U Poljskoj smo posjetili i Auschwitz

O načinu likvidacije oko milijun i 100 tisuća logoraša, ponajviše Židova i Roma, govore i hrpe limenih kanti od pesticida “Zyklon B” kojima se usmrćivalo logoraše u plinskim komorama

Jeza me obuzimala dok smo (26. 9. 2018.) razgledavali bodljikavom žicom okružen koncentracijski logor Auschwitz na čijem ulazu dominiraju željezom ispisane riječi: “Arbeit macht frei” (“Rad oslobađa”). Dvokatnice od cigle smještene među drvoredima jablana izvana ne odaju dojam strave koja se u njima dešavala od osnivanja logora 14. lipnja 1940. do 27. siječnja 1945., kad je logor oslobođen od strane Crvene armije (vojske tadašnje države Sovjetski savez)

Užas se skriva unutar zidova tih dvokatnica. Tamo ljude nije oslobađao rad već smrt. Na to podsjeća na tisuće fotografija ljudi koje su Nijemci fotografirali po dolasku u logor, pa onda fotografije istih ljudi, više živih kostura, nakon nekog vremena provedenog u logoru. Te fotografije svjedoče kako se tu neljudski živjelo. Naš nam je vodič pričao da su fotografirani samo oni koji su duže vrijeme proveli u logoru. Neki nisu imali tu “sreću” polako umirati od gladi ili ropskog rada već su odmah po dolasku usmrćivani.

Svjedoče i kosa te kante pesticida

Da su i oni bili tu svjedoče neke druge stvari koje su nas šokirale. U jednoj od soba tih dvokatnih tvornica smrti nalazi se nekoliko tona ljudske kose. Prije usmrćivanja logorašice su šišane jer njihova se kosa koristila za izradu neke posebne vrste tkanine.

Da su bili tu govore i  tisuće kovčega  i torbi s ispisanim imenima. Na tisuće zdjelica iz kojih su jeli. Hrpe različitih osobnih stvari poput četkica za zube, cipela, proteza, štaka… govore potresnu priču o ljudima koji su bili žrtve  Hitlerovog režima. Naš nam je vodič ispričao da su neki logoraši radili samo na sortiranju stvari preostalih nakon usmrćivanja logoraša te da je dio tih stvari otpreman u bombardirane njemačke gradove. Sve se koristilo, pa i zlatni zubi koji su vađeni zarobljenicima prije pogubljenja kako bi bili pretapani u zlatne poluge.

O načinu likvidacije oko milijun i 100 tisuća logoraša, ponajviše Židova i Roma, govore i hrpe limenih kanti od pesticida “Zyklon B” kojima se usmrćivalo logoraše u plinskim komorama. Naš nam je vodič ispričao da je od puštanja plina do smrti nekoliko stotina ljudi naguranih u plinske komore trebalo oko 20 minuta. Rekao nam je i da su plinske komore najviše koristile u ljeto 1944. kad je samo u dva mjeseca usmrćeno oko 400.000 Židova.

U plinskim komorama u jedan dan moglo se usmrtiti 4.146 ljudi

Vidjeli smo i maketu i nacrte plinskih komora čiji su pedantni konstruktori izračunali da u jednom danu mogu usmrtiti 4.416 ljudi. Polije nas je naš vodič odveo i u prostor krematorija u kojem su spaljivani leševi, čiji se pepeo idući dan prosipao u obližnje rijeke. Nekad nije bilo dovoljno vremena za spaljivanje krematorijima pa su leševi vani u jamama polijevani zapaljivim tekućinama i spaljivani.

Vodič nam je pokazao i tzv. ćelije za stajanje. To su bili prostori bez svjetla u kojima se čak nije moglo ni sjesti. Bili su manji od jednog m². Nalazili su se podrumu zloglasnog bloka 11. U njih su dolazilo po kazni. Neki su tamo došli npr. zato što su pod slamaricu sakrili kapu kojom su se željeli zaštiti od hladnoće. Vidjeli smo i te slamarice i krevete na dva i tri kata na kojima se spavali zajedno s mnoštvom uši i buha. Vidjeli smo i prostore u kojima su bile kupaonice koje su rijetko mogli koristiti, kao što su i vrlo rijetko, tek svakih nekoliko mjeseci imali prilike promijeniti odjeću i donje rublje.

Još gore bilo je logorašima smještenim u drvenim barakama u 3 kilometara udaljenom kompleksu Birkenau (tzv. Auschwitz II). To su bile nekadašnje staje. Staja u kojoj je nekad boravio 51 konj, bila je utočište za 400 logoraša. Na kraju našeg obilaska zloglasnog koncentracijskog logora vidjeli smo i te barake u kojima su ljudi masovno umirali od hladnoće i gladi. I tamo je naša je grupa, a i svi ostali posjetitelji koje smo vidjeli bila tiha i nekako sleđeni od užasa o kojem svjedoči postav današnjeg muzeja posvećenog najzloglasnijem koncentracijskom logoru u doba Drugog svjetskog rata.

Za sve ove grozote koje su se događale u Auschwitzu (ali i u brojnim drugim koncentracijskim logorima) u razdoblju od 1940. do 1945. kriv je zloglasni režim Adolfa Hitlera. To se nikad ne smije zaboraviti. Na problem zaborava  na jednom od natpisa u logoru upozoravaju i riječi filozofa Georgea Santayane. “Oni koji se ne sjećaju prošlosti, osuđeni su da je ponavljaju. ” /Paola Tukša, 7.a: foto: S.L./

Erasmus+ razmjena

Posjetili smo i stazu slavnih filmaša u Łódźu

Sherlock Holmes, staza slavnih, muzej kinematografije, Toni – lo, lo, prijateljstvo, ples, DJ Giuseppe, “krua” , koncentracijski logor.
To su preostale ključne riječi koje nas asociraju na ono što smo doživjeli na učeničkoj razmjeni u Poljskoj (23. do 29. 9. 2018.), na koju smo išli zahvaljujući Eramus+ projektu “Small step for film, a big one for European citizenship”. Podsjećamo da smo prvi dio naših dojmova o razmjeni već opisali u tekstu “Iznad oblaka do Poljske”.

Scherok Holmes bio je naziv jedne od soba  u “Escape roomu“ u gradu Rzeszówu. Šestoro učenika, u sobi nazvanoj po slavnom književnom junaku – detektivu, moralo je smisliti kako pobjeći iz zatvora u koji su kročili zavezanih očiju i s lisicama na rukama. Bilo je vrlo zabavno, a zahvaljujući timskom radu uspjeli su riješiti zadatak u predviđenom roku od sat vremena.

Stazu slavnih poljskih filmaša razgledali smo u gradu Łódźu gdje se nalaze brojni filmski studiji. U nekima su snimali i čuveni redatelji: Roman Polanski, Andrzej Wajda, Krzysztof Kieślowski, Agnieszka Holland i drugi. U Łódźu smo posjetili i Muzej kinematografije, jedini takav muzej u Poljskoj. Tamo smo vidjeli i stolove za montažu na kojima su se montirali filmovi snimani na filmske trake, a ne digitalno kao danas. Vidjeli smo i brojne stare kamere, setove čuvenih poljskih lutkarskih filmova, plakate iz filmova pa i plakat za poznati poljski animirani film Bolek i Lolek.

Tony – najživahniji član španjolskog tima

Toni je bio najživahniji učenik iz španjolskog Erasmus+ tima. Zamijetili smo ga već na putovanju s aerodroma iz Krakowa do našeg prebivališta u mjestu Kolbuszowa. Dojmile su ga neke naše hrvatske riječi u dijalektu pa je odmah počeo zbijati šale. Uvijek je bio prvi dobrovoljac na svim radionicama i drugim aktivnostima, pa tako i u muzeju u Sandomierzu gdje je prvi isprobao vojnu odoru. Poslije je prvi krenuo isprobavati i ženske haljine iz srednjeg vijeka. Prava komedija je nastala kad ih je jedva skinuo jer su mu bile pretijesne. Veseljaka Tonija pamtit ćemo i po njegovoj bijeloj majici s kapuljačom na kojoj je pisalo “The youth will decide our future” ( mladi će odlučiti o našoj budućnosti). No, ponajviše ćemo ga se sjećati po pjevanju u autobusu. Najčešće mu je na repertoaru bila pjesma Lo, lo što na hrvatskom znači to.

Ovu razmjenu pamtit ćemo i po novim prijateljima. Naš ženski dio Erasmus+ tim najviše se zbližio s talijanskom učenicom Angelom jer je bila jedna od najboljih u komunikaciji na engleskom jeziku. Na ovoj smo razmjeni naučili da dojmove o ljudima ne treba stvarati na prvi pogled, jer smo o učenicima iz drugih timova stekli pozitivnije mišljenje nakon što smo ih bolje upoznali. Fotografije i njihovi filmovi na blogu nisu o njima rekli sve ono što smo doznali o njima komunicirajući s njima uživo.

Sreli smo Kacpera i Huberta

Najviše smo se zbližili posljednjeg dana razmjene kad je nakon radionica organiziran ples u vatrogasnom domu u Dzikowiecu. Za izvrsnu atmosferu na plesu zaslužan je DJ Giuseppe Di Pinto, učitelj glazbe iz talijanskog Erasmus+ tima. On je birao izrazito plesne španjolske i talijanske pjesme, a dokazao se i kao vrstan plesač. Ipak na plesnoj pozornici, njega i sve ostale zasjenila je naša Iva Šantić, čije su plesne korake svi pokušavali imitirati. U vrijeme plesa neki od nas su pred domom primijetili i Huberta Drapalu te Kacpera Hahna, bivše učenike škole u Dzikowiecu, koji su bili na razmjeni u Hrvatskoj u ožujku. Šteta što nam se nisu pridružili na plesu, ali uspjeli smo im isporučiti pozdrave prijatelja s razmjene u Hrvatskoj.

Izvrsna hrana, ali bez “krua”

Usred vatrenog plesa imali smo priliku degustirati izvrsnu Erasmus+ tortu, a prije i poslije torte stolovi u vatrogasnom domu su bile puni ukusne hrane. Mogli smo birati razne delicije od malih sendviča s kozicama, različitim sirevima, salamama i šunkom preko ukiseljenih haringa s lukom do glavnog mesnog jela s tjesteninom. Bilo je vrlo ukusno i obilno i zato je puno te izvrsne hrano ostalo. I svih ostalih dana razmjene izvrsno smo jeli. Svaki obrok bio je u nekom drugom restoranu. Dok ćemo indijski restoran u gradu Łódźu pamtiti po izrazito ljutoj hrani, restoran u Konfitura u Rzeszówu dojmio nas se zbog svojih  neobičnih  slatko slanih kombinacija.  Tamo su se neki od nas odlučili kušati i salate s jagodama i kozjim sirom, losos s umakom od naranče ili pak poljske perogi – tradicionalnu tjesteninu punjene različitim nadjevima.

Upravo uz ponudu hrane u Poljskoj vezana je i posljednja natuknica “krua”. Naime, u Poljskoj nije običaj da se kruh poslužuje uz obrok s prilozima od krumpira ili tijesta. Zato su neki članovi našeg Erasmus+ tima stalno pitali ima li kruha. Najčešće je, kako to ona kaže “krua”, kruh tražila naša Leona Peklić pa je to postala pošalica na razmjeni.

U par dana razmjene naučili smo i nekoliko poljskih riječi. Između ostalih i riječ dziękuję što znači hvala. Dziękuję našim poljskim prijateljima na odlično organiziranoj razmjeni.

Posljednjoj natuknici posvetit ćemo naredni članak, pa o koncentracijskom logoru u Auschwitzu čitajte za nekoliko dana. /Paola Tukša, Iva Šantić; foto: S.L. i Martina Sokač/

Erasmus+ razmjena učenika

Nakon nebeskih visina bili i na 12 metara ispod zemlje

Brzo i udobno, iznad oblaka,  Jolanta, Krakow, konji s kićenkama, jantar, Dzikowiec, Kolbuszowa,  financirano iz EU fondova, drvena crkva, radionice, 12 metara pod zemljom,  srednjovjekovna vojna odora, Sherlock Holmes, Don Mateo, koncentracijski logor, Toni – lo, lo, prijateljstvo, ples, DJ Giuseppe, “krua”, ….

To su neke od ključnih riječi koje nas asociraju na ono što smo doživjeli protekli tjedan (23. do 29. 9.) na učeničkoj razmjeni u Poljskoj, na koju smo išli zahvaljujući Eramus+ projektu “Small step for film, a big one for European citizenship”.

Ovo prvo brzo i udobno, riječi su naše Ive Šantić koja je tako opisala svoj prvi let avionom. Iznad oblaka proletjeli smo od Zagreba preko Beča do Krakowa, a u povratku od Krakowa preko Münchena do Zagreba. Na povratku kući već smo bili putnici s iskustvom i naše voditeljice povjerile su nam avionske karte te smo se sami prijavljivali na šalterima za check in.

Koordinatorica Jolanta

Naredna natuknica po redu je Jolanta Serafin. Ona je koordinatorica poljskog Erasmus+ tima. Bila nam je izvrsna domaćica cijelo vrijeme našeg boravka u Poljskoj, a upoznali smo je već u Krakowu na aerodromu gdje nas je dočekala. Potom nam je pokazala nekadašnji glavni grad Poljske Krakow.  Grad velik poput Zagreba (ima oko 760.000 stanovnika) osobito smo zapamtili po brojnim  izlozima s ukrasima od jantara i Muzeju jantara te po konjskim kočijama koje vuku krasni konji ukrašeni kićenkama. Vidjeli smo desetak kočija kojima su turisti razgledali Krakow. Mi si takvu vožnju nismo mogli priuštiti jer za 4 osobe košta čak 60 eura.

Dzikowiec je mjesto u kojem se nalazi škola naših Poljskih partnera, a Kolbuszowa je 10 kilometara udaljeno mjesto gdje smo noćili u lokalnom hostelu. Table s natpisom financirano iz EU fondova vidjeli smo na mnogo mjesta, a jedno od njih bilo je i etno selo u Kolbuszowoj. Cijelo je selo izgrađeno od drva, pa tako i  za nas neobična drvena  crkva.

U etno selu i drvena crkva

U tom smo selu imali i prve dvije radionice. Jedna je bila posvećena filmu, a održali smo je u prirodi. Dobili smo mape sela i morali smo tražiti pitanja o filmu na koje je trebalo odgovoriti. Uz znanje bila je važna i brzina, a pobjedu je odnio žuti tim u kojem je bila i naša Iva. U etno selu imali smo i radionicu lončarstva. I sami smo imali prilike napraviti lonac i ponijeti ga kući za uspomenu. Kad smo već kod radionica spomenut ćemo da smo tijekom boravka u Poljskoj još imali i radionicu o sigurnosti na internetu, radionicu o diskriminaciji i tolerancije te filmsku kojoj je tama bila osvjetljenje i priprema sugovornika za davanje izjava u dokumentarnom filmu.   Ovu posljednju, filmsku,  koju su vodili predstavnici produkcije Kinoamatorksie.pl,  pamtit ćemo po tome što smo dobili priliku da pred kamerama dajemo izjave o svojim dojmovima o Poljskoj.

Natuknica dvanaest metara ipod zemlje odnosi se na naš posjet tunelima u gradiću Sandomierzu. Taj se tunel nalazi ispod glavnog gradskog trga, a doseže do čak 12 metara u dubinu. Zapamtili smo da je bio ključan za obranu grada od Tatara. U tom smo gradu posjetili i muzej u kojem su neki od nas čak i isprobali teške metalne odore koje su štitile vojnike u bitkama.

Zanimljivo je bilo i na filmskom setu popularne poljske serije Don Mateo gdje smo  se iskoristili mogućnost da se fotografiramo i u improviziranom zatvoru.

O ostalim natuknicama više doznajte za nekoliko dana u narednom tekstu. / Antonija Poljak, Jelena Poljak, Leona Peklić/