Sport i mladi

Najbolja hrvatska rukometašica smatra da bavljenje sportom očvrsne djecu

Nastavljajući istraživati utjecaj sporta i tjelovježbe na život mladih, putem Skype-a razgovarali smo  s najboljom hrvatskom rukometašicom, golmanicom Martom Žderić (26). Najbolja rukometašica prema prošlogodišnjem izboru Hrvatskog rukometnog saveza i Sportskih novosti, reprezentativka i već treću godinu članica RK “Budućnost” iz Podgorice u Crnoj Gori, rekla nam je i zašto mladima preporuča bavljenje sportom.

Rukomet trenirate od osme godine, na koji ste uspjeh u svojoj karijeri najponosniji?
Bilo ih je dosta, ali svakako mi najviše znači prošlogodišnja pobjeda u Ligi prvaka te drugo mjesto u sezoni 2013./2014., s mojim sadašnjim klubom “Budućnost” iz Podgorice. Ponosna sam i na uspjehe s reprezentacijom, ponajviše na kvalifikacije za prošlu Olimpijadu.

Koje su Vam rukometašice uzor i zbog čega im se divite?
Sad i nemam nekih uzora, a kad sam bila u vašim godinama zbog njene energije i specifičnog stila u obranama, najdraža mi je bila norveška golmanica Cecilia Leganger.

Pratite li muški rukomet i imate li favorita među muškim kolegama?
Naravno da pratim, a što se favorita tiče, razmišljam slično kao i većina medija. Domagoj Duvnjak je izvrstan igrač, a na zadnjem europskom prvenstvu vidjelo se da imamo puno mladih nada i mislim da  muški rukomet ima veliki potencijal za budućnost. Svakako bih željela spomenuti i Ivana Balića, on je bio velika ikona svjetskog rukometa.

Čitali smo da Vi uspijevate baviti se vrhunskim sportom i studirati?
Smatram da svaki sportaš treba nastaviti svoje obrazovanje. Treba truda “gurati” školu i sport zajedno, ali se može. Ja privodim kraju studij menadžmenta  turizma i sporta na Međimurskom veleučilištu u Čakovcu i nadam se da ću do lipnja magistrirati.

Rodom ste iz Ploče, sjećate li se jeli u Pločama u vrijeme kad ste pohađali osnovnu školu bilo  puno djece koja su se bavila sportom?
Mislim da ih je bilo više nego danas. Imam nećakinju od 12 godina, pa sam u toku. Njena generacija danas više je vezana uz računala. Mi cure nekad smo se puno igrale preskakanja lastike, a  i više nas je bilo u sportu. Za cure je tada  najpopularnije bilo trenirati rukomet, a dječaci su najviše bili u nogometu i tenisu.

Kakvo je Vaše mišljenje o trogodišnjoj suspenziji mladih hokejaških reprezentativaca jer su na Facebook postavili fotografije s alkoholom i cigaretama u reprezentativnim trenirkama?
Mislim da nije lijepo to što su napravili i da se takve stvari treba kažnjavati. Od malena se sportaše uči da je grb na reprezentativnom dresu svetinja, a alkohol, pušenje i doping nikako ne idu uz sport  i reprezentaciju.

Zašto biste preporučili mladima da se bave sportom i kako je sport utjecao na Vas?
Mislim da bi se sva djeca već u osnovnoj školi trebala baviti sportom. Kroz sport djeca očvrsnu da ne budu kao mimozice. Uče se izboriti za sebe, izgrađuju se kao osobe. Izgrađuju svoje samopouzdanje, svoj karakter, iskazuju vlastiti stav. Sport naravno pruža i nezaboravna druženja i putovanja. Mene je bavljenje sportom izgradilo kao čovjeka, pobjednika koji stremi prema nečem većem i boljem. /Mihaela Šantić, 7. c, foto: S.L. i preuzeto s interneta/

Što da biramo

Hoće li nadomjestak  biti portal JUHUHU?

O kampanji “Birajmo što gledamo” na stranicama Klinčeka pisali smo  nedavno (u studenom 2015.)  i nakon tog teksta odlučili smo objaviti seriju tekstova s preporukama emisija koje nam se čine zanimljive. Napisali smo preporuku za emisiju “Kokice”,  a potom je plan bio preporučiti “Briljanteen”, emisiju koja je 2015. navršila 21 godinu od kako se počela emitirati. No,  naši su planovi propali, ne zato što nam se ne piše, nego zato što više nemamo o čemu pisati.

Naime, HRT je u međuvremenu ukinuo većinu emisija obrazovnog programa namjenjenog djeci. Osim emisije “Briljanteen”, s programa su nestale i slijedeće emisije: “Na vrh jezika”, “Čarobna ploča”, “Notica”, “Puni krug”, “Školski sat”, “Dječja usta” i “Argument”.

Jedino što smo u rasporedu programa primijetili da ide i dalje su emisije: “Kokice” (i dalje subotom u 11.30 na HRT 3),  i emisija “Ni da, ni ne” (HRT  3  subota -11.50). Također  na drugom programu svako jutro od 6 do 9 ide mozaična emisija  “Juhuhu”.

Hoće li i one uskoro nestati to nigdje nismo pročitali, a vrlo malo se pisalo i o ukidanju već spomenutih emisija  dječjeg obrazovnog programa. To je važna tema bila tek za nekoliko portala.  Net.hr jedan od portala koji je pisao o tom problemu, napominje da su odgovorni s televizije ukidanje emisija obrazložili time da djeca  ” više ne gledaju njima namijenjene sadržaje kao nekad u jutarnjem programu, nego kao i svi ostali, u udarnom terminu”. 

To da zbog interneta sve rjeđe gledamo televiziju ujutro, tu su urednici u pravu, no pitanje je  čemu onda ona kampanja “Birajmo što gledamo” kad je za nas djecu  na televiziji izbor sve manji.

Možda kampanja ipak ima smisla ukoliko se ostvari obećanje, da će se HRT, kako je za net.hr istaknuo urednik Saša Runjić, prilagoditi mladima koji su sve više vezani uz internet.

U vezi s tom najavom pronašli smo ovih dana i neke tekstove koji pišu kako je  HRT prije tjedan dana pokrenuo portal za djecu pod nazivom “JUHUHU”.  Uskoro ćemo ga pregledati da vidimo  hoćemo li mi osnovnoškolci   doista na ovom portalu imati što birati. /Mihaela Miklečić, 7.b; fotografija preuzeta s interneta/

Veliki brat

U susjednoj školi već 3 godine imaju video nadzor s 16 kamera

Jedna  rasprava o sigurnosti u školama vođena pod odmorom s ravnateljem Stjepanom Lučkim, motivirala nas je da razgovaramo s Darkom Zvonarom, ravnateljem škole  Sidonije Rubido Erdödy. Naime, u susjednoj školi imaju video nadzor.

Otkad u školi imate video nadzor?

Video nadzor imamo 3 godine, a sustav uključuje 16 kamera koje pokrivaju isključivo komunikacijski prostoru u školi, hodnike, blagavaonicu, parkiralište i ulaze. Kamere snimaju danonoćno, a sustav je velikog kapaciteta, može pohranjivati materijale snimane 3 tjedna.

Što je bio motiv uvođenja video nadzora?
Godine 2009.  nabavili smo novu opremu za informatičku učionicu i otad se počela rađati ideja uvođenja video nadzora jer smo nekoliko godina prije imali dvije provale u školi. U tim je provalama  otuđena baš informatička oprema. U prvoj provali ukradena su nam tri računala iz informatičke učionice, a u drugoj računalo iz ureda pedagoga. U to vrijeme aktualiziralo se i pitanje dežurstava učenika koji gubi nastavni dan dežurajući na hodniku, a može se naći i u problematičnoj situaciji prilikom dežurstava. Treći razlog je i razvedenost naše naša školske zgrade, koju je zbog brojnih ulaza teško fizički nadzirati.

Kako ste financirali nabavu video nadzora i koliko je koštala oprema?
Oprema i postavljanje sustava koštala je 15 tisuća kuna, a projekt je financirala Županija, tijekom dvije godine.

Jeli  se netko bunio zbog uvođenja video nadzora?
Ljudi koji se protive video nadzoru obično kao argument navode narušavanje privatnosti.  Zato smo mi u dogovoru sa Županijom jako pazili da kamere ne narušavaju privatnost i stoga su postavljene samo u komunikacijskom prostoru škole, pa nam nitko nije uputio prigovore u vezi narušavanja privatnosti.   Dapače, roditelji nekad čak  dođu i traže da vide snimke u slučajevima kad je bilo nekih razmirica među djecom. Dolaze i učenici s zamolbom  da pregledamo snimke ukoliko dođe do nekih nehotičnih zamjena tenisica u žurbi na autobus ili sličnog. Bilo je samo nekih komentara kako će kamere omogućavati  ravnatelju da pratiti kad tko dolazi na posao. No, s takvim se komentarima ubrzo prestalo jer se uvidjelo da je nadzoru  cilj preventiva, a ne praćenje dolaska i odlaska djelatnika.

Jeste li imali nekih problema sa sustavom video nadzora?

Ne, dosad nije bilo nikakvih problema jedino kad nestane struje, ali čim dođe sustav se automatski podigne. Jedino na što treba paziti je da nema paučine u kutovima gdje su postavljene kamere.

Kakva su Vaša iskustva s video nadzorom, isplati li se to i biste li postavljanje video nadzora preporučili i drugim školama?
Moje je mišljenje da se sustav isplati i da je koristan u školama i u pogledu provala, ali i eventualnog nasilja među učenicima. Možda to nije očigledno, ali  video nadzor djeluje preventivno.  Otkako imamo video nadzor nismo imali provale u školu, a i nije bilo ni nekih većih ekscesa među učenicima. /Klaudije Mažar, foto: K.M./

 Razglas s gramofonom

U školi u Gornjoj Rijeci imaju još nešto što mi nemamo, razglas. Još uvijek dosta dobro funkcionira iako je postavljen  davne 1984 ., kad je škola izgrađena. Razglasni uređaj velik je poput hladnjaka. Na njega je postavljen i gramofon, a ima još i magnetofonske vrpce.  – Stara tehnologija, ali još funkcionira i znatna nam je pomoć jer svi čuju odjednom. Ne  trebamo  obilaziti razrede s oglasnom knjigom  – rekao nam je ravnatelj Zvonar, dodavši da se obavijesti emitiraju iz ureda pedagoga.