Sve je bilo lijepo za boravka Subotici (grad u Srbiji u Autonomnoj pokrajini Vojvodina), ali najviše me obradovalo što sam imao priliku upoznati čuvenog vojvođanskog skladatelja, tekstopisca te pjevača starogradskih pjesama Zvonka Bogdana.
Susret s Bogdanom bio je kratak, tek desetak minuta, ali i to je bilo dovoljno da malo porazgovaramo s njim, da se fotografiramo za uspomenu i da mu poklonimo knjigu „Tamburaški orkestar Glazbene škole Alberta Štrige Križevci“
Gradska kuća u Subotici
Suboticu sam posjetio ( 30. – 31. 1.) s Tamburaškim orkestrom Glazbene škole Alberta Štrige, a povod našeg posjeta bio je poziv Subotičkog tamburaškog orkestra. Koncert smo održali pred brojnom publikom u velikoj vijećnici Gradske kuće. Ta prekrasna zgrada izgrađena je 1910. u secesijskom stilu. Visoka je 76 metara, a ima čak 5.838 metara četvornih. U njoj je smješten muzej, a koristi se i kao gradska vijećnica. Osim Gradske kuće, Subotica ima još brojne krasne zgrade, te je bilo pravo zadovoljstvo prošetati tim lijepim gradom.
Bili smo lijepo ugošćeni u obiteljima članova Subotičkog tamburaškog orkestra. Ja sam bio smješten u obitelji Bojana Tumbasa. Oni nisu rodbinski povezani s poznatim skladateljem i tamburašom Perom Tumbasom Hajom, ali ja sam znao neke njegove pjesme, pa sam ih odsvirao za vrijeme druženja.
Uživao sam i za posjete jednom obiteljskom gospodarstvu pokraj Subotice. Tamo smo imali priliku i jahati. Boravak u Subotici zapamtit ću i po tome što sam od Stipana Jaramazovića, voditelja Subotičkog tamburaškog orkestra na poklon dobio knjigu o gradnji tambura. Tu sam knjigu već dugo pokušavao nabaviti. /Klaudije Mažar, 7.b;fotografija preuzeta s web stranice Glazbene škole Alberta Štrige/
Sa životom Anne Frank, židovske djevojčice koja je skrivajući se od nacista pisala dnevnik, opisujući kako joj je zloglasni režim prekinuo djetinjstvo, upoznali smo se prilikom posjete izložbi u Srednjoj školi Koprivnica. Izložbu smo posjetili (27.1) na dan kad se obilježava sjećanje na holokaust (organizirano istrebljivanje Židova i drugih nearijevskih naroda u vrijeme nacističkog režima ).
Anamarija Generalić i Mihaela Šantić
Na tridesetak izložbenih panela, smještenih u holu koprivničke škole, vidjeli smo potresne prizore iz nacističkih logora, kuću u kojoj se skrivala obitelj Anne Frank … O izložbi i Anni Frank pričala nam je srednjoškolka Anamarija Generalić, unuka poznatog naivnog slikara Ivana Generalića, jedna od dviju učenica koja su prošle obuku za vođenje kroz izložbu. Od Anamarije Generalić doznali smo da je za izdavanje Aninog dnevnika zaslužan Annin otac Otto, jedini preživjeli iz porodice Frank koja se na tavanu jedne obitelji u Amsterdamu skrivala dvije godine.
Nakon što je Gestapo ( Državna tajna policija u vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj ) otkrio tajno skrovište obitelji Frank, odvode ih u logore u Njemačku. Ana i njena sestra Margot odvedene su u veljači 1945. u logor Bergen-Belsen, gdje petnaestogodišnja Ana umire 31. ožujka 1945.
Jedan od panoa s izložbe
Ova izložba posjetila je već četrdesetak zemalja, a organizatori izložbe su Hrvatska edukacijska i razvojna mreža za evoluciju sporazumijevanja (HERMES) i Kuća Anne Franka iz Amsterdama.
Iz naše škole izložbu pod naslovom “Anne Frank-povijest za sadašnjost”, u pratnji učitelja Darka Kožara, Darka Višaka i Tanje Maltar Okun, posjetili su osmi razredi i nekoliko nas sedmaša. /Luka Kukelj, 7.c; foto: Darko Kožar/
U holokaustu ubijeno oko 11 milijuna nearijevaca
1389.4 Holocaust A
Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta obilježava se 27. siječnja, na dan kad je 1945. Sovjetska Crvena armija oslobodila Auschwitz, najveći i najzloglasniji koncentracijski logor nacističke Njemačke. U tom je logoru ubijeno oko milijun i 100 tisuća ljudi.
U vrijeme nacističkog režima ubijeno je oko 6 milijuna Židova (oko dvije trećine ukupne populacije Židova u Europi) i još oko 5 milijuna drugih tzv. nearijevskih naroda.
U logorima se Židove i ostale nearijevce izgladnjivalo i ubijalo na okrutne načine, vrlo često u plinskim komorama.
Židovi su bili izloženi diskriminaciji od uspostave nacističkog režima 1933., a građanskih prava lišeni su 1935., od proglašenja tzv. Nürnberških zakona. Nakon Kristalne noći (9. do 10. 11. 1938. godine) nacističke vlasti postale su još okrutnije prema Židovima i zabranile im boravak na javnim mjestima te ih preselile ih u geto – (posebne dijelove grada gdje su živjeli samo Židovi). Židovska djeca nisu smjela pohađati javne škole, a svi stariji od 6 godina morali su nositi žute Davidove zvijezde.
Samo u vrijeme Kristalne noći ubijen 91 Židov, tisuće ih je ranjeno, a oštećeno je oko 7500 trgovina u židovskom vlasništvu. Tada je je zapaljeno i uništeno više od sto sinagoga, a oko 25 000 Židova je zatvoreno. /Izvor: enciklopedija.hr/
Našu kolegicu Karlu Fagnjen danas su svi primjetili na školskim hodnicima. Ne samo zbog lijepe frizure, već i radi papira koji su bili nalijepljeni po njenoj odjeći gotovo do poda.
Karla Fagnjen – slavljenica
Naime, naša Karla danas je bila slavljenica, slavila je 13. rođendan, a nakon što nam je u razredu podijelila bombone, našoj kolegici Antoneli Štimac, pala je na pamet neobična ideja. Predložila je da čestitke za rođendan Karli ispišemo na papir i da ih zalijepimo na njenu odjeću. Karla je pristala i tako su i svi ostali učenici u školi saznali da Karla ima rođendan.
Bilo je baš fora na svakom odmoru u Karlinom društvu. Jedino je mali problem imala Antonela kojoj je nakon jednog od pojedenih bombona ispao komad zuba. Na sreću mliječni. /Ana-Marija Nemčić, 7.b; foto:S.L./
“Moja neprijateljica Ana” – nova knjiga Jasminke-Tihi Stepanić govori o anoreksiji
Jeste li čuli da neke djevojke jedu papirnate maramice. Razlog je utažiti glad, a u organizam unijeti tek neznatan broj kalorija. To je radila Ela, glavna junakinja knjige “Moja neprijateljica Ana”, autorice Jasminke Tihi-Stepanić.
Glavna tema ovog romana je anoreksija – poremećaj u prehrani i vrlo opasna stvar, nekad i pogubna za one koje sanjaju o tome da bi htjele postati manekenke ili modeli za jesensku, zimsku ili neku drugu kolekciju.
Književnica Tihi-Stepanić u svojoj novoj knjizi “Moja neprijateljica Ana” opisuje koliko može biti opasna anoreksija i kako mogu završiti oni koji se izgladnjuju, mjere i važu i po nekoliko puta na dan, broje koliko kalorija ima koji obrok i koliko će ih u svoj organizam unijeti tijekom jednog dana.
Ukoliko smatraju da su se prejele neke osobe onda povraćaju, a ta se bolest (prejedanje, pa povraćanje) naziva bulimija. O njoj se također govori u ovoj knjizi, čija junakinja Ela započinje upadati u zamke ovih dviju bolesti nakon što na bazenu upozna agenticu modne agencije. Agentica joj kaže da bi mogla biti manekenka kad bi imala desetak kilograma manje.
Tko je Mija?
Ela, tad krene na dijetu, no da ima problema ne shvati sve dok ne upozna Krpenu lutku. Tko je Krpena lutka, a tko Mija i kakvu ulogu one imaju u priči, a kakvu učitelj tjelesnog, pročitajte u ovom napetom romanu u kojem autorica na zanimljiv način opisuje i ljubavne probleme, ali i odnose u obitelji jednog “uspješnog” političara.
Preporučam vam da svakako pročitate ovu knjigu i da zavolite sebe kakve jeste, bilo da ste mršave ili s malo većim oblinama i one su fora samo ako ih se zna na pravilan način istaknuti. Mislim da nam ova knjiga poručuje baš to. /Jasmina Funtak, 7.b; fotografija preuzeta s interneta/
Učiteljica Martina Sokač na farmi krokodila Le Bonheur
Afrika
Učiteljica Martina Sokač na farmi krokodila Le Bonheur
Učiteljica Martina Sokač pod zimskim praznicima bila je u Johannesburgu, najvećem gradu Južnoafričke Republike. Za čitatelje Klinčeka ispričala svoje dojmove o tom višemilijunskom gradu prepunom suprotnosti.
Nedavno ste bili u Johannesburgu u Južnoafričkoj Republici. Koliko se dugo putuje avionom do tamo?
Prosječno se putuje oko 14 do 18 sati, no u pojedinim slučajevima i oko 20-ak sati. Naravno, to uključuje i vrijeme presjedanja koje zna biti od 2 pa sve do 7 sati noćnog čekanja. Sam let traje oko 12 sati.
Johannseburg
Kakva je klima u Johannesburgu i koje je godišnje doba bilo u vrijeme kad ste tamo bili u posjetu?
Bila sam u posjetu u vrijeme naših zimskih praznika. Kod njih je tad ljeto. Ljeta su im suha i vruća što je nama sasvim ugodnih 30-ak stupnjeva uz lagani vjetar.
Što Vas je najviše oduševilo u Johannesburgu?
Jozie, Jo’burg ili eGoli, kako sve zovu Johannesburg, prvo šokira. On je spoj ekstremnog siromaštva i ekstremnog bogatstva. Prljavština, smrad, a s druge strane dijamanti i sjaj; grad koji nikada ne spava. Usprkos svemu, taj će vas grad osvojiti svojim ljudima. Srdačnost, otvorenost, energija i pristupačnost ljudi je nešto što se ne zaboravlja, pogotovo u gradu koji su mediji etiketirali kao jednog od najozloglašenijih na svijetu.
Ima li nešto što Vas je rastužilo u vezi s tim gradom i zašto?
Mislim da svakoga može jako rastužiti siromaštvo na gotovo svakom koraku i uvjeti u kojima živi velika većina ljudi. Pri tome mislim život na ulici, pod mostovima, na otvorenom, nesigurnom, prljavom, sa stalnim pogledom na naoružane zaštitare, vojsku policiju, žilet ograde. Velik broj ljudi preživljava bez nade u bolje sutra, prepušteni sami sebi i milijunskoj metropoli.
Rekli ste da ste posjetili geto? Kako se živi u tom dijelu grada?
Soweto
U nekoliko navrata posjetila sam geto tj.,nekoliko townshipova u getu i družila se s ljudima koji žive tamo. Proputovali smo Soweto, Daveyton te jedan od najopasnijih – Alexandru. Svakome tko dolazi prvi puta u Južnoafričku Republiku (bijelcima pogotovo), savjetuju da nikako ne ulaze tamo jer ste tamo laka meta pljačkaša. Život je opasan posebice u Hillbrowu i Alexandri. Bande, prljavština, droga, pljačke i sve ono što je nama nezamislivo, no u tim dijelovima živi oko 4 milijuna stanovnika. Nije neobično da usred krcate prometnice naletite na ovce i koze u prometu. Soweto je još koliko toliko OK jer je bio dijelom Svjetskog nogometnog prvenstva 2010. Tamo se nalazi i kuća Nelsona Mandele, prvog crnog predsjednika JAR-a, tako da je prilagođeniji turistima i relativno sigurniji, no opreza nikad dosta.
Kakav ste dojam stekli o odnosima između crnog i bijelog stanovništva?
Rasizam je još uvijek prisutan, ali ne u tolikoj mjeri kao prije. Ljudi danas tamo žive u predgrađima koja su rasno raznolika, a koliko sam vidjela i osobno doživjela, mladi u urbanijim dijelovima grada polako su prekoračili granicu odvajanja te je međusobno druženje sasvim normalna stvar dok su townshipovi još isključivo područja za siromašnije.
Braai – roštilj na ulici
Koje njihovo jelo Vam se osobito svidjelo?
Većina njihovih jela spravlja se na braaiu – roštilju, koji je izgovor za dobru hranu i druženje. Nerijetko se događa da usred turističke sezone bude mnoštvo požara radi neopreznog roštiljanja koje se čak odvija nasred glavne prometne ulice. Imala sam priliku kušati nojetinu, biltong (sušeno meso prethodno marinirano u mnoštvo začina), boereworse (kobasice od govedine, janjetine i začina), slastice melktart i koeksister, salate od voća i povrća, pap, chakalaka (ljuti umak uz kobasice), kotu. Omiljena hrana mi je boereworse, pap, melktart i hake (vrsta ribe) s roštilja.
Jeste li možda saznali nešto o njihovom osnovnom školstvu, razlikuje li se puno od našeg?
Državne škole su svima dostupne, no mora se platiti dio školarine ili čak i cijelu ukoliko se želi kvalitetno obrazovanje. U državnim školama razredi broje 40-ak učenika, dok privatni imaju samo 10-ak učenika. U školi uče obavezno engleski, afrikaans te jedan od 9 jezika, ovisno o pokrajini. Ocjene su od 1 do 7, a svaka ocjena ima i svoj detaljan opis.
U državi Costa Rica ima čak 14 vrsta staklenih žaba, posljednja vrsta otkrivena je lani
Prozirna ljudska koža. To je teško zamisliti, ali zato ima takvih životinja kojima se vide srce, pluća i ostali unutarnji organi. Jedna od takvih životinja je i staklena žaba. Ima ih više vrsta, a većini je koža prozirna na trbuhu i nogama.
Ovisno o vrsti, tijelo im je dužine od 2,5 – 7 centimetara i uglavnom su zelene boje. Žive u Srednjoj i Južnoj Americi i to u planinskim šumama. Uglavnom su aktivne noću, a dane većinom provode na drveću, tek kratko u vodi. Hrane se insektima i paucima. Osim po izgledu, staklene žabe posebne su i po tome što su mužjaci ti koji čuvaju jaja dok se mladunci ne izlegnu, a ženke bježe natrag na krošnju drveća čim izlegu jaja.
U državi Costa Rica ima 14 vrsta staklenih žaba, a posljednju vrstu otkrio je američki znanstvenik Brian Kubicki. Ta je žabica dugačka je samo 2,5 centimetara, a njeno glasanje navodno više podsjeća na kukce nego na kreketanje žabe.
Osim žaba još je dosta staklenih bića, a fotografije nekih od njih pogledajte ispod teksta. /Ema Fiket, 5.b : Izvor: vidi.hr; lukin portal; fotografije preuzete s pazii.com/
Virna Jogunica - predavanje medijski prikaz ljepote
Medijska pismenost
O utjecaju i važnosti medija govorili su nam članovi Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu u sklopu projekta “Djeca medija za medijski pismenu Hrvatsku”
Učenici 7.b i 7c. na predavanju
Šminka i iskusni šminkeri, računalni program Photoshop, a ponekad i kirurzi daju svoj doprinos izgledu žena i muškaraca koji nam u reklama nameću ideale ljepote. Razmišljate li o tome kad gledate krasne manekenke u reklamama. Jesu li ljudi u stvarnosti doista takvi kao u reklama? – Nas učenike 7.b i 7.c pitala je to Virna Jogunica, članica Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK). Ona i njene kolegice Alma Mujčinović, Ines Marinčić, Simona Minić, kolega Sebastijan Ivasović te profesor Danijel Labaš, predsjednik Društva i profesor komunikologije na Hrvatskim studijima, u našoj su školi (20. 1.) održali predavanja u sklopu projekta “Djeca medija za medijski pismenu Hrvatsku”.
Predavači – članovi DKMK-a
Taj projekt DKMK-a ostvaruje se u suradnji s partnerima iz ukupno 8 škola u Hrvatskoj. Naša je škola jedan od partnera, a projekt koji će trajati do kolovoza ove godine, započeo je baš u našoj školi. Naši gosti održali su predavanja u svim razredima, a zasebno su održana predavanja za učitelje i Vijeće roditelja.
Prema riječima profesora Labaša, cilj je projekta poučiti djecu pozitivnim i negativnim stranama medija, a učitelje i roditelje upozoriti na važnost medijskog odgoja. – Kroz projekte našeg Društva želimo pomoći djeci da se snađu u svijetu medija, kritički promišljaju o njima te ih poticati da medije koriste, ne samo za zabavu i informiranje već i u obrazovne svrhe – istaknuo je profesor Labaš govoreći roditeljima na temu Obitelji i izazovi novih medija.
Profesor Danijel Labaš i naši učitelji
U svom predavanju on je posebno upozorio kako škola i roditelji imaju važnu ulogu u medijskom opismenjavanju svoje djece. Spominjući video igrice Labaš je rekao da ima vrlo korisnih igara koje doprinose kulturi, koncentraciji i motoričkim reakcijama djece. Neke od takvih igara mogu se pronaći na poveznici http://europa.eu/kids-corner/index_hr.htm No, spomenuo je i podatak da čak 89 posto video igara ima nasilne sadržaje i ustvrdio da takve igre loše utječu na razvoj i ponašanje djece. Rekao je i da ima sve više problema s ovisnošću djece o video igrama te da je istraživanjima utvrđena povezanost između slabijeg uspjeha u školi i intenzivnijeg igranja video igrica.
Roditeljima je preporučio da prate kakve igrice igraju njihova djeca, da ponekad s djecom igraju video igrice i razgovaraju o sadržaju igre te da uvedu pravila ponašanja prilikom igranja, a kad je potrebno i zabrane igranje određene igre.
Osim o videoigrama i njihovom utjecaju na djecu naši gosti iz DKMK-a govorili su još o sigurnosti na internetu, nasilju putem novih medija, crtanim filmovima, medijskom prikazu ljepote i oglašavanju u medijima. /Mihaela Ivanek, 7.c; foto: S.L./
Učenici o predavanjima
Antonela Štimac– 7.c r: Na predavanju medijski prikaz ljepote naučila sam da je svatko lijep na svoj način i da se ne trebamo povoditi za time kako izgledaju ljudi iz reklama jer oni zapravo nisu takvi. U reklamama se služe raznim trikovima kako bi nas nagovorili da kupimo neki proizvod. Posebno sam zapamtila trik s maskarom. Virna nam je rekla da trepavice u reklamama izgledaju tako dugačke jer se maskara nanosi na umjetne trepavice. Razgovarali smo bulimiji i anoreksiji kao posljedici oponašanja ljudi koji u reklamama izgledaju tako mršavo.
Ema Fiket, 5.b r.: Sudjelovala sam na predavanju o sigurnosti na internetu. Pričali smo i o tome da na Facebooku nije preporučljivo imati profil prije 13 godina, a u mojem razredu više od pola djece ima svoje profile na fejsu. Mi sad imamo 11 godina.
Antonija Srbljinović, 5.a r.: Naučila sam da na Facebooku za prijatelje ne bi trebali prihvaćati osobe koje ne poznajemo.
Martin Hrg, 7.a: Moj razred bio je na predavanju o nasilju na interentu. Bilo je zanimljivo, čuli smo i da na internetu trebamo biti oprezni i svakako reći odraslima ukoliko nam neko prijeti ili nam se izruguje putem fejsa ili drugih društvenih mreža.
Mirna Kovačec 3. r: Na predavanju o video-igricama rekli su nam kakvih sve video igrica ima. Naučila sam da su za nas dobre igrice u kojima nema nasilja.
Prvašići su nakon predavanja o crtićima kod kuće nacrtali omiljene crtiće – crteži Valerije Puškar i Karle Kos
Učiteljica Emina Baričević i novinarka Mihaela Miklečić
Hobiji učitelja
U Križevcima vodi i radionice čunčane čipke
Zahvaljujući hobiju Emine Baričević, učiteljice iz PŠ Gregurovec sve je više zainteresiranih za čunčanu čipku. Naime, naša je učiteljica svoje iskustvo u izradi čunčane čipke odlučila podijeliti i od studenog 2014. u Križevcima vodi čipkarske radionice.
Do sad je u tri tromjesečna radionička ciklusa, čunčanu čipku naučilo raditi tridesetak polaznica, a na proljeće kreće novi ciklus radionica. – U Hrvatskoj do naših radionica nije bilo organiziranog poučavanja čunčane čipke. Veseli me što je među polaznicima bilo i mladih. Imali smo i učenice sedmog razreda –kazala nam je učiteljica Baričević, dodavši da je ona čunčanu čipku naučila izrađivati putem Youtube-a.
Čunci pomoću kojih se radi čunčana čipka
No, iako najviše slobodnog vremena utroši na izradu čunčane čipke, učiteljica Baričević zna još nekoliko čipkarskih tehnika.- Nedavno sam naučila raditi i sunčanu čipku. Ta se čipka radi na šablonama i šiva običnom iglom. To je dosta slično tkanju, prepliće se iglom, broji niti i tako se dobiva željeni oblik – pojasnila nam je učiteljica Baričević. Već duže vrijeme zna raditi i čipku na batiće. Nju rijetko radi jer se u posljednje vrijeme više posvetila izradi atraktivnog nakita od čunčane čipke i nakita kojeg izrađuje u tehnici soutache. To je tehnika izrade nakita pomoću trakica i tankog konca. Unutar oblika koje se na taj način formira mogu se stavljati perlice, kamenčići…
Sunčana čipka
Izrađenu čipku te nakit od čipke i trakica imala je prilike izlagati na izložbama, a najponosnija je na sudjelovanje na Međunarodnom festivalu čipke u Lepoglavi, gdje je njena čunčana čipka 2014. i 2015. godine, bila predstavljena u društvu paške, lepoglavske, hvarske i drugih poznatih čipki.
Izložbeni prostor na MFČ u Lepoglavi
Učiteljica Baričević ručni rad zavoljela je uz svoju baku, još kao dijete. – Neki roditelji se danas boje da im djeca rade s iglom i škaricama. Mislim da nema razloga za strah, djecu treba uputiti kako raditi i podržavati ih da rade ručne radove jer razvijaju motoriku i inteligenciju – kaže učiteljica Baričević, koja nekim tehnikama ručnog rada poučava i svoje učenika kroz aktivnosti Učeničke zadruge „Ključ“.
Prema riječima učiteljice Baričević, čunčana čipka porijeklo vjerojatno vuče iz Irske, s početka 19. stoljeća. Prema legendi izrađivali su je mornari, a po povratku s plovidbe različite ispletene motive poklanjali su svojim djevojkama.
Učiteljica Baričević kaže da bi voljela da čunčana čipka postane križevački brand. Ispričala nam je i da je u Križevcima čunčanu čipku prva izrađivala Milica Jembrek. Ona je izrađuje već više od 30 godina, a naučila ju je po savjetima iz časopisa “Burda”.
Ivicu, oca naše prvašice Lare Trušček, u Orehovcu uglavnom znaju kao poduzetnika u tiskarstvu. No, za poznavatelje sporta koji se na engleskom zove mixed martial artist, a kod nas ga zovu slobodna borba, on je Terror, najaktivniji MMA borac. U tim je krugovima poznat i po tome što već preko 4 godine drži rekord najkraće borbe, u kojoj mu je uspjelo protivnika Leonarda Zecchia nokautirati za samo 18 sekundi. S Truščekom, koji se za lako pamtljivi nadimak Terror odlučio jer se puno bori izvan Hrvatske, a prezime Trušček u nekim je državama ljudima teško izgovoriti, razgovarali smo o o njegovim postignućima u MMA-u i planovima vezanim uz nastavak sportske karijere.
Pojasnite nam kakav je to sport MMA ?
Kod nas u Hrvatskoj taj sport zovemo slobodna borba, a doslovan prijevod engleskog naziva – mješovite borilačke vještine – više kaže o tom sportu, jer doista to je kombinacija različitih borilačkih vještina. Ponajviše se koriste elementi boksa, hrvanja, jiu jitsua, juda i kickboksa.
Zašto ste se odlučili za MMA?
Još dok sam vježbao tjelesni na hodniku u ovoj školi, volio sam zamišljati da sam Bruce Lee. Za vrijeme srednje škole u Križevcima sam trenirao karate, poslije sam Varaždinu trenirao hrvanje. Trenirao sam i boks i sve me je to bila dobra podloga za MMA koji me kasnije privukao.
Rekli ste da se ovaj sport kombinacija nekoliko borilačkih vještina. U kojoj se od tih vještina Vi najbolje snalazite?
Mislim da mi najbolje „leži“ boks. Rekao bih da sam tu najjači.
Neki smatraju da je MMAjako grub i opasan. Možete li ga usporediti s boksom, jeli opasniji ili nije i zašto?
Izgleda grub i opasan, ali po mom mišljenju nije opasniji od nogometa. Uspoređujući boks i MMA, boks je opasniji jer u boksu ima više udaraca u glavu. Naprotiv, u MMA-u ima i puno držanja, hrvanja, zavrtanja ruke i sličnih poteza koji ne dovode do trajnijih posljedica kao što su to udarci u glavu. U MMA na udarce u glavu odnosi se nekakvih 20 posto.
Cijela obitelj Trušček u ringu nakon pobjede
Strahuje li ipak Vaša obitelj kad se borite?
Svoju suprugu upoznao sam kad sam se već borio, pa je ona na to navikla, a mama kao mama. Ona se uvijek boji i najradije bi da se ne idem boriti, iako ja svih ovih godina nisam imao nekih značajnijih ozljeda. Tome pomaže i moj boksački stil zbog čega ne dobivam puno udaraca.
Od kad ste u profesionalnim vodama i koliko ste borbi imali do sada?
Profesionalno se borim od 2008. Imam više borbi nego bilo tko u Hrvatskoj. Do sad imao 56 borbi, od čega sam 32 završio pobjedom, a 24 porazom.
Koji je Vaš najveći uspjeh?
Sad se borim unutar organizacije FFC, a prije kad sam se borio unutar WFC-a bio sam prvak u velter kategoriji i dva puta sam obranio naslov prvaka. Ustvari ga nisam nikad ni izgubio, nego se zbog nekih nesporazuma s organizatorima u toj organizaciji više nisam borio. Jako sam ponosan i na borbu iz listopada 2015. Tada sam se borio s prvakom FFC-a u lakoj kategoriji, Mađarom Viktorom Halamijem. Svog sam protivnika u toj borbi pobijedio, no titula je izostala jer za taj susret nisam imao propisanu kilažu od 70 kilograma.
Može li se živjeti od ovog sporta?
Jedan sam od plaćenijih boraca u MMA, no naše se zarade unutar FFC-a ne mogu uspoređivati sa zaradama Mirka Filipovića- Cro Copa. Kad bih živio u Zagrebu, možda bi se moglo živjeti od te zarade, ali ja puno potrošim na treninge. Naime, treniram u Zagrebu tri puta tjedno i puno me koštaju odlasci na treninge, pa se zarada istopi. Koga osobito cijenite u ovom sportu?
Drag mi je Amerikanc Frankie Edgar jer je jedan od, kako bih ja rekao, malih koji je pobijeđivao velike. Iz istog razloga mi se sviđa i ruski borac Fedor Emelianenko.
I. Trušček i novinari M. Puškar i S. Orak
Kažu da uz sport idu putovanja. Jeli Vama bavljenje MMA-om omogućilo putovanja?
Mislim da sam se 10 puta borio u Rusiji. Borio sam se i u Engleskoj, Nizozemskoj, Bugarskoj, Srbiji, Bosni, Sloveniji, Italiji, Austriji, pa se i u mom slučaju može reći da sport i putovanja idu zajedno.
Kakvi su Vam daljnji planovi vezani uz MMA?
Pobijedio sam prvaka u FFC-u i sad mi je želja i formalno osvojiti titulu. Zato mi je prvi cilj srediti kilažu, izazvati ga i pobijediti.
Što je najvažnije što ste naučili baveći se ovim sportom?
Naučio sam da nema nedodirljivih i da ono što uložiš to dobiješ nazad. Koliko se trudiš, toliko ćeš imati. Neće ti pomoći veze i poznanstva, u ringu se vidi koliko si radio i dobivaš onoliko koliko si uložio. / Sebastijan Orak, 6.bMarko Puškar; fotografije- privatna arhiva I.T i S.L./
Anketirali smo učenike sedmih i osmog razreda B smjene i utvrdili da Instagram ima dvostruko manje korisnika od Facebooka
Instagram, besplatna aplikacija za obradu i dijeljenje fotografija koja funkcionira kao društvena mreža, u našoj školi još nije popularna kao Facebook, ukoliko je situacija slična kao u 7.b, 7.c i 8. b, čije smo učenike anketirali. Od ukupno 53 učenika u ta tri razreda, Instagram ima 22 učenika, a Facebook njih 47. Zanimljivo je da u 8.b ni jedan učenik nema Instagram, a njih dvoje nema ni Facebook.
Ni u svijetu Instagram, koji lani u listopadu proslavio peti rođendan, nije dostigao popularnost Facebooka (fejs djeluje 11 godina), ali kako piše nacional.hr, popularnost Instagrama izuzetno brzo raste. Prošle je godine Instagram imalo preko 400 milijuna korisnika, a njegovi korisnici dnevno objave 80 milijuna fotografija.
Instagram četvrta društvena mreža na svijetu
Instagram je postao po popularnosti četvrta društvena mreža na svijetu i prestigao je Twiter koji je prisutan 9 godina i ima 316 milijuna korisnika. Facebook i dalje vodi s preko 1,5 milijardu korisnika, drugi je Youtbe, a treći Google plus. Tako brzi rast Instagrama, nisu očekivali ni njegovi osnivači, Amerikanci Kevin Systrom i Mike Krieger. Njihovu aplikaciju već je prvog dana preuzelo 25 tisuća ljudi, a već u prosincu 2010. milijun ljudi. Brzi rast Instagrama nije promakao ni Facebooku, koji je Instagram kupio 2012., za čak milijardu dolara.
Kevin Systrom
Sedmašice s kojima smo razgovarali kažu da im se Instagram sviđa zbog toga što ima malo teksta, a puno fotografija, a baš „vizualna komunikacija“ bila je pokretačka ideja Kevina Systroma. Prema pisanju nacionala.hr, Systrom je priznao da ne voli pisati i čitati, „pa mu je objavljivanje fotografija na internetu bio najlakši način komunikacije s prijateljima“. Instagram svoju popularnost zahvaljuje i brojnim mogućnostima poboljšavanja snimljenih o fotografija, a neki kažu i tome što na Instagramu nema hejtanja.
Zanimljivo je i da Instagram ima znatno mlađe korisnike od Facebooka, koji ima čak 47 posto korisnika starijih od 35 godina. Instagramovi korisnici najčešće imaju između 18 i 29 godina. U tu dobnu skupinu pripada čak 53 posto korisnika Instagrama. Istraživalo se i zanimanje za Facebook, Twiter i Instagram prema spolu i ustanovljeno je da Twitter češće koriste muškarci, a Facebook i Instagram žene. /Mihaela Ivanek, 7.c; fotografije preuzete s interneta/
Učenik rekorder – na Instagramu prati 2300 profila
Učenike smo pitali i koliko imaju prijatelja na Facebooku. Rekorder je učenik s 2800 prijatelja, a najmanji broj prijatelja je 17. Što se tiče Instagrama rekord drži učenik koji prati čak 2300 Instagram profila. Naši učenici većinom imaju po nekoliko stotina pratitelja svojih profila, a jedan učenik u anketi je ustvrdio da ga prati čak 1000 pratitelja.
Facebook imali s pet godina
Učenike smo pitali i koliko dugo imaju Facebook i Instagram profile. Što se Instagrama tiče najduže, 3 godine, ima ga dvoje učenika, a većina ih se Instagramu priključila prije 2 godine. Facebook preporuča da djeca mlađa od 13 godina ne koriste tu društvenu mrežu. No, naša anketa je pokazala da je većina naših učenika svoj profil na Facebooku otvorila znatno prije. Uglavnom s 9 ili 10 godina, a dvoje učenika napisalo je da je profile na Facebooku imalo već s 5 godina.
