OTVORENO PISMO MINISTRU ŽELJKU JOVANOVIĆU- 1
Ja sam još samo dijete i ne smatram da će te me doživjeti kao odraslu osobu, no tvrdim vam da i mi djeca znamo što se događa.
Hrvatska je u takozvanoj krizi, zar ne? Onda me nešto zanima. Pošto ja, kao dijete, puno gledam televiziju, shvatila sam da ima puno različitih kvizova. I svaki od njih ima nagradu po par tisuća kuna, a neki i milijune. Ako izračunamo da prosječno na svim programima ima oko 3 kviza koja nude do 10 000 kuna, a dva do 2 milijuna kuna, a znamo da ima puno više kvizova i nude više od svote koje sam navela, ispadne 4 milijuna i 30 000 kuna. Još tome dodamo da se kvizovi do 10 000 kuna emitiraju svaki dan, a kvizovi do 4 milijune jedanput na tjedan. Znači, Hrvatska samo na kvizove potroši 16 milijuna i 900 000 kuna. Još toj lijepoj svoti dodamo novac koji potroši poštovana gospoda iz vlade. Ne želim vam pisati svote jer to najbolje znate Vi. Iako moja svota izračunata iz televizije nije ni približno cijeni vašeg jednog automobila. Kad se sve to zbroji ispadne vam jako puno novaca. Znači, Hrvatska nije u krizi ako ima tako puno novaca samo za kvizove i automobile.
Živim na selu i vidim da mojim roditeljima nije lako. Posla nema…kad bi se barem svi mogli zaposliti u vladi. Da ne skrećem s teme. Oni koji i imaju posao imaju neke lipe od plaće te lipe daju spomenutoj gospodi iz vlade. Sve bi to bilo lijepo da s tom novcima vlada ne kupuje automobile i da se neki ljudi sjete, umjesto novih kvizova, otvoriti neku humanitarnu akciju. Ako kvizova ima tako puno, zašto ne bi bilo i humanitarnih akcija?
Zašto vlada ne bi nešto donirala gladnoj i bolesnoj djeci? No, govorimo samo o gladnoj djeci, a ako tome dodamo velik broj bolesnih i siromašnih? Siromašne, one koje svaki dan vidite da kopaju po smeću. No, kako mi se čini, ni novca za smeće više neće biti jer je sve, svaka stvar, sve skuplja i skuplje.
Moja prijateljica mi je također dala temu za pisanje. Knjige. Tako teške, tako debele, a skoro pola ne upotrijebimo. U školi puno djece ima iskrivljenje kralježnice i bole ih leđa. Jedna od njih sam i ja. I vjerujte, teška torba tome ne pomaže. Danas-sutra neko dijete neće moći upisati željenu školu zbog toga. U redu, knjige se mijenjaju sljedeće godine, no ne znam zašto mislim da će biti deblje i skuplje.
Spomenula sam samo neke od stvari.
Još bih spomenula primjer dviju djevojčica koje su skupile novac za operaciju predstavljajući svoju situaciju na internetu. Jedna se uspjela spasiti, druga, nažalost, nije. No, koliko je samo bolesnih kojima se ne može pomoći jer nemaju novaca da se predstave na internetu zato što nemaju novaca za računalo!
Žalila sam se na knjige, no još je žalosnije to što bi neka djeca dala sve da mogu nositi te teške knjige, ali ne mogu jer nemaju novaca za njih. Gospodine Jovanoviću, sve ovo su problemi. Mnogo ih nisam navela jer bih onda morala potrošiti više od jedne stranice za pisanje. Nadam se da ćete razmisliti o ovome što sam Vam napisala.
S poštovanjem,
Helena Habijanec
/Helena Habijanec, 8.c; mentorica Brankica Raguž, prof./
OTVORENO PISMO MINISTRU ŽELJKU JOVANOVIĆU – 4
Ova država ima toliko problema da mi se zaista teško usmjeriti na ovaj jedan koji muči našu školu već 5 desetljeća.Naime, naša škola nema dvorane.
Pa, zar je moguće da u ovo modernizirano, europsko doba jedna škola sa 369 učenika i dvije smjene nema dvorane? Zar to nije sramotno za jednu državu koja je ispunila sve uvjete i ušla u EU? Naposljetku, kakva je i ta EU ako su našu jadnu državu primili u svoje članstvo? Znate, nama je dosta! Više se na te probleme ne obaziru samo učitelji i djelatnici škole već je i nama učenicima dosta. Ako mi djeca razumijemo kakvo je općenito stanje u RH onda bi i vi trebali znati koliko daleko je sve ovo otišlo.
Djeca se ne bi trebala zamarati s time što će jesti danas i hoće li uopće imati što staviti u usta. Djeca se ne bi trebala zamarati hoće li ikad pronaći posao. Djeca se ne bi trebala zamarati problemima škole. Mi se zamaramo. Zašto? Pokušajte raditi tjelesni u prostoru od 36 kvadrata s uskim hodnikom gdje se jedva mimoiđemo tijekom odmora, a kamoli da trčimo po njemu.
Pokušajte raditi poligon u nazad ili naprijed na hladnom betonu gdje svaki udarac duplo boli i ostavlja modrice po našim rukama i nogama. Pokušajte biti učitelj koji strahuje za svoje učenike jer ako se njima što dogodi zbog loših uvjeta, nitko ne će pitati imamo li dvoranu već kako se to moglo dogoditi ako je nadležna osoba pazila na njih. Pokušajte biti ravnatelj kojem se roditelji dolaze žaliti , a on je bespomoćan jer vi nemate novaca za dvoranu.
Naravno, važnije je sad kupovati automobile jer vi ipak donosite važne odluke pa vam treba biti toplije i ugodnije nego nama na hladnom betonu. Najvažnije je da pokušate biti učenik. Učenik bez dvorane poput nas. Odlaziti svaki dan s grčem u školu jer vas još boli modrica od prošlog sata tjelesnog, a danas ste sigurni da ćete “zaraditi” novu. Zamislite raditi vježbu na balans dasci i stvarno vam je važna ta ocjena i onda baš kad vi radite neki učenik ili učitelj otvori vrata svoje učionice, dekoncentrira Vas i Vi padnete na onaj hladni i bolni beton. Zamislite da skačete skok u vis preko špage zavezane za dva stupa, a od onog hladnog i bolnog betona odvaja vas samo strunjača od 5 cm i to sva oronula jer je stara kao i škola.
Znam da se tako nešto ne može zamisliti jer da ste sve to i djelomično zamislili zaboljelo bi vas. Svaka ova riječ i rečenica zaboljela bi vas kako vas je trebala već prije mnogo godina zaboljeti. Nas boli svaki dan, ali znate što? Mi smo uspješni! Iako nas na natjecanjima čudno gledaju, mi smo ti koji zauzimamo prva i druga mjesta. Mi smo ti koji, kad se s natjecanja vraćamo na beton, stavljamo osmijeh od uha do uha i ponosno se vraćamo u školu s novim peharima i medaljama. A znate zašto? Zato što smo mi borci! Ne sputavaju nas ničije pogrdne riječi, već se zbog njih još više trudimo i borimo.
Zašto se Vi ne borite? Borite za nas, a ne za sebe. Ako se mi možemo boriti protiv jadnih uvjeta u našoj školi onda bi i vi to mogli s tonom svojih savjetnika. Ako ništa drugo, prodajte dva službena auta i s dobivenim nam novcima izgradite dvoranu.
Ja sam jedan glas od onih 369 učenika, a svi mi zapravo zborimo isto.
Dugo smo se borili ne želeći vas zamarati s dodatnim problemima, ali sad, sad je vrijeme da se vi borite za nas! Mi smo budući građani ove države i ako se sad kao djeca izmorimo borbom kao odrasli nećemo više imati snage i zato vas molim da se borite za nas i budete borac!
S poštovanjem,
Katarina Pofuk
/Katarina Pofuk, 8.c; mentorica Brankica Raguž, prof./
OTVORENO PISMO MINISTRU ŽELJKU JOVANOVIĆU – 3
Poštovani premijeru Jovanoviću!
Kad sam Vam krenula pisati ovo pismo imala sam Vam toliko toga za ispričati i upitati Vas, ali kako god preformulirala svoja pitanja ona bi se uvijek svela na nekoliko riječi, a pitate se sigurno zašto!?
Sigurno biste se i Vi isto zapitali kad bi bili dio jednog malog, ali vrijednog naroda, nas Hrvata, toliko ponosnog, ali ujedno skromnog i siromašnog naroda koji svakim danom digne glavu i ide dalje ne znajući hoće li se sutra probuditi i imati što u frižideru kako bi svome djetetu ili obitelji pripremio štogod za jelo. Surovo jer ovo vrijeme, a ljudi zli! Ministre, a znate li što me najviše zasmeta, zaboli i dirne u moje malo srce? Kad vidim svoga sugrađanina, prijatelja, brata s kojim se družim od djetinjstva, s kojim sam odrasla, kako kopa po smeću tražeći milostinju, otpatke kako bi bar nakratko utihnuo svoj trbuh. I tako svaki dan.
Naravno dok jedni traže milostinju, drugi se voze u skupocjenim automobilima i to onim najskupljim, najnovijim i najboljima (Audi, naravno šestica jer se je „sramota voziti u nekom drugom modelu“, Mercedesima i BMW-ima.) Osim onih općih problema postoje i mnogi problemi vezani uz školstvo, a Vas kao ministra obrazovanja i prosvjete, a mene kao učenicu najviše zanimaju. Mnoga djeca u 21. stoljeću dolaze u školu u jaknama u hladne i napola raspadnute učionice s mokrim i vlažnim zidovima, polupropusnim prozorima i napola raspadnutim klupama i stolcima.
Neka djeca poput nas u školi rade tjelesnu i zdravstvenu kulturu na betonskom hodniku s izuzetnim malim brojem opreme već pola stoljeća (pedeset godina) ne znajući ni za što bolje. I gdje je sada tu ta „uzvišena pravednost“ koja se „provodi“ u nama lijepoj i dragoj Hrvatskoj. Dok jedni imaju trodijelne i dvodijelne dvorane, drugi nemaju dvije strunjače; dok jedni imaju pametne ploče u školama, drugi nemaju sredstava da kupe zalihu kreda za jednu školsku godinu.
I dok sada, u ovome trenutku jedno četrnaesto godišnje dijete ovdje piše cijelu epistolu i trud se promijeniti nešto na bolje, možda je i nekoliko tisuća ljudi ostalo bez posla i na ulici. Zato ministre, probajte razumjeti i nas male ljudi i učinite nešto za sve nas.
S poštovanjem Veronika Puškar
/Veronika Puškar, 8.c; mentorica Brankica Raguž, prof./
OTVORENO PISMO MINISTRU ŽELJKU JOVANOVIĆU
Poštovani ministre Jovanoviću!
Vi sami znate da su došla teška vremena i da nije sve kako bi trebalo biti,ali isto tako i Vi i ja znamo da bi moglo biti puno bolje.
Ne znam je li istina ono što čujemo na radiju, na televiziji, ono što pročitamo u novinama itd. Što god čuli i vidjeli znamo da ne sluti na dobro. Jedino o čemu mogu s Vama razgovarati je školstvo. U to se trenutno najviše razumijem. Znam da se trudite svima udovoljiti, iako to u današnje vrijeme i nije moguće. Ne pratim politiku i ne razumijem sve zakone i slično, ali mogu razlikovati dobro od lošeg i zaključivati logično. No što se tiče škole, po sebi mogu vidjeti kakvo je stanje.
Ponekad se zbilja znam namučiti oko učenja i pisanja zadaće, ali trudim se imati dobre rezultate, zato što znam da će mi većina toga u budućnosti trebati. Poznajem mnogo djece kojima učenje nije jača strana, neki se stvarno trude, ali jednostavno im ne može ući u glavu. Znam da ne mogu svi sve znati, ali zbilja ne bi škodilo da gradivo bude lakše i knjige malo tanje. Dobro poznajem svoj razred i mogu reći da čak ni odlični učenici ne znaju svaki dio gradiva i njima se zalome dvojke i trojke. Mislim da je to zbog previše informacija u glavi. Ponekad moramo učiti i po četiri predmeta od ukupno njih sedam. Čak se i odlični učenici žale zbog previše učenja, a kako onda ne bi oni kojima je učenje lošija strana.
U mom razredu ima dobrih i marljivih učenika, no ima, možemo čak reći i lijenih učnika. Takvi učenici ne nose knjige , a kamoli da napišu ili prepišu zadaću ili kod kuće uopće pogledaju knjigu, a sigurna sam da mogu naučiti da se malo potrude za učenje kao i za igru. Naravno, vi za to niste krivi i ne možete ih promijeniti, ali možda bi neki novi zakon u tome mogao pomoći. Moje mišljenje što se tiče učenja je da bi gradivo trebalo biti lakše i da bi ga trebalo sastaviti malo sažetije nego što je sad sastavljeno.
Još bih pripomenula nešto o težini knjiga. Sad sam osmi razred i meni i mojim prijateljima torba zna ponekad biti stvarno teška. Svaki dan kad dođem u školu, obavezno bacim pogled na učenike iz nižih razreda i vidim da imaju torbe veće nego što su oni sami, to čak nije dobro ni za njihovo zdravlje. Po mojem mišljenju torbe bi se trebale raditi i prodavati za određene uzraste, razrede i kilažu učenika tako da put do škole bude lakši, a tome bi pridonijele i malo tanje knjige. Što se tiče općenito škole i nastave mislim da bi se to trebalo malo ublažiti.
Mislim da bi nastava trebala trajati kraće. Kad idem ujutro u školu nema me kod kuće skoro cijeli dan. Odem u pola sedam i vratim se u tri sata popodne. Nakon povratka se presvučem, najedem, napišem zadaću, naučim za sljedeći dan,pomognem nešto roditeljima i vrijeme od kad se vratim iz škole prođe tek tako. Neke stvari uopće ne stignem napraviti.
Vezano uz raspored u školi mislim da bi trebao biti malo jednostavniji. Ne znam kako je u drugim školama, ali u našoj školi se za svaki sat učenici moraju premještati iz jedne učionice u drugu tako pod odmorom nastaje strka i zbrka i bilo tko može nastradati ni kriv ni dužan. Stoga bi po meni bilo jednostavnije da sve učionice budu jednako opremljene i da svaki razred bude u jednoj učionici cijeli dan koliko god trajala nastava, vjerujem da bi se sva ta strka i zbrka pod odmorom malo primirila.
Još bi za kraj željela spomenuti nešto o kuhinji. Kada pod odmorom idemo u kuhinju, pogotovo kad smo popodnevna smjena, dosta učenika iz kuhinje ode gladno. Kad idem u školu popodne, zaista mi je naporno. Navečer se vratim u sedam sati napišem zadaću, najedem se, obavim sve ostalo i moram na spavanje da bi drugi od jutra mogla učiti. Sva sreća da nemam još neke izvanškolske aktivnosti. Stvarno se divim onima koji uz sve to znaju obavljati još mnoštvo svakakvih aktivnosti. Rijetki su dani kad se zna desiti da ne moramo učiti pa nam vrijeme prije škole ostane slobodno. No u napornijim danima prije škole se niti ne stignem najesti, a u kuhinji dobijemo, npr. pahuljice što ne upotpuni ni polovicu nama potrebnog obroka.
Mislim da sam više-manje sve spomenula, od učenja sve do školske kuhinje. Nije sve tako crno kako se čini. Sve ove stvari koje sam navela su učinjene da bi nama bilo lakše. Imaju donekle dobar učinak ,ali imale bi još bolji učinak da se sve to skupa malo pojednostavi. Tada bi sve to bilo jeftinije i djeca bi više pažnje i radosti posvećivala školi.
S poštovanjem,
Gabrijela Huzjak
/Gabrijela Huzjak, 8.c; mentorica Brankica Raguž, prof./
