanja u čitanju: Blaženka Svoboda, Dubravka Kos i Marina Golec
Za poklon dobili straničnike koje su izradili učenici trećeg i četvrtog razreda
Vrtićanci susjednog vrtića “Mali Petar” danas su posjetili našu školsku knjižnicu. U posjet knjižnici došlo je njih 13, predškolci iz grupe Leptirići, a povod je bio obilježavanje Međunarodnog dana školskih knjižnica. Leptiriće su sa školskom knjižnicom upoznale osmašice Barbara Dvečko i Lucija Srbljinović.
Tijekom susreta osmašice su Leptirićima čitale zagonetke iz slikovnice “Pogodi, pogodi” i pjesme iz slikovnice “Što ću biti kad odrastem”. Leptirići su bili dobri u odgonetanju zagonetki i vrijeme u njihovom društvu nam je proteklo kao tren. Na kraju druženja nagradili smo ih bombonima i čokoladicama, a njihovim roditeljima poslali smo publikaciju “Djeca i mediji”. Našim smo gostima poklonili i straničnike koje su za njih izradili učenici trećeg i četvrtog razreda. Na straničnicima su naši trećaši i četvrtaši pisali riječi vezane uz knjigu i knjižnice i to na engleskom i njemačkom jeziku.
Sličnih susreta s vrtićancima bit će i ubuduće jer je dogovorena trajnija suradnja, ali će se susreti uz čitanje priča ubuduće odvijati u prostorima vrtića. /Barbara Dvečko, 8.a; foto: S. L./
