Sudjelovali smo na Las Fallasu, čuvenoj manifestaciji posvećenoj proljeću koju posjeti oko 2 milijuna ljudi

U Torrent, grad naših domaćina u S.O.S. Erasmus+ projektu, stigli smo 19. 3. na blagdan svetog Josipa kad se u njihovom kraju održava završni dio manifestacije Las Fallas. To je događanje posvećeno proljeću, a po njemu je najpoznatiji obližnji grad Valencija. Tamo Las Fallas traje od od 1. ožujka i s oko 2 milijuna posjetitelja najposjećeniji je događaj u Valenciji. Posljednje noći Las Fallasa, koju oni nazivaju La Cremà, na puno mjesta u gradu spaljuju se velike lutke od papira što simbolizira obnovu i rastanak sa svim starim. Lutke od papira visoke su i po 20 metara. Poput onih na našim karnevalima te su lutke gubitnici i imaju likove političara, zvijezda ili različitih bića iz mašte koje se zbog nekog razloga želi ismijati. Organiziraju se i natjecanja za najbolju fallu, a ona najbolja za tu godinu završava u muzeju El Museo Fallero.

Neki od članova našeg Erasmus+ tima promatrali su spaljivanje lutaka u Torrentu, u kvartu domaćina. Naši domaćini rekli su na da su i oni sudjelovali u izradi lutaka od papira u svom kvartu. To spaljivanje lutaka popraćeno je velikim vatrometom i pucanjem iz različitih pirotehničkih sredstava. Neke od nas domaćini su idući dan vodili u Valenciu kako bismo posjetili ogromni Muzej znanosti te vidjeli 14-metarsku skulpturu Presvete Djevice na trgu Plaza de la Virgen. Ta cvjetna skulptura također je dio festivala Las Fallas kao i brojne druge aktivnosti poput šetnji u tradicionalnim nošnjama, balova na kojima se biraju princeze i kraljica festivala te izbora najbolje palle.

Na izlet u nacionalni park Albufera išli smo biciklima

Paella je njihovo nacionalno jelo od riže, a onu tipičnu za Valenciju s mesom kunića i piletine imali smo priliku probati nakon našeg izleta biciklima i čamcima u Nacionalni park Albufera. Upravo oko tog jezera uzgaja se riža od koje stanovništvo tog područja najradije spravlja paellu. Vozeći se čamcem po jezeru naš vodič upoznavao nas je s biljnim i životinjskim vrstama jezera. U jednom trenutku, osim fotografija jezerskih riba, imali smo priliku vidjeti i jednu pravu ribu. Ta je nekako uspjela uskočiti u čamac što je izazvalo pravu pomutnju. Pogotovo je burno reagirala učiteljica iz Rumunjske preko čijih leđa je riba pala u čamac.

No, riba je rumunjsku učiteljicu smočila daleko manje nego što smo se mi smočile utrkujući se s valovima na plaži u gradiću El Saler. Tamo smo boravili nakon naše biciklističke avanture kako bismo čistili plažu i igrali tenis i odbojku na plaži. Mi smo se radije odlučile za igru s valovima zato smo se pošteno smočile. Aktivnost u kojoj smo također imale priliku biti vrlo živahne, bila je zumba. Nju su naši domaćini organizirali posljednjeg dana mobilnosti. Pošteno smo se oznojile izvodeći plesne pokrete koje nam je pokazivao trener. Umorili smo se i tijekom igre traženja blaga. Cilj te igre bio je upoznati najvažnije znamenitosti Valencije. Igru smo započeli na čuvenom tornju Serrano, a završili ispred raskošne zgrade njihove glavne željezničke stanice.

Osim fizičkog umora bilo je i onog mentalnog i to ponajviše na našim radionicama.  Jedna od mentalno najzahtjevnijih bila je Escape Room i to zato što je imala i neke matematičke zagonetke koje je osmislio španjolski koordinator José.  Treba dodati i to da je on učitelj matematike. Igra koju je učitelj José osmislio uključivala je i zadatke poput pomaganja ugroženoj djevojčici. Tu je djevojčicu putem interneta vrebao stariji muškarac u cilju da je seksualno iskoristi. Takva pojava zove se grooming, a  upravo grooming i sexting (slanje seksualno eksplicitnih poruka i fotografija) bile su glavne teme naše mobilnosti. Na mobilnosti smo pokazali video uratke o groomingu i sextingu koje smo pripremili u našim školama.  U Torrentu smo snimali kratke video uratke na temu rodnih stereotipa nakon što smo prethodno na radionici učili što su to rodni stereotipi. Video uratke o rodnim stereotipima snimali smo u predivnom parku u kojem smo uočile puno papiga. Taj park nalazi se u neposrednoj blizini škole naših vrlo ljubaznih domaćina i oni ga mogu posjećivati i za vrijeme odmora.

Avantura na aerodromu – još jedan od uspješno savladanih izazova Erasmus+ programa

Svim našim video uradcima možemo pristupiti kad god želimo putem QR koda na privjesku kojeg smo sami kreirali na jednoj od radionica. Mi smo na računalima izradili nacrt privjeska, a naši domaćini posjeduju 3D printer te su ga kasnije isprintali i dodali mu QR kod. Taj privjesak je jedan od materijalnih rezultata našeg projekta, a oni nematerijalni, prijateljstva i iskustva koja smo stekli, još su važniji.

Mogućnost snalaženje u novim situacijama također je nešto što nam je pružila ova mobilnost. Od prvog pa do posljednjeg dana bilo je puno različitih situacijama u kojima smo međusobno upoznavali ponašanje i snalaženje drugih, ali smo upoznavali i sebe. Veliki test bilo je i otkazivanje našeg leta. Dok su neki od nas plakali, neki su to sasvim dobro prihvatili. Ti smireniji su se zafrkavali da smo dobili dva u jedan i uživali su spavanju u doista vrhunski uređenom hotelu. Taj se hotel nalazio u blizini aerodroma u Frankfurtu, od kuda smo u subotu u 20.20 trebali nastaviti let prema Zagrebu. Sve je dobro završilo i u nedjelju kada je zbog početka štrajka na aerodromu vladao veliki kaos. Te posljednje dvije situacije ustvari su nam korisno iskustvo za iduća putovanja i doprinijele su uspješnom svladavanju brojnih izazova koje sudionicima mobilnosti pruža sudjelovanje u Erasmus+ programu. /I.B., K.H., M. I., S. L., L.S, N.Š; foto: S. L. i N.Š./

P.S. Još mnogo fotografija dostupno u priloženom videu, a drugi članak o mobilnosti dostupan je na mrežnoj stranici Koprivničko-križevačke županije

Putovanje do Torina i natrag do Zagreba bilo je vrlo iscrpljujuće. Vozili smo se autobusom gotovo 24 sata, ali svaka minuta provedena na mobilnosti Erasmus+ projekta „Rights now“ u Torinu od 27. 2. do 3.3. bila je vrijedna zbog onog što smo doživjeli. U tom milijunskom gradu čije ime dolazi od talijanske riječi toro što znači bik, život je prilično drugačiji nego kod nas. U centru grada gdje smo mi boravili u obiteljima naših domaćina svi žive u velikim zgradama te su nam pomalo nedostajala naša dvorišta i polja.

No, neke od tih velikih zgrada su nas impresionirale svojom veličinom i izgledom. Ponajviše zgrade na glavnom gradskom trgu te kraljevska palača ispred koje se nalaze dvije ogromne statue konja. Zgradu gradskog vijeća sagrađenu u 17. stoljeću, imali smo prilike vidjeti i iznutra jer je tamo za nas bio organiziran prijem u raskošnoj vijećnici. Na tom prijemu smo  i dobili priznanja za sudjelovanje na mobilnosti.

Centar grada najviše smo upoznali prilikom igre potrage za blagom koju smo započeli ispred Porta Palatine, odlično sačuvanog nekadašnjeg ulaza u grad sagrađenog u 1. stoljeću pr. Kr.  Taj smo podatak doznali od dvojice učenika talijanske škole koji su  za tu prigodu glumili nekadašnje Rimljane, prigodno se odjenuvši u odjeću sličnu onoj u doba starih Rimljana.

Mnogi migranti stradaju i na balkanskoj ruti

Ono što je posve različito od života kod nas je  prisutnost velikog broja različitih nacija u tom gradu. Tako je i bilo i u  IC Regio Parco, školi naših domaćina. Tamo su nam rekli da u njihovu školu, koja ima oko 800 učenika u 7 zgrada i obuhvaća i dva vrtića, pohađaju učenici čak 38 nacija. Stekli smo dojam da se svi oni dobro slažu i da su se dobro snašli u školi i novoj domovini. No, da svi nisu dobili takvu priliku da se uklope u nove sredine imali smo prilike vidjeti u dva filma o problemima migranata. Iz tih filmova doznali smo da se migranti, koji svoje zemlje napuštaju zbog rata ili različitih drugih okolnosti, doživljavaju brojne neugodne situacije tijekom putovanja. Prilikom putovanja do zemlje u kojoj se žele skrasiti neki od njih izgube živote, neki budu opljačkani, pretučeni, silovani…. U tim ružnim situacijama veliku ulogu igraju coyotes. To je termin kojim se nazivaju krijumičari ljudima na području Južne Amerike. Naučili smo ga  u igri „Moć putovnica“. Igru su kreirale članice udruge MAIS koje su nam na radionici davale upute za igranje igre. Igra je slična igri Čovječe ne ljuti se, ali traje vrlo dugo zbog različitih prepreka koje migranti nalaze na putu.

Baš zahvaljujući toj igri shvatili smo s kakvim se sve problemima suočavaju ljudi koji su prisiljeni napustiti svoju domovinu. Posebno su nas potresli neki detalji iz drugog  filma koji smo gledali. Taj film pokazivao je  što se sve dešava migrantima na takozvanoj balkanskoj ruti koja obuhvaća i našu zemlju.

O ljudskim pravima, osim u školi, učili smo i na radionici od studenata i profesora torinskog sveučilišta. Tamo smo posjetili i njihovu sveučilišnu knjižnicu koja ima više od 700.000 knjiga i svaki je tjedan posjeti više od 5.000 studenata.

Među onim stvarima zbog kojih je vrijedilo biti na ovoj mobilnosti su i trenutci provedeni na izletu u planinsko mjesto Bard. Tamo smo posjetili Muzej granica i utvrda, a do različitih katova muzeja vozili smo se panoramskim liftom. U egipatskim muzeju vidjeli smo mumije, a u  Muzeju RAI (talijanski radio i TV) mnoštvo nekadašnje opreme za emitiranje radijskog i televizijskog programa.  Uživali smo i u talijanskoj hrani, osim doručka koji je kod Talijana uglavnom neko slatko pecivo ili keksi uz kavu ili mlijeko. Dobro je bilo i u obiteljima naših domaćina koji su nas prihvatili kao svoje i lijepo se brinuli za nas.  S našim domaćinima i drugim učenicima zbližili smo se i za vrijeme igranja nogometa i za vrijeme plesa. Prva prilika za ples bila je već prvi dan na priredbi dobrodošlice, a još više plesali smo na završnom druženju.

Bio je ovo tjedan kojeg ćemo se uvijek rado sjetiti. Osim možda napornog putovanja  i vozača koji nam nije želio stati da odemo na zahod te zahoda čučavaca u školi naših domaćina. /Amadea Bošnjak, Tea Hendelja; foto: S. L./

Još jedan članak o Erasmus+ mobilnosti u Torinu dostupan je na Mrežnoj stranici Koprivničko-križevačke županije

Isusovačka služba za izbjeglice najviše joj pomogla da se uklopi u novu sredinu

Rat u Siriji razlog je što su Nagham, njene dvije sestre i majka napustile domovinu. To nam je (16. 2. 2023.) na početku našeg online susreta rekla sedamnaestogodišnja Nagham, učenica trećeg razreda zagrebačke XIII. gimnazije. U toj gimnaziji pohađa treći razred matematičkog smjera. Sad je njen život sličan životima hrvatskih vršnjaka, ali nije uvijek bilo tako i nekih se dijelova svog života nerado sjeća.

Ponajviše želi zaboraviti onih sedam dana kad je s obitelji iz Sirije krenula na put prema Austriji gdje su se nadali započeti novi život. Bilo je zimsko doba i vrlo hladno. Putovali su autobusom, a na hrvatskoj granici čak su 15 sati boravili u autobusu. – Te dane želim potisnuti i ne sjećati ih se jer to je bilo traumatično razdoblje u mom životu – kazala nam je Nagham. Imala je 10 godina kad su otišli iz Sirije, a prije toga zbog rata unutar Sirije selili su se čak četiri puta. – Posljednji put moj otac je trebao preseliti samo još jedan kauč i onda su bombardirali i taj kvart. Srećom kuća nije bila jako oštećena, niti smo mi bili ozlijeđeni – rekla nam je Nagham.  

Tek što su se privikli na miran život u Austriji, tu su zemlju morali napustiti. – Bili smo tamo oko godinu dana. Počele smo ići u školu i učiti njemački jezik, ali onda su nas deportirali. Rekli su da azil prema zakonu možemo zatražiti u zemlji  u koju smo prvi puta ušli na područje EU.  Kako je to bila Hrvatska, deportirali su nas ovdje – prisjetila se Nagham. Nešto više od godine dana ona i njena obitelj proveli su u prihvatilištu za traženje azila u Kutini. Tamo je išla u školu i počela učiti hrvatski. Njena sadašnja škola je četvrta hrvatska škola koju polazi otkad je u Hrvatskoj. Nakon Kutine, osnovnu školu mijenjala je zbog preseljenja u prihvatilište za azilante u  Zagrebu, a zatim još jednu osnovnu školu kad su se preselili u kvart gdje sada žive u unajmljenom stanu. Azil su dobili 2019. i sad nastoje ishoditi hrvatsko državljanstvo jer svoju budućnost vide u Hrvatskoj. Njena majka je kuharica i uspjela se zaposliti u poznatom zagrebačkom restoranu, a radi i  sestra koja studira online studij na jednom američkom sveučilištu. Druga sestra uskoro se udaje u Hrvatskoj i sve se raduju skorim svatovima.

Nagham nije imala problema u Hrvatskoj, ali njenoj prijateljici koja nosi hidžab dobacuju neprimjerene komentare

Ispričala nam je i da je njenoj obitelji najviše pomogla Isusovačka služba za izbjeglice (JRS). – Crveni križ nam je pomagao materijalno, a Isusovačka služba za izbjeglice pomogla nam je da se uključimo u društvo i da se ne osjećamo kao stranci. Osobito su mi bili dragocjeni trenuci kad su nam ljudi iz JRS-a dolazili s računalima da se zajedno igramo, razgovaramo i družimo se – istaknula je Nagham.

Od Nagham smo doznali da ona osobno u Hrvatskoj nije  imala problema zato što nije Hrvatica. –No, znam da neki imaju problema. Ponekad izađem s jednom prijateljicom koja nosi hidžab i zna se dešavati da joj prolaznici upućuju neprimjerene komentare – rekla nam je Nagham. Nju su u svim školama dobro prihvaćali i uglavnom je nisu pitali o ratu u Siriji  već o tome kakve hobije ima, kakvu glazbu voli…

Pitanja o hobijima postavili smo joj i mi te smo doznali da voli rap i trap, a od hrvatskih glazbenika najdraži joj je Hiljson Mandela. Njeni hobiji su boks i nogomet. Boks trenira dvije godine i kaže da  je trening smiruje i opušta nakon napornog dana. Nogomet igra subotom sa skupinom prijatelja i uglavnom je među njima jedina djevojka. Na spominjanje nogometa naši kolege postavili su joj pitanje o omiljenom nogometašu, a pitali su je i za koji hrvatski klub navija. Tako smo doznali da navija za Dinamo i da na zaslonu mobitela ima Benzmaa, ali smatra da je Messi najbolji.

Pitali smo je i o planovima za budućnost. – Najviše me zaokuplja matura iduće godine, posebno esej iz hrvatskog. Ne razmišljam puno unaprijed – kazala je Nagham, dodavši ipak da svoju budućnost ne vidi u Siriji. No, svoju bi domovinu voljela posjetiti, ali tek kad tamo bude sigurnije jer život je ipak najveća vrijednost. 

Mi bismo na kraju zaključili da bi zato što je život najveća vrijednost sve države trebale poštivati  članke 13. i 14.  Univerzalne deklaracije o  ljudskim pravima. /Elizabeta Truščec, 8.a; foto: S. L./

Članak 13.

1. Svatko ima pravo na slobodu kretanja i boravka unutar granica svake države.

2. Svatko ima pravo napustiti svoju i bilo koju drugu zemlju i vratiti se u svoju zemlju.

Članak 14.

1. Svatko pred progonom ima pravo tražiti i dobiti utočište u drugim zemljama.

2. Na to se pravo ne može pozivati u slučaju progona koji su izravna posljedica nepolitičkih zločina ili djela protivnih ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.

Ove školske godine provodimo Erasmus+ projekt “Rights now!” (“Prava sada!”) te smo stoga odlučili da ljudska prava budu i naša glavna tema u “Klinčeku”. Projekt provodimo s partnerima iz Grčke, Italije i Njemačke.