Smrzavanje

Popravljeno krilo na šatoru čime su spriječeni naleti vjetra, ali je učenicima i dalje vrlo hladno  

Izuzetno hladno i vjetrovito vrijeme, kakvo nas prati od kad smo se nakon praznika vratili u školske klupe, nije nam problem kad smo na nastavi jer nam je u razredima lijepo toplo, ali smrzavamo se kad moramo na zahod.

Podsjetimo, od  listopada prošle godine,  zbog napuklih zidova u zapadnom krilu škole,  i procjene statičara da navedeno krilo nije sigurno za održavanje nastave, dobili smo kemijske zahode obzirom da se sanitarni čvor nalazi u oštećenom dijelu zgrade.

U početku dok je još bilo lijepo vrijeme, odlazak na kemijske zahode nije bio veći problem. No, otkako je zahladilo, odlazak na nuždu nam je vrlo neugodan jer su  zahodi  vani, natkriveni tek malim šatorom.  Posebno je grozno bilo u ponedjeljak jer je vjetar oštetio  krilo sa svjetlarnicima  pa je zbog tih rupa,  osim uobičajene niske temperature, dodatni problem  u tom prostoru bio i vjetar.

Srećom zahvaljujući intervenciji ravnatelja Stjepana Lučkog  i brzom dolasku zaposlenika tvrtke koja nam iznajmljuje zahode, danas je postavljeno dodatno, nešto čvršće krilo na šator,  pa vjetar više nije toliki problem. Ipak i dalje je jako hladno zato na zahode idemo samo u najvećoj nuždi.

Hoćemo li i drugu zimu dočekati s takvim zahodima još se ne zna. Nadamo se da se to neće desiti, ali  sve je moguće, jer kako smo doznali od ravnatelja,  još nije završen ni projekt sanacije oštećenog krila zgrade. /Emanuela Koretić , 8.b; foto:S.L./

Ima li smisla polagati vozački

Uberov taxi u nekim američkim gradovima već nudi vožnje  bez vozača

Možda već današnji prvašići neće biti među onima koji s navršenih 18 godina žele položiti vozački ispit, jer kako je krenulo s razvojem automobila bez vozača,  vještina vožnje automobila  uskoro će  biti nepotrebna. Pročitao sam ovih dana da se po cestama američkih gradova već intenzivno  testiraju vozila bez vozača. Ipak, iako autonomnim automobilima u potpunosti upravljaju računala,  dva zaposlenika Ubera za svaki slučaj još sjede u automobilima.

Vožnje u automobilima bez vozača, u američkom gradu San Franciscu, mogli su lani u prosincu naručiti Uberovi klijenti u vozilima Volva. Prema pisanju tportala,  u rujnu   2016., Uber je u Pittsburghu počeo nuditi vožnju u Ford automobilima bez vozača. Tvrtka Google već niz godina po Silicijskoj dolini eksperimentira s vozilima bez vozača, a portalu blic.rs pročitali smo da Tojota planira u svojoj zemlji ( Japanu ) već 2020. prodavati automobile koji sami voze. Portal balkans.aljazeera.net pak piše da se procjenjuje da će do 2040. do 75 posto američkog voznog parka biti autonomno tj. neće trebati vozače. Već spomenuti blic.rs, piše da su u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, lani u travnju, najavili da će do 2030. godine oko 25 posto saobraćaja odvijati u vozilima bez vozača.

Hoće li to doista tako biti ovisi i o zakonima, ali i na tom se polju već krenulo s promjenama. Portal balkans.aljazeera.net navodi da su „ četiri američke države California, Nevada, Michigan i Florida, donijele zakone kojima se dopušta korištenje automobila bez vozača na javnim autocestama“.

Pristalice vozila bez vozača tvrde da napredne tehnologije (kamere koje pokrivaju 360 stupnjeva, senzori 3D mape…), reagiraju brže nego ljudski mozak. Tvrde i da bi se korištenjem autonomnih automobila mogli spasiti brojni životi, jer prema procjenama čak u 93 posto saobraćajnih nesreća uzrok je ljudski faktor. Nezgode s takvim automobilima, prema tvrdnjama kompanije koje razvijaju tu tehnologiju, dešavaju se vrlo rijetko. Brojni kritičari takve tehnologije ukazuju kako još nije dovoljno usavršena. Njima je za potvrdu takvog mišljenja dobro došlo i Googlovo priopćenje iz listopada 2016.  U tom priopćenju tvrtka Google priznaju da je njihov testno vozilo bez vozača djelomično krivo za sudar s autobusom. Protivnici takve tehnologije boje se i kako bi hakeri mogli ugroziti sigurnost takvih automobila.  Moje je mišljenje da hakeri mogu djelovati i na navigaciju,  pa bi putnici mogli završiti na krivim odredištima, kao nedavno Mađari kod nas u Mokricama Miholečkim.

Gdje će se zapošljavati mladi?

Pristalice automobila bez vozača smatraju da će se zbog napredne računalne tehnologije smanjiti potrebna distanca među automobilima, a time i gužva u saobraćaju te zagađenje zraka. Kao prednost navode da će se automobili raditi od lakših materijala i zato će se smanjiti potrošnja goriva. Prednost autonomnih automobila, smatraju pristalice nove tehnologije, pospješiti će mobilnost invalida, starijih, mladih, ali i povećati sigurnost pijanih osoba.

Sve nabrojeno čini mi se mogućim, ali pitam se kako će autonomni automobili i sva ostala napredna tehnologija, sve brojniji roboti utjecati na nas mlade.  Gdje ćemo  se mi zapošljavati, što ćemo mi raditi? Kad bi se barem o tome više znalo prije nego što ću morati odlučiti u koju se srednju školu upisati,  i što studirati. /Klaudije Mažar; fotografije preuzete sa interneta/

Četvrti broj Klinčeka  izdan je 1999. godine na 36 stranica. U boji su bile jedino korice i duplerica, ali bilo je  vrlo zanimljivih tekstova. U uvodniku saznajemo da je treći boj Klinčeka sudjelovao na državnom Lidranu, te je ušao u izbor među 10 najboljih listova.  Zašto su tom uvodniku dali naslov „Kroz trnje do zvijezda“ pročitajte u skeniramo tekstu.

Donosimo vam još niz skeniranih tekstova iz tog broja u kojem su  pisali o: tri sestre Tinodi, (dvije od njih za koju će godinu postati državne prvakinje iz povijesti), o školskom izboru za miss, o spremačici Štefaniji Poljak, o školskim ljubavima, o učenici Ivani Budin sadašnjoj profesorici glazbenog u OŠ Visoko, učeniku Matiji  Vuku, učiteljici Veri Radaković, starim hižama, razgovarali su s tadašnjim načelnikom Općine Josipom Širjanom, pisali su o školskoj spomenici, o nogometnom susretu veterana NK Croatia i NK Prigorja….

Na duplerici su zabilježili uspjeh  OŠ Kalnik koja je te godine stigla do polufinala tada vrlo popularnog Turbo limach showa. U četvrtom broju  razgovarali su i s oba pjevača  Prljavog kazališta, a upravo taj poseban intervju s bivšim i sadašnjim pjevačem odlučili smo vam prenijeti u ovom postu. /Uredništvo/

Intervju s poznatom osobom

NJIHOVO IME JE PRLJAVO KAZALIŠTE, A SVE OKO NJIH JE ROCK’N’ROLL SVIJET 

Buntovni dečki iz radničke Dubrave, Pljavo kazalište, već odavno su prerasli okvire rock sastava i uvrstili se među legende hrvatske glazbene scene. O ovoj grupi, kroz nebrojeni niz intervjua i reportaža, rečeno je gotovo sve, no novinarima Klinčeka ukazala se prilika da intervjuiraju i Davorina Bogovića i Mladena Bodaleca, koji su obilježili svaki svoje vrijeme i svakako pridonijeli njenom uspjehu.

Davorin i Bogovići

Davorin Bogović, starijeim generacijama poznatiji je kao prvi pjevač Prljavog kazališta, dok mlađi njegovo ime vezuju uz pjesmu Je t? aime i istoimeni spot s kojim tenutno zauzima vrhove top lisa na hrvatskoj rock sceni.

Koliko dugo ste pjevali u Prljavom kazalištu?

Od 1977. do 1985. s tim da sam u međuvremenu imao jednu godinu pauze. Tada sam jednostavno otišao na more na odmor.

Kako ste uopće postali pjevač Prljavo kazališta?

U Dubravi je u to vrijeme bio jedan bend koji se zvao Ciferšlus i ja sam pjevao u tom bendu. U njemu su svirali svi članovi sadašnjih Prljavaca, osim Jasenka, s kojim smo se kasnije udružili i osnovali Prljavo kazalište.

Kako je nastao poznati uvod za pjesmu Crno-bijeli svijet?

Jedan dan došao sam na probu i rekao: “Moje je ime Davorin Bogović, a sve oko mene je crno bijeli svijet”. To se svima učinila odlična rečenica i onda je jednostavno nastala i ta pjesma, a poslije i hit album, koji je bio najprodavaniji album Prljavaca, prodan je u 180.000 primjeraka.

Čime ste se bavili nakon odlaska iz benda?

Najprije sam otišao na more odmoriti se. Po povratku u Zagreb pozvao me moj bratić Damir Šaban, poznatiji kao Mazalo iz Smogovaca, da napišem glazbu za njegovu predstavu u kojoj sam svirao i pjevao. S tom  predstavom smo obišli Hrvatsku i gotovo cijelu Europu.

Što je utjecalo na Vašu odluku da se ponovo vratite na rock scenu?

U vrijeme dok sam radio ovu kazališnu predstau u ZKM-u, često sam sretao dečke iz Pips, Chips & Videoclipsa koji su tu sudjelovali u predstavi Mafija. Pripremali su i novi album i pozvali su me da ja na njemu s Riperom i Elvisom J. Kurtovićem otpjevam pjesmu Rock’nroll zvijezda. Kada su Pipsi krenuli na turneju, gostovao sam im na značajnijim koncertima pa tako i na Fiju briju 3 u Zagrebu. Dom sportova je bio prepun, bila je odlična atmosfera i tada sam definitivno odlučio da se moram vratiti i napraviti svoj solo album.

U kavim ste odnosima s dečima iz Prljavog kazališta?

Evo, kao ste vidjeli, s Madenom sam u jako dobrim odnosima, daleko boljim nego ranije, kao ustalom i sa svim dečkim iz benda. Nino Hratek, basist, kum je mom mlađem sinu Karlu.

Ne žalim što sam otišao

Kada biste se vratili unazad, biste li ostali pjevač Prljavog kazališta?

Ne, mislim da ne bih ostao. U Prljavom kazalištu nisam mogao plasirati svoje idejei, vjerojatno, da nisam otišao 1985., možda bih otišao 87., ali bih sigurno otišao raditi nešto svoje što sam oduvijek želio.

Kakvi su Vam planovi?

Sljedeći tjedan je Crni mačak, Bogovići sviraju, a ja sam kao pjevač nominiran u kategoriji rock pjevača, pa se nadam uzeti tu nagradu. 12. ožujka je promotivni concert u Zagrebu, u Kulušiću, a nakon toga krećemo na turneju.

Jeste li zadovoljni dsadašnjim razvojem karijere?

Jesam, jako, jer iako je album izašao u zadnjim satima prošle godine, a spot je završen početkom ove godine, pjesma Je t’aime nalazi se na svim top listama.

Je li ova frizura dio Vašeg imagea ili…?

Tu sam modu lansirao negdje 80-tih godina. U to smo vrijeme snimali album Crno-bijeli svijet, trebali smo se promotivno slikati I kada me ovako obrijane glave ugledao tadašnji menadžer, dobio je slom živaca. Slikanje smo odgodili dok meni nije malo, malo, narasla kosica. Ova mi se “frizura” dopada jer je vrlo praktična, lako se suši i održava.

Nešto za kraj?!

Dobro učite, prolazite s pet, ali se i dobro zabavljajte. Slušajte rock’n’roll, a ne narodnjake.

Okvirić br. 1

Trenutno je na dijeti zbog zdravlja, kondicije i psihofizičkih priprema za nastupe. Najteže  mu se odreći sarme koju obožava. Kao dijete nije volio gotovo ništa jesti i za svoga sina kaže: “Isti je kao ja, voli samo čokoladu, ne znam od čega taj čovjek živi”.

Mladen i Prljavci

Mladen Bodalec – počeo je u grupi Patrola. Učitelj glazbenog rekao mu je da pjeva malo bolje od ostlih. Grupu Prljavo kazalište smatra svojom obitelji. Cimer na turnejama muje Fedor Bojić, novopečeni otac.

Gdje ste bili i što ste radili u vrijeme kad je Davorin pjevao u Prljavcima i jeste li ste se tada družili s dečkima iz benda?

Kad se grupa osnivala, bio sam brucoš na Pravnom fakultetu. Godine 1979. imao sam ulični bend, s kojim sam svirao na Prvim pljeskovima, i gitarist iz tog benda prešao je u Prljavce što je kasnije bila moja spona s njima.

Sjećate li se svog prvog koncerta s Prljavcima?

Kako da ne, bilo je to 14. prosinca 1985. u Gornjim andrijevcima. U istom mjesecu te godine izašao je i prvi album na kojem sam ja pjevao. Album se zvao Zlatne godine.

Koju biste pjesmu izdvojili kao najveći hit Prljavog kazališta?

Pa, svaka pjesma je u svom period imala određeno značenje i  određivala status i suštinu grupe. Ipak, iz Prljavaca je 20 godina rada, deset studijskih i dva albuma uživo. Svaka od pjesama imala je svoju sudbinu. Ako bih baš morao izdvojiti neku pjesmu, onda je to pjesma Mojoj majci nastala 1988. godine, koja je značajno utjecala na status grupe u jednom periodu.

Pripremate li za novu ploču i novi image?

Rock’n’roll podrazumijeva određeni stil obalačenja, razmišljanja i određeni stil življenja. On sam je stil života. Čovjek se s godinama mijenja i  doista bi bilo smješno da izgledamo kao prije dadeset godina. Međutim, ništa se tu ne radi pretenciozno i studiozno, kao nova ploča – nove hlače, novi kaput. Rock’n’roll je sam po sebi definiran, to su traperice, majice, tu nema puno glamura, šljokica, majčica, taičica. Neki  galbzeni pravci bave se više bacanjem prašine u oči i svime oko glazbe, a najmanje glazbom.

Ranije ste radili na svom scenskom nasupu s Božidarom Alićem. Hoćete li nastaiti tu suradnju?

Da, nadam se. Ovih dana smo naznačili neke planove za daljnu suradnju. Kad se poklope njegovi i moji termini, pokušat ćemo naći vrijeme da se vizalno osmisle pjesme, da se napravi nekakva sitna, pod navodnicima rečeno, koreografija.

Natrag u garažu

Gdje vježbate?

Uglavnom po garažama i podrumima. Zato Gobac i pjeva Natrag u garažu. Ne zadržavmo se na istim mjestima i istim kvartovima i gotovo da smo svaku ploču snimili u drugom dijelu grada. Jednu smo ploču snimili na Sljemenu, u planinarskom domu Runolist, jednu u Vrapču. Trenutno smo u Jadran filmu.

Imate li tremu prije nastupa?

Tremu u onom klasičnom smislu na koju i  mislite, ne, ali uvijek postoji nekkava sitna napetost, odgovornost prema publici, iz želje da čovjek na svakom koncertu pruži maksimum, jer publika to zaslužuje već samim dolaskom na koncert.

Koji koncert Vam je najviše ostao u svjećanju?

Do sada smo imali devetsto koncerata. ne znam  da li se to vama čini puno ili malo. Čitam po novinama da neki održe i petsto koncerata godišnje što se meni čini nemogućim jer godina ima 365 dana. Iza nas je puno velikih koncerata i puno lijepih uspomena. Ne znam da li je vama poznato das mo imali po tri turneje  u Australiji, Kanadi i Americi. Naravno, nastupali smo po cijeloj Europi. Hrvatsku smo prošli uzduž i poprijeko. Listopada 1989. godine u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića održali smo koncert koji je nadišao sva naša očekivanja i ostao  svima nama u lijepoj uspomeni. Međutim, svaki susret s ljudima koji te vole i dođu te slušati, uvijek je  iznova jedno veliko uzbuđenje i jedno veliko zadvoljstvo.

Što je za Vas glazba, posao ili ljubav?

Da nema ljubavi, nikada se ne bih orijentirao prema glazbi. Prvenstveno je to ljubav, ali budući das mo mi svi ljudi u lijepim godinama, u jednom momentu se to pretvorili u posao. No, između te dvije stvari uvijek naglašavam ljuba koja je osnovni pokretač.

Svi se mi na nekog furamo

Tko Vam je uzor?

To su manje više ljudi koje smo slušali kada smo bili djece. Od grupa koje i danas postoje, svakako bih izdvojio U2, Bruce Springsteen, Simple Minds, čiji nam je bubnjar gostovao na pretposljednjoj ploči i svirao je na dvije naše pjesme. Eto tako, uvijek se čovjek na nekog fura, svi se mi na nekog furamo.

Okvirić br. 2

Volim životinje, ali nemam kućnog ljubimca jer živim u zgradi. Dok sam živio kod roditelja imao sam nekoliko mačaka. “Jako se vežem za životinje, pa mi je teško kad ih izgubim. Zato ih nemam.”

Imate li puno obožavatelja?

Ne znam, vjerojatno se to sudi po broju proadanih ploča, po broju ljudi koji dolaze na naše

A što je s obožavateljicama, imate li problema s njima?

Nekada sam imao problema, ali otkad sam se oženio, djevojke to uvažavaju. dok sam bio mlaši, telefoj ne neprestano zvonio I javljale su se i nisu se javljale, što mi je znalo biti naporno. Nisam znao kako tome doskočiti, ali danas toga više nema. Imam telefonsku skretaricu, pa neka nju maltretiraju.

Što mislite o grupama kao što su Aqua, Oasis, Nirvana…?

Sigurno da su to novi bendovi koje je donijelo jedno novo vrijeme. Sviđa mi se Oasis. Oni su neki novi vjetrovi na svjetskoj glazbenoj sceni. U svakom slučaju s velikim rešpektom i s puno poštovanja poslušam radove te i ostalih grupa.

Konkurira li vam koja grupa u Hrvatskoj?

U svakom slučaju konkurencija nekakva postoji, ima nekoliko benodva koji su dugo na sceni, međutim, nitko se od nas ne zamara konkurentsikim šprehama. Svatko gleda svoj posao i nastoji ga raditi maksimalno dobro koliko to može.

Što biste radili da niste pjevač?

Prošle sam godine, nakon dugo vremena, završio Pravni fakultet u Zagrebu i  da nisam pjevač, vjerojatno bih se bavio pravom.

O čemu ste maštali kao dječak?

U suštini sam maštao da ću biti pjevač i, eto, san mi se ostvario sjećam se das am kao dječak pjevao i izvodio nekakve fore. To danas radi i moj mali. Uzme kuhaču, to mu je gitara, i prati se njom pjevače na TV.

Kakav ste bili učenik i jeste li voljeli školu?

Bio sam odličan učenik, a pri kraju srednje škole vrlo dobar. Školu sam volio koliko se to može voljeti. Nisam bio neki veliki talenat, dosta sam se morao truditi da zaradim te ocjene, i kao i svoj djece, jedan dan mi se išlo u školu, drugi ne… ovisno o predmetima. Znam da nisam volio likovnu kulturu. I moj mali, koji će za mjesec dana navršiti dvije godine, bolje crta od mene.

Jeste li prepisivali na testovima?

Ne baš puno, ali kada je to bilo nužno, bilo je tisuću trikova. U ono vrijeme postojao je predmet domaćinstvo. Pisli smo kontrolni, nisam se pripremio pa sam se morao snaći. Nisam predao kontolni, nego sam ga uzeo kući i uz pomoć knjige riješio. Kada je žena sljedeći sat donijela ispravljene kontrolne i podijelila ih, ja sam se javio da moj nije ispravljen. Varka je uspjela i dobio sam pet. Nemojte to zapamtiti. Bila je to prijevara stoljeća!

A lektira?

Žao mi je što nisam čitao još više. Poručio bi h svima neka puno čitaju i neka uče što više, jer znaje je jedino što čovjeku nitko ne može oduzeti.

Volite li nogomet i vodite li svoga sina na utakmice?

Volim nogomet. No, sina ne vodim na utakmice jer je još mali. Ni ja nisam čest posjetilac jer ipak se to svodi na gledanje kak’ se drugi zabavljaju i loptaju. Radije ću se ja loptati sa svojim dečkima tu na livadi, nego ići druge gledati kako to rade za novce.

Na mjestu zločina

Kako Vaše dijete reagira kada Vas vidi na TV?

Otkad se pojavio spot Brane srušit ću sve, konačno me skužio i viče:  Tata, tata!”, a ja sam bio ponosan kak’ me je mali provali.

Kako ste upoznali svoju suprugu i gdje?

U ovoj ulici, Čulinečkoj, negdje na polovici bio je disko klub i tu je ona bila s nekom svojom prijateljicom. Bilo je to 1989. godine, dakle prije deset godina i dva tjedna, točnije 3. veljače. Ona je tu iz Trnovčice. Eto vidite kako sam blizu mjesta zločina.

Što bi  mijenjali na hrvatskoj glazbenoj sceni?

Nikada ne bih želio biti u poziciji da nešto mijenjam. Možda da ima više rock’n’rolla, ali ja uvijek za sebe pronađem ono što volim.

Koja je vaša poruka mladima?

Prije svega da se bave stvarima koje vole i da ustraju u onom što odaberu kao svoj životni put. Učite, ma koliko god to naporno sada izgledalo, znam da biste se radije igrali, ali sve će se to jednoga dana vratiti. Znanje je vrijednost koja će vas učiniti sretnijima I koja će vam na kraju krajeva osigurati egzistenciju, donositi novac i sve ono  što se za novac može kupiti. Ne bih htio preštreberski djelovati, znam da vam isto govore i učitelji i roditelji, ali vjerujte da vam ovo ponavljam kao svoje duboko uvjerenje: i u sportu i u glazbi i u manekanstvu i u bilo čemu, sve što se postiže, postiže se mukotrpnim radom. Ni Goran Ivanišević ne bi postigao to što jest, bez teškog treninga i odricanja. Sve što mi vidimo, taj vanjski dio slave, sve je to samo krajnji rezultat, i vjerujte, svi koji su uspjeli u životu, postigli su to s puno muke.

Koja je Vaša životna želja?

Pa, sigurno das am u godinama kada mi je zdravlje bitnije od svega. Želim ga svojoj cijeloj obitelji, a naravno i svim čitateljima i suradnicima Klinečeka. /Novinarska grupa /

Okvirić br. 3

“Mislim da se ništa strašnog neće dogoditi 2000-te godine, ali bi se svijet trebao zamisliti nad svojom sudbinom, i  u ekološkom, i u moralnom smislu. Ljudi bi se trebali preispitati i okrenuti nekim trajnijim vrijednostima.  Je li to religija, ili moral, ne znam.

Danas vam predstavljamo treći broj “Klinčeka”. Te 1998.  na trećoj stranici nalazi se osvrt  o prometnim    nesrećama. Nažalost, povod ovom osvrtu bila  je pogibija našeg učenika,  šestaša Josipa Šatraka,  “koji je izlazeći iz autobusa stradao pod kotačima kamiona”.

Škola je te 1998.  ugostila kazališnu predstavu “Bajka”, pa su novinari razgovarali s glumcima  Vitomirom Lončar i Ivicom Zadrom. Pisali su o lokalnoj matičarki Rajki Bajsić-Tepeš, poznatoj po krasnom rukopisu. Pisali su o književniku Zvonimiru Balogu, ali i o bivšem učeniku Josipu Marenčiću, koji se iz hobija bavi slikarstvom, učitelju Milanu Petiju, maturalcu čije je odredište bilo Baško Polje i o izletu na Plitvice. Jedna od tema bio je i posjet II. osnovnoj  školu u  Vukovaru. Na duplerici su objavili tekst “Fotosafari u Svetom Petru Orehovcu”, a rubrici “Iz kulinarske baštine” pisali su o perici i kuruznim žgancima.  Intervjuirali su i urednicu Klinčeka, pedagoginju Dragicu Vidaković Jurčević.  

Atraktivna tema bio je i razgovor s Mirkom Novoselom i Zlatkom Kranjčarom, direktorom i trenerom Dinama, koji se tada još zvao NK Croatia. Neke od navedenih tekstova smo skenirali, a tema koja smo izabrali objaviti na ovom našem digitalnom Klinčeku je intervju s rockerom koji traje već više od 30 godina. Kad su  novinari “Klinčeka” s njim razgovarali,  njegov Psihomodo pop bio je na okupu 15 godina. Pročitajte što je tada govorio Davor Gobac, čovjek čije pjesme su i danas “in”. /Uredništvo/

Razgovor s poznatom osobom

ROCK  VETERAN MLADOG DUHA

Želio je biti policajac, maštao da postane arhitekta, prošao fazu opasnog punkera, a danas je jedan od rijetkih pravih rokera na našoj sceni

Davor Gobac, duhovit i otkačen. Za razgovor s njim ne treba tražiti poseban povod. Ne sjeća se je li takav od rođenja ili je to dio izgrađenog  imagea. Smatra da je bio sasvim obično dijete, iako kaže da njegova majka i ne misli tako.  U mladosti je želio biti policajac, a zatim arhitekt. Pjevač je postao sasvim slučajno. U 7. razredu osniva prvi bend koji se zvao Klinska pomora. Vježbali su na Kajzerici pored hipodroma. Prvi puta su nastupili u Studentskom centru 1978/79. na festivalu Gaudeamus. Svirali  su punk glazbu i bili su jako “opasni”. 1982/83. osniva grupu Psihomodo pop i od tada je nezaobilazno ime na hrvatskoj rock sceni. Ugodno nas je iznenadila njegova susretljivost, jer već nakon prvog razgovora telefonom dogovorili smo susret, dok su nas neke zvjezdice u usponu odbile na duži rok.

U godini zmaja

Kako se zvao Vaš prvi album i koliko ste ih do sada izdali?
Prvi album se zvao Godina zmaja. Bio je vrlo komercijalan, prodaj je u začuđujućih 80-80000 prijeraka. Do sada smo izdali 8 albuma, pet studijskih, jedan unplugged, jedan uživo i jedan dupli s Filmom, Prljavcima i Valjkom.

Koja pjesma Vam je najdraža?
Ne znam točno što bih rekao. Meni je draga pjesam El Diablo s najnovijeg albuma, iako nije osobito popularna, a najdraži mi je prvi album. To je tako. Prva ploča ti je uvijek najdraža.

Jesu li negativne kritike utjecale na Vaš rad?
Ne nisu. Uvijek ima negativnih kritika. Što znaju novinari? Da znaju svirati, svirali bi, ne bi pisali kritike. Vi ste profesionalniji od većine profesionalnih novinara u gradu koji ne znaju smisliti “živo” pitanje. Ne pripreme se jer misle da su genijalci i onda dođu pa bulje u mene.

Konkurira li Vam koja grupa u Hrvatskoj?
Svi mi konkuriramo jedni drugima jer je malo tržište. To je pozitivna konkurencija. Menij je drago da se se Majke, Pipsi i  Kojoti isfurali kao poznate grupe. Konačno postji rock’n-roll scena.

Jeste li kroz ove godine promijenili svoj stil sviranja?
Nismo se totalno promijenili, ali se stalno po malo mijenjamo što je normalno u životu. Naučiš nešto pa si valjda sve bolji ili gori.

Tko Vam je uzor?
Ne znam u zadnje vrijeme tko mi je uzor. Onaj tko dobro zarađuje. Stonsi najviše zarađuju…ha, ha.

Otpjevali ste jednu pejsmu za crtani film Šegrt Hlapić. kako je došlo do te suradnje?
Pozvani smo na suradnju. Rado smo se odazvali jer volim crtiće i osobno mi je drago da je u Hrvatskoj napravljen jedan dobar.

Kako se slažete s ostalim članovima benda?
Super. Dečki me trpe. Mi smo već 15 godina zajedno i dobri smo prijatelji, jer da nismo ne bi izdržali tako dugo zajedno.

Imate li puno obožavatelja i što biste im poručili, a što onima drugima?
Što ja znam. Nadam se da imama. Onima prvima bih poručio da se ne brinu, da je sve  u redu, mi i dalje sviramo. Onima drugima preporučujem da poslušaju naše ploče.

Jeste li kada imali problema s obožavateljima?
Uvijek ima ljudi koji ti nešto dobace, uvrijede te ili komentiraju. To je normalno u poslu koji radimo.

 
I danas ima tremu

Sjećate li se neke nezgode s nastupa?
Bilo je toga više. jednom sam u Dubrovniku odletio u staklo. U Gaveli sam pao s bine i slomio ruku, a drugom prilikom me vatreni obožavatelj pogodio limenkom pive u glavu.

Imate li tremu prije nastupa?
Desi mi se i dan danas da imam tremu, ali manje nego prije to sigurno.

Uspijevate li uskladiti obiteljski život i posao?
Teško. Nije to lako. Sretan si kad dođeš doma. To su dva totalno različita života koje je teško uskladiti.

Sjećate li se kako je izgledala Vaša prva simpatija?
Sjećam. Bila je najzgodnija na svijetu, barem meni.

Kako ste upoznali svoju suprugu?
Vidio sam je na cesti. Okrenuo se za njom i pomislio koja zgodna cura. I ona se okrenula. Kasnije nas je upoznao jedan prijatelj.

Jesu li Vaši roditelji bili strogi i kakav ste Vi roditelj?
Pokušavali su, ali nisam im dao. Teško ti je meni biti roditelj jer ja kao mali nisam prihvaćao autoritete. Prijatelj sam sa svojim sinom iako neki put dobije.. kada zasluži. Tvrdoglav je, puštam ga da sam odlučuje što mu se sviđa, s tim da ga tu i tamo usmjerim.

Želite li da bude jednak Vama?
Ne. Želim da bude jednak sebi.

Vodite li ga na nastupe?
Ne, on je mali. Ima 4 godine, a osim toga to je posao. Tko vodi djecu na posao?

Kakav ste bili đak u školi?
Pa nisam čak ni bio loš  đak. Bio sam onak… samo sam jedan razred opal i to u srednjoj školi. Cijelu osnovnu školu sam bio vrlo dobar učenik.

Koji predmet Vam je bio najbolji, a koji niste voljeli?
Najdraži mi je bio sat razrednika, a sve ostale nisam volio.

Koji događaj iz školskih dana posebno pamtite?
Ima jedan koji mij je jako drag. Pisali smo test iz matematikei jedini sam dobio pet što je jako začudilo učiteljicu. Vjerovala je da nisam prepisivao, u stvari jesam, od onog do sebe, ali sam točno stavio predznake.

Bavili ste se sportom?
Tu i tamo odem u teretanu, čisto rekreativno. Ponekad trčim ili vozim bicikl. Jednostavno moram, jer živim noćnim životom i često sam na turnejama pa se moram negdje ispuhati.

Imate li kakve poroke?
Svaki čovjek ih ima, no pošto ste vi pučkoškolski list ne bih ja o tome.

Jeste li u životu postigli sve što ste željeli.
Da. Postigao sam sve što sam htio, ali čovjek uvijek mora za nečim težiti. Teško je raditi u životu ako ostaneš bez želja, no nije dobro ni imati ih previše. Moraš biti zadovoljan onim što postigneš i uvijek željeti nešto više. /Mihaela Huzjak,8.a, Katarina Trušćec, 7.a, Ivana Budin, 7.a, Antonija Skender, 8.b; Foto: Mihaela Huzjak, 8.a/

Danas listamo Klinček iz 1997. To je bio drugi broj našeg školskog lista. U njemu nije bilo toliko liteterarnih priloga kao u prvom, ali je zato bilo puno  zanimljivih novinarskih priloga.  To je bila ocjena i povjerenstva LiDraNa te je drugi broj Klinčeka bio pozvan na Državni LiDraNo.  

U ovom broju novinari su pisali  o ekologiji, prigorskim običajima čehanja perja, odjeći naših starih, kalničkim tamburašima, izletima, vjeroučiteljima, učiteljici Vesni Nakani, o snimanju tv emisije o Svetom Petru Orehovcu, humanitarnim akcijama, uređivanju škole. Posjetili su i obitelji  Plavec i pisali o uzgoju konja, a pripremili su i nekoliko zanimljivih intervjua. Te su godine razgovarali s tadašnjom ministricom Ljiljom Vokić, radijskim voditeljem Trpimirom Vickovićem-Vickom, tadašnjim ravnateljem Josipom Filipovićem. Neke od navedenih tekstova skenirali smo, pa ih možete pročitati kad ih uvećate,  a mi smo se odlučili prenijeti intervju s Brankom Zorkom.

Ovaj peterostruki olimpijac i najuspješniji križevački sportaš svih vremena, te je 1997. bio četvrti na svjetskom prvenstvu na 1500 metara. Nositelj je i jedne srebrne i tri brončane medalje s europskih prvenstva, te jedne brončane medalje sa svjetskog prvenstva. Te Zorkove uspjehe nije nadmašio još nijedan  hrvatski atletičar. /Uredništvo/

Branko Zorko, poznati hrvatski atletičar

ATLETIKA MI JE SVE U ŽIVOTU 

Moj prvi i najdraži uspjeh je pobjeda na općinskom krosu u Križevcima koji mi je otvorio vrata atletike

Novinarska grupa posebno je ponosna na intervju s poznatim hrvatsKim atletičarom Brankom Zorkom. Ovo je naš prvi razgovor uspješno obavljen telefonom. Gospodin Zorko obećao nam je intervju, ali je iznenada otputovao na pripreme u Medulin. No, bili smo uporni, nismo željeli odustati. Susretljiva supruga gospodina Zorka dala nam je boj njegovog hotelskog telefona i naš najbolji srednjoprugaš dogovorio nam je na postavljena pitanja. Vjerujemo da će ovaj razgovor biti poticaj mladima da se više bave atletikom kraljicom sporta.

Za koji klub nastupate?
Trenutno nastupam za Atletski klub „Radnik“ iz Križevaca.

S koliko godina ste se počeli baviti atletikom, odnosno trčanjem?
Relativno kasno za vrhunski sport. Tek u sedamnaestoj godini.

Tko je „glavni krivac“ da ste se počeli baviti atletikom“?
Kao srednjoškolac sudjelovao sam na općinskom krosu u Križevcima. Na krosu sam pobijedio i tu me zapazio sadašnji trener Drago Palčić, „glavni krivac“ za moje bavljenje atletikom.

Jeste li na početku karijere maštali o tome da ćete jednog dana postati najbolji hrvatski atletičar?
San svakog mladog sportaša je da se vidi na jednom od pobjedničkih postolja. Kada sam počeo trenirati, oduševljavali su me atletičari odjeveni u trenirke s državnim grbom. Moja najveća želja bila je da i ja ponesem hrvatski državni grb na prsima. Imao sam sreće. To mi je pošlo za rukom.

Tko vam je bio idol na početku karijere?
I na početku karijere, i sada moj idol je bio i ostao Said Auita, poznati marokanski atletičar, rekorde na 1500 metara, koji je vlado na svim srednjim prugama.

U kojim trkačkim disciplinama ste se natjecali tijekom karijere?
U početku sam trčao kroseve, tako počinju svi mladi atletičari. Kasnije sam se opredijelio za srednje pruge, a to su 800, 1500, 3000 i 5000 metara.

Koji svjetski atletičari su Vam najveći protivnici?
Ubrajam se u petnaest najbolji atletičara svijana na 1500 metara. U samom su vrhu Morseli, Gebre Selasije i El Gourui. Ne smatram ih konkurencijom jer su uvjerljivo najjači u ovoj disciplini. Svi ostali iz ove skupine su mi uža konkurencija.

Zbog čega niste otišli u neki veći klub?
Bilo je i mogućnosti i poziva za odlazak u veći klub, o čemu sam jednog trenutka ozbiljno razmišljao. No, ipak nisam otišao. Prevladala je ljubav prema Križevcima. Snažno sam vezan i za Križevce i za trenera Palčića.

Razlikuju li se Vaši treninzi od treninga atletičara iz drugih zemalja?
Ne. Svi mi, više, manje, isto treniramo. Razlika je jedino u tome što atletičari iz razvijenih zemalja zimi treniraju u boljim uvjetima. Oni idu u Kaliforniju, afrikanci treniraju doma, a ja moram trčati po snijegu i ledu.

Koliko sati dnevno provedete na treningu?
Treniram dva puta dnevno. Ujutro od 10 do 12 sati i poslije podne od 16 do 19 sati. Znači oko 5 sati dnevno.

Koliko kilometara dnevno pretrčite?
Oko dvadesetak.

Osim trčanja obuhvaća li trening i neke druge elemente?
Da . Neposredno prije trčanja pola sata izvodim vježbe razgibavanja, istezanja i jačanja.

Bavite li se atletikom profesionalno?
Atletika je još uvijek amaterski sport, ali se nadam da će se i to polako profesionalizirati. Što se tiče samog rada, to je čisti profesionalizam. Moja obitelj i ja živimo samo od atletike. Mogu čak i reći da mi je ona sve u životu.
Sudjelovali ste na državnim, europskim, svjetskim natjecanjima te olimpijskim igrama. Koji su Vaši najveći uspjesi na tim natjecanjima?
Na europskim prvenstvima osvoji sam tri medalje za trčanje u dvorani i jednu medalju za tračanje na otvorenom. Na svjetskom prvenstvu osvojio sam još jednu medalju za trčanje na otvorenom na 1500 metara.

Sjećate li se Vaše prve pobjede?
Moj prvi uspjeh je pobjeda na općinskom krosu u Križevcima, gdje sam nastupio kao anonimac. U konkurenciji je bilo nekoliko trkača Drage Palčića koji su već trenirali tri, četiri godine u klubu. Prvi start rezultirao je pobjedom. To mi je i danas jedna od najdražih utrka, a dobivena medalja, moja najdraža medalja.

Koliko puta ste bili državni prvak?
Državni prvak bio sam tri puta. U zadnje vrijeme ne trčim na državnim prvenstvima. Osjećam da t nemam prave konkurencije, već da trčim sam protiv štoperice. Često se dogodi da se državna prvenstva poklope s nekim jačim svjetskim mitingom.

Od svih postignutih uspjeha koji Vam je nadraži?
Najvrjednija i meni najdraža je brončana medalja koju sam osvojio na prvenstvu Europe 1994. godine

Koliko medalja i pehara imate u svojim vitrinama?
Stvarno ne znam, ali imam ih jako, jako puno. Medalje i pehare često poklanjam prijateljima.

San je svakog sportaša natjecati se na olimpijskim igrama. Kako ste Vi doživjeli taj san?
Iza mene su troje olimpijske igre: 1988.u Seulu, 1992. U Barceloni, 1995. U Atlanti. Svaki put sam ih doživio drugačije. Jasno da je to kulminacija jedne karijere. Seul je za mene bio nešto fantastično. Teško je to opisati. Trebalo je Seul doživjeti. Barcelona i Atlana bile su samo potvrda moje kvalitete.

Na kojim natjecanjima ćete sudjelovati ove godine?
Trenutno sam na završinim pripremama u Medulinu za svjetsko dvoransko prvenstvo koje će se održati u Parizu. Ove godine, moj glavni ciljće biti sudjelovanje na svjetskom prvenstvu u Ateni na otvorenom.

Možemo li od Vas očekivati postavljanje novog državnog rekorda na 1500 metara?
Imam želje i snage. Nadam se još bolje rezultatu.

Vidite li svog nasljednika među mladićima koji s Vama treniraju?
Teško je reći. Ima potencijala. Trčanje na 1500 metara traži puno angažiranja, i nekoliko godina kontinuiranog rada. Vrijeme će pokazati. Mislim da će moj rekord biti teško srušiti i da će se zadržati dosta godina.

Znamo da neki viši učenici naše škole s Vama treniraju. Recite nam nešto o njima.
Da. Dario Dijačić trči 100 i 200 metara i tek je na početku karijere. Počeo je trenirati relativno kasno. Tek u trećem razredu srednje škole. Krasi ga fantastična eksplozivnost. On je ustvari sprinter. Uz kontinuirani rad mogao bi biti jedan solidan klupski trkač. Valentina Mekovec je prestala trenirati. Mislim da joj je ponestalo motiva i ambicija. Prošle godina na državnom prvenstvu u krosu bila je fantastična četvrta.

Razmišljate li o tome da po završetku karijere radite s malim atletičarima.
Imam afiniteta za rad s mladima. Sve ovisio prilikama. Mislim da još mogu napredovati u atletici. Želio bih trčati na još jednoj olimpijadi koja će se održati 2000 godine. Tako bih bio jedan od rijetkih hrvatskih sportaša koji je nastupio na četiri olimpijade.

Želite li da Vaš sin krene Vašim stopama?
Bilo bi mi drago da krene mojim stopama. Neka odluči sam i neka radi ono što voli. Na njegovu odluku neću utjecati. Ali, rema sadašnjim pokazateljima, sigurno će biti sportaš.

Možete li početkom proljeća zajedno s Vašim trenerom doći u našu školu na susret s članovima naše atletske grupe, gdje biste održali tribinu o atletici.
Nema problema. Bit će mi drago. Imate moj broj. Pozovite me. Rado ću doći. Novinarska grupa