Prilikom eksplozije vojnog skladišta Barutane u šumi Bedenik, poginulo je 11 hrvatskih branitelja i pet civila, a stotinjak ljudi je ranjeno. Tragični događaj desio se 29. rujna 1991. u mjestu Hrgovljani kod Bjelovara. Eksplozija se čula na udaljenosti od 20 km, a od eksplozije su oštećene i brojne kuće u mjestu Hrgovljani, a i neke kuće i zgrade u gradu Bjelovaru. U spomen na godišnjicu tog događaja u Bjelovaru se 29. rujna obilježava Dan bjelovarskih branitelja. Te smo informacije, mi osmaši, doznali prilikom posjeta (27. 10. 2017.) Spomen području Barutana.
Posjet Barutani bio je prvo zaustavljanje prilikom našeg obilaska nekolicini lokacija Domovinskog rata. Na tom putovanju bilo je 10 osmaša iz naše škole, te učenici škola iz Križevaca. U pratnji Darka Kožara, našeg učitelja povijesti i učiteljice matematike Branke Filipović još smo posjetili i Kusonje, mjesto u kojem je 1991. ubijeno 20 hrvatskih branitelja. Saznali smo da je o bitki u Kusonjama snimljen i igrani film “Broj 55”. Film govori o hrabrosti i odanosti hrvatskih branitelja koji nisu napustili svoje ranjene suborce.
Posjetili smo i spomen područje Trokut gdje smo položili vijence i slušali emotivna svjedočenja branitelja s novaljskog bojišta. Oni su pričali o poginulim suborcima. Novljansko područje branili su i branitelji s križevačkog područja, a neki od njih su i poginuli na području Novske.
Na našem smo putovanju posjetili i Muzej vojne i ratne opreme u Pakracu. Tamo smo razgledali razne vrste oružja i uniformi. /Emanuela Koretić, 8. a; foto: E.K./
Na izletu u Zagrebu (3. 11. 2017.) posjetili smo mnoga zanimljiva mjesta. Lijepo i zanimljivo bilo je mi je u Memorijalnom centru Dražena Petrovića, ali najbolje mi je bilo u Arheloškom muzeju. Tamo smo vidjeli pravu mumiju.
Kad sam ju vidjela začudila sam se. Bila je crna i nije bila zamotana. Tako crna izgledala je zastrašujuće.
Posjetili smo i zoološki vrt gdje smo vidjeli mnoge životinje, a mene su se najviše su dojmili lavovi. U kinu smo gledali film Uzbuna na zelenom vrhu. Film je bio napet i uzbudljiv. /Lorena Benčak, 5. b; foto: Tanja Maltar-Okun, Darko Višak/
Učenici učiteljice Marine Golec česti su posjetitelji knjižnice. U knjižnici smo doznali da je gotovo svaki učenik, od njih ukupno 11 u razredu, posudio više od 30 knjiga. S rekorderom u posudbi, učenikom Leonardom Pečnikom, porazgovarali smo i doznali koliko je knjiga posudio i još štošta zanimljivog.
xxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Otkako sam učlanjen u školsku knjižnicu posudio sam 40 knjiga. Uglavnom čitam slikovnice.
U jednu bilježnicu zapisujem naslove knjiga koje sam pročitao.
Dok sam bio mali prije spavanja čitala mi je mama.
Najdraža mi je knjiga “Grga Čvarak”.
Tu je knjigu napisao Ratko Zvrko.
Najdraži pisac mi je Hans Christian Andersen.
Jako tužna bila mi je Andersenova bajka “Djevojčica sa šibicama”. Bilo mi je žao što je na kraju bajke djevojčica umrla.
U slobodno vrijeme najradije čitam.
Kad odrastem htio bih biti pisac.
Voli bi napisati knjigu o Titanicu. To je brod kojeg je udario led pa se potopio.
S Robertom Knjazom u Egiptu završio u policijskoj postaji
Posao snimatelja je jedan od poslova koje treba voljeti, ukoliko se taj posao ne voli bolje se njime ne baviti. To je slično kao i biti učitelj, ne možeš biti učitelj ukoliko to ne voliš raditi, to se odmah osjeti. – Govoreći o zanimanju filmskog snimatelja, to nam je na filmskoj grupi u subotu (4.11. 2017.) rekao snimatelj Alan Stanković. On nas je na 2,5 satnoj radionici uputio kako snimati u manualnom načinu rada, a vama ćemo prenijeti ono što nam je ispričao o svom radu i njegovom shvaćanju snimateljskog posla. Valja napomenuti da smo ovu radionicu održali u sklopu našeg Erasmus+ projekta “Small step for film, a big one for European citizenship”.
Spomenuli ste da ste kao snimatelj puno putovali?
Proputovao sam sve kontinente osim Arktika. Većinu putovanja omogućilo mi je moje zanimanje kojim se bavim već gotovo 30 godina. Najviše sam proputovao s Robertom Knjazom, s kojim sam za RTL televiziju radio na putopisnoj seriji “Koledžicom po svijetu”. U te dvije godine kad smo snimali taj serijal, bio samo po 100 dana godišnje na putu.
Što ćete pamtiti, gdje vam se osobito svidjelo?
Pamtit ću puno toga. Bilo je i lijepih i manje lijepih stvari. Npr. u Egiptu smo kolega Knjaz i završili u policijskoj postaji jer nismo sa sobom imali dozvolu za snimanje piramida. Novi Zeland je nevjerojatno lijep. Tamo sam posjetio i mjesto u kojem se snima Gospodar prstenova i vidio ono čuveno drvo u selu hobita. U Finskoj mi se osobito svidio odnos ljudi jednih prema drugima. Tamo sam boravio u selu Rovaniemiju, poznatijem kao selu Djeda Mraza. Fikser, tj. čovjek koji poznaje teren i pomaže vam u snalaženju na terenu i u komunikaciji s ljudima, bio nam je jedan lokalni učitelj. Kad smo s njim prolazili tim selom, bilo je vrlo hladno. Temperatura je bila možda minus 40, no svako malo netko od domaćih ljudi prolazeći kraj našeg fiksera, skinuo je kapu, naklonio se i pozdravio ga. Nije nam bilo jasno zašto to ljudi rade pa smo ga pitali i doznali da on osim što radi kao učitelj, u svoje slobodno vrijeme on lokalno stanovništvo besplatno poučava plesu. Dakle, to odrađuje volonterski i tim naklonom i skidanjem kape njegovi su mu sumještani odavali priznanje za njegov doprinos zajednici.
Osim ljubavi prema poslu, kakve još odlike treba imati dobar snimatelj?
Snimatelj je također autor djela, ali je važno da prilikom snimanja bude nenametljiv. Redatelju treba prepustiti komunikaciju sa sugovornikom, a snimatelj se nakon upoznavanja sa sugovornikom treba brinuti o snimanju. Izabrati najbolju poziciju za snimanje kadra, voditi računa o svjetlosnim uvjetima i svemu ostalom da slika bude u skladu s onim što se želi ispričati filmom koji se snima.
Snimateljski posao pretežno rade muškarci?
To je bilo tako prije, no sad ima i sve više kolegica. Prije je glavna prepreka bila težina opreme. Kad sam se ja počeo baviti snimanjem, prva kamera s kojom sam radio težila je 14 kilograma. Kad toliku kameru staviš na rame nije baš ugodno. No, sad je oprema puno lakša i posljednjih godina snimanjem se bavi i sve više žena.
Na kakvim projektima trenutno radite?
Posljednjih godina sam freelancer i radim svašta. Dosta radim reklame, a najdraže mi je raditi na dokumentarnim filmovima koji se rade u sporijem ritmu. Trenutno radim na dugometražnom dokumentarcu o Klepetanu i Malenoj. Volim raditi dokumentarce koji nose neku pozitivu u sebi. /Karla Ferenčak, 7. a; foto: Helena Kemenović; S.L./
Kako je nastao svemir, naš planet i mi ljudi, na to me razmišljanje više nego ikad prije potaknuo film “Veliki prasak”, kojeg smo mi šestaši imali prilike vidjeti (31. 10. 2017.) za posjeta Muzeju krapinskih neandertalaca u sklopu terenske nastave u Krapinsko-zagorskoj županiji.
Na razmišljanje o postanku navodi i sve ostalo što se može vidjeti u Muzeju, koji je izgrađen baš u Krapini jer je na Hušnjakovu brdu davne 1899. otkriveno jedno od najbogatijih staništa neandertalskog čovjeka u Hrvatskoj i Europi.
Učiteljica Karolina Tomekovec
U Muzeju smo naučili da je za otkriće ovog značajnog nalazišta zaslužan znanstvenik Dragutin Gorjanović-Kramberger i da se procjenjuje da je krapinski pračovjek živio prije 100.000 godina. Razgledajući lutke koje prikazuju praljude doznali smo i da su neandertalci znali samostalno izrađivati neka oruđa, kao i to da su se brinuli za bolesne članove i pokapali svoje mrtve.
Zanimljivo je bilo i u posjetu dvorcu Veliki Tabor gdje smo najbolje zapamtili legendu o Veroniki Desinićkoj. Prema legendi navodno se i danas u Velikom Taboru, za zimskih i vjetrovitih noći čuju jecaji nesretne ljepotice Veronike. Nju je vlasnik dvorca grof Herman II. Celjski optužio da je coprnica i dao je utopiti jer se njegov sin protivno njegovoj volji oženio Veronikom. Legenda kaže i da su njeno mrtvo tijelo uzidali u zid dvorca.
Nakon jezovite legende dobro je došao posjet varaždinskom kinu CineStar gdje smo se uživali gledajući princezu Lalu, Granka i ostale likova filma “Trolovi”. /Leona Peklić, 6.a; foto: L.P./
Poučavanje u 21. stoljeću postalo je pravi izazov učiteljima koji se svaki dan susreću sa Z generacijom u školskim klupama. Tko je zapravo Z generacija? Z generacija rođena je od 1995. nadalje te je u potpunosti odrasla u digitalnoj eri. Traže mnogo, svakodnevno su okruženi i izloženi utjecajima medija, od malena su u doticaju s računalnim tehnologijama čije korištenje usvajaju gotovo intuitivno.
Kako im približiti i poučiti ih sadržajima stranog jezika i književnosti za djecu, kulture, građanskog odgoja, a ujedno učenje učiniti zabavnim iskustvom uz njihovu potpunu angažiranost, isprobali smo na satu engleskog jezika s učenicima područnih škola Fodrovec, Gregurovec i Miholec.
Na satu engleskog proučavali smo običaj Halloween koji se slavi 31. listopada diljem zemalja engleskog govornog područja. Za tu svrhu koristili smo animirani film koje je 2014. nominiran i za prestižnu nagradu Oscar, nastao prema slikovnici svjetski poznatih i nagrađivanih spisatelja Julie Donaldson i Axela Schefflera – Room on the broom (Mjesta ima na metli svima,u hrvatskom izdanju, op.a.).
Učenici su naučili o običaju Halloween, naučili i proširili svoj vokabular, kako se običaj slavi u Americi i Kanadi, upoznali su dječju književnost kroz animirani film, a na kraju smo bili kreativni te je svatko izradio svoju čarobnu metlu. /Martina Sokač, učiteljica engleskog jezika; foto: M. S./
Ne po visini, ali po dužini Kineski zid jest građevina broj 1 u svijetu. U većini tekstova koje smo pročitali o kineskom zidu piše da je dugačak 8.850 kilometara, no arheološkim istraživanjem završenim 2012. utvrđeno je da je tijekom višestoljetne izgradnje izgrađeno nešto više od 21.000 kilometara.
Taj smo podatak pronašli u tekstu portala index.hr iz 2012. godine, u kojem piše da je to istraživanje provela kineska državna uprava za kulturno nasljeđe i da je to bilo prvo službeno mjerenje Kineskog zida, a prijašnje brojke o dužini temeljile su se na procjenama. Neki dijelovi zida izgrađeni su još prije 2.500 godina radi zaštite od okupatora, a dograđivan je sve do 17. stoljeća. Današnji izgled dobiva u vrijeme dinastije Ming. Tada je zid građen radi zaštite od Mongola, a s gradnjom Ming zida započelo se 1493.
Prosječna visina zida je 16 metara a širina mu je od 5 do 8 metara. Ima 25.000 kula, a u kule se, kako piše na wikipedia.org, mogla smjestiti manja vojna postrojba sa zalihama potrebnim da izdrži četveromjesečnu opsadu. Zid se sastoji od vanjskog i unutrašnjeg zida. Građen je pretežno od kamena i gline, a kao ispuna poslužili su zemlja, pijesak, razni otpad, ali i brojna tijela poginulih radnika.
Završava u moru, a nalikuje na glavu zmaja
Navodno je zid kroz stoljeća gradilo više od 2 milijuna ljudi, a stotine tisuća ljudi izgubilo je život gradeći ga. Uz pogibiju velikog broja ljudi prilikom gradnje zida vezane su i brojne legende, a jedna od najpoznatijih kaže da je udovica jednog poginulog rednika plakala tei dana na dijelu mosta gdje je njen suprug umro od iscrpljenosti. Od tolikih suza most se srušio na tom mjestu, kaže legenda.
Nije poznato na kojem je dijelu mosta to bilo, ali poznato je da most završava u Bohajskom moru, na oko 300 kilometara udaljenosti od Pekinga. Zid na tom mjestu podsjeća na zmaja koji pije vodu te je ta lokacija nazvana “Glava starog zmaja”. Poznato je i da svoju čvrstoću i otpornost zid zahvaljuje ljepljivoj riži od koje su tada radili vrlo čvrstu žbuku.
Kineski zid je najveća turistička atrakcija u Kini i posjećuje ga na milijune turista godišnje. Na popisu UNESCO-ve (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu) Kineski zid je od 1987. godine. /Iva Šantić, 6.c; fotografije preuzete s interneta/
Posljednjih nekoliko sezona u trendu je tzv. military (vojnički) stil. U našoj školi masovnije je prisutan od početka ove školske godine, a najčešći odjevni predmet s obilježjima military stila koji se može vidjeti na našim učenicama i učenicima su maskirne hlače.
Kupujemo ih uglavnom u križevačkim trgovinama po cijenama od pedesetak do stotinjak kuna. Našoj kolegice Heleni Kemenović maskirne se hlače sviđaju zbog, kako je rekla, “flekica” koje imaju po sebi. Većina ostalih koje smo pitali spomenula je njihovu udobnost, a udobne su jer u sebi imaju elastina. Sviđaju nam se i jer ih je lako kombinirati s različitim majicama.
Na modnim portalima istraživali smo malo i o drugim military komadima odjeće. U tom stilu ima tenisica, košulja, suknji, haljina…, a najviše se u posljednje vrijeme piše o jaknama u military stilu. Te jakne, nisu uvijek u maskirnim bojama, ali u nekim detaljima podsjećaju na svečane vojničke uniforme.
U našoj školi takve jakne nema nitko, ali to nije razlog da ih ne pogledamo na fotografijama ispod teksta. /Martina Ivšak i Josipa Mikec, 6.c; foto: S.L./
Početkom listopada pripremali smo se za svečanost otvorenja novosagrađenog dijela škole. S bakom sam pričala kako ću na otvorenju svirati sa školskim orkestrom himnu, a ona me upitala znam li tko je svirao himnu na prvom otvorenju naše škole. Baš ona – moja baka Anica Huzjak je prije 53 godine bila učenica ove naše škole i sudjelovala u svečanosti otvorenja škole. Pronašle smo i fotografije sa svečanosti otvorenja škole, a baka mi je ispričala svoja sjećanja na taj događaj.
Sjećaš li se kad je točno bilo otvorenje škole?
U novu školu smo krenuli početkom drugog polugodišta, a proslava otvorenja bila je 25.5.1964., tada se slavio Titov rođendan. Ja sam tada išla u 5. razred.
Kakvo si imala zaduženje na toj svečanosti? Odjevena u narodnu nošnju držala sam škare kojima je predsjednik općine prerezao vrpcu. Nakon toga smo, kolega Tomica Kunić i ja, svirali na harmonici, a zbor je pjevao državnu himnu. Tada nismo imali orkestar kao vi sada i učitelja koji bi nas učio svirati, nego sam ja samouka učila još i mlađeg kolegu svirati na harmonici. Zanimljivo je da je Tomica kasnije postao profesor klavira pa smo se šalili da sam ga učila svirati ja koja ni note nisam znala.
Tko je u vrijeme otvorenja bio ravnatelj škole i tko je sve prisustvovao svečanosti otvorenja škole?
Ravnatelj škole tada je bio Emil Pavić, a moj razrednik je bio Đuro Trakoštanec, učitelj matematike. Svečanosti su prisustvovali tadašnji predsjednik općine Orehovec i predsjednik općine Križevci, te predstavnici susjednih osnovnih i područnih škola i još neki dužnosnici iz školstva. Škola je tada dobila ime Osnovna škola “Dr. Ivan Ribar” Orehovec.
Nekad sve djevojčice u školu nosile suknje
Gdje si prije otvorenja nove škole pohađala nastavu?
Sjećam se da su bila tri peta razreda; jedni su išli u vatrogasni dom, drugi u staru školu, a moj razred imao je nastavu u zagradi općine. Ti objekti nisu bili prilagođeni za školu, zimi nam je bilo hladno, a iz peći se dimilo.
Kako je izgledala nova škola kad ste u njoj počeli pohađati nastavu?
U novoj školi smo se preporodili, dobili smo nove klupe, ploče. Škola tada još nije imala fasadu, ali učionice su bile velike i lijepe s velikim prozorima… Imali smo volju ići u takvu lijepu školu. U novoj školi u svakoj su učionici bile peći. Redari su bili zaduženi za loženje, a drva za zimu su spremali svi učenici škole. U novoj školi uređen je i prostor za knjižnicu, gdje smo posuđivali knjige za lektiru.
Jesi li bila u posljednje vrijeme u školi i primjećuješ li neke razlike u odnosu na vrijeme kad si ju ti pohađala?
Već dugo godina nisam bila u školi, valjda od kada je tvoja mama završila osmi razred. Zgrada je postala ljepša otkako je stavljena fasada, ali meni je i prije bila draga. Lijepo je uređen i okoliš oko škole.
Tjelesni smo kao i vi radili na betonskom hodniku ili vani, a u ono vrijeme kada smo sve cure nosile suknje najveći problem za nas bio je obući hlače ili dres što je profesor iz tjelesnoga tražio. Dobivale smo čak i jedinice zbog toga što nismo imale dres. Trebalo je dugo vremena da naši roditelji prihvate njegove zahtjeve i dozvole nam obući kratke hlače.
Kojih učitelja se sjećaš?
Učiteljica iz domaćinstva bila je Danica Boščak, a njezina sestra Štefica predavala nam je glazbeni. Hrvatski nam je predavala Dragica Kržek. Ona mi je bila najdraža učiteljica. Učitelj Leo Kržek bio nam je iz tjelesnog. Biologiju nam je predavala Branka Babuš, a povijest i zemljopis Eleonora Kunić. Od stranih jezika imali smo samo ruski, a njega nam je predavao Stanisav Obrovac.
Imaš li neku poruku za sadašnje učenike škole?
Uvijek se s nostalgijom sjećam svoje škole, učitelja i školskih dana. Čuvajte školu da ostane lijepa i budućim generacijama i da se svi ponosite svojom školom i kada više nećete biti njezini đaci! /Paola Tukša, 6.a: foto: P. T. /
Iznos od 1200 kuna stipendije bez zahtjeva i traženja različitih potvrda
Matematiku treba učiti jer je matematika svuda oko nas. Ona nam je potrebna u svakodnevnom životu, na poslu i svakako za daljnje obrazovanje, pogotovo za fakultete iz tzv. STEM područja (STEM je engleska kratica za znanost, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku). No, novost je da se matematiku isplati učiti i zato što je to najjednostavniji put do stipendija.
Naime, izvrsni matematičari neće trebati pisati zahtjeve za stipendije već su im od ove jeseni stipendije prvi puta dostupne na osnovu rezultata matematike na maturi. Svi oni koji su izvrsno napisali matematiku na maturi dobili su e-mail s obavijestima o mogućnosti korištenja stipendije.
Ove jeseni, kako to piše vecernji.hr izvrsnim matematičarima bit će osigurano 3000 stipendija u iznosu od 1200 kuna mjesečno. Sredstva za te stipendije, kojima je cilj povećati interes za upis na STEM fakultete, Hrvatska je osigurala iz strukturnih fondova Europske unije.
Ove stipendije trebale bi biti dodatni motiv za učenje matematike i nama učenicima osnovnih škola jer opće je poznato da se gradivo iz matematike nadovezuje i da je dobar matematičar nemoguće postati u završnom razredu srednje škole. /Karla Ferenčak, 7.a; fotografije preuzete s interenta/
Posjetili smo i spomen područje Trokut gdje smo položili vijence i slušali emotivna svjedočenja branitelja s novaljskog bojišta. Oni su pričali o poginulim suborcima. Novljansko područje branili su i branitelji s križevačkog područja, a neki od njih su i poginuli na području Novske.
