Gerontodomaćica Ivančica Petric kazala je kako je razgovor i druženje ono što najviše nedostaje starijim osobama koje žive same
U društvu orehovečke gerontodomaćice Ivančice Petric i naše knjižničarke Stojanke Lesički, jučer sam posjetila mještanku Bogačeva Baricu Kušec. Povod mom posjetu bio je čitanje baki Barici. Ona je ove godine navršila 82 godine i već odavna živi sama te se jako veseli posjetima svojih kćeri i unuka te dolascima gerontodomaćice Petric.
Baka Barica se jako razveselila mojoj posjeti tijekom koje sam joj čitala slikovnicu “Priča o mome gradu” Krunoslava Puškara. Sjedila je kraj mene i znatiželjno razgledavala sve slike u slikovnici. Meni je ovo bilo ugodno iskustvo jer je baka Barica bila vedra i raspoložena za pričanje. Svako malo prekidala sam čitanje jer je baka Barica željela ispričati svoje doživljaje. Prisjetila se ona kako su nekad izgledali križevački bunari, svog posjeta Grkokatoličkoj crkvi, odlazaka na Spravišče…. S ponosom nam je pričala o svojim unucima, praunuku i kćerima. Pričala nam je i kako se nekad živjelo u Bogačevu, o svom učitelju, o razlozima prekida školovanja i privremenom radu u Njemačkoj. Unatoč godinama baku Baricu sjećanje vrlo dobro služi i jako voli pričati. Iako je boli ruka te za koji dan mora na operaciju u njenoj je kući sve izrazito čisto i uredno, a još pomalo uređuje i vrt.
Barica Kušec i Magdalena Ivšak
Baka Barica je rekla da je i njoj bilo lijepo te sam joj obećala da ću je ponovno posjetiti i pročitati joj nešto. Gerontodomaćica Petric kazala je kako je upravo razgovor i druženje ono što najviše nedostaje starijim osobama koje žive same. Zato sam odlučila ponovno posjetiti baku Baricu i čitanjem i razgovorom uljepšati joj malo njene samotne dane.
Voljela bih da mi se priključi još učenika jer gerontodomaćica Petric rekla je da ima još zainteresiranih usamljenih koji bi se razveselili našim posjetima. /Magdalena Ivšak, 7. b; foto: S. L./
Oko 600.000 ljudi u Hrvatskoj ima neku vrstu invaliditeta
Oko 600.000 ljudi (14 posto od ukupnog broja stanovnika) u Hrvatskoj ima neku vrstu invaliditeta, a godišnje u Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom stiže oko 2000 različitih podnesaka. Od spomenutog broja oko 200 se odnosi na diskriminaciju. To su učenici 8.b na online susretu (17. 11. 2022) doznali od pravobraniteljice Anke Slonjšak, koja je na čelu ovog Ureda od njegovog osnivanja 2008.
– Vrlo često je prisutna predrasuda kako su za osobe s invaliditetom najvažnija područja zdravstvena zaštita i socijalna skrb, ali to nije točno. Jednako su važni i obrazovanje, zapošljavanje, mobilnost, sport, kultura – istaknula je pravobraniteljica Slonjšak.
Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom – foto: iz privatne arhive A. S.
Naglasila je je kako je upravo socijalna isključenost najveći problem osoba s invaliditetom. Pristupačnost je jedan od najznačajnijih uzroka socijalne isključenosti i diskriminacije osoba s invaliditetom. – Nemogućnost osoba s invaliditetom da zbog arhitektonskih prepreka uđu ili zbog komunikacijskih prepreka obave određene usluge u javnim ustanovama poput sudova, ambulanti, centara socijalne skrbi, kazališta… diskriminiraju ih i onemogućuju da ostvare neke od svojih potreba i prava. Unatoč zakonskim odredbama o pristupačnosti kojima je osigurano da se prilikom izgradnje vodi računa o pristupačnosti, problema je još puno. Najviše kod starih građevina koje su zaštićeno kulturno dobro.
Postupali su i prema općini koja je odbijala prilagoditi ulaz u ambulantu
Pravobraniteljica Slonjšak prisjetila se slučaja pritužbe odvjetnika, koji je osoba koja se kreće pomoću elektromotornih kolica i nije mogao ući u sud kako bi obavio svoj posao. Ured pravobraniteljice nedavno je postupao i zbog slučaja nepristupačnosti jedna ambulante, čiji je osnivač odbijao prilagoditi ulaz u ambulantu. – Slučaj je završio na sudu i zasad je nepravomoćno utvrđeno diskriminacijsko postupanje – rekla nam je Slonjšak, dodavši da su u Uredu sretni kad njihovo postupanje dovede do poboljšanja kvalitete života osoba s invaliditetom. Izrazito su ponosni i na promjene u zakonima koje su donijete zahvaljujući njihovim inicijativama. Jedna od takvih promjena je i ona u Obiteljskom zakonu u dijelu skrbništva i Zakonu o socijalnoj skrbi. – Jedna od promjena se odnosi na to da osobe s invaliditetom koje rade mogu dobivati i osobnu invalidninu ukoliko zadovoljavaju tražene kriterije što prije nije bilo moguće – istaknula je Slonjšak. Za osobe s invaliditetom to je vrlo važno postignuće jer zbog invaliditeta imaju povećane troškove života. Ured pravobraniteljice veseli i to što su posljednjih godina otvorili područne Ureda u Osijeku, Splitu i Rijeci te su tako pravobraniteljsku instituciju približili osobama s invaliditetom.
Pravobraniteljica smatra da su vidljivi zamjetni pomaci otkako djeluje Ured. Ističe da je hrvatsko društvo postalo otvorenije prema osobama s invaliditetom i svjesnije njihovih sposobnosti i nužnosti zaštite njihovih temeljnih ljudskih prava. Ipak nije zadovoljna tempom kojim se promjene događaju.Na kraju susreta pravobraniteljica Slonjšak pozvala je učenike 8.b da bez predrasude gledaju na osobe s invaliditetom te da se zalažu za ravnopravnost svih građana. /Fran Košutić, 8.b: foto: S. L./
Ispravno je reći osoba s invaliditetom, a ne osoba s posebnim potrebama
Na susretu je pravobraniteljica Slonjšak upozorila učenike na ispravno nazivlje. Kazala je da nije uredu reći osoba s posebnim potrebama jer svaka osoba ima neke specifične potrebe te je istaknula da je prihvaćen termin osoba s invaliditetom.
Povodom Svjetskog dana prevencije zlostavljanja djece prolistali smo Izvješće o radu pravobraniteljice za djecu za 2021.
Povodom Svjetskog dana prevencije zlostavljanja djece, koji se obilježava sutra 19. studenog, prolistali smo Izvješće o radu pravobraniteljice za djecu za 2021. i pronašli zabrinjavajuće podatke o porastu nasilja nad djecom. U Izvješću pravobraniteljice preneseni su podaci policije da je u odnosu na 2020. zabilježen porast kaznenih djela na štetu djece za čak 16 posto, odnosno počinjeno je čak 4946 kaznenih djela na štetu djece. Među nabrojenim kaznenim djelima su i tri teška ubojstva djeteta mlađeg od 14 godina te 8 kaznenih djela teškog ubojstva u pokušaju. Zabilježeno je i 247 kaznenih djela nanošenja tjelesnih ozljeda, 47 teških tjelesnih ozljeda i jedno kazneno djelo osobito teških ozljeda.
Hrvatska policija izdvojila je i kaznena djela spolne naravi počinjena na štetu djece. Takva nedjela porasla su čak za 40 posto u odnosu na 2020. Prijavljeno ih je 804 (2020. bilo ih je 573), a najviše je onih, čak 359, za kaznena djela spolne zloupotrebe djeteta mlađeg od 15 godina. Ima li pandemija koronavirusa, i znatno drugačiji način života djece veze s porastom ovih kaznenih djela, ne piše u Izvješću, ali piše da su su počinitelji takvih nedjela često osobe iz obitelji. Počinitelji su i susjedi ili osobe bliske obitelji, udomitelji, vršnjaci te nepoznate osobe. Navodi se da su i da su to u tri slučaja bili i vozači autobusa. U Izvješću navode da osobito zabrinjavaju prijave o seksualnom uznemiravanju učenica od strane nastavnika.
Izvor: EUROPOL
Pravobraniteljica ističe da u školama nedostaje program spolnog odgoja i obrazovanja
U Izvješću pravobraniteljice navode se i preporuke za zašitu djece od nasilja. Spominje se da važnu ulogu ima prevencija i edukacija djece o problematici seksualnosg nasilja. Navode i da postoje samo povremene projektne aktivnosti u tom pogledu i da te aktivnosti “ne mogu zamijeniti cjeloviti program spolnog odgoja i obrazovanja koji nedostaje u našim školama”.
U pogledu spolnog nasilja pravobraniteljica preporuča da je za stvaranje sigurnog okruženja za djecu nužna provjera kriminalne prošlosti osobe koja se angažira za rad s djecom. Napominje i da nije dovoljno tražiti da protiv osobe nije u tijeku kazneni postupak već je potrebno tražiti i dokaz da osoba nije pravomoćno osuđena. Pravobraniteljica kritizira i praksu “blagih kaznih” počinitelja seksualnih nedjela nad djecom, a navodi se i podatak da je lani na izdržavanju kazne zatvora bilo 153 počinitelja seksualnih delikata na štetu djece. Među njima je bilo 35 recividista (onih koji su ponovili seksualno nasilje na šetetu djece). /Iva Beloša, 7.a; naslovna fotografija: PEXEL-RODNAE production/
Za vrijeme posjete EU parlamentu u Brusselsu sudionici mobilnosti projekta “Let’s Think Sustainably” razgovarali su sa zastupnikom Toninom Piculom. Dio razgovora odvijao se na engleskom i taj je dio objavljen u zajedničkoj emisiji koju su učenici pripremili s partnerima iz Grčke, Italije, Njemačke i Španjolske.
Sa zastupnikom Piculom sudionici mobilnosti razgovarali su i na hrvatskom. Iz razgovora koji je trajao oko 40 minuta, izdvojeni su odgovori o programu Erasmus, važnim postignućima EU i o tome zašto je za Hrvatsku važno članstvo u EU. Prilog je pripremila učenica Petra Kušec, a dostupan je na podcastu projekta “Let’s Think Sustainably” na platformi Soundcloud. /Petra Šok, 7.a; foto: Nikos Lagios/
Sudionici mobilnosti iz OŠ Sveti Petar Orehovec i partneri iz Kalamate (Grčka) sa zastupnikom Toninom Piculom
Krzno joj je crno zbog pojave koja se naziva melanizam
Posljednjih dana u brojnim medijima objavljena je vijest da je kod Apatina, mjesta na granici Hrvatske i Srbije viđena crna pantera. Nas je ta vijest motivirala da istražimo osobine ove životinje.
Najvažnije što smo doznali pretražujući po internetu je da crna pantera spade u red divljih mačaka – Panthera. Međutim crne pantere nisu nikakva posebna vrsta već su to najčešće leopardi (Panthera pardus) ili jaguar (Panthera onca), ali njihovo krzno umjesto uobičajene boje za njihovu vrstu postalo je crno zbog promjene zvane melanizam.
UHrvatskoj enciklopediji navode da je melanizam “prekomjerna pigmentacija u pojedinih pripadnika neke, inače svjetlije pigmentirane životinjske vrste”. Navode i da može biti potaknut velikom toplinom, vlagom te prirodnom selekcijom na osnovi genske mutacije te kao primjer spominju crnog leoparda ili crnog jaguara.
Izvor: Wikimedia – crni leopard
Samo 11 posto jaguara i leoparda ima crno krzno
Na portalu 10naj.compronašli smo podatak da čak 13 različitih vrsta divljih mačaka zbog melanizma može biti crno, ali to nikad nisu tigrovi ili lavovi. No, oni pišu i da krzno crnih pantera nije uvijek posve crno i ovisno o svjetlosnim uvjetima mogu se uočiti šare na krznu crnih pantera. Prama natuknici u Enciklopediji Britannicamelanizam je ustvari rijetka pojava kod leoparda i jaguara i samo oko 11 posto ih ima crno krzno.
Izvor: Wikemedia – crni jaguar
Pretražujući internet još smo doznali da su crne pantere opasne životinje i mogu biti teške od 20 do 60 kilograma. Veće su one koje žive na sjeveru Afrike, a manje žive na jugu Afrike. Stanište crnih pantera je i Azija te Sjeverna i Srednja Amerika. Zanimljivo je i da crne pantere vide 6 puta bolje u mraku nego ljudi i imaju odličan sluh.
One su među najbržim trkačima na kopnu. Točnije rečeno oni su na trećem mjestu među kopnenim životinjama i mogu trčati čak 88 kilometara na sat. Na drugom mjestu je jaguar koji dostižu brzinu do 90 km na sat, a prvi su gepardi koji mogu postići brzinu od čak 130 kilometara.
Jesu li stanovnici oko Apatina doista vidjeli crnu panteru još nije definitivno potvrđeno, kao ni kad se 2010. pisalo da je viđena u njemačkim šumama. /Petra Šok, 7.a; fotografije preuzete s interneta/
Krunoslav Puškar, autor slikovnice “Priča o mome gradu” promovirao je jučer svoju slikovnicu u našoj školskoj knjižnici. Na promociji slikovnice sudjelovali su učenici 3., 4., i 5.b.
Krunoslav Puškar autor slikovnice “Priča o mome gradu” na promociji u OŠ Sveti Petar Orehovec
Glavni lik slikovnice je dječak Marko koji “prepričava” povijest Križevaca. Naši mlađi kolege s pažnjom su slušali kako je nastala slikovnica. Od autora su imali prilike doznati i neke od zanimljivosti iz knjige kao npr. tko je prvi hrvatski pilot, kako se zove meteorit pronađen na području Križevaca i druge.
Zanimljivo je napomenuti da ova slikovnica uz hrvatski tekst ima i prijevod na engleski, a autor je spomenuo da bi želio pripremiti i verziju na njemačkom jeziku. /Iva Beloša, 6. b; foto: S. L./
Pritužbi Roma relativno je malo s obzirom na njihove životne uvjete zato zaposlenici Ureda obilaze romska naselja i prikupljaju pritužbe na terenu
Erasmus+ projekt “Rights now” naš je novi europski projekt. Tema projekta su ljudska prava i demokracija te smo zato odlučili doznati više o tome što je zadatak Ureda pučke pravobraniteljice. Uredu pravobraniteljice svidjela se naša inicijativa te smo 18. listopada, mi učenici 8.b, imali priliku održati online susret sa zamjenicom pučke pravobraniteljice Tatjanom Vlašić.
Tatjana Vlašić, zamjenica pučke pravobraniteljice
Koje su najvažnije ovlasti pučke pravobraniteljice?
Ured pravobraniteljice ima mogućnost postupati u slučaju kad neko Ministarstvo, središnji ured, grad ili općina u kojoj živite postupaju nezakonito u odnosu na vas. Građani nam se mogu obratiti kad smatraju da su diskriminirani. Ured ima i mogućnost obilaziti insitucije u kojima se nalaze osobe koje te institucije ne mogu slobodno napustiti (zatvore, psihijatrijske ustanove…) Mogu nam se obratiti i oni koji na poslu ili negdje drugdje uoče korupciju. Važan zadatak ureda je i pratiti stanje ljudskih prava u Hrvatskoj te o tome izvještavati Sabor RH. Sudjelujemo i u radu UN (Ujedinjeni narodi) kad se raspravlja o zaštiti ljudskih prava u Hrvatskoj. Valja napomenuti da naš ured nema sudske ovlasti suda već izdajemo preporuke, mišljenja, prijedloge i upozorenja.
Pučka pravobraniteljica je opunomoćenica Hrvatskog sabora, možete li nam objasniti što to konkretno znači i koliko samostalnosti ima ured?
Pučki pravobranitelj bira se u Hrvatskom saboru na mandat od 8 godina te svake godine imamo obavezu izvjestiti Sabor o našem radu. Smatram da Ured ima visoku razinu samostalnosti jer sami odlučujemo o temama koje će nam biti u fokusu te koga ćemo zaposliti u uredu.
Tko obično šalje pritužbe? Jesu li to osobe koje su doživjele neki oblik diskriminacije, udruge ili pak netko drugi u ime diskriminiranih osoba?
Najčešće nam se obraćaju ljudi koji su do doživjeli diskriminaciju ili njihovi staratelji i rodbina, a nešto rjeđe Udruge koje se bave ljudskim pravima.
Na koji način se građani mogu obratiti Uredu pučke pravobraniteljice?
Osim u Zagrebu imamo urede i u Rijeci, Splitu i Osijeku. Svi koji to žele mogu nas kontaktirati telefonom, poštom ili e-mailom te se po potrebi i naručiti za susret u Uredu. Nastojimo često izlaziti i na teren te primamo građane i u gradu u kojem se u tom trenutku nalazimo.
Angažira li se Ured i u problemima kršenja ljudskih prava imigranata?
Na kršenju prava imigranata puno radimo i to iz dvije različite perspektive. Bavimo se problemima imigranata koji na neregularan način ulaze u Hrvatsku jer i oni imaju pravo na zaštitu ljudskih prava. Njima se bavimo i kad nastoje dobiti azil i uključiti se u naše društvo. Posebice po pitanju pristupa tržišištu rada, stanovanja te diskriminacija s kojima se suočavaju u različitim situacijama.
Kakve ste pritužbe u vezi diskriminacije najviše primali prošle godine od građana? Je li slično bilo i posljednjih godina ili se lani nešto značajno promijenilo?
Lani je bila nešto specifičnija situacija jer se veliki broj pritužbi odnosio na situacije vezane uz COVID. Inače nam se ljudi najčešće obraćaju zbog diskriminacije na temelju nacionalnosti, dobi, radnih prava (otkazi, godišnji odmori, plaće, prekovremeni rad…) te ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu.
Građanski odgoj treba biti sastavni dio obaveznog obrazovanja
Učenici 8.b OŠ Sveti Petar Orehovec na online susretu sa Tatjanom Vlašić, zamjenicom pučke pravobraniteljice
Koje nacionalne manjine najčešće dostavljaju pritužbe?
Od kako je 2009. donesen Zakon o suzbijanju diskriminacije najviše je bilo pritužbi srpske i romske nacionalne manjine, a zadnjih godina sve više je pritužbi imigranata. Kad govorimo o romskoj nacionalnoj manjini, s obzirom na istraživanja o uvjetima u kojima žive, njihovih pritužbi zaprimamo relativno malo. Zato obilazimo romska naselja i prikupljamo pritužbe direktno na terenu kako bismo dobili bolju sliku o izazovima s kojima se suočavaju. Njihovi probemi posebno su vezani uz obrazovanje, pitanje zapošljavanje i uvjete stanovanja. Većina ih živi u izdvojenim naseljima od većinskog stanovništva.
Možete li izdvojiti neki slučaj diskriminacije koji je Ured pravobraniteljice osobito zgrozio i zašto?
Jedan od takvih je slučaj nekoliko romskih obitelji s maloljetnom djecom koji su deložirani iz svog doma. Grad koji ih je deložirao imao je obavezu pronaći im smještaj kako djeca ne bi bila oduzeta roditeljima, ali grad to nije učinio na vrijeme. Te su obitelji stoga tjednima bile prepuštene same sebi i životu na školskom igralištu.
Jesu li neka upozorenja Ureda pravobraniteljice na neke slučajeve diskriminacije i ugroze ljudskih prava dovela do nekih konkretnih promjena ili pozitivnih rješenja?
Naravno, to i jest ideja naših preporuka. Na primjer, prije nekoliko dana jedna je studenica zahvaljujući našim preporukama uspjela dobiti studenski dom. No, to je pojedinačni slučaj . Još smo zadovoljniji kad temeljem naših preporuka dolazi do sustavnih rješenja tj. mijenjaju se zakoni. Jedan od takvih uspjeha je i promjena u Zakonu o socijalnoj skrbi gdje je došlo do izmjene u odnosu na prava nemoćnh osoba koje su nekom darovale nekretninu zauzvrat za brigu o sebi.
Na koju je aktivnost provedenu posljednjih nekoliko godina Ured pravobraniteljice najponosniji?
Godišnje imamo oko 3,5 tisuće pritužbi pa je teško izdvojiti jednu, no valja napomenuti da smo ponosni uvijek kad dobijemo povratnu informaciju da je naša preporuka dovela do promjene u životima diskriminiranih. Drago nam je što smo proveli i neka istraživanja iz područja u kojima nije bilo dovoljno podataka. Jedno od takvih važnih istraživanja je i ono o mladima i govoru mržnje na internetu.
Što biste poručili mladima kako reagirati ukoliko uoče povredu ljudskih prava ili diskriminaciju u svojoj sredini?
Važno je obavijestiti učitelje, školu, obitelj i zatražiti podršku, a ukoliko to ne rezultira rješenjem treba se obratite institucijama poput naše. Ne treba šutjeti, treba reagirati i prijaviti diskriminaciju. No, da bi to mladi mogli, oni trebaju znati što je diskriminacija, što su to stereotipi, što su predrasude… Trebali bi učiti zašto su izbori važni, kako se prijaviti u sustav e-građanin i još mnogo toga jer informiranost je preduvjet za aktivno građanstvo. Zato smatramo da građanski odgoj treba biti sastavni dio obaveznog obrazovanja. /Valerija Puškar, Lara Trušček; foto: S. L./
Od 31. 10. – 4. 11. Erasmus+ tim naše škole boravio je u Grčkoj
Odozgo pogled “puca” na grad od čak 5 milijuna stanovnika u kojem živi gotovo polovica stanovništva te države. Grad kojeg spominjemo je Atena u Grčkoj, a predivan pogled dostupan je s Akropole, zaštitnog znaka Atene i cijele Grčke. Tamo je stoljećima bilo središte političkih i kulturnih i vjerskih zbivanja grada Atene i baš tamo donosile su se važne odluke i razvijala demokracija. Upravo taj oblik vlasti bio je u fokusu naše mobilnosti koja se od 31. 10. – 4. 11. odvijala u Grčkoj u sklopu Erasmus+ projekta “Rights now”.
Sudionici Erasmus+ mobilnosti “Rights now” iz Italije, Grčke, Njemačke i HrvatskeFoto:Elias Chasiotis
U skupštini smještenoj unutar Akropole u 5. stoljeću prije nove ere odvijala se i rasprava o tome kako raspodijeliti novac od srebra iskopanog u novom rudniku. Različita mišljenja imali su Aristedes – predvodnik aristokrata i Themistocles, predvodnik demokrata. Prvi se zalagao za raspodjelu novca građanima, a drugi za gradnju ratnih brodova. Većina je glasala za prijedlog Tehmistoclesa i novcem su izgrađeni ratni brodovi. Mi smo rezultat te odluke starih Atenjana doznali u drugom središtu antičke demokracije, gradu Messini. Tamo smo mi učenici kroz igru uloga postali članovi skupštine i odlučivali o istom problemu. Dan prije svoje govore pripremali smo na radionici u školi naših domaćina, u gradu Kalamati. Neki od nas bili su zanatlije, neki poljoprivrednici, neki zemljoposjednici i svaki je razmišljajući o svojoj poziciji u društvu morao iznijeti mišljenje kako bi bilo bolje podijeliti novac od srebra. Nakon naših govora, većina glasača donijela je odluku suprotnu povijesnoj, odnosno glasali smo za raspodjelu novca građanima. Bila je to vrlo zanimljiva aktivnost, a posebno njeno uprizorenje u središtu antičke Messine.
U grčkim planinama puno je napuštenih sela
Zanimljivo nam je bilo i na radionici na kojoj smo učili o mentalnom zdravlju, a i na radionici o prirodnom poljodjelstvu. Ta se radionica održavala na planini Taygetos, a da bismo došli do zgrade u kojoj se održavala radionica prilično smo se nahodali puteljcima po planini. Usput smo imali prilike vidjeti nekoliko napuštenih sela u kojima živi vrlo malo stanovništva. Baš kao i iz Hrvatske puno grčkog stanovništva iselilo je u inozemstvo ili u glavni grad Atenu. No, Kalamata grad naših domaćina živahan je turistički grad s oko 80.000 stanovnika. Okružen je planinama, ima more, lijepe plaže i mnoštvo dućana.
Uživale smo šećući tim gradom pogotovo uvečer u društvu naših grčkih domaćina. Kalamatu smo upoznale i kroz kviz koji smo rješavali na našim mobitelima obilazeći gradske znamenitosti. Tako smo između ostalog doznali da je Kalamatu 1986. pogodio snažan potres. Srećom većina je stanovnika bila na festivalu u luci te je poginulo desetak stanovnika.
Kratke bijele suknje dio su muških nošnji
Tijekom tog obilaska posjetili smo i park u kojem su izloženi stari vlakovi, a tamo smo i doznali da se do Kalamate više ne može vlakom jer do tog grada je ukinuto prometovanje vlakom. No, iako nemaju željeznicu stanovnici Kalamate i dalje izuzetno drže do svog kulturnog nasljeđa. Na priredbi u školi oduševili su nas prikazom svojih tradicionalnih plesova. Nekoliko tradicionalnih plesova otplesali su članovi lokalnog kulturnog društva, a nekoliko učenici škole. I njihovi nastavnici, koji su stalno bili vrlo veseli i ljubazni, iskazali su se u plesu nakon priredbe, a u nekoliko tradicionalnih plesova okušali smo se i mi gosti. Dok smo pratili nastupe plesača posebno zanimljive bile su nam nošnje plesača. Oni nose bijele košulje, prsluke te kratke suknje, puno kraće od žena.
Amadea Bošnjak, Valerija Puškar, Lea Hrandek i Karla Kos na radionici o mentalnom zdravlju u udruzi KEPEPSY u Kalamati (Grčka)Neki od članova folklorne grupe 2. Gymnasium iz KalamataIzmjena straže pred parlamentom u Ateni
Slično su bili odjeveni i vojnici koji stražare pred parlamentom u Ateni s tim što su vojnici imali vrlo živopisnu obuću. Njihove cipele nalikuju na šlape i na vrhu imaju ogroman cof. To smo uočili dok smo s još mnoštvom turista pratili izmjenu straže pred parlamentom u Ateni. Posjetili smo i unutrašnjost parlamenta te smo sjedili na mjestima članova parlamenta. Razgledali smo i muzej u Parlamentu gdje smo imali priliku vidjeti njihove istaknute političare kroz stoljeća te još mnoštvo izložaka vezanih uz antičku demokraciju. Najviše smo se zadržavali uz interaktivni stol na kojem smo potezom prsta, kao na mobitelu, mogli birati podatke o osobama ili događajima koji nas zanimaju.
Sve spomenute aktivnosti pomogle su nam da se zbližimo s domaćinima i timovima iz Italije i Njemačke te upoznamo ovu lijepu zemlju u koju bismo se željele ponovno vratiti. /Amadea Bošnjak, 8. a, Lea Hrandek 8.b; foto: S. L., Elias Chasiotis/
Sudionici mobilnosti Erasmus+ projekta “Rights now” u gračkom parlamentu
Fotografije uz ovaj tekst nisu obrađene u Photoshopu već je to doista stvarna kuća. Dokaz je to da arhitekti doista mogu ostvariti svakakve zamisli. Na internetu smo pročitali da ove kuće nisu naopake samo izvana, nego i iznutra. Namještaj u sobama, pa čak i svi elementi u kupaonicama su naopako. Mrežna stranica Nekretninebl piše da je austrijskom selu Terfens (u blizini Innsbrucka) jedna je takva kuća izgrađena 2012. Kuća ima i naopaku garažu u kojoj i automobil visi sa stropa.
Na portalu Punkufer piše da naopakih kuća ima i u Njemačkoj, Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, Južnoafričkoj Republici, Turskoj i Poljskoj, a na priloženim fotografijama je kuća iz bugarskog grada Nesebar.
U naopakim kućama ipak nitko ne živi već su one turističke atrakcije. Jednog dana i to će možda biti moguće, a zasad, kako to piše na mrežnoj stranici Ivilla, turisti koji ih posjećuju kažu da ne mogu dugo ostati u naopakim kućama jer imaju problema s vrtoglavicom. /Ines Martinek, 6. a; foto: Nataša Jakob/
Naopaka kuća u bugarskom gradu Nesebar – foto: Nataša Jakob
Uništavanjem društvene imovine počinitelji takvih nedjela ne čine štetu samo drugima već i sebi
Čim smo u ponedjeljak došli u školu primijetili smo da su prevrnuti svi kontejneri za otpad, a putem kroz ulicu do škole uočili smo da su prevrnuti i oni po ulici. Nekim učenicima je to bilo smiješno, a neki su govorili da je to divljački i neprimjereno. Tek kad smo u školi vidjeli policiju, proširila se vijest da policajci nisu stigli samo radi kontejnera već i zbog oštećivanja elektro ormara za napajanje sportske dvorane električnom energijom.
To divljaštvo još je više za osudu jer su vandali koji su to učinili ili pak neki znatiželjnik, mogli nastradati da su dotaknuli oštećeni dio kabla. Pitamo se jesu li vandali koji su oštetili elektro ormar znali koliko je to opasno i koji je bio njihov motiv za uništavanje društvene imovine. Doživljavaju li oni uništavanje društvene imovine kao zabavu ili kroz divljaštvo žele iskazati svoje nezadovoljstvo i poslati nekom nekakvu poruku. Što god od toga bilo, smatramo da je to neprimjereno. Uništavanje društvene imovine nije zabava, a ukoliko pak netko divljaštvom želi nešto poručiti, ni to nije pravi način. Postoje mnogi primjereniji i kulturniji načini izražavanja nezadovoljstva nekim projektom ili nekom aktivnošću u zajednici.
Mi smo u školi učili da da se društvena imovina financira iz “džepova” svih koji privređuju, a to znači i iz “džepova” onih koji čine divljaštva ili pak njihovih roditelja, ukoliko su to učinila djeca. Možda su počinitelji ovog divljaštva u školi stalno “sjedili na ušima”. Ne bi li bilo bolje da se novac umjesto na popravljanje uništene imovine ulaže u nešto novo što će se koristiti za dobrobit svih nas. Da su počinitelji ovog nedjela malo razmišljali možda bi shvatili da oštećivanjem društvene imovine ne nanose štetu samo drugima već i sebi. Nadamo se da će policija otkriti počinitelje jer trebaju snositi posljedice za divljaštvo koje su učinili. /Ines Martinek, 6. a, foto: S.L. /
Školsku imovinu nepoznati počinitelji oštetili su i za vrijeme manifestacije Petrovo
