Nakon čitanja romana “Zeleni pas” istraživali smo o životnom stilu kojeg nikom ne preporučujemo
Roman “Zeleni pas” kojeg smo nedavno čitali mi učenici 8. a, motivirao nas je na istraživanje o problemu ovisnosti o drogama. Naime, roman Nade Mihelčić govori o problemima u obitelji u kojoj se jedno dijete drogira. Situacija u prije sretnoj obitelji s četvero djece posve se promijenila nakon što se kćerka Vlatka počinje drogirati. U knjizi se autorica fokusira na odnose u obitelji ovisnika, a mi smo odlučili istražili kakva je situacija u Hrvatskoj i u svijetu i koje su to najopasnije i najčešće korištene droge.
Tu smo temu odlučili istražiti jer problem ovisnosti nije samo tema romana, već je to stvarni problem koji svakodnevno oduzima živote. O toj se temi, o takvom životnom stilu, treba govoriti i u našoj dobi jer eksperimentiranje s drogom upuštaju se vrlo mlade osobe, nesvjesne posljedica koje droga nosi.
Na mrežnoj stranici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) pronašli smo podatak da je u Hrvatskoj prosječna dob kad se počinje eksperimentirati s drogom 16 godina, a u prosjeku 29 godina ima osoba koja dolazi na liječenje od ovisnosti o drogama. U 2022. u Hrvatskoj se od ovisnosti o drogama liječilo 6078 osoba, a među njima bilo je 132 maloljetnika.
Macrovector – Izvor: Freepik
U Americi 2021. više od 60.000 ljudi umro od predoziranja fentanilom
Prema procjenama Europskog centra za praćenje droga i ovisnosti o drogama (EMCDDA) u Hrvatskoj je u 2022. bilo oko 150.000 osoba u dobi 15 do 64 godine koji su koristili kanabis, što je gotovo dvostruko više nego prije desetak godina. Ectasy je 2022. Uzimalo 18.000 osoba u dobi od 15 do 64 godine, a sve popularniji postaje kokain. EMCDDA procjenjuje da je lani u Hrvatskoj bilo oko 1,8 posto ili 27.000 ovisnika o toj drogi. Pronašli smo i podatak da je u 2020. umrlo 322 ovisnika, a njih 93 od predoziranja drogom. Najviše njih, čak 36 od predoziranja heroinom. Međutim našim smo istraživanjem otkrili i da heroin više nije najsmrtonosnija droga. Posljednjih godina to je postao fentanil. To je sintetička droga koja je 50 puta jača od heroina. U Hrvatskoj se zasad samo dvije smrti povezuju s tom opasnom drogom koju još nazivaju zombie droga. Međutim u Americi gdje je 2021. više od 100 000 ljudi umrlo od predoziranja drogom, više od čak 66% smrti povezano je s korištenjem fentanila.
Zbog svih ovih zastrašujućih podataka koje smo naveli mislimo da je dobro čitati knjige poput “Zelenog psa”, “Mi djeca s kolodvora ZOO” i sličnih jer one upozoravaju na to kakve strahote čekaju ne samo ovisnike nego i njihove obitelji. /Lucija Vukoić, 8. a/
Svijest o tom problemu jača, a važnu ulogu ima i UN-ov program REED+
Za eTwinning projekt „Book Pals“ jedan od naših zadataka je i čitanje popularno znanstvenih tekstova. Mi smo čitali publikaciju “Naša planet naša budućnost” koju je pripremila EU komisija. Ta publikacija sadrži mnoštvo podataka o klimatskim promjenama, a nas je inspirirala da u ovom članku objasnimo što je to deforestacija i zašto ima utjecaj na klimatske promjene.
Pojam deforestacija znači smanjivanje udjela šumskog pokrova. U spomenutoj publikaciji pronašli smo podatak da su požari i sječa šuma najčešći oblici deforestacije. Šume se najčešće sijeku kako bi se dobilo plodno tlo za uzgoj poljoprivrednih kultura. No, smanjenje površina pod šumom osim što za posljedicu ima smanjivanje bioraznolikosti doprinosi i povećanju koncentracije ugljikovog dioksida u atmosferi. Naime, šume imaju veliku sposobnost apsorpcije (upijanja) ugljičnog dioksida, plina koji je uz metan, dušikov oksid i vodenu paru zaslužan za stvaranje efekta staklenika.
Iz te smo publikacije doznali i da je efekt staklenika posljednjih desetljeća sve jači što utječe na povećanje temperature, a posljedica toga su značajne klimatske promjene. Još veće posljedice na promjene klime dešavaju se kad stanovništvo umjesto krčenja šuma odluči požarima ukloniti šumske površine jer požari stvaraju dodatne količine ugljikovog dioksida.
Ilustracija- deforestacija utječe i na bioraznolikost Izvor – Freepik by brgfx
No, posljednjih godina jača svijest o negativnim posljedicama deforestacije. Zato se poduzimaju različite aktivnosti kako bi se spriječila deforestacija. Jedan od značajnih je i program Ujedinjenih Naroda (UN) pod nazivom REDD+ (Smanjenje emisija od krčenja i degradacije šuma plus očuvanje). Taj program, kako piše u publikaciji “Naša planet naša budućnost” daje društvene i ekonomske poticaje zemljama u razvoju da štite i bolje upravljanju šumskim resursima. Kroz program REDD+ za zaštitu šuma u Aziji, Africi i Latinskoj Americi uloženo je više od milijardu eura u zaštitu šuma.
U idućem članku pisat ćemo o napretku koji je lani ostvaren u Brazilu gdje je značajno smanjeno krčenje Amazone, najveće prašume na svijetu. /Barbara Dvečko, 8. a/
Solarna elektrana na zgradi OŠ Sveti Petar Orehovec
Prvi podatci su ohrabrujući i pokazuju da bismo mogli biti energetski neovisni
Naravno sve će ovisiti o broju sunčanih sati tijekom godine, ali ovi prvi nagovještaji posebno vesele našeg ravnatelja Stjepana Lučkog. On na svom mobitelu ima aplikaciju koja pokazuje precizne podatke o dnevnoj proizvodnji struje. Prema ravnateljevim riječima ulaganje u solarnu elektranu moglo bi se isplatiti u roku od 6 – 7 godina, ukoliko elektrana nastavi proizvoditi električna energiju u dosad izmjerenim količinama.
Osim podataka o količini proizvedene električne energije spomenuta aplikacija pokazuje još nekoliko važnih podataka. Jedan od njih je i podatak o smanjenu emisije ugljičnog dioksida. Zahvaljujući količini električne energije proizvedene našom solarnom elektranom u ovih 7 dana smanjena je i emisija štetnog ugljičnog dioksida (CO2) za 595 kg. Dakle, kako to pokazuju podaci o smanjivanju emisije CO2, naša će solarna elektrana pozitivno utjecati i na kvalitetu zraka.
Osim naše škole solarne elektrane u posljednje dvije godine postavljene su još na desetak škola u Koprivničko-križevačkoj županiji zahvaljujući projektu kojeg financira Županija. U 2023. u financiranje solarnih elektrana na školskim objektima Županija je uložila oko 300 tisuća eura. /Gabrijel Kurpez, 8. a; foto: arhiv Koprivničko-križevačke županije/
Predavanja policije vrijedan su doprinos uvećanju znanja o ovoj problematici, ali izazova na internetu sve je više i s djecom treba često razgovarati kako se njime služiti
Većina petaša zna da Youtuber Baka Prase vozi najnoviji Mercedes BRABUS. Znaju i kakav je automobil vozio prije, kao i detalje o njegovim ljubavnim vezama. Znaju i puno toga o Simiju, Omču, Dex Rocku i mnogim drugim Youtuberima i TickTokerima čiji su sadržaji neprimjereni za djecu. Iskreno su to ispričali policijskom djelatniku Alenu Tarleu koji je u našoj školi u razdoblju od 8. – 18. siječnja održavao edukacije o sigurnosti na internetu za učenike svih razreda matične i područnih škole te roditelje.
Iskreno su odgovorili i na pitanja koje društvene mreže imaju, pa se tako moglo čuti da samo nekoliko učenika nema Snapchat iako i ta mreža ima dobno ograničenje od 13 godina. Otvoreno su pričali i o igricama koje igraju, a velik broj njih igra i one doista agresivne. Neki se nisu ustručavali djelatniku policije reći da najviše uživaju kad u igrici nekog ubiju. Jedan učenik se pohvalio da najviše voli igrati igricu u kojoj ubija policajce i prostitutke. Naveli su da na mobitelima provode i po više od 4 sata dnevno. No, kad ih je gospodin Tarle pitao koliko njih vodi računa o postavkama sigurnosti na društvenim mrežama, mali broj ruku bio je u zraku. Još manji broj ruku bio je u zraku na pitanje koliko je roditelja aktiviralo roditeljsku zaštitu na njihovim mobitelima. Svega dvoje-troje učenika u svakom razredu ima aktiviranu roditeljsku zaštitu koja između ostalog omogućava da mobitel ne mogu koristiti u određeno vrijeme.
Sve ovo što se moglo čuti u petim razredima iznosimo kako bismo naglasili da učenici vole razgovarati o svojim aktivnostima na internetu i da svi, i mi u školi, ali i roditelji trebamo što češće s njima razgovarati o tim temama jer to može pomoći u promjeni navika naših učenika i usmjeriti ih na biranje sadržaja na internetu. To smo naglašavali i na roditeljskim sastancima koje smo organizirali prošle školske godine. No, zbog sve učestalijih incidenata na internetu u koje su uključeni naši učenici ove smo godine odlučili da problematiku sigurnosti na internetu svim učenicima i roditeljima približe i djelatnici policije. Kako ipak svi roditelji nisu prisustvovali ovim roditeljskim sastancima, želimo i na ovaj način prenijeti najvažnije izrečene poruke.
Agresivne igrice podloga su za agresivno ponašanje
Na roditeljskim sastancima Tarle je istaknuo da igranje igara agresivnog sadržaja razvija nedostatak empatije kod učenika i toleranciju na agresivno ponašanje. Naglasio je i opasnost koja dolazi komuniciranjem s nepoznatim osobama kroz online igrice. Internetski predatori najčešće upravo putem igrica dolaze u doticaj s djecom. Prikazao je lakoću komuniciranja kroz igrice primjerom iz Amerike gdje su se svi dogovori za rušenje tornjeva u New Yorku dogovarali upravo preko online igrica, koje njihova moćna sigurnosna služba nije otkrila.
Govorio je i o dužini boravka na internetu i raznim društvenim mrežama te upozorio roditelje da moguća izloženost nasilju raste sukladno duljini boravka. Upoznao je roditelje s izazovima TikToka, koji su često po život opasni, i ne događaju se daleko od nas, već je to svakodnevica naših učenika.
Jedan od segmenta predavanja odnosio se na prihvaćanje nepoznatih osoba za prijatelje. Uspoređujući kako su roditelji dobro poučili svoju djecu kome smiju otvarati vrata svog doma, naglasio je da ih je također važno poučavati da nikako ne treba prihvaćati nepoznate osobe za prijatelje. Svaki zahtjev potrebno je provjeriti.
Pedofil iz našeg okruženja u svoju “mrežu ulovio” preko dvjesto djece
Naveo je i primjer pedofila iz našeg okruženja koji je u svoju mrežu ulovio preko dvjesto djece. Govorio je na koji način takve osobe stječu povjerenje djece te da to druženje ponekad traje i duže od godinu dana, dok dijete ne stekne potpuno povjerenje. Onda kreće traženje fotografija obnaženog sadržaja i ucjenjivanje djeteta podacima koje su sami otkrili. Djeca najčešće iz straha pošalju svoje fotografije i tada za njih počinje trauma koja može vrlo loše završiti ako nemaju nekoga kome se mogu s povjerenjem obratiti, a to bi prvenstveno trebali biti roditelji.
Dao je primjer pokušaja samoubojstva jedne učenice iz naše Županije, i mnoge druge, te naglasio da roditelji imaju primarnu i izrazito odgovornu ulogu u odgoju svoje djece po pitanju sigurnosti na internetu.
Predavanja koja smo opisivali vrijedan su doprinos uvećanju znanja učenika, učitelja i roditelja o problemu sigurnosti na internetu. Međutim, djeca su na internetu svakodnevno, a sadržaja i mogućih izazova sve je više te bi i roditelji i učitelji trebali nastaviti unaprjeđivati svoja znanja o ovim temama i s djecom o njima često razgovarati. /pedagoginja Gordana Ščetar: foto: G. Š.; S. L./
Plakat autora Borisa Ljubičića - upozorava na toleranciju i na vratima naše školske knjižnice
Osmaš Dino Sedlar nakon čitanja knjige „Oblak čvoraka“ istraživao je pojam tolerancija
Ružicu su vrijeđali jer je nosila veste koje joj je štrikala mama, Luciju zbog frizure, Sinišu zbog naočala i zato što nema oca. Nabrojeni su likovi iz knjige “Oblak čvoraka” autorice Ivane Šojat, ali djece koja trpe nasilje i izbacuju ih iz društva jako je puno i u stvarnosti. Razlog takvim situacijama uglavnom je netolerancija (nesnošljivost, netrpeljivost) prema onima koji su drugačiji. Evo što o problemu netolerancije kaže autorica knjige: ” Svi ljudi jednostavno ne mogu biti najbolji prijatelji. Ne zato što se moraju mrziti. Baš obratno. Ne mogu biti prijatelji zato što ne govore istim jezikom, nemaju iste vrijednosti. Svi bi se ljudi, međutim trebali uvažavati. Da svjetovi ne bi ratovali.”
Nakon čitanja ove knjige je sam izabrao zadatak napisati članak o toleranciji pa sam malo istražio što sve trebamo tolerirati, a što nikako ne smijemo tolerirati.
Izvor ilustracije: Freepik
Dakle, toleranti (snošljivi) bismo trebali biti prema svojstvima koji ljudi imaju od rođenja. To su npr. narodnost, vjerska pripadnost. Prema onima koje smo zadobili naslijeđem (izgled, neki tjelesni nedostaci). Također prema onima stečenim odgojem (npr. hranidbene navike) ili stečenim učenjem (neke navike, običaji, rituali), ukoliko te naivke ili običaji ne štete drugim ljudima ili ne umanjuju kvalitetu života drugih ljudi.
Ono što nikako ne smijemo tolerirati jest nasilje, kao fizičko, tako i psihičko. Tolerirati ne smijemo niti nikakve pojave i ljudska obilježja koja ugrožavaju druge ili im na bilo koji način štete. Npr. ne treba biti snošljiv prema onima koji šire mržnju ugnjetavaju i maltretiraju druge ljude ili im umanjuju njihovu kvalitetu življenja.
U spomenutoj knjizi u tu su skupinu spadali Sanda i njena ekipa koji su bili ti koji su maltretirali druge, a njihove žrtve dugo su trpjele nasilje dok napokon nisu osvijestile da se nasilje ne smije tolerirati. To je jedna od najvažnijih poruka ove knjige. I u našoj školi stalno nas upozoravaju da ne toleriramo nasilje, a uče nas i da cijenimo različitost i da budemo uključivi prema svima bez obzira na njihove razlike.
Ukoliko se budemo pridržavali poruka ove knjige i savjeta naših učitelja živjet ćemo u jednom boljem svijetu, u mirnijem i harmoničnijem društvu. /Dino Sedlar, 8. b/
Veronika Poljak, naša bivša učenica, sada odgojiteljica u dječjem vrtiću provodila je istraživanje o utjecaju mobitela i interneta na predškolce
Za posjeta vrtiću radi čitanja mališanima tamo samo imali prilike sresti i našu bivšu učenicu, sada odgojiteljicu Veroniku Poljak. To je bio povod za razgovor za naš “Klinček”. Razgovarajući s njom doznali smo da u vrtiću “Mali Petar” radi 15 mjeseci i da uživa biti odgajateljica. Rekla nam je i da nakon što položi stručni ispit, namjerava nastaviti studiranje na diplomskom studiju kako bi postala magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja i stekla još više znanja o odgoju djece. Ispričala nam je i što je zahtjevno u ovom poslu, a i o svom završnom radu na prediplomskom studiju posvećenom utjecaju mobitela na djecu predškolske dobi.
Zašto ste odlučili studirati studij za odgajatelje?
Pohađala sam hotelijersko turističku srednju školu i razmišljajući o tome što studirati ipak je prevagnulo to što mislim da mi suradnja s djecom više leži. Nije bilo nevažno i što je već tada kad sam upisivala zanimanje odgajatelja bilo deficitarno. Ipak ta ljubav prema djeci bila je najvažniji faktor. Naime, moje je mišljenje da kad biraš fakultet najvažniji kriterij mora biti da je to ono što bi jednog dana volio raditi.
Kakva su Vaša sjećanja na osnovnu školu? Čega se rado sjećate?
Sjećanja su dobra, a često se sjetim učiteljice Mirjane Škvorc koja me je uvijek hvalila da jako lijepo čitam. Uvijek me je angažirala za sva moguća čitanja. Između ostalog, čitanja obavijesti po razredima gotovo uvijek su bila moje zaduženje.
Što je najljepše u radu s mališanima u vrtiću.
Meni je najljepša ta neka emocionalna povezanost. Kad me nema koji dan u vrtiću pa se vratim, kad me zagrle i daju do znanja da sam im nedostajala, to mi puno znači. Dobro se osjećam kad vidim da djeca napreduju, da iz dana u dan znaju više, a znam da sam za njihov napredak zaslužna i ja kao njihov odgajatelj.
Što zna biti izazovno?
U svakom trenutku trebaš biti maksimalno koncentriran jer skoro uvijek moraš raditi dva ili tri posla. Dok jednom djetetu brišeš nos, drugo te vuče za kutu i nešto pita, a istovremeno moraš nadgledati što radi ostalih 17 mališana. No, već sam navikla na takve situacije i snalazim se kao i u situacijama s roditeljima koji također imaju različite zahtjeve.
Kako mališani komentiraju posjete naših učenika nakon čitanja?
Uvijek se vesele posjetima vaših učenica. Vole kad im čitaju, veseli ih i kad dođe netko koga poznaju pa onda i to komentiraju.
Veronika Poljak i novinarka Iva Trušček
Primjećujete li razliku između djece sada i prije desetak godina?
Kad uspoređujem svoje djetinjstvo u predškolsko doba i djetinjstvo mališana sad, čini mi se da smo se mi puno više igrali vani i posjećivali prijatelje i igrali se kod njih. Po onom što pričaju naši mališani čini mi se da oni više borave u kućama i ne idu toliko na igranje k prijateljima. Vremena su se promijenila, više vremena djeca sad provode uz različite ekrane. Često u vrtiću čujemo termine poput Playstation, Minecraft ili nazive nekih drugih igrica koje igraju. Znaju pričati i o tome što su vidjeli na TikToku ili Youtubu.
Spominjali ste da ste da je Vaš završni rad bio vezan uz istraživanje o upotrebi mobitela kod djece predškolske dobi?
Moj se rad zvao “Utjecaj i uporaba mobilnih uređaja i interneta u predprimarnom obrazovanju”, a istraživanje je provedeno na području DV Mali Petar (centralni i područni objekt). Ispitanici su bili roditelji djece u dobi između druge i osme godine. Jedan od podataka koje izdvajam iz tog istraživanja jest da 60 posto naših polaznika ima svoje mobilne uređaje. Moram priznati da me taj podatak iznenadio, sad djeca sve ranije imaju mobitele. Kao odgajatelj uviđam i da neka djeca često na mobitelima prate sadržaje koji nisu primjereni za njihovu dob, odnosno da nedostaje roditeljskog nadzora vezano uz praćenje sadržaja na internetu.
Zašto je važno da i ovakve male sredine poput naše imaju vrtiće?
Vrtić pruža više priliku za druženje s vršnjacima pa su djeca socijaliziranija i spremnija za školu. Kroz neke aktivnosti u vrtiću radimo na razvoju različitih vještina i fine motorike i to će im pomoći u školi. Mi već sad uočavamo razlike među djecom koja nisu pohađala vrtić i k nama dolaze samo u predškolu (9 polaznika) i polaznika vrtića. Oni koji pohađaju vrtić daleko se lakše snalaze u programu predškole. Izgradnja vrtića u našoj sredini važna je i za roditelje, pogotovo za majke. Nekima nije imao tko čuvati djecu te zato majke nisu imale prilike zaposliti se. Veliki interes za vrtić u našoj Općini pokazao je da je on potreban i drago nam je što se zbog liste čekanja rade planovi za dogradnju vrtića. /Iva Trušček, 7. c; foto: S. L./
Te'Lario Watkins - dobitnik nagrade "Young Hero" - Izvor: Instagram
Prošlogodišnji dobitnik nagrade “Young Hero” gljive prodaje vrhunskim restoranima, a posvećen je i borbi protiv gladi
Sa 7 godina počeo se zanimati za uzgajanje gljiva, a već pet godina kasnije postao je uspješan poduzetnik i svoje je gljive počeo prodavati vrhunskim restoranima u Ohiju. Te’Lario Watkins prošle je godine navršio 15 godina, a uz školu i posao posvećen je cilju da mladi jedu zdraviju hranu te borbi protiv gladi. Za te je aktivnosti lani dobio nagradu “Young Hero”. Tu nagradu dodjeljuje američka zaklada The Gloria Barron Prize. Zaklada od 2001. svake godine nagrađuje 25 mladih koji su pozitivno utjecali na ljude u zajednici i okoliš, a Te’Lario je lani izabran za pobjednika zahvaljujući svom projektu The Garden Club Project (Vrtni klub).
Donira dio svog povrća, ali i obilazi restorane te ostatke hrane donira lokalnim bankama hrane
Te’Lario Watkins u dobi od 10 godina – Izvor: Instagram
Kroz svoj projekt Te’Lario nastoji potaknuti mlade da počnu proizvoditi zdravu hranu u svojim dvorištima, društvenim i školskim vrtovima te da se zdravije hrane. U stvaranju vrta pomogao je i svojoj školi, a posjećuje i druge škole potičući djecu na uzgoj zdrave hrane. Posvećen je i borbi protiv gladi i bacanja hrane.
U tom cilju udružio se s dvije nacionalne organizacije, “No Kid Hungry” i “Food Rescue U.S.” Kao član organizacije “Food Rescue U.S.” s prijateljima posjećuje lokalne restorane te ostatke hrane doniraju u lokalne banke hrane za potrebite. Potrebitima donira dio povrća koje uzgaja na svom imanju, a školama i društvenim vrtovima i sjemenje povrća. Na svom imanju povremeno ugošćava grupe vršnjaka s problemima u ponašanju kako bi ih upoznao s vrtlarenjem i podijelio što je naučio o snazi ustrajnosti i pozitivnog stava. /Nika Šantić, 8. a/
Teme za pisanje svugdje su oko nas, a povod da napišemo članak o morskim konjicima bio je čitanje slikovnice u vrtiću. Tamo smo mališanima iz jedne slikovnice pročitali nekoliko zanimljivosti o morskim konjicima pa smo kasnije odlučili istražiti jesu li podatci iz slikovnice točni. Našim pretraživanjima interneta utvrdili smo da su zanimljivosti koje smo čitali mališanima točne, a među njima i ona koja nam se činila najneobičnija.
Dakle, točno je da mužjaci morskog konjica jedini među svim životinjskim vrstama rađaju mlade i skrbe se za njih dok nisu sposobni za samostalni život. Ipak, mužjaci trebaju ženke jer one liježu jajašca i polažu ih trbušnu vrećicu mužjaka (sličnu klokanovom tobolcu). Oni u toj vrećici oplođuju jajašca i kasnije ih hrane posebnom hranjivom tekućinom. Broj mladunaca ovisi o vrsti, od desetak do više od tisuću u jednom okotu. Ipak morskih konjica sve je manje i postali su ugrožena vrsta, a zaštićeni su prema Wahingtonskoj konvenciji iz 1975. Razlog što ih je sve manje je onečišćenje mora, koćarenje i znatan izlov morskih konjica. Ljudi ih love za akvarije, trofeje, neki zbog religije ili vjerovanja da su korisni za liječenje nekih bolesti.
Morski konjic – Izvor: Wikipedia
Ono što nam se još učinilo vrlo neobičnim jest da su morski konjici ustvari ribe iako uopće ne liče na ribe. Vrlo je neobičan i njihov način plivanja, naime oni ne plivaju vodoravno kao ribe, već uspravno – okomito.
Pročitali smo i da su veliki proždrljivci i da nemaju zube, niti želudac, a svoj plijen mogu usisati s udaljenosti od tri centimetra. Najčešće se hrane planktonima, sitnim ribicama i račićima. Žive u blizini morskih struja gdje ima najaviše planktona. Zanimljivo je i da im se svako oko može kretati u svom smjeru. Morskih konjica ima čak 54 vrste, najmanji imaju 2,5 cm, a najveći do 35 centimetara. U našem Jadranskom moru žive dvije vrste: kratkokljunići i dugokljunići. Dugokljunić je na Crvenom popisu ugroženih riba Jadranskog mora. /Ivan Hubina, 7. a/
Održivosti pridonose i zapošljavanjem osoba s invaliditetom
Humana Nova je socijalna zadruga osnovana s ciljem da prikuplja tekstil i daje mu novu funkciju, a ljudima priliku za dostojan život. Za svoje doprinos održivom razvoju nagrađeni su brojnim nagradama, a posljednja u nizu pristigla je lani u studenom iz Bruxellesa. To je nagrada HEROJ ODRŽIVOSTI – za uspješnu primjenu društveno odgovornih praksi, uz koju je stigla i nagrada europskog neovisnog žirija koji ih je izdvojio iz 7600 poduzeća što, kako vole istaknuti, predstavlja ogromnu potvrdu njihovog postojanja i rada. Lani su dobili i nagradu Hrvatski indeks održivosti – HRIO u kategoriji malih poduzeća. O tome kako svojim poslovanjem pridonose ekološkoj, društvenoj i ekonomskoj održivosti razgovarali smo s njihovom socijalnom radnicom i voditeljicom ljudskih resursa, Karolinom Kraljić.
Kada je osnovana Humana Nova i što to znači društveno poduzeće?
Humana Nova je osnovana je s ciljem zapošljavanja osoba s invaliditetom 2011. godine u okviru projekta ESCO – „edukacija za socijalno zadrugarstvo – nove mogućnosti za osobe s invaliditetom“. U to vrijeme je kod nas u Međimurskoj županiji došlo je do propadanja tekstilne industrije i puno radnica starije dobi ostalo je bez posla. S druge strane, područje smo s značajnim postotkom osoba s invaliditetom (oko 10 posto) te osoba romske nacionalne manjine (oko 10 posto). Razmišljalo se kako sve te kategorije povezati uz tekstilnu industriju kao jednog od najvećih zagađivača okoliša te je nastalo poduzeće koje se počelo baviti reciklažom tekstila.
Karolina Kraljić i novinarka Magdalena Ivšak
Mi smo Socijalna zadruga odnosno neprofitno društveno poduzeće koje za cilj ima integraciju osoba s invaliditetom i drugih društveno isključenih skupina kroz model gospodarenja tekstilnim otpadom i proizvodnju inovativnih tekstilnih proizvoda od lokalno dobavljenih, recikliranih i eko certificiranih materijala.
Društveno poduzeće je poduzeće koje u svom poslovanju ima neku društvenu misiju, odnosno ostvaruje ravnotežu društvenih, okolišnih i ekonomskih ciljeva. Bavi se nekom gospodarskom djelatnošću. Karakteristično je i da ima obavezu da 75 posto stvorene zarade ulažu u razvoj poslovanja. Ako govorimo o Humani Novoj – ona ulaže 100 svoje dobiti, i upisana je u Registar neprofitnih organizacija. Našu zadrugu osnovale su tri udruge osoba s invaliditetom i zaposlenici. Danas Zadruga ima 25 članova koji imaju pravo upravljanja Zadrugom i zajedno odlučuju o daljnjem razvoju poduzeća.
U 2023. prikupili 615 tona tekstila
Proizvodi Humana Nove
Možete li nam pojasniti što to znači da djelujete na tri područja: okolišnom, društvenom i ekonomskom.
Kad govorimo o okolišnom, govorimo o sustavu gospodarenja tekstilnim otpadom, ponovnoj uporabi, reciklaži i proizvodnji proizvoda od recikliranih i eko certificiranih materijala. Tekstil umjesto da završava na odlagalištima smeća te proizvodi plinove koji utječu na globalno zatopljenje i klimatske promjene, dolazi k nama i mi ga u potpunosti upotrijebimo. Društveno se odnosi na radnu integraciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom i ostalih pripadnika ranjivih skupina, koji stječu radne vještine, navike i samopouzdanje. Zapošljavanjem oni stvaraju novu vrijednost, privređuju za sebe i nisu korisnici socijalne pomoći, nisu na teretu državnog proračuna i to je ta ekonomska održivost. Također, kad govorimo o ekonomskom, govorimo o gospodarskoj djelatnosti temeljem koje ostvarujemo prihode, koje kasnije ponovno ulažemo u ljude, strojeve i razvoj.
Koliko trenutno ljudi zapošljavate i koliko od njih su osobe s invaliditetom?
Trenutno imamo 51 zaposlenika. Od toga je 28 osoba s invaliditetom i 17 pripadnika marginaliziranih skupina (samohrane majke, osobe nižeg obrazovanja, pripadnici romske nacionalne manjine, mlade osobe bez radnog iskustva, koje su odustale od školovanja, a na osposobljavanju smo imali i dva beskućnika).
Jesu li plaće vaših zaposlenika veće ili manje od onih u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj?
Nemamo uvid u sve plaće u tekstilnoj industriji, ali ukoliko uspoređujemo na lokalnoj razini definitivno su veće. No, valja napomenuti da naši radnici nisu na normi kao većina radnika u tekstilnoj industriji, da osobe s invaliditetom imaju smanjenu radnu učinkovitost te da su bolovanja česta. Kao društveno poduzeće kroz naše poslovanje nastojimo uvažavati različitosti, njegovati ljudske vrijednosti poput tolerancije, odgovornosti, poštovanja i povjerenja te zaposlenicima dajemo i odgovarajuću podršku kako bi svoj posao napravili što bolje, zaslužili svoju plaću i doprinijeli zajedničkoj dobrobiti.
Koliko ste tekstila prikupili 2022. i za što ga sve koristite?
Prikupili smo 379 tona 2022., u 2023. preko 615 tona tekstila. Tekstil prikupljamo u suradnji s komunalnim poduzećima (imamo naše kontejnere na nekoliko lokacija) i kroz donacije građana. Očuvanu odjeću prodajemo u second-hand dućanu. Dio prikupljenog tekstila koristimo za proizvodnju recikliranih proizvoda, npr. različite torbe, pregače, redizajnirana odjeća.. prema idejama naše dizajnerice. Dio režemo i prerađujemo u industrijske krpe za automehaničare, metaloprerađivačku i drvnu industriju. Preostalo šaljemo u Regeneraciju Zabok za preradu u filc. (Filc je netkani tekstil koji se npr. u građevinskoj industriji koristi kao izolator. Koristi se auto industriji i nekim drugim industrijama). Dio naših proizvoda radimo i od novih materijala i to eko certificiranih materijala.
„Škicinite“ u second hand trgovine
Izrađujete li neke proizvode i u velikim serijama?
Ima i toga, pogotovo kad radimo za tvrtke koje iz nekog razloga ne ispunjavaju svoju zakonsku obavezu da na svakih 20 ljudi zapošljavaju jednu osobu s invaliditetom. Ukoliko to ne čine, oni imaju mogućnost zamjene kvota. Jedna mogućnost je financijska. To znači da se državi mjesečno, prilikom obračuna plaća, uplati novčanu naknadu u iznosu od 20 posto minimalne plaće u RH (to je sada oko 140 eur) za svaku osobu s invaliditetom koju su dužni zaposliti kako bi ispunili propisanu kvotu. Ima još nekoliko mogućnosti. Najvažnija za nas je mogućnost da takve tvrtke mogu zaključiti ugovore o poslovnoj suradnji sa zaštitnom radionicom i integrativnom radionicom, odnosno trgovačkim društvom, zadrugom ili udrugom u kojima više od polovine radnika čine osobe s invaliditetom. Mi dosta posla radimo za takve tvrtke. Npr. šijemo im radnu odjeću, majice, … pa smo radili i veće serije. Najveća je bila 3000 komada.
Je li porasla prodaja odjeće putem vaše web trgovine od kad se sve više priča o održivosti?
To je možda jedan od razloga, a još je to više zasluga našeg marketinga. U zadnje vrijeme pomogle su i modne revije na kojima smo pokazali našu odjeću.
Čitali smo da održavate radionice. Kakve su to radionice i sa kojim ih ciljem održavate?
U suradnji sa školama održavamo edukativna predavanja i kreativne radionice čime želimo utjecati na podizanje ekološke i društvene svijesti. Npr. organiziramo radionice na kojima izrađujemo nakit, ukrase, i druge predmete od odbačenog tekstila i ostataka od krojenja. Sve se iskoristi. Na taj način pokazujemo kako se na kreativan način reciklira tekstil. Na nekim radionicama primijetili smo da ima mladih koji nisu nikad držali iglu u ruci i onih koji neku košulju više neće nositi nakon što je ispao gumb s nje jer ne znaju sašiti gumb. U 2022. smo održali tridesetak radionica, a lani sedamdesetak.
Što biste poručili mladima na što da paze kad kupuju odjeću?
Prije svega treba paziti gdje je i na koji je način proizvedena. Je li to proizvod brze mode koji proizvodi slabo plaćena radna snaga, a često i djeca. Bolje je kupovati manje, a kvalitetnije, odjeću koja će duže trajati i neće brzo završiti u otpadu kao brza moda. Poručila bih im i da „škicnu“ u second hand trgovine. U takvim se trgovinama može naći vrlo zanimljivih i kvalitetnih komada odjeće. Sažeto bih rekla ovako – kupuj malo, kupuj dobro, kupuj second hand! /Magdalena Ivšak, 8. b/
Nedavno je u našoj školi bio skup posvećen učenički zadrugama. Ta je vijest došla i do nas učenika te smo odlučili predstaviti zadrugu “Jurek” OŠ Sveti Đurđ. To je jedna od vrlo uspješnih zadruga iz Varaždinske županije koja je od školske godine 2013./2014. redovito na državnim smotrama učeničkih zadruga. O radu i uspjesima zadruge “Jurek” razgovarali smo sa Snježanom Hranić, učiteljicom razredne nastave i dugogodišnjom voditeljicom učeničke zadruge.
Snježana Hranić, voditeljica učeničke zadruge “Jurek” i novinarka Ines Martinek
Otkad postoji školska zadruga u OŠ Sveti Đurđ i otkad je Vi vodite?
Zadruga je osnovana 1956., ali bilo je prekida jer je naša škola prestala s radom i priključila se većoj školi u Ludbregu. Od 1993. smo opet samostalna škola i otad ponovo kreću zadružne aktivnosti, a od 2004. zadruga nosi ime “Jurek”. Ja sam voditeljica zadruge od 2013.
Čime se zadruga bavila prije, a čime se bavi sada?
U prvom razdoblju od 1956. zadruga je imala četiri jutra zemlje u blizini škole i bavila se proizvodnjom povrća. Tada su postojale povrtlarska i prodajna sekcija. Proizvedeno povrće se prodavalo lokalnom stanovništvu. Sada imamo sekcije koja se uglavnom bave izradom ukrasnih uporabnih predmeta. Imamo keramičarsku sekciju, cvjećarsku te sekciju koja se bavi promocijom. O afinitetima učenika i voditelja ovisi što proizvodimo koje godine, a vodimo računa i o tome što se traži, dakle o tržištu.
Koliko članova imate ove školske godine?
Ove školske godine imamo oko 120 članova. Govorim oko jer se taj broj stalno mijenja. Oko 50 posto naših učenika sudjeluje u radu zadruge, a povremeno, uz neke prigode poput Valentinova, Božića…, svi se naši učenici uključuju u rad zadruge
Kupili si i lončarska kola, šivaće mašine…
Kakve ste predmete radili prošle školske godine, a što radite ove?
Svake godine radimo novi proizvod jer to zahtijevaju pravila natjecanja. Uz to radimo i neke proizvode koji se konstantno prodaju. Prošle godine smo radili proizvode povezane s projektom iz hrvatskog jezika. Učenici su izrađivali lutke i platnene vrećice. Osmišljavali su i priče koje su u vrećicama, zajedno s lutkama, bile dostupne putem QR koda.
Koji su proizvodi imali najviše uspjeha na natjecanjima školskih zadruga, a koji su se najbolje prodavali?
Na državnim smotrama učeničkih zadruga smo redovito od školske godine 2013./2014. Nikad nismo imali problema s plasmanom proizvoda, ali valja reći da se anđeli, neovisno od kakvog ih materijala napravimo, uvijek dobro prodaju.
Možete li možda istaknuti neki proizvod koji je bilo teže napraviti nego inače?
Naši su proizvodi osmišljeni tako da ih učenici mogu napraviti, ali sjećam se da smo jedne godine radili keramičke kugle za svjetiljke. Bilo je dosta zahtjevno raditi rupe u glini. Ja kao voditeljica baš nisam bila vješta u radu s alatkom za pravljenje rupa u mekanoj glini, ali onda su se učenici dosjetili da bi borer mogao pomoći i donijeli su ih od kuće i rupe su bile savršene.
Koje ste godine ostvarili najviše prometa kroz Zadrugu i o kojem se iznosu radi?
Najviše smo prometa ostvarili u školskoj godini 2015./2016. jer se Zadruga tad predstavljala na puno različitih događanja, između ostalog i na Špancirfestu. No, valja istaknuti da mi svake godine poslujemo pozitivno i da od zarade kupujemo sve potrebne materijale i opremamo Zadrugu. Na primjer kupili smo peć za keramiku koja košta oko 3000 eura. Kupili smo dva lončarska kola, dvije šivaće, mašinu za štikanje… Naša Zadruga je vrlo dobro opremljena, povremeno nešto od zarade dajemo i u humanitarne svrhe i počastimo učenike.
Spomenuli ste da imate šivaću mašinu?
Da, neki nam ne vjeruju da djeca sama šivaju. Ne znaju svi, ali imamo povremeno učenike koji znaju šivati. Da uvjerimo ljude da djeca doista šivaju znali smo na našem zadružnom štandu to i pokazati. Izvrsno je šivala naša učenica Jana. Ona je sada je gimnazijalka, a sad imamo Saru koja pomalo uči i druge. Ne šivaju se neke komplicirane stvari, radili su jastuke i torbe.
Postoji i školska zadruga koja proizvodi turbine
Reklamirate li nekako proizvode koje proizvodi Zadruga?
Najbolja reklama su nam uvijek zadovoljni kupci, ali da vodimo brigu i o promociji naših proizvoda. Imamo Facebook stranicu zadruge preko koje se promoviramo, ali izrađujemo i letke putem kojih također promoviramo naše proizvode.
Vi ste i voditeljica Podružnice Hrvatske saveza učeničkih zadruga (HSUZ-a ) Varaždinske županija. Možete li nam reći koliko školskih zadruga ima na području Varaždinske županije, a koliko ih ima u cijeloj Hrvatskoj?
U našoj Županiji ima 39 školski zadruga, neko smo vrijeme bili najbrojniji, ali sad ima i županija s više zadruga. Broj učeničkih zadruga u Hrvatskoj raste svake godine i sada ih ima ukupno 723.
Poznajete rad velikog broja školskih zadruga u Hrvatskoj. Koji je po Vašem mišljenu najoriginalniji proizvod učeničkih zadruga?
To je teško reći jer su proizvodi vrlo različiti kao i tipovi zadruga. Imamo zadruga u osnovnim školama, učeničkim domovima, centrima za odgoj i obrazovanje te srednjim školama. Neke zadruge proizvode jabučni sok pa je to teško usporediti s npr. lepoglavskom čipkom, keramičkom zdjelicom ili npr. turbinama koje proizvodi zadruga jedne srednje škole. Pretpostavljam da ta zadruga koja proizvodi turbine najviše zarađuje. Općenito se može reći da su školske zadruge pravi rasadnici kreativnosti.
Kroz zadrugarstvo učenici stječu i osnove financijske pismenosti
Zašto je dobro u školi imati zadrugu, kakve koristi imaju učenici, a kakve ima škola?
Treba znati da samo škola koja ima registriranu učeničku zadrugu može prodavati nešto što su njihovi učenici napravili. Na taj način može i zaraditi te si priuštiti nešto što inače ne bi mogla. Prilikom proizvodnje predmeta za koje su se odlučili učenici se druže u manjim skupinama, rade ono što vole i stječu vještine. Vrlo važna je i suradnička vještina koju stječu kroz ovakav rad. U zadrugama shvate da puno toga mogu i stječu samopouzdanje. Uče i kolika je vrijednost nekog proizvoda. Zanimljivo je da kad trebaju odrediti cijenu svog proizvoda, uvijek daju visoke cijene za ono što su sami izradili. Prilikom određivanja cijena razgovaramo i o odgovornoj kupovini pa mogu reći da stječu i osnove financijske pismenosti. Našoj zadruzi nisu cilj samo smotre, važno nam je okupljati ljude oko neke zajedničke ideje. Zadruge imaju zadaću razvijanja poduzetništva, ali i njegovanja tradicije zato mi imamo i radionice s roditeljima te su i oni naši vanjski suradnici. Posljednju godinu s roditeljima smo imali radionice izrade cvijeća od krep papira. Dakle, puno je razloga da škola ima zadrugu jer je to prilika učenicima da proizvodeći nešto treniraju svoju sposobnost za stvaranje novih vrijednosti za sebe i druge ljude. /Ines Martinek, 7. a; foto: arhiva Učeničke zadruge “Jurek”/
