Home Blog Page 18

Elenin ljubimac je zec Lupko

0

Nastavljajući naš serijal o kućnim ljubimcima ovaj put vam predstavljamo kućnog ljubimca naše petašice Elene Benčak. Predstavljamo ga u obliku intervjua, ali bez pitanja jer će sve biti jasno iz odgovora.

  • Moj crno bijeli zec zove se Lupko.
  • Nazvali smo ga Lupko jer je lupkao šapicama kad smo ga dobili.
  • Dobili smo ga od prijatelja Matea Franjčevića prije 2 mjeseca. Tad je bio beba.
  • Zeca je jako željela moja mlađa seka Ana Katarina pa je moj brat Jakov nabavio zeca od svog prijatelja Matea Franjčevića. Mateova obitelj uzgaja zečeve.
  • Lupka hranimo travom, zeljem i mrkvom.
  • Najčešće ga hrani moja baka.
  • Lupka najviše mazimo moje seke i ja.
  • Od učiteljice Tanje Maltar Okun čula sam da se pri maženju životinja budi hormon sreće.
  • Zec je brz i teško ga je uloviti. Ne preporučam da ga se drži u kući jer može napraviti štetu grickanjem svega oko sebe. /Eleonora Črnek, 5. b; foto: Lj. B./

Sajga – nos joj liči na surlu, a njenu riku uspoređuju sa slonovskom

0
Sajga - Izvor: Wikipedija

Zbog ogromnih nosnica koje joj vise preko usta neki kažu da njen nos liči na surlu, no sajga ili kako je još nazivaju “kozja antilopa” nema nikakve veze sa slonovima. Ona spada u antilope i to u one manje po veličini.  Prosječna težina muške jedinke iznosi između 30 – 50 kilograma, dok su ženke su teške od 21 – 40 kilograma. Sajge su visoke od  60 – 80 centimetara, a duljina im je između  108 – 150 centimetara.

Izgled njenog nosa prilagođen je za filtriranje zraka od prašine ljeti i zagrijavanje zraka zimi. Sajge žive u stepama i polustepama centralne Azije i nažalost sve ih je manje. Od 2002. nalazi se na listi kritično ugroženih životinja koju vodi International Union for Conservation of Nature (Međunarodna unija za očuvanje prirode). Razlog što ih je sve manje je neumjereni lov. Ljudi ih love zbog mesa, kože i naročito zbog rogova. U istočnjačkoj medicini ti su rogovi vrlo cijenjeni jer navodno pomažu kod liječenja različitih bolesti. Postoje dvije podvrste sajge – S. t. tatarica   i S. t. mongolica. Ova druga podvrsta živi samo na području Mongolije i znatno je više ugrožena. Prema pisanju Wikipedije  procjenjuje se da ima još samo  750 jedinki S.T. mongolice. Svjesne ugroženosti sajge, neke zemlje počele su osnivati rezervate kako bi ih spasili. Na internetu smo pronašli podatak da su u Kalmakiji (Rusija), osnovali rezervat “Crne zemlje” upravo radi zaštite sajge. No, sajge nisu ugrožene samo zbog lova već ih je jako puno uginulo zbog bolesti uzrokovane infekcijom bakterije Pasteurella. Na portalu lovac.info pronašli smo podatak da ih je od te bolesti samo u nekoliko tjedana u prvoj polovici 2015. uginulo više od 19.000 tisuća, a u 2010. oko 12.000.

Sajge – Izvor: Wikipedija, autor Yakov Fedorov

Životni vijek sajgi je između 6 i 10 godina. Njihovo krzno preko ljeta ima boju poput cimeta, a preko zime postaje bijelo. Hrane se travom, lišajevima i grmljem. Ženke okote jedno ili dvoje mladih, a mladunci mogu trčati već nakon nekoliko sati. Njihov prirodni neprijatelj je stepski vuk.

Stručnjaci koji izučavaju način života sajgi uočili su da su sajge jako plašljive životinje i da žive u stadu od 30 do 40 članova te da vrlo brzo trče. Mogu postići brzinu do 80 kilometara na sat. U današnje vrijeme kad farmeri koriste električne ograde kako bi spriječili ovce ili krave da se udalje s pašnjaka,  zbog brzine kojom sajge trče, one na vrijeme ne uoče električne ograde te je i to sve češći razlog njihovog ugibanja.

Ovaj članak smo započeli usporedbom sa slonovskom surlom, a završit ćemo ga još s jednom usporedbom sa slonovima. Naime, neki riku sajgi uspoređuju sa slonovskom. Njihova je rika posebno intenzivna u vrijeme sezone parenja, a uočeno je da je zvuk rike niži što je sajga veća.  /Tina Višak, 6. b/

P. S. Još jedan video o sajgama dostupan je na sljedećoj poveznici. Poveznica vodi na video Encyclopedie Britannice.

Eleonorina kornjača Korni bila danas u školi

0

Petaši su danas na sat prirode trebali donijeti neko živo biće, a naša kolegica Eleonora Črnek donijela je svoju malu kornjaču. – Imam je već dvije godine  i nazvala sam je Korni. Kupio mi ju je tata, a s njom su stigle i upute kako je hraniti. Hranim je ujutro i navečer i to salatom, trputcem i maslačkom. Njih mama i ja naberemo na dvorištu – rekla nam je Eleonora te je dometnula da kod kuće ima i zeca i mačke.

Djeca koja brinu o kućnim ljubimcima bit će odgovornija

Tanju Maltar Okun, našu učiteljicu prirode i biologije, pitali smo zašto je dobro da djeca imaju kućne ljubimce.

-Dobro ih je imati jer nam mogu poboljšati raspoloženje i smiriti nas. Kako o ljubimcima treba voditi brigu to utječe na osjećaj odgovornosti. Djeca će postati odgovornija ukoliko se brinu o svom kućnom ljubimcu – kazala nam je učiteljica Maltar Okun i dodala da se pri maženju živih bića budi hormon sreće.

Upravo zbog sreće i odgovornosti koje idu uz kućne ljubimce nastavit ćemo serijal o kućnim ljubimcima naših učenika. /Elena Benčak, 5. b.; foto: E. B./

PŠ Bočkovec ove godine ima čak 10 prvašića

0
Učenici PŠ Bočkovec s učiteljicama Natalijom Kos i Blaženkom Svobodom

Ove školske godine imamo više učenika nego lani. Povećanje nije veliko, imamo samo jednog učenika više nego prošle godine, odnosno ove školske godine našu školu pohađa 289 učenika. No, zato su u PŠ Bočkovec ponosni što ove godine imaju čak 10 prvašića.

Učenici prvog i trećeg razreda i učiteljica Natalija Kos

Toliko prvašića nisu imali godinama i  sad PŠ Bočkovec pohađa ukupno 19 učenika.  Škola Fodrovec i dalje vodi po broju učenika, njih je ukupno 38, a upisali su u12 prvašića. To je više i od matične škole gdje ih ima 10 kao i u Bočkovcu. Miholec ima samo jednog prvašića ove godine i ukupno 17 učenika. Greugrovec ima tri prvašića  i oni su najmanja PŠ. Imaju svega 8 učenika, ali možda nas i oni za koju godinu iznenade poput Bočkovca.

Male bočkovčane jučer smo posjetili i pitali ih kako im se svidjelo prva dva dana u školi. Upoznajte prvašiće  i pročitajte što su nam rekli. Kako s njima učionicu dijele tri trećaša predstavljamo i njih. Oni s prvašićima dijele i učiteljicu Nataliju Kos koja nam je rekla da nije očekivala tako velik razred. – Moram ih pohvaliti jer su se ova dva dana pokazali kao dobar tim. Slušaju me i uče i nadam se da će tako ostati – kazala je učiteljica Kos. /Ines Martinek, 8. a; foto: I. M.; S. L./

Antonia Kelemin – Prvi dan škole pamtit ću po pjesmi o leptiriću.

David Janči – Svidjelo mi se što sam odmah prvi dan dobio knjige. Knjiga iz matematike mi se najviše sviđa.

Ella Jurleta – Prvi dan mi se svidjelo što nas je u školi bilo tako puno.

Iva Posavec – Volim likovni i tjelesni pa jedva čekam da počnemo crtati i vježbati.

Lukas Črnec – Meni je lijepo dolaziti u školu jer imam puno prijatelja s kojima se mogu igrati.

Ivano Kokot – Prvi dan škole svidjele su mi se recitacije koje su izvodili stariji učenici.

Larisa Šatrak – Prvi dan su me razveselili darovi koje nam je poklonila Općina. Dobili smo pernice, flašicu za vodu, slikovnicu i slatkiše.

Martin Hubina – Meni veseli boravak u školi jer imamo dobru učiteljicu.

David Šatvar – Prvi dan sam bio jako uzbuđen i veseo.

Stella Šobašić – Mene su prvi dan iznenadili i razveselili baloni u razredu.

Teo Horvat, 3. razred – Već prvog dana škole sprijateljio sam se s prvašićem Ivanom.

Marko Posavec, 3. razred – Sretan sam jer u istoj učionici sa mnom je i moja seka, prvašica Iva.

Karlo Hubina, 3. razred –  bilo mi je drago što  sam prvi dan škole sudjelovao na priredbi za prvašiće. Pjevali smo im pjesme “Limači” i “Kad si sretan”.

Drugašići priredbom poželjeli dobrodošlicu prvašićima

0

Uz taktove pjesme “Moja baka pleše rock’n’roll” deset prvašića učiteljice Marine Golec započelo je svoj prvi dan u školi. Prvašićima su pjevali i plesali učenici drugog razreda učiteljice Dubravke Kos.

Priredbi su prisustvovali i roditelji učenika prvog razreda. Prvašićima je uz razrednicu Golec dobrodošlicu poželio i ravnatelj Stjepan Lučki. /S. L./

Čitanjem slikovnica o ljetu i cvijeću oprostili smo se od mališana DV Mali Petar

0

Ukupno 15 puta ove  školske godine posjetili smo mališane DV Mali Petar. Posjećivali smo ih uglavnom mi učenici 7. a. Naša druženja organizirana su u okviru Erasmus+ projekta “Čitaj da ne ostaneš bez riječi”, a imala su za cilj zainteresirati mališane za čitanje. Danas je bio naš posljednji susret, a za njega smo izabrali slikovnice o ljetu i cvijeću.

Kao i uvijek bilo nam je lijepo družiti se sa znatiželjnim mališanima. Oni uvijek imaju puno pitanja, a i vole reći što oni znaju o nekoj temi. Danas su nam puno govorili o morskim psima, aligatorima, gusarima, gusarskim mačevima, brodovima i zastavama, a mi smo njih ispitivali o godišnjim dobima, cvijeću…

Tako je bilo na svakom susretu, mi nešto doznamo od njih, a oni nešto nauče od nas. Na kraju obično sve završava sa zagrljajima. Ne znamo hoće li se iduće školske godine naše posjete vrtiću nastaviti, ali što se nas sadašnjih sedmaša tiče mi smo spremni za ovakvo volontiranje i iduće godine jer uživamo u druženju s mališanima, a kroz  ove susrete i mi učimo.

U nastavku pročitajte dojmove nekoliko naših učenica koje su često posjećivale mališane. /Zara Slavi, 7. a; foto: S. L./

Elena Hubina: Druženje s vrtićancima za mene je bila prilika za uvježbavanje izražajnog čitanja. Na tim susretima učila sam i kako komunicirati s djecom, kako postavljati pitanja da me što bolje razumiju. Voljela bih ponoviti ovo iskustvo.

Ana Skrba: Mališani su mi uvijek podigli raspoloženje. Bilo mi je drago kad su me pažljivo slušali i postavljali puno pitanja. Ovom smo aktivnošću pokušali mališanima prenijeti poruku da je već od malih nogu važno čitati. osvijestiti važnost čitanja malih nogu ,a mi to činimo našim primjerom

Emanuela Franjčević: Na tim sam susretima uvijek osjećala puno pozitivne energije.

Ivona Fintić: Djeca su vrtiću bila uvijek nasmijana i sretna. Tako sam se i ja osjećala kad sam došla u vrtić.  

Osmašice snimile radijski prilog o ženskom nogometu

0
Završno prezentiranje projekta u 8. b razredu

Sve se ovih dana opet vrti oko nogometa jer je u tijeku Europsko prvenstvo, ali mi učenici 8.b protekla dva mjeseca, na satovima razredne zajednice,  bavili smo se nogometom zbog drugih razloga. Naime, kroz razredni projekt “Je li nogomet samo za dječake?” ustvari smo istraživali o predrasudama prema ženama u nogometu.

Tijekom projekta uz prezentacije i članke pripremljen je i kratki radijski prilog u kojem je  sumirano ono što smo naučili kroz projekt.

Prilog u trajanju od 4 minute i 47 sekundi pripremile su učenice: Vanesa Fiket, Lana Harča, Magdalena Valaško i Helena Mekovec.

Poslušajte što su anketirani rekli o ženskom nogometu i što su autorice priloga iz razgovora sa sugovornicima i istraživanja zaključile o ženskom nogometu.

Nogometne reprezentativke Ana Jelenčić i Leonarda Balog potekle iz križevačkog ŽNK Plamen

0
Ana Jelenčić i Leonarda Balog, nogometne reprezentativke

U okviru našeg razrednog projekta “Je li nogomet samo za dječake” otkrili smo da je u u obližnjim Križevcima jedno vrijeme postojao  ženski nogometni klub, ali i da su iz tog kluba potekle uspješne reprezentativke koje sad igraju u inozemnim klubovima. 

Klub kojeg smo spomenuli u uvodu zvao se “Plamen”, a oformljen je na inicijativu bivše nogometne reprezentativke Dragice Slavečki. Ona je nogomet počela igrati  80-tih godina prošlog stoljeća. Nogomet je aktivno igrala 15 godina, a u tom razdoblju igrala je za ŽNK Dinamo iz Zagreb i bila članica reprezentacije Jugoslavije i Hrvatske.

Ana Jelenčić

Prema podacima koje smo pronašli na internetu, klub “Plamen” djelovao je od 2005., a posljednje informacije o klubu datiraju iz 2011. Razlozi prestanka djelovanja kluba bile su financijske poteškoće i nedostatak sponzora, kako je to istaknula Slavečki u članku objavljenom na portalu Prigorski.hr. Najveći uspjeh članice “Plamena” postigle su u sezoni 2010./2011. Tada su se plasirale u 1. ligu HNLŽ te 2009./2010 kad su bile pobjednice 2. HNLŽ-Sjever. 

No iako je ŽNK “Plamen” prestao djelovati, neke igračice nastavile su igrati nogomet, a na internetu smo pronašli da trenutno uspješne karijere u inozemstvu imaju dvije Križevčanke. To su Leonarda Balog i Ana Jelenčić.

Leonarda Balog za ŽNK “Plamen” igrala je od 2005.- 2009., zatim je nogometnu karijeru nastavila u Osijeku pa u Poljskoj i Švicarskoj. Od 2019. igra za Sportklub Niederösterreich St. Pölten. Pronašli smo i podatak da je 2019, Balog bila proglašena za najbolju igračicu prve ŽNL. 

Leonarda Balog – Izvor: Facebook

Ana Jelinčić nakon igranja u “Plamenu”, od 2010. počela je  igrati za ŽNK Dinamo. Članica je hrvatske reprezentacije, a trenutno igra u prvoj ligi za švicarski klub Servette FC Chênois Féminin u Ženevi u Švicarskoj. U karijeri je igrala i za klubove u Njemačkoj, Litvi, Poljskoj, Norveškoj, Španjolskoj i Italiji.

Otkako je ŽNK “Plamen” prestao djelovati, u dva navrata se pisalo o mogućnostima ponovnog formiranja ženskog nogometnog kluba u Križevcima. Prvi puta bilo je to 2019., a u posljednjem članku iz ožujka ove godine rečeno je da je potporu inicijativi za ponovnim osnivanjem ženskog nogometnog kluba dao i Grad Križevci. Ovu najnoviju inicijativu za osnivanje ŽNK potaknulo je Dječje gradsko vijeće jer su učenice križevačkih osnovnih škola iskazale interes za bavljenje nogometom. Hoće li se ova inicijativa ostvariti tek ćemo vidjeti, ali ukoliko u Križevcima opet počne djelovati ženski nogometni klub bit će to prilika i za djevojčice iz naše škole. /Julija Ban, 8. b/

Bibliobus je tema novog filma naših filmaša

0

Prvi bibliobus krenuo je na svoj put k čitateljima 9. lipnja 1969. iz Rijeke i zato se taj datum od 2019. obilježava kao Dan hrvatskih putujućih knjižnica. Naša filmska grupa dala je također doprinos obilježavanju tog dana i to kratkim dokumentarnim filmom o bibliobusnoj službi Gradske knjižnice “Franjo Marković” iz Križevaca.

U filmu o svom iskustvu 15-godišnjeg rada u bibliobusu govori knjižničar Igor Kuzmić, a naši filmaši razgovarali su i  ravnateljicom Knjižnice Marjanom  Janeš-Žulj, vrtićancima iz Dječjeg vrtića Mali Petar, učiteljima i učenicima područnih škola iz Fodrovca te Velikog Ravna te čitateljicom Ivkom Lugarec.  

Film  su snimili učenici Fran Tukša, Iva Trušček i Karla Hlebić. Snimanje je bilo prilično zahtjevno zbog skučenog prostora za manipuliranje kamerom, a kad se snimalo izvana problem je često bio vjetar. Ipak, nadaju se da su uspjeli prenijeti poruku da je križevačka bibliobusna služba važan doprinos poticanju čitanja u našem kraju. /Iva Trušček, 7. c; foto: S. L./

Naše učenice futsal treniraju u Sportskom klubu Prigorje

0
Futsal ekipa djevojčica - s medaljama za osvojeno drugo mjesto na županijskom natjecanju u Molvama - Izvor: Mrežna stranica škole

Čini se da u našoj školi nema predrasudama prema djevojčicama koje igraju nogomet/futsal i na našem školskom igralištu često se može vidjeti da zajedno igraju dječaci i djevojčice. Kako naš razred priprema razredni projekt “Je li nogomet samo za dječake” odlučili smo s našim učiteljem Sašom Šikićem razgovarati o uspjesima naših djevojčica u futsalu.

Od kad djevojčice u našoj školi sudjeluju na natjecanjima iz nogometa koje organizira Hrvatski školski sportski savez?

U OŠ Sveti Petar Orehovec zaposlio sam se prije 15 godina i odmah smo krenuli na većinu školskih natjecanja, pa tako i na futsal.

Imaju li sve škole u okolici predstavnice na  školskim natjecanjima iz futsala?

Trebale bi imati, ali nažalost nemaju. Uglavnom idu gradske škole, Gornja Rijeka, Sveti Ivan Žabno, mi i ponekad Kalnik.

Možete li nam reći nešto o postignutim rezultatima naših nogometašica?

Prije 7 – 8 godina smo dvije, tri godine zaredom odlazili na županijsko natjecanje. Sudjelovali smo i na   regionalnim natjecanjima, uvijek nam je mali korak nedostajao do državnog natjecanja isto kao i ove godine. U ovogodišnjem natjecanju naše su djevojčice u finalu županijskog natjecanja nažalost ispale na penale, praktički je jedna lopta odlučivala za odlazak na državnu završnicu.

Od ove školske godine naše djevojčice mogu trenirati futsal u novoosnovanom Sportskom klubu  Prigorje. Kako ide?

Već treniramo 7 – 8 mjeseci i napredak se vidi. Treninge imamo dva do tri puta tjedno i za sad trenira dvadesetak djevojčica. S obzirom na ovogodišnje rezultate na natjecanjima može se reći da su i naše mlađe i starije djevojčice u vrhu županijskog futsala.

Ima li ove školske godine više zainteresiranih djevojčica za futsal?

Na početku školske godine napravio sam anketu među učenicama i one su se izjasnile da ih od svih sportova  najviše zanima futsal i tako smo od rujna krenuli s treninzima. Na treningu uživaju. Vidi se da to vole, a primjećujem da je u školi sad trend da djevojčice  često igraju s dječacima.

Razlikuju li se nogometni treninzi za djevojčice i dječake?

Neke vježbe za dječake su možda malo intenzivnije i čvršće, ali nema baš puno razlika.   

Što biste preporučili učenicama koje su zainteresirane za futsal, ali nisu sigurne bi li ga trenirale?

Od prošlog tjedna imamo jednu novu učenicu koja se dulje vrijeme dvoumila bi li trenirala ili ne, došla je, pogledala je jedanput trening i svidjelo joj se i sad je već odradila 2-3 treninga. Za sve su uvijek vrata otvorena, nema nikakvog problema da se netko upiše, dođe, proba pa kome se svidi ostane, a tko ne uvijek možda može pronaći  neki drugi sport. /Iva Beloša, 8.b/