Analizu sam napravila za odjeću koju sam kupila u prosincu

Staklenički plinovi koji imaju veliki utjecaj na klimatske promjene nastaju i kupovinom odjeće. No, da najprije podsjetimo što su staklenički plinovi. To su vodena para, ugljični dioksid, metan i dušik oksid. Oni nastaju prirodnim aktivnostima i “izmiješani u sloju atmosfere, čine zračni toplinski omotač oko zemlje. Taj omotač sprečava gubitak toplinske energije u svemir i doprinosi da je klima na Zemlji povoljna za život. Bez omotača od stakleničkih plinova, površina Zemlje bi bila 30°C stupnjeva hladnija nego što je danas, nepovoljna za živa bića, hladna i beživotna poput površine Marsa.” Staklenički plinovi su dakle korisni, ali dok ih ima do određene mjere tj. dok  ne dođe do pretjeranog zagrijavanja.

Proizvodnja svakog komada odjeće ima svoj ugljični otisak. Ugljični otisak je pojam je koji se upotrebljava za procjenjivanje učinka aktivnosti, osobe ili zemlje na klimatske promjene. Ugljični  otisak još je veći ukoliko kupimo odjeću koja dolazi iz udaljenih zemalja jer ugljični otisak nastaje i prijevozom robe. Youth.europa.eu pronašli smo podatke o ugljičnom otisku za pojedina prijevozna sredstva. Pri letu zrakoplovom ispušta se 285 g ugljika po kilometru, pri vožnji automobilom 104 g, a pri vožnji vlakom 14 g. Zato stručnjaci koji se bave problemima ugljičnog otiska preporučuju da što više kupujemo proizvode lokalnih proizvođača.

Kako sam nedavno za eTwinning projekt “Fast vs sustainable fashion” bilježila koju sam sve odjeću kupila u prosincu 2024. dobila sam zadatak izračunati koliko bi moj ugljični otisak bio manji da sam te komade odjeće kupila u Hrvatskoj. Kupila sam 6 odjevnih predmeta, a oni su proizvedeni u Vijetnamu (3 komada) u Bangladešu (2 komada) i u Kini (1 komad). Izračun sam izvršila prema tablici koju nam je ustupila Udruga DOOR (Društvo za oblikovanje održivog razvoja). Kad sam završila izračun ispalo je da sam kupovinom ovih odjevnih predmeta “zaradila” 66 bodova, a da su proizvedeni u Hrvatskoj to bi bilo samo 12 bodova. Dakle, moj bi ugljični otisak bio 5,5 puta manji da je 6 kupljenih odjevnih predmeta proizvedeno u Hrvatskoj.

Stručnjaci preporučuju također i da svoj ugljični otisak, što se odjeće tiče, možemo smanjiti i kupovinom rabljene odjeće, a kako to možemo učiniti pisat ćemo uskoro. /Petra Hrgovan, 8. a, foto: P. H./

Vijek razgradnje odjeće može biti i duži od 200 godina

Sve veća proizvodnja odjeće od nekvalitetnih materijala tzv. brze mode i sve kraće nošenje takve nekvalitetne odjeće za posljedice ima i stvaranja „groblja“ odjeće. Neki takva „groblja“ zovu i „planine“ odjeće jer  su sve viša i na sve većim površinama. Najveće na svijetu nalazi se u Čileu (Južna Amerika) u pustinji Atacama. To je odlagalište veliko 300 hektara, što je gotovo polovica površine Zagreba.

Procjenjuje se da se u pustinju Atacama godišnje dovezu desetci tona odjeće. Tijekom 2021. navodno je na „groblje“ odjeće u pustinji Atacama dovezeno 40.000 tona odjeće. No, takvih „groblja“ u svijetu je sve više, a među najveća na svijetu svrstava i ono u Dandori, u istočnom predgrađu Nairobija (Kenija).

Odjeća koja završava svoj vijek na tim odlagalištima u te zemlje stigla je radi preprodaje, a na odlagalištu završava ono što se zbog loše kvalitete nije uspjelo prodati. Procjenjuje se da je 40-50  posto uvezene robe u konačnici završi na takvim “grobljima” odjeće.

U Keniji je zatvoreno 85 posto tekstilnih tvornica, uz ekološke i zdravstvene probleme i to je jedan od velikih problema trgovanja rabljenom odjećom

Najveće tržište rabljene odjeće je Afrika, posebno Kenija i Gana.  Iako se preprodajom takve odjeće dio stanovništva opskrbljuje jeftinom odjećom, preprodaja rabljene odjeće afričkim zemljama nosi i velike probleme. Zatvaranje njihovih tekstilnih tvornica jedan je od tih problema. Prema podatcima Afričkog udruženju pamučne i tekstilne industrije (ACTIF)    u Keniji je od ranih 1990-tih zatvoreno 85 tekstilnih tvornica.

Veliki problemi su zagađenje tla i vode jer tekstilni otpad sadrži različite kemikalije koje mogu zagaditi tlo i podzemne vode, a valja znati da vijek razgradnje odjeće (ovisno i materijalu od kojeg je načinjena) može biti duži i od 200 godina. Zdravstveni problemi stanovništva koje živi blizu takvih odlagališta također su jedan od velikih problema. Na internetu smo pronašli i podatak da u glavnoj bolnici u Nairobiju imaju posebnu jedinicu samo za skrb stanovnika koji žive u blizini Dandore. Stanovnici tog kraja osobito obolijevaju od respiratornih bolesti zbog spaljivanja otpada, a veliki broj njih traži nešto vrijedno po odlagalištu Dandora i tako obolijevaju. Kažu da se na tim odlagalištima mogu vidjeti i djeca od 6 godina koja tako žele nešto zaraditi za svoju obitelj. /Dora Babić, 8. a/

To je samo kap u moru ukupno uništene nove odjeće

Svake godine u EU spali se između 11 i 32 milijuna novih majica kratkih rukava. No, spaljivanje majica kratkih rukava tek je kap u moru ukupnih količina odjeće koje se spaljuju. Naime, prema nekim procjenama  “samo u Njemačkoj se godišnje uništi neprodane robe u vrijednosti sedam milijardi eura”.

S takvim neodrživim praksama povezuju se brendovi H&M i Zara te Amazon, ali i neki luksuzni brendovi poput  Burberryja. Prema pisanju Ekovjesnika, Burberry je 2017. uništio neprodane odjeće, torbi i parfema u iznosu od 31 milijuna eura. Tvrde da to rade kako bi se zaštitili od kopiranja i zadržalii ekskluzivnost brenda.

No, dok robne marke koje uništavaju novu odjeću vode računa samo o svojim sebičnim interesima, priroda postaje sve zagađenija, a kako to utječe na prirodne resurse najbolje se može oslikati ukoliko se vratimo na primjer s početka teksta. Naime, stručnjaci su izračunali da se za te spaljene nove majice uzalud potrošilo 35 milijardi litara vode, 12.300 tona pamuka i 1,9 milijuna litara nafte. /Petra Paček, 7. a/

Nekad četvrto jezero po veličini na svijetu pretvara se u pustinju i mijenja klimu te floru i faunu Uzbekistana

Tekstilna industrija zaslužna je za mnoštvo ekoloških problema. Zagađenje vode i zraka samo su neki od najčešćih problema, a sve masovnija proizvodnja odjeće za posljedicu ima i uništenje Aralskog jezera, nekad četvrtog  po veličini jezera u svijetu. To se jezero nekad prostiralo na površini od  68.000 km²  i to u dvije države u Kazahstanu i Uzbekistanu, ali danas je na dijelu jezera, koji se nalazi na teritoriju Uzbekistana, uglavnom pustinja jer 90 posto nekadašnje vodene površine u međuvremenu je nestalo.

Razlog je upravo tekstilna industrija, odnosno njena velika „glad“ za pamukom, biljkom iz koje se proizvodi jedna od mnogobrojnih vrsta tkanina. U proizvodnji pamuka svoju je šansu vidjela država Uzbekistan. Kako pamuku treba puno vode državna vlast je 60-tih godina 20. stoljeća odlučila vodu iz rijeka Sir-Darje i Amu-Darje preusmjeriti na pamučna polja, a bez pritoka je razina vode u jezeru počela padati.

Uzbekistan postao drugi proizvođač pamuka na svijetu

Jezero u kojem se 60-tih godina 20. stoljeća godišnje lovilo oko 40.000 tona ribe, danas uglavnom izgleda poput pustinje, a u ponekim njenim dijelovima, kao npr. pored bivšeg lučkog grada Munjaka, mogu se vidjeti zahrđali brodovi. No, osim promjene krajobraza, nestanak jezera utječe i na promjenu klime jer upravo je ta  velika vodena površina bila regulator klime. Otkako se jezero pretvorilo u pustinju iz njezine površine u atmosferu kako to piše portal Deutsche Welle – DW u atmosferu odlazi ogromna količina fine soli. Nekad se ta sol nalazila u slanom Aralskom jezeru, a sad uništava floru i faunu te izaziva velike zdravstvene probleme ljudima napadajući bubrege, dišne putove i jetru.

Zbog nestanka jezera, osim ribarstva, odumrla je i poljoprivreda u regijama uz jezero, no Uzbekistan je postao drugi svjetski izvoznik pamuka u svijetu. Prvo mjesto drži Kina, a među vodećim proizvođačima su još Indija, Pakistan, SAD i Brazil. /Zara Slavi, 8. a/