Kad padne Badnja noć
u krevet moram poć
zagrlim medu čvrsto
i kažem laku noć.
Pod borom vidim sanjke
a moja seka klizaljke.
Vani pada snijeg
sanjkam se niz brijeg.
Padnem jako
srce mi lupa slatko.
Složim snjegovića
pokraj našeg malog psića.
/ Danas pod slobodnim satom, bez ičije pomoći napisali, a onda i crtali: Marta Ban, Amadea Bošnjak, Karla Kos, Adrijan Orak, Sonja Plavec/
Ove školske godine učeiteljica Nataša Tumpak-Brčić ima veliki prvi razred. Ima 21 učenika. Upoznajte svakog od njih i pročitajte što žele na dar od svetog Nikole.
Roditeljski sastanci u drugom razredu učiteljice Marine Golec i trećem razredu učiteljice Dubravke Kos (u petak 24. 11. 2017.), bili su drugačiji nego inače. Drugačije je bilo jer prije razgovora o ocjenama, na roditeljskom smo bili i mi, učenici. Imali smo zajedničku radionicu. Što smo radili na radionici doznajte iz odgovora učenika drugih i trećih razreda.
Lara Trušček , 3. razred – U mojoj grupi čitali smo basnu “Noćna ptica i šišmiš”. Malo smo čitali mi, a malo roditelji. Zatim smo od kolaž papira trebali prikazati sadržaj basne koju smo čitali. Bilo je zanimljivo. Naša je grupa bila prva gotova. Na radionici je bio moj tata. Crtao je i izrezivao likove iz basne. On i kod kuće puno crta sa mnom.
Marija Senko, 3. razred – u mojoj grupi čitali smo basnu “Lav i lisica”. Nakon čitanja morali smo među nekoliko ponuđenih pouka odabrati pouku naše basne. Onda smo crtali i izrezivali likove. Roditelji su razgovarali i zajedno s nama izrezivali likove. Bilo je zabavno.
Barbara Dvečko, 2. razred – Svatko od nas čitao je pred roditeljima dio bajke “Bratac i sestrica”. Malo su čitali i naši roditelji. Onda smo se podijelili u grupe. Jedni su imali zadatak bajku prikazati likovima napravljenim od papira, a neki prepričati bajku. Mi koji smo prepričavali morali smo izvlačiti brojeve. Ja sam izvukla broj tri kao i Natalija Kos, mama učenika Jakova Kosa. Zato sam bajku prepričavala zajedno s njom. Ja sam ispričala uvod, a Natalija je pričala dalje. Ona me poučila kako da prepričam svoj dio.
Lana Harča, 2. razred – Ja sam bila u grupi koja je crtala. Naš je plakat narančasti, onaj prvi na panou. Luka, moj brat blizanac prepričavao je bajku s tetom Ivančicom Ban, majkom moje prijateljice Julije Ban. Na kraju su roditelji glasali tko je najbolje pričao i braco i Julijina mama dobili su najviše glasova. Bilo mi je drago da su pobijedili. /Sonja Plavec, 3. razred; foto: S. L./
Sofija je pomalo drugačija djevojčica i po mišljenju svoje najbolje prijateljice Sonje previše je kritična. Za Sofiju se može reći i da je romantična, ali kad u njihovu školu dođe Mat, najzgodniji dečko u razredu, ne pada joj napamet bilo što s njim jer su sve cure zaljubljene u njega.
No, kao što se u životu sve ne odvija onako kako bismo mi željeli, tako se i u romanu “Pošalji mi poruku”, Sofiji desi da se zaljubi u Mata unatoč tome što ga u početku ne simpatizira. U vrijeme kad se u njega zaljubi, Mat se suočava s teškim životnim problemima. Zašto on postaje njena ljubav i kakve veze s tom ljubavi ima smrt i snimanje filmova doznajete u novom romanu Sanje Pilić. Kao i svi njeni drugi romani i ovaj nema puno stranica te se može pročitati za samo nekoliko sati.
Ovaj roman književnice Sanje Pilić u listopadu je u Tuzli dobio nagradu Mali Princ. To je regionalna nagrada za dječje knjige i svake godine dodjeljuje se za područje Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. U obrazloženju nagrade između ostalog piše da je “riječ o romanu koji vjerno preslikava svakodnevnicu mladih, čak i kad se susreću s težim životnim izazovima.”
Nagradom Mali Princ književnica Sanja Pilić uvećala je svoj popis nagrada. Naime, ova popularna spisateljica dosad je nagrađena nagradom Ivana Brlić Mažuranić, nagradom Večernjeg lista, nagradom Grigor Vitez, Mato Lovrak, Kiklop, te međunarodnom nagradom White Ravens /Paola Tukša, 6. a; fotografije preuzete s interenta/
Dva sata provedena na klizalištu Športsko rekreacijskog centra Šalata u Zagrebu, u subotu 18. studenoga, prošla su u trenu. Na klizanje u pratnji učitelja Saše Šikića išlo nas je 60-tak, a naš susret s ledom započeo je gledanjem treninga hokejaša.
Taj nam se sport učinio prilično opasan jer smo uočili da se oni međusobno puno udaraju i padaju. Veliki hokejaši trenirali su na polovici klizališta, a na drugoj je bila mlađa ekipa, djeca od vjerojatno 7 do 8 godina. Oni su jako puno padali, mislimo čak više i od nas, početnika u klizanju.
I mi smo dosta padali, srećom rukavice su ublažavale padove. Na početku smo se prema savjetu našeg voditelja, učitelja Predraga Uremovića iz OŠ Sveti Ivan Žabno, klizali uz rub klizališta i rukama se pridržavali ograde. On nam je pokazao i osnovne tehnike ubrzavanja, zaustavljanja i držanja ravnoteže.
Kasnije kad smo se malo ohrabrili klizali smo i po sredini klizališta. Uz ritmove pop glazbe pokušavali smo izvoditi i neke klizačke akrobacije. Akrobacije su prekidali padovi, ali smo se uvijek iznova dizali i nastavljali dalje. Neki poput naše kolegice Valentine Augustinović, savladali su i klizanje unatrag. Uočili smo i da se šestašica Tijana Ban uspjela zavrtjeti na ledu uz pomoć razredne kolegice Patricije Fagnjen koja ju je pridržavala.
Neki od nas imali su poslije klizanja žuljeve jer im klizaljke nisu najbolje odgovarale. No, i žuljevi i padovi nisu umanjili naše dojmove o izvrsno provedenom vremenu na klizalištu.
Kad smo odlazili na klizalištu smo primijetili trening djevojaka. One su na ledu plesale i izvodile prave akrobacije. Obzirom da ćemo ovu zimu imati prilike klizati na klizalištu u Križevcima, možda i mi usavršimo svoje klizačko umijeće. /Leona Peklić, 7.a; foto: Saša Šikić/
Ljiljana Picig nova je učiteljica u PŠ Bočkovec, ali nije nova u našoj školi jer je u tijekom 7 godina radila kod nas na zamjenama. Ukupno 10 školskih godina radila je na zamjenama u nekoliko škola, pa za sebe voli reći da je bila učiteljica nomad. To se napokon promijenilo jer od ovog tjedna je zaposlenik našeg kolektiva na neodređeno vrijeme.
Razgovarajući s njom doznali smo neke nove pojedinosti o njoj, između ostalog i o njenim glumačkim iskustvima. Ispod teksta pročitajte i nekoliko pjesama učiteljice Picig.
Čuli smo da glumite na Križevačkom velikom spravišču. Kako je došlo do te glumačke suradnje?
Niz godina, točnije od 2008. članica sam KUD-a Kalnik. Mislim prije 5- 6 godina, jedan član KUD-a nije mogao igrati ulogu glavne maškare, koju je inače glumio, i ja sam odabrana za njegovu zamjenu. Glumila sam glavnu maškaru tri godine, a posljednje dvije godine glumim Katu, ženu kalničkog kaštelana.
Imate li tremu kad glumite?
Gluma nije moj zanat, pa imam tremu prije nastupa. Malo i zbog brojnih poznanika u publici. No, to je ona pozitivna trema prije nastupa, a kad se prepustim glumačkoj igri, onda to postaje jedno lijepo iskustvo. Moram reći i da je trema malo veća za ulogu Kate, nego glavne maškare. U ulozi maškare bilo je lakše jer sam imala više mogućnosti za vlastitu interpretaciju. U ulozi Kate nemam previše teksta, ali moram pokazati različite emocije od nježnosti prema sinu do grubosti prema snahinoj majci, tako da je uloga zahtjevnija.
Križevačko veliko spravišče režira Adam Končić, glumac kazališta “Komedija”, kako je raditi s njim?
Sviđa mi se kako radi s nama. Čvrsto drži sve konce u rukama i daje cijelog sebe kad nas poučava kako se uživjeti u neku ulogu. Ima puno strpljenja s nama amaterima, a dao nam je i prostora da sami osmislimo nešto za svoju ulogu i dosta je naših prijedloga prihvatio. Otkako sudjelujem na Spravišču neke Končićeve redateljske taktike primjenjujem u radu s učenicima kad pripremamo igrokaze za naše priredbe.
Hoćemo li Vas gledati na idućem Spravišču?
Mislim da je to završena priča jer će se vjerojatno mijenjati kompletna glumačka postava. No, ja sam naučila što sam htjela, a i moram reći da više uživam u interpretaciji vlastite poezije. Jedan od takvih nastupa bio je u povodu Valentinova u križevačkoj sportskoj dvorani. Tada me pozvao maestro Stjepan Fortuna.
Kakve pjesme pišete?
Pišem već godinama, ali za sebe jer me pisanje pjesama opušta. Volim reći da su mi riječi dar od Boga koji me podučava kako živjeti. Teme pjesama ovise o trenutku u kojem pišem. Ponekad je to refleksivna, nekad ljubavna ili religiozna tematika, ovisi kako se osjećam.
Čuli smo da imate još jedan hobi?
U slobodno vrijeme volim i vesti. Vezem naš tradiconalni vez na platnu, a odnedavno to umijeće prenosim i na učenike PŠ Bočkovec. Naime, osnovali smo sekciju školske zadruge. Sekcija se zove “Čuvari tradicije” i sad trenutno vezemo božićne motive za čestitke. /Iva Šantić, 6.c; foto: I.Š. i preuzeto s interneta/
PRIJATELJI ROSE
Zaiskri jutarnja rosa
k’o prosipano biserje
iz dalekog nekog sna,
svijetlim svojim kistom
slažuć jasnu sliku
za koju malo tko zna.
Tek možda putnici
s mirisnom korom kruha
u torbi od lana
što svojim glasom
nježno bude cvijeće
i lišće usnulih grana.
Oni što pjesmom
traže jedan drugog
na putevima prašnim, mekim,
tek da dlanove stisnu
do ponovnog susreta
na stazama drugim nekim.
Oni
vide sliku
plavetnog beskrajnog neba
u iskri kapljice rose –
umivaju u njoj lice
i osmjeha blaga
nastavljaju put
kud nose ih
noge
bose…
SRCE
je veliki šareni cvijet
koji neprestano raste
otvara nove latice
i miriše, miriše, miriše…
NA STIENE CVIET
F škarpe,
na oštre stiene
več jake pone ljiet
cvete jen malji,
dromni zvončasti,
ljiepi, dišeči cviet.
Za koga cvete
vu tem kamienu,
šte ga tu f stienu posadil?
Stra me da ga nej
veter severni
jempot s korenjem
vun zvadil.
Komu dišiš,
mili moj cvetek,
ej ti šte daje lad?
Za koga si stvorjen
tak ljiepi, dišeči,
ej te šte ima rad?
Ooo..kak si zadišal
i zrasel najempot
kak da je cielji
tvoj sviet!
– Sad mi je jasne,
dobri moj Bože,
za koga cvete
na stiene cviet.
Nije slonov rođak, već morsko biće, ali i on ima kljove, odnosno kljovu. Slon ima dvije, a narval ima jednu, ali može biti čak i duža od slonove. Naime, narvalova kljova može biti teška do 10 kolograma, a dugačka do 3 metra dok su slonove kljove dugačke do 2,5 metra.
Narval je ogromni kit i može težiti do 1,5 tone, a bez kljova može biti dugačak i do 5 metara. Dnevno mu, ovisno o godišnjem dobu, treba od 45 do 80 kilograma hrane. Živi u Sjevernom ledenom moru, a poživjeti može čak do 40 godina.
Kljova po kojoj se razlikuje od drugih vrsta kitova, ustvari je izduženi lijevi očnjak i ne služi, kako se to prije mislilo za razbijanje leda ili nabadanje riba, već funkcionira kao supersenzor. Ta narvalova kljova služi za otkrivanje promjena temperature, soli ili tlaka. T-portal piše da su znanstvenici dokazali da kljova ima ulogu senzora tako što su kljovu ” izložili različitim koncentracijama soli u vodi i zabilježili da su one utjecale na brzinu otkucaja narvalova srca”.
Kljova mu nema toliko čvrst zaštitni sloj kao zubi u sisavca. Površina kljova je šupljikava, a u sredini kljove nalazi se pulpa (meko tkivo koje ispunjava unutrašnjost zuba) i tu se nalaze milijuni živčanih završetaka koji su povezani s mozgom.
Narvalova kljova, u prošlosti je bila razlog njihova pretjeranog izlova. Naime, kako to piše već spomenuti t-portal, narvalove kljove prodavale su se kao jednorogovi rogovi, a znale su dostići cijenu i deset puta veću od zlata iste težine. No, izgleda da i danas ima interesa za narvalove kljove, jer prema pisanju portala 24.sata, početkom rujna 2011. nepoznati muškarac iz jednog norveškog prirodoslovnog muzeja pokušao je ukrasti narvalovu kljovu. Ta je kljova bila dugačka 2,6 metara i stara preko 100 godina. Navodno je vrijedna između 30.000 i 45.000 kuna. 
Narvali žive su skupinama od 5 do 20 jedinki, a samo se u vrijeme godišnjih seoba okupljaju u velikim skupinama. Tada ih zna biti na tisuće, a sporazumijevaju se složenim sustavom glasova, sličnom onom kod kitova beluga. Njihovo glasanje kojeg neki zovu “pjevanje” možete čuti na prvoj priloženoj poveznici, a na drugoj pogledajte kratki video o narvalima. /Magdalena Santo, 6.a; fotografije preuzete s interenta/
U mjesecu knjige zaredali su Kahoot kvizovi o pročitanim knjigama. Kvizovi su održani u 7. a, 6. a i četvrtom razredu. Sedmaši i šestaši igrali su kviz o novom romanu Sanje Pilić “Pošalji mi poruku”, a četvrtaši o romanu Mate Lovraka “Družba Pere Krvžice”.
Pobjednica kviza u 7.a bila je Karla Ferenčak, drugo mjesto osvojila je Antonija Srbljinović, a treće Mihaela Pacur. U 6. a najviše bodova u kvizu osvojila je Paola Tukša, druga po broju bodova bila je Ana Kelemin, a treća Helena Hrgovan.
U četvrtom razredu najbolja je bila Helena Črnek, drugo mesto osvojila je Nela Šantatić, a treće Ivona Siladi. Četvrtašima učiteljice Blaženke Svobode kviz je bio treća aktivnosti u vezi romana “Družba Pere Kvržice”. Naime, nakon čitanja gledali su film i napravili su plakat o romanu. Nela Šantatić rekla nam je da joj je knjiga bila bolja nego film. – Kad čitam sama zamišljam likove. Kad sam vidjela Peru u filmu, izgledao je posve drugačije nego onaj iz moje mašte – kazala je Šantatić. / Ivona Siladi 4. razred; Leona Peklić, 6.a; foto: S.L./
Tek nakon pada križevačke vojarne ( 17. rujna, 1991.) i vojnog skladišta u Širokom Brezuju došlo je do masovne mobilizacije u Koprivničko-križevačkoj županiji. Vojne postrojbe u Koprivničko-križevačkoj županiji bile su organizirane na papiru, ali nisu dizane jer nije bilo odgovarajućeg naoružanja.- Nama osmašima na predavanju o Domovinskom ratu rekao je to Stjepan Hamonajec, natporučnik hrvatske vojske u mirovini.
Dometnuo je da su u skladištu u Širokom Brezju nalazilo tada najmodernije oružje JNA. – Tamo je bilo automatskih i poluautomatskih pušaka, minobacača, brdskih topova, bestrzajnih topova. Naravno i kompletna potrebna oprema vozila, poljske kuhinje… – kazao je Hamonajec, dometnuvši da je nakon osvajanja tog naoružanja i opreme mobilizirano 1500 ljudi.
Na predavanju nam je ispričao i mnoštvo detalja o Domovinskom ratu i oslobođenju križevačke vojarne. Doznali smo i da ga učenici na predavanjima najčešće pitaju o doprinosu svojih bližnjih ili poznanika u Domovinskom ratu.
Natporučnik Hamonajec na kraju predavanja poručio nam je da o Domovinskom ratu možemo puno doznati i iz medija te čitanjem dostupne literature. /Marko Puškar, 8.b; fotografija preuzeta s interneta/
Filmaši OŠ Tomaša Goričanca Mala Subotica bili su organizatori filmske smotre koju su nazvali Sobočka smotra filmova. U petak 10. 11. 2017., na njihov Dan škole, Smotra je održana po drugi puta. Uz škole i filmske klubove s područja Varaždina i Čakovca, gosti smo bili mi i OŠ Ivane Trohar iz Fužina u Gorskom Kotaru.
U udobnim kino foteljama, krasne dvorane Doma za kulturu Mala Subotica, nije bilo teško sjediti i odgledati 17 kratkih animiranih, dokumentarnih i igranih filmova pozvanih na II. Sobočku smotru filmova. Vrijeme je prošlo kao u trenu jer su filmovi bili zanimljivi, a neki od njih i vrlo smiješni, pa smo se i dobro nasmijali. Ponajviše je smijeha bilo za vrijeme gledanja filma “I ovce i novce” filmaša iz Fužina. Glasan pljesak dobili su naš film “Okus doma, gost ACES-a” i svi drugi filmovi uvršteni na Sobočku smotru kojoj je cilj poticanje medijske kulture.
No, naši domaćini potrudili su se da na svoj Dan škole medijsku kulturu promoviraju i s još dva zanimljiva događanja. U prostoru škole taj su dan ugostili izložbu Hrvatskog foto saveza nazvanu “Rovinj Camerom obscurom”. To je izložba crno bijelih fotografija Rovinja. Fotografije su snimljene pretečom današnjih foto aparata tzv. camerom obscurom, a snimali su ih članovi nekoliko udruga s posebnim potrebama na radionici u Rovinju 2015. Otvorena je i izložba “”S kiem i kak su se naši japeki i mamice igrali”. Ta je izložba rezultat istoimenog natječaja, na kojem su osim škole domaćina sudjelovale i brojne škole iz međimurske i okolnih županija. Osim fotografija izložene su i likovni te literarni radovi pristigli na natječaj.
Navedene izložbe razgledali smo u društvu naših domaćica Hane i Sanele. One su “Sove” odnosno članice Sobočke organizacije volontiranja. Provele su nas i svojom lijepom školom u kojoj nam se osobito svidio prostor njihove filmske grupe koju zajednički vode učiteljice Nikolina Hampamer i Iva Mihalic. Da, dobro ste pročitali, oni imaju prostor namijenjen samo filmskoj skupini i u njoj dva računala samo za filmaše.
S našim domaćicama družile smo se i na priredbi u čast Dana škole. Na toj je priredbi zvijezda bila i Eni Sečan, učenica koja se od ove školske godine školom moće jednostavnije kretati jer je škola ugradila lift. Svečano otvorenje lifta organizirano je nakon priredbe. /Magdalena Santo, 6.c; foto: Helena Kemenović, S.L./
