Ena Dubrava, pobjednica natjecanja u čitanju naglas
Ena Dubrava, učenica 7. a, pobjednica je natjecanja u čitanju naglas. Na natjecanju održanom 6. i 8. svibnja sudjelovao je 21 natjecatelj, a organizirano je u okviru projekta “Glasno i jasno: Put do čitalačke pismenosti”. Povjerenstvo u sastavu Brankica Bukal, Dubravka Kos i Stojanka Lesički, kao vrlo uspješno istaknulo je i čitanje petašica: Franke Orak i Eleonore Črnek. Njih tri će uz Dan škole biti nagrađene knjigama.
Većina ostalih natjecatelja također je vrlo korektno pročitala zadani tekst iz knjige “Zeleni pas” autorice Nade Mihelčić, ali kod njih su, u većoj mjeri nego kod pohvaljenih učenica, uočeni problemi s akcentima, ritmom i tempom čitanja. Povjerenstvo je svim natjecateljima preporučilo da više obraćaju pažnju na interpunkcije u tekstu te podizanje i spuštanje glasa u skladu s emocijama izraženim kroz tekst. /Izvor: “Glasno i jasno: Put do čitalačke pismenosti”/
Ena Dubrava i pohvaljene Franka Orak i Eleonora Črnek
Snimke najuspješnijih čitačica dostupne su na Soundcloudu na sljedećim poveznicama:
Četvrtaši s domaćinima posjetili i Muzej lutaka te Lutkarsko kazalište
Učenici četvrtog razreda Nataše Tumpak Brčić, posjetili su u utorak (20. 5.) Razvanje i Maribor u Sloveniji. Bio je to uzvratni susret u okviru međunarodnog projekta “Čitanje ne poznaje granice – Branje ne pozna meja“ kojeg su naši četvrtaši provodili ovu školsku godinu u suradnji s učenicima škole Staneta Lenardona iz Razvanja. To je mala područna škola OŠ Franceta Prešerna iz Mariboru, a pohađa je četrdesetak učenika od prvog do petog razreda.
Naši domaćini izvrsno su nas ugostili, a sve je započelo priredbom u lokalnom vatrogasnom domu. Priredbi su uz učenike i učitelje iz Razvanja prisustvovali i ravnatelj matične škole Damjan Pihler te njegova pomoćnica Natalija Drakšič. Domaćini su nam predstavili svoje umijeće u pjevanju, sviranju te breakdancu, a centralni dio priredbe bio je izvođenje dvaju kamišibaja. Njih su učenici sa svojom mentoricom Vesnom Trampuš pripremili prema djelima Ne moti leva Muca ko spi (Ne diraj lava Macana dok spava) te Zgodbice o mucah (Priče o mačkama) hrvatske autorice Nade Horvat. Podsjetimo, kroz ovaj međunarodni projekt slovenski učenici čitaju djela hrvatskih autora, a hrvatski učenici djela slovenskih autora. Učenici iz Razvanja čitali su i slikovnicu Silvije Šesto Petja sprašuje, zakaj je nebo modro (Pe pita o nebu), književnice Silvije Šesto, a na temelju te slikovnice našim su četvrtašima pisali pismo kojeg su svakom učeniku stavili u vrećicu s poklonima.
Osim poticanja čitanja, projekt ima za cilj i upoznavanja kulture zemlje partnerskih škola pa su domaćini i gosti zajedno obišli pet kilometara udaljeni Maribor. Knjižničarka Irena Gradišnik, bila je naš vodič kroz Maribor. U njezinoj pratnji obišli smo stari dio Maribora – Lent koji se nalazi uz rijeku Dravu te Vojašnički trg te smo vidjeli stari most i novi Splavarski pješački most. Vidjeli smo i lozu staru oko 440 godina koja se nalazi na pročelju zgrade broj 8 u Vojašničkoj ulici te srednjovjekovnu obrambenu kulu. Najduže smo se sadržali u Muzeju lutaka u kojem je izložen dio lutaka Lutkarskog kazališta Maribor, poznatog lutkarskog kazališta čije predstave često dobivaju nagrade i na našem zagrebačkom PIF-u – Međunarodnom festivalu kazališta lutaka.
U muzeju smo razgledali lutke iz različitih predstava, a učenici su imali prilike u ruke primiti neke od lutaka i pokušati ih oživjeti. Putem tableta mogli su vidjeti i čuti neke lutke iz predstava. Nakon razgledavanja muzeja prošli smo i kroz radionicu u kojoj se izrađuju lutke te se šiva odjeća za njih. U jednoj od radionica sreli smo i majstora koji je bojao mnoštvo malih lutkice za novu predstavu. Posjetili smo i kazališnu dvoranu gdje smo vidjeli scenografiju za predstavu Sijaj, sijaj, sončece, koja je imala premijeru 15. 5.
Druženje s našim prijateljima iz Slovenije završeno je sladoledom na glavnom mariborskom trgu. Uz učenike četvrtog razreda u posjeti partnerskoj školi sudjelovali su i razrednica Nataša Tumpak Brčić, ravnatelj Stjepan Lučki, učiteljica Ivana Šiković, domar Marijan Kos te koordinatorica projekta Stojanka Lesički. /S. L./
Na Erasmus+ mobilnosti ostvarila nam se želja da posjetimo čuveni Allianzov stadion
Kad smo doznali da se priprema Erasmus+ mobilnost u Torinu, jedan od razloga da se prijavimo bila je i želja da posjetimo stadion najpopularnijeg talijanskog kluba Juventus. Iako je mobilnost posvećena brzoj i održivoj modi, Stojanka Lesički, koordinatorica projekta, udovoljila je našoj želji i nas nogometaše odvela je u utorak 13. 5. na Allianzov stadion.
Taj ćemo dan dugo pamtiti jer nikad nismo bili na tako velikom i lijepom stadionu. U pratnji vodiča obišli smo stadion i doznali da je sagrađen 2011. i ima 41000 mjesta za posjetitelje. S grupom koja je imala dogovoren posjet u 14.45 kada i mi, obišli smo dvoranu za press konferencije i svlačionicu te prošli pored prostora za masažu nogometaša. Vidjeli smo i prostor iz kojeg se upravlja reflektorima, a na igralište smo izašli kroz hodnik kojim na utakmice izlaze Juventusovi igrači. U tom smo se trenutku osjećali kao da smo i mi dio Juventusovog tima. Desetak minuta boravili smo i na igralištu kružeći pogledom kako bismo vidjeli cijeli stadion koji je kružnog oblika. Njime dominira nogometni teren te bijela i crna sjedala za publiku. Nakon stadiona posjetili smo i Juventusov muzej. U njemu smo doznali da je Juventus najtrofejniji talijanski klub s preko 50 službenih trofeja u raznim talijanskim i europskim natjecanjima. U 20. stoljeću Juvenuts je bio najbolji talijanski klub i drugi najbolji europski klub.
U Juventusu trenutno nema hrvatskih igrača, ali prije su za Juve igrali Marko Pjaca i Mario Mandžukić. Mandžukić je bio legenda kluba i za Juve je odigrao 128 utakmica te je s njim osvojio 9 trofeja i jednom je bio u finalu UEFA Lige šampiona. Juve sada nema naših igrača, ali je zato sada njihov trener hrvatski stručnjak Igor Tudor. Najskuplji igrač trenutno je srpski nogometaš Dušan Vlahović koji je u siječnju 2022. kupljen za 83 milijuna eura. Juventus godišnje plaća Vlahoviću 12 milijuna eura neto, što ga čini najbolje plaćenim nogometašem u Italiji u sezoni 2024./2025.
U sklopu stadiona nalazi se trgovina Juvetnusovim dresovima. Ni mi nismo odoljeli razgledati dućan, a ponešto smo i kupili kako bi nas i dresovi podsjećali na boravak na Juventusovom stadionu. /Marko Miklečić, Luka Hubina, Ivan Hubina, Fran Tukša; foto: S. L./
Ruke nas 10 orehovečkih učenika bile su zaposlene sortiranjem, šivanjem, tkanjem, ali i pripremanjem pizze
Praktične aktivnosti nisu baš česte u školama, ali protekli tjedan (12. – 16. 5. 2025.) u talijanskom gradu Torinu u školi IES Regio Parco, imali smo priliku često nešto konkretno raditi. Ruke nas 10 Orehovčana, te one učenika iz Francuske, Švedske, Rumunjske, Španjolske i Italije, šile su, tkale, nosile i sortirale odjeću, mijesile tijesto te ponešto pisale i crtale. Naime, naši domaćini osmislili su niz radionica kojima su nas željeli potaknuti na kreativnost u prenamjeni odjeće. Zato smo na radionicama učili šivati rukom male torbice za spremanje sitnica. Učili smo i jednu vrstu tkanja na malom drvenom okviru u pomoć drvenog čunka. U početku nam činilo da je komplicirati tkati, no uz pomoć voditeljice radionice uskoro smo napravili nekoliko redova od pamučnih vrpci.
Slične minijature prostirke talijanski domaćini izložili su u prostoru škole u kojem su nas dočekali i pripremili nam zakusku dobrodošlice. Program je ustvari započeo već na ulasku u školu izvedbom nekoliko skladbi na neuobičajenim bubnjevima. Oni su za svoj dojmljivi nastup koristili bubnjeve izrađene od drvenih kutija u kojima se skladišti voće. Odmah prilikom tog prvog nastupa primijetili smo da su učenici škole naših domaćina različitih rasa, a kasnije smo iz govora ravnateljice Marie Francesce Carello doznali da u oni doista multikulturalna škola. Ravnateljica je rekla da njihovu školu, koja se sastoji od tri vrtića, dvije osnovne škole te dvije srednje škole, pohađa 1000 učenika te da imaju učenike porijeklom iz čak 36 država. Razgledavajući njihovu školu uočili smo da je naša bolje održavana, a iznenadilo nas je to što oni u zahodima imaju čučavce.
Desetak učenika škole domaćina družilo se s nama na radionicama u školi, ali i na onim organiziranim izvan škole. Radionica o cirkularnoj ekonomiji i održivoj modi održana je na imanju Cascina Falcera u predgrađu Torina. Druga je bila u prostoru dobrotvorne udruge Sermig koja je nekad bila tvornica oružja. U toj smo dobrotvornoj organizaciji i sami nakratko volontirali i to razvrstavajući doniranu odjeću na onu prikladnu za ljeto i zimu. Priliku da sami izaberemo pokoji komad odjeće za sebe imali smo na buvljaku organiziranom posljednjeg dana naše mobilnosti. I mi smo dali svoj doprinos buvljaku s nekoliko komada naše odjeće. Svoj doprinos dali smo i na radionici na kojoj smo izrađivali etikete za odjeću. Na etiketama samo ispisivali sastav tkanine te označivali je li tkanina biljnog, životinjskog porijekla ili je sintetička. S našim kolegama iz ostalih partnerskih škola na etikete smo crtali poruke o održivoj modi. Inspiracija za pisanje poruka bio je članak o mirotvorcu Mahmathi Gandiju i tkanini khadi koju je on svakodnevno tkao, a na tkanje khadija poticao i svoje sunarodnjake. To je bio pokret kojim se nastojalo zaposliti Indijce, ali i pokret otpora engleskim kolonizatorima koji su im prodavali tkanine.
Našim kolegama prezentirali smo aktivnosti koje smo mi tijekom školske godine proveli u našoj školi, a čuli smo i što su radili oni. Neke od naših i njihovih uradaka smo i razmijenili. Mi smo našim domaćinima i koordinatorima svih Erasmus+ timova poklonili torbe načinjene od starih traperica na koje smo našili slova E, R, A, S, M, U, S, a oni su našem timu poklonili podstavljenu torbicu i uokviren minijaturnu prostirku istkanu od pamučnih vrpci.
Tijekom mobilnosti obišli smo središte grada Torina. Osobito nas se dojmila tvrđava Palatinium te palača Savojske dinastije ispred koje smo napravili niz fotografija. Boravili smo i u egipatskom muzeju gdje smo razgledali mumije, oruđe i oružje egipatskih dinastija. Kako smo bili umorni još smo se radije zadržavali na mjestima gdje se moglo sjediti te smo tako vidjeli film o proizvodnji papirusa i egiptologu Jean-Francoisu Champollionu koji je 1822. prvi dešifrirao egipatsko pismo koristeći trojezični natpis iz Rosette.
Mobilnost je bila prilika i za kušanje drugačije hrane. Naviknuti na drugačiju hranu bili smo izbirljivi te smo naš jelovnik nadopunjavali u dućanu. Osim sendviča, sokova i slatkiša kupovali smo i pomfrit jer smo u našim velikim hotelskim sobama imali i male kuhinje pa su se neki od nas upustili u avanturu prženja pomfrita. Ipak, u obiteljima koje smo posjetili u utorak navečer većini nas se sviđala hrana koju su nam ponudili domaćini. Jedan od njih bio je i Fran kojem se nije išlo u posjetu, ali se vratio oduševljen i svima nam ispričao kako se fino najeo i dobro zabavio s obitelji u koju je bio pozvan. Svi su bili zadovoljni i s pizzama koje su kušali u Italiji, a posebno s onom koju su sami pripremali. Naime, domaćini su organizirali radionicu kojoj je vodila iskusna pizza majstorica. Ona je s nama podijelila i neke trikove. Jedan od njih je i da se sol ne stavlja u tijesto na početku pripreme već pri samom kraju pripreme tijesta.
Ono po čemu ćemo pamtiti ovu razmjenu uz druženja i radionice svakako je i posjet raskošnoj gradskoj vijećnici Torina u kojoj nas je primila Ludovica Cioria, zamjenica predsjednice vijeća. Sjedeći na mjestima torinskih vijećnika imali smo prilike čuti da je Erasmus+ važan program koji obogaćuje naše živote. Slažemo se s riječima zamjenice Cioria jer smo zahvaljujući ovoj mobilnosti došli u doticaj sa svijetom drugačijim od našeg. Iako smo zbog noćnih druženja stalno bili umorni, radionice na kojima smo sudjelovali uspjele su nas uvesti u problematiku brze i održive mode i većina nas više se neće skanjivati kupiti nešto u trgovinama nošene odjeće, a neki će sigurno više vremena u trgovinama posvetiti čitanju etiketa kako bi bili sigurni je li odjeća napravljena od prirodnih ili sintetičkih materijala. Nešto slično rekli smo i u izjavama koje su neki od nas dali za školski web radio naših domaćina. /Sudionici razmjene: Fran Tukša, Petra Hrgovan, Dora Babić, Ivan Hubina, Elena Hubina, Luka Hubina, Zara Slavi, Lorena Črnek, Marko Miklečić, Ana Skrba/
Naši gosti nisu došli praznih ruku, samostojeći Rodeov mikrofon koji su nam poklonili koristit ćemo uskoro u izradi audiodeskripcija za naš film “Ruke”
Iwa Dugač, Jana Šivak i Antonio Pavlović iz Alternatora, udruge za promicanje stvaralaštva i jednakih mogućnosti – najpoznatije po organizaciji Festivala prava djece, posjetili su našu školu u petak. Cilj njihova posjeta bio je poučiti nas kako prilagoditi filmove da ih mogu pratiti osobe s poteškoćama sluha i vida. Naime, naša škola, zajedno još četiri škole iz Hrvatske, sudjeluje u projektu “Filmom do senzibilizacije”. Cilj je tog projekta poticati toleranciju i uključivanje osoba s invaliditetom u društvo te upozoriti da i one imaju pravo na zadovoljavanje kulturnih potreba.
To smo naučili na radionicama koje smo tijekom veljače, ožujka i travnja imali u knjižnici. Osim za nas petaše, knjižničarka je po tri radionice pod nazivom “Igraj se sa mnom”, “Kako gluhe osobe gledaju filmove?” te “Gledati film i biti slijep” održala i za učenike šestih razreda.
Na zamolbu Antonia Pavlovića zažmirili smo kako bi “ušli u cipele” slijepih osoba
Na radionicama smo s knjižničarkom razgovarali o tome što sve mogu osobe s oštećenim vidom i sluhom i kako one mogu gledati filmove. I sami smo imali prilike “ući u njihove cipele” kad smo “gledali” filmove i žmirili ili kad smo gledali samo sliku, ali nismo čuli ton. Na jednoj od radionica pokušali smo hodati uz pomoć štapa, ustvari držala od metle, a na radionici u petak imali smo mogućnost pokušati hodati uz pomoć pravog bijelog štapa za slijepe osobe. Njega smo dobili od Antonia. On ga koristi svakodnevno jer je slijep od 11 godine. Unatoč problema s vidom Antonio je otvoren i simpatičan mladić koji nas je stalno nasmijavao. Osim što je zabavan, Antonio je i uspješan u svom poslu. Naime, on je vlasnik obrta Centra za audiodeskripcije i bavi se prilagodbom kulturnih sadržaja za slijepe i slabovidne. Najčešće su to filmovi, ali ponekad radi i na prilagodbama kazališnih predstava i izložbi. Antonio nas je na radionici upozorio kako moramo paziti da naše audiodeskripcije ne idu preko dijaloga u filmu. Uputio nas je i kako uvijek trebamo opisivati ono što se trenutno dešava u filmu te da naši opisi trebaju biti precizni i bez komentara.
Zajedno smo pogledali filmove naše filmske grupe „Ruke“ i „Ne budite lijeni“. Prvi ćemo prilagođavati za slijepe, a drugi za gluhe. Na radionici smo prokomentirali radnju filmova i dogovorili što treba biti sadržaj audiodeskripcije za film „Ruke“ te kako izraditi titlove za film „Ne budite lijeni“. O pravilima za izradu titlova za gluhe govorila nam je Iwa. Ona nam je, između ostalog, napomenula da moramo paziti na dužinu titlova te da izrečeno u dijalektu moramo napisati književnim terminima. Šaphtl je bio jedan od izraza koji se koristi u našem filmu, a mi ga moramo špatula da bi pojam bio razumljiv i onima koji ne poznaju dijalekt.
Na radionici koji su vodili gosti iz Aleternatora sudjelovalo je sedmero učenika petih, šestih i sedmih razreda
Kako su nam sve precizno objasnili čini nam se da naš zadatak neće biti težak. Vremena imamo do kraja svibnja, a posao će nam olakšati i oprema koju smo od Alternatora dobili na poklon. Naime, naši gosti nisu došli praznih ruku. Uz grickalice, kekse i sokova donijeli su nam samostojeći Rode mikrofon koji je odličan i za snimanje podcasta te slušalice HD-681. Nove uređaje isprobat ćemo uskoro prilikom snimanja audiodeskripcija. Čim ih napravimo dodat ćemo link i na „Klinček“ da se uvjerite kako smo obavili zadatak. /Franka Orak, 5. a; foto: S. L./
Učenici razredne nastave bili su 30. travnja 2025. na terenskoj nastavi na Kalniku. Najprije su posjetili crkvu sv. Brcka biskupa i Biblijski vrt mira, a potom su pješačili do livade zvane “Bašte” i vidikovca s kojega se pruža pogled na cijelo Kalničko prigorje. Šumskom stazom došli su do Planinarskog doma Kalnik gdje su se odmorili i uživali u palačinkama i zajedničkom druženju.
Terenska nastava završila je skakanjem na “napuhancu” te ugodnim druženjem na Trgu Stjepana Radića. /učiteljica Ljiljana Picig/
Čitanje ne poznaje granice“ naziv je projekta na hrvatskom jeziku, a „Branje ne pozna meja“ na slovenskom
Knjige i spajaju ljude, a naše četvrtaše spojile su s učenicima škole Staneta Lenardona iz Razvanja, male područne škole OŠ Franceta Prešerna iz Maribora. Njih 14 iz četvrtog i petog razreda, u pratnji učiteljice Vesne Trampuš i učitelja Borisa Györköša, posjetilo je jučer našu školu jer zajedno surađujemo u međunarodnom projektu „Čitanje ne poznaje granice – Branje ne pozna meja“. Kroz taj projekt učenici hrvatskih škola imaju zadatak čitati djela slovenskih književnika, a učenici iz Slovenije knjige hrvatskih književnika. Naša škola jedna je od stotinjak škola u Hrvatskoj i Sloveniji koje sudjeluju u ovom projektu poticanja čitanja.
Četvrtaši učiteljice Nataše Tumpak Brčić čitali su priču „ U blizini živi djevojčica“ slovenske autorice Ide Mlakar. Tu dirljivu priču o djevojčici koju nitko ne primjećuje, a ona čezne biti kao i sva druga djeca, predstavili su jučer svojim slovenskim prijateljima recitirajući ulomke priče. Recital u kojem su sudjelovali svi učenici četvrtog razreda dobio je pohvale naših gostiju kao i ostatak programa kojeg su, pod mentorstvom učiteljice Ivane Šiković, priredili zbor i plesne grupe petih i šestih razreda.
Program su učenici izveli u školskoj knjižnici, a druženje su nastavili u Križevcima gdje su posjetili zvjezdarnicu Kozmološkog centra. Ratko Matić, naš bivši učitelj fizike, pričao im je o svemiru i sunčevom sustavu, a u kupoli zvjezdarnice upoznali su se s mogućnostima ogromnog teleskopa koji u zvjezdarnicu privlači mnoštvo znatiželjnika zainteresiranih za svemir. Druženje s gostima uz toplu čokoladu nastavljeno je u Hedoninom čoko baru. Kako je upoznavanje povijesti i kulture također jedan od ciljeva ovog projekta, naš ravnatelj Stjepan Lučki goste je upoznao s Krvavim saborom križevačkim i vezom tog događanja iz 1397. sa širenjem moći grofa Hermana Celjskog na području tadašnje Hrvatsko-Ugarske.
Naše goste vodili smo i u Općinu Sveti Petar Orehovec gdje je djelatnica Barbara Vugrinec ukratko predstavila udruge koje su nositelji kulturnih i sportskih zbivanja na području Svetog Petra Orehovca te je našim gostima uručila poklone. Za slatku stranu zajedničkog druženja zahvalni smo majkama četvrtaša koje su pripremile ukusne kolače. Uzvratni susret planiran je za 20. svibanj kad naši četvrtaši putuju u Razvanje. /Stojanka Lesički, koordinatorica projekta/
Škola I.C Giovanni XXIII – G. Parini iz talijanskog grada Baiana, jedna je od 18 partnerskih škola u projektu “Europe Don’t Be Shy”. I njihovu smo čestitku očekivali u prosincu kad smo sa svim partnerskim školama razmjenjivali božićne čestitke. Međutim, njihova je čestitka u našu školu stigla tek jučer 8. travnja i to preko Koreje.
Vjerojatno su talijanski poštari krivo pročitali naziv Croatia i čestitku poslali u Koreju. No, pouzdani poštari u Koreji nisu je bacili već su se potrudili i poslali je na pravu adresu. Hvala im! Baš su nas razveselili. /Julija Siladi, 6. a/
Čitalački izazovi završeni su u MŠ i PŠ Miholec, a ovaj tjedan mališani PŠ Fodrovec počeli su s čitanjem slikovnica i rješavanjem kvizova. Kako nam javljaju učiteljice PŠ Fodrovec, krenulo je dobro i učenici svaki dan uzimaju po jednu slikovnicu kako bi je pročitali kod kuće, a idući dan u školi rješavaju kvizove. Podsjetimo, čitalački izazov jedna je od aktivnosti projekta “Glasno i jasno: Put do čitalačke pismenosti”, za koji smo na Natječaju za izvannastavne aktivnosti dobili 1000 eura od Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.
Upravo iz tih sredstava nabavljeno je mnoštvo novih slikovnica. Neke od njih uskoro će biti predstavljene i roditeljima na drugoj seriji radionica za roditelje i učenike. /Uredništvo; foto: Kristina Dubravec/
Ravnatelj nas pozvao na neobičnu “izvanučioničku nastavu” kod odvodnog kanalizacijskog kanala u školskom dvorištu
Neobičnu “izvanučioničku nastavu” imali smo danas u školskom dvorištu i to na poziv našeg ravnatelja Stjepana Lučkog. Izvanučioničko učenje nije trajalo dugo, ali bilo je vrlo poučno. Pitate se što smo to učili? Prvo da objasnim zašto se “nastava” održavala u školskom dvorištu, preciznije pored jednog od odvodnih kanalizacijskih kanala u blizini školske dvorane. Zadatak nam je bio da pogledamo njegov sadržaj.
Kad je naš domar Marijan Kos digao poklopac odvodnog kanala, nekima se počeo dizati želudac od smrada, ali i od viđenog. Otpadna voda gotovo da se nije ni vidjela jer je bila prekrivena gomilom higijenskih uložaka. Među njima plivali su i plastični omoti od čokolada i drugih slatkiša. Dok smo gledali sadržaj u odvodnom kanalu ravnatelj i domar objašnjavali su da ovo nije prvi puta i da je takvih slučajeva već bilo. Zbog takvih sadržaja u kanalizaciji morali su već pozivati u pomoć lokalno komunalno poduzeće da bi se začepljena kanalizacija osposobila. Osim uložaka i omota od slatkiša u kanalizaciji su pronašli i plastičnu bocu koju je netko bacio u zahodsku školjku. – I onda i sada imali smo sreće što do začepljenja nije došlo negdje u cijevima u zidu jer tada će rješavanje problema biti još složenije i koštati puno novca. Pogotovo ukoliko bude trebalo zvati specijaliziranu službu iz Zagreba ili razbijati zid da bi se došlo do začepljenog mjesta u cijevi – kazao je domar Kos.
Bila sam jedna od onih kojima se dizao želudac od gledanja sadržaja u odvodnom kanalu, ali smatram da to što smo vidjeli treba biti dokumentirano kako bi to što smo mi danas vidjeli, mogli vidjeti i svi oni učenici koji danas nisu bili s nama. Također i roditelji svih učenika naše škole. Nadam se da nakon što nam i naši roditelji “održe lekciju” više nećemo morati gledati ovakve sadržaje u odvodima. /Ines Martinek, 8. a; foto: S. L./
