Učenici 8. b istražuju temu o predrasudama prema ženama u nogometu i zato su u goste pozvali jednu od svega dvije Hrvatice s doktoratom iz nogometa
Je li nogomet samo za dječake? – tema je razrednog projekta u našem 8. b, a zbog nje smo u školu pozvali Tihanu Nemčić Bojić, doktoricu nogometa koja predaje na Kineziološkom fakultetu. No osim što nogomet poučava studente na fakultetu, Križevčanka Nemčić Bojić nogomet igra od svoje 12 godine. Uporna da ostvari ono što želi nogomet je počela u Križevcima trenirati zajedno s dječacima. Kasnije je igrala za ŽNK Dinamo, bila članica U 19 hrvatske nogometne ženske reprezentacije, zatim i trenerice mlađih ženskih reprezentacije te članica hrvatske ženske A reprezentacije. Na fakultetu se, kako voli reći, zaljubila u futsal, kojeg je tri sezone igrala za prvoligaške ekipe Breganze i Cagliari u Italiji. Bila je i prva Hrvatica koja je potpisala profesionalni ugovor u futsalu. Nakon tri operacije lijevog koljena više aktivno ne igra, ali u njenoj bogatoj sportskoj biografiji zabilježeno je da je bila i prva žena trenerica nekog muškog nogometnog kluba, a njeno najnovije postignuće je imenovanje za izbornicu hrvatske ženske futsal reprezentacije. Za izbornicu je imenovana početkom ove godine. Nemčić Bojić je nedavno gostovala u našem razredu i kroz priču o njezinoj karijeri doznali smo i kako je ona na svoj način osporavala predrasuda da nogomet nije za žene.
Bili smo oduševljeni energijom koju prenosi dok priča o sportu kojeg obožava, a njeno nas je predavanje motiviralo da razmišljamo što je to uspjeh i što su to prave životne vrijednosti. Iz druženja s njom izdvajamo odgovore na neka od pitanja koja smo joj postavili. Između ostalih i onaj na pitanje je li nogomet samo za dječake.
Kad Vas je počeo zanimati nogomet i što je bio okidač da počnete trenirati nogomet?
Jedno ljeto, dok sam s društvom provodila vrijeme na bazenu nekoliko dječaka je svaki dan igralo mali nogomet na Bukvićevom igralištu. Često sam ih promatrala i poželjela sam saznati mogu li ja kao djevojčica biti jednako dobra u nogometu kao oni. Tada sam imala 12 godina i otišla sam igrati s dječacima. To je bio početak mog puta u nogometu. Uskoro sam ga željela početi igrati organizirano, ali u Križevcima nije bilo ženskog nogometnog kluba. Tadašnji trener dječjeg uzrasta Antun Bednaić primio me u ekipu nakon što sam mu pisala, i to dva puta. U pismima sam izrazila svoju želju da treniram s dječacima. Kad me je primio na treninge, neki dječaci nisu baš bili zadovoljni. Govorili su mi da ne smijem dolaziti, no ja se nisam obazirala na njihove izjave i znala sam im odgovoriti da ću ja dolaziti, a oni ne trebaju ako me ne žele u timu. U ženskom nogometnom klubu Dinamo u Zagrebu počela sam trenirati u srednjoj školi, nakon što mi je trener atletike Pero Budija rekao da pokušam tamo. Tada je trenerica Dinama bila najpoznatija hrvatska nogometašica Maca Maradona.
Uspjeh nije medalja, nego ono što ste naučili dolazeći do te medalje
Kako su reagirali Vaši roditelji, jesu li Vas podržavali?
Moram priznati da sam imala sreće jer dobar roditelj koji ti pruža podršku velika je sreća. Iako se mama malo zabrinula jer su joj ljudi govorili da joj je kćer stalno u muškom društvu na nogometnom igralištu, što nije bila baš uobičajena stvar i odskakalo je od tradicije, nije mi branila. Tata je bio zadovoljan jer ja sam srednja od tri sestre i nemam braće pa mu je odgovaralo što je u društvu mogao reći da njegova kćer igra nogomet. Kako su znali da sam jako uporna i odlučna nisu me pokušavali odvući od nogometa nego su mi pružili podršku. Tata me dvije godine vozio četiri puta tjedno na trening u Zagreb, a kad sam krenula u treći srednje počela sam sama putovati vlakom. Škola, vlak, trening, utakmice – tako sam uglavnom provela treći i četvrti razred srednje. U tom sam periodu života jako dobro naučila da je za bilo kakav životni uspjeh potrebna disciplina. Naučila sam da se moram odreći nekih stvari ukoliko želim nešto više. Npr. moje prijateljice su nakon škole znale otići na kavu. Ja nisam zato što sam imala utakmice, trenirala sam, provodila vrijeme u vlaku, ali to je bila moja odluka da se ne ponašam kao drugi jer sam imala svoj cilj koji je bio ponešto drugačiji.
Na koji ste Vaš nogometni uspjeh najviše ponosni i zašto?
Ustvari ja ne bih izdvojila neki pehar, neko prvenstvo ili utakmicu. Uspjeh nije ona medalja koja stoji kod kuće, nego ono što ste naučili dok ste došli do te medalje. Za mene je uspjeh i to što se i danas kao trener i predavač bavim igrom koju volim već više od 20 godina. Uspjeh je postići ono što želiš, a rekla bih da kroz poraze sazrijevamo. Spomenut ću jedan poraz koji mi je tada jako teško pao. Bio je to prvi turnir Kutija šibice za žene 2016. Uvijek sam voljela pobjeđivati, a tada mi je bilo osobito stalo da pobijedim sa svojim timom. No, izgubile smo od ekipe iz Osijeka. Mi smo imale 8 šuteva na gol, a one jedan jedini i zabile su gol. Bila sam kapetanica, a nakon utakmice otišla sam iza tribine i plakala kao rodna godina. Izašla sam nakon 15 minuta ljuta na suca, na cijeli svijet. Cijeli tjedan sam bila loše volje, analizirala sam utakmicu i razmišljala u čemu je problem. Onda sam napokon shvatila da je problem u meni jer treba znati i izgubiti i čestitati protivniku, poštovati protivnika. Lako je poštivati protivnika kad pobjeđuješ, ali treba to moći i kad gubiš. Smatram da je to što sam tada naučila, nakon tog poraza, također bio moj veliki uspjeh.
U Hrvatskoj razlika između muškog i ženskog nogometa više dolazi do izražaja nego drugdje jer se u ženski nogomet manje ulaže
Možete li usporediti nogometnu scenu u muškom i ženskom nogometu u Hrvatskoj. Koje su osnovne razlike i koji su ključni razlozi postojanja tih razlika?
U Hrvatskoj ženski nogomet nema tradiciju, društvo ga ne prihvaća kao sport koji će doći gledati i uživati u njemu. Činjenica je da je muški nogomet brži, dinamičniji, a ženski sporiji, ali ih ne treba međusobno uspoređivati jer muškarci i žene, primjerice, nemaju istu snagu da prenesu loptu s jedne pozicije na drugu. To je generalna razlika svugdje, ali u Hrvatskoj dolazi još više do izražaja zato što se u ženski nogomet ne ulaže toliko kao u muški, niti žene treniraju toliko jer im to nije posao kao muškarcima koji se profesionalno bave nogometom.
Je li situacija u nekim zemljama u svijetu drugačija i gdje je ženski nogomet najpopularniji?
Ženski nogomet je najpopularniji u SAD-u. Tamo je to ženski sport broj jedan, ispred je muškog nogometa. Tamo djevojčice igraju od malena, to je kod njih kultura i one imaju veće uspjehe nego muška reprezentacija. Španjolska ženska nogometna reprezentacija je također dobra, nedavno su osvojile Svjetsko prvenstvo i najbolje igračice dolaze upravo iz te zemlje. Španjolka Aitana Bonmati, sad je najpoznatija i najbolja. U skandinavskim zemljama se također drugačije doživljava ženski nogomet, osobito u Norveškoj i Švedskoj. Mi znatno kaskamo za njima.
Nikad nisam osjećala da ne pripadam u svijet nogometa zato što sam žena
Kakav je osjećaj voditi muški nogometni klub?
Teško. Šalim se, izazovno je kao i ženski ili bilo koji kolektiv da vodite. „Teško“ je zato što ste odgovorni za tih petnaest ili dvadeset igrača ili igračica koje nešto trebaš naučiti, a svi oni imaju svoj karakter. Svatko ima svoje dobre ili loše trenutke. No odgovornost trenera je da izvuče najbolje od njih, da se ne ljuti na njih kad se ponašaju kao djeca ili kada nešto ne mogu ili kada nešto pogriješe. To dobar trener ne radi. Najlakše je vikati. Trener nije tu da igrača “zakopa u podrum”, trener je tu da igraču objasni što je pogriješio i što treba učiniti da bi bio bolji. Trener treba poučavati, a ne vikati i ponižavati. Zna biti izazovno i s djevojkama i dečkima.
Jeste li se u kojem razdoblju Vašeg bavljenja nogometom kao igračica, trenerica, profesorica osjećali da ne pripadate u taj svijet nogometa zato što ste žena?
Ne, nikad. Nije bitno što okolina kaže, bitno je što vi želite. Radila sam to za sebe i zato nikad nisam osjećala da ne pripadam u svijet nogometa. Uvijek sam bila koncentrirana na svoj put. Imala sam cilj biti sve bolja i ne odustati. Onda sam došla do faze kad sam shvatila da nije dovoljno da samo igram već sam odlučila i da želim doktorirati kako bih stekla još više znanja. Ukoliko mi netko i poželi kazati da ja tu ne pripadam, uvijek mogu reći imam diplomu, imam disertaciju i knjigu, imate li je vi?
Nadam se da doći vrijeme kad će fokus medija biti više na rezultatima igračica, nego na njihovom izgledu
Kada smo na internetu upisali riječ nogometašica pretežno se pojavljuju članci o fizičkom izgledu nogometašica. Je li bilo predrasuda prema Vašem nogometnom umijeću, neumjesnih komentara o Vašem izgledu i kako ste Vi postavljali u tim trenutcima?
Što se mene tiče nije ih bilo, ili ako ih je bilo ja ih nisam čula jer me to nije zanimalo. Činjenica je da su mediji takvi da pišu ono što misle da je gledateljima/čitateljima najzanimljivije, a u našoj je tradiciji pa i općenito, da se kod muškaraca naglašava spretnost i vještina, a kod djevojaka izgled. Nadam se da će doći vrijeme kad će mediji više biti fokusirani na rezultate, a za to treba više olimpijskih igara, više svjetskih prvenstava i naravno više prijenosa utakmica koje igraju žene.
Što biste poručili djevojkama koje vole ili se bave nogometom/futsalom?
Isto što i dečkima, za mene nema razlike u svijetu nogometa/ futsala ili generalno u životu. Ono što bih savjetovala i dečkima i djevojkama jest da ulažete u svoje znanje, da se educirate, da idete u školu i da učite i to ne radi ocjena, već zato da postignete znanje jer ono vam nitko ne može oduzeti. Znanje je najveća moć, a samopouzdanje i sigurnost u sebe dolazi iz znanja. Također da ne igrate radi trofeja kojeg ćete pokazati na društvenim mrežama i da ne tražite izgovore za neuspjeh u drugima. Treba analizirati svoje pogreške i težiti postati bolji. To je ono što dijeli one koje uspiju od onih koji ne uspiju. Oni koji uspiju ne traže greške u drugima već u sebi i gledaju kako će se popraviti i postati bolji.
Je li nogomet samo za dječake?
Ukoliko djevojčica voli nogomet, onda je on za nju. Njime se treba baviti jer je to njen izbor. Ne bi uopće trebalo biti diskusije o tome jesu li nogomet ili ples za dječake ili za djevojčice. Važno je da se bavimo onime što volimo. Hoće li to biti ples ili nogomet nema veze, mi smo ti koji biramo i ne trebamo se ograničavati time je li to u tradiciji našeg društva ili nije, što će reći susjed ili netko treći. Važno je da u to vjerujemo. /Magdalena Valaško, 8. b; foto: S. L./
