S monologom “Razgovor o vremenenu” naš trećaš Fran Košutić uspješno je nastupio na međuopćinskoj razini LiDraNa, održanoj u Križevcima u petak 28. siječnja. Njegov je nastup dojmio povjerenstvo koje ga je predložilo za sudjelovanje na županijskoj razini. Županijski LiDraNo održat će sredinom veljače, također u Križevcima.
Fran nam je rekao kako će na županijskoj razini pokušati govoriti malo sporije, kako su mu to preporučili članovi povjerenstva. Franova mentorica je učiteljica Dubravka Kos.
Na međuopćinskom LiDraNu našu je školu predstavljala i Iva Bošnjak, učenica 5. a. Ona je nastupila u kategoriji kazivanje poezije. Recitirala je pjesmu “Črni kosek”, a mentorica joj je učiteljica Mirjana Škvorc. /Iva Šantić, 6.c; foto: S. L./
-Igranje Kahoot kviza mi se svidjelo jer odmah nakon što odgovoriš vidiš jeli odgovor točan i koji si u poretku među drugim igračima.- Rekla nam je to Lara Trušček, pobjednica Kahoot kviza na temu knjige “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”.
Ona i njene kolegice i kolege iz trećeg razreda prvi puta su sudjelovali u igranju Kahoot kviza. – Bilo je zabavno u razredu za vrijeme igranja jer se dio učenika glasno veselio kad su točno odgovorili – kazala nam je Valerija Puškar. Dodala je da se njoj igranje Kahoot kviza svidjelo zato što se kviz igra na računalima.
Zbog nedovoljnog broja računala ona je igrala u timu s Martom Ban i ukupnom poretku njih dvije su osvojile treće mjesto, dok je tim Marija Senko i Marko Benčak bio drugi./Lorena Benčak, 5.b; foto: S.L./
Važno je govoriti o holokaustu i nacizmu jer je govoreći o tim temama možemo uvidjeti i zašto je važno razmišljati svojom glavom, a ne samo klimati i povlađivati vođama
Bila je djevojčica poput nas kad se njen život u 13-toj godini sveo na dvije skrivene prostorije u jednoj zgradi u Amsterdamu. Odjednom više nije mogla ići u školu, igrati se u dvorištu, prošetati gradom i družiti se sa svojim prijateljima. Nije mogla gotovo ništa od onog što je prije radila. Morala se skrivati sa svojom obitelji, koja kao i mnoge slične njenoj, više nije bila poželjna jer su bili Židovi.
Ta se djevojčica zvala Anna Frank i skrivajući se s obitelji provela je od srpnja 1942. do kolovoza 1944. Tada je njihovo skrovište otkrio Gestapo (tajna policija nacističkog režima u Njemačkoj). Annu i njenu obitelj Gestapo tada odvodi u koncentracijski logor. U logoru Anna umire u ožujku 1945., pred sam kraj rata, a strahote logora preživljava jedino njen otac. Upravo on je zaslužan što je poslije cijeli svijet doznao za Annu i njen dnevnik koji je pisala tijekom dvije godine skrivanja.
U njemu opisuje svoj život i probleme koje su snašli nju i njenu obitelj. Eleanor Roosvelt, supruga američkog predsjednika Franklina Roosvelta o toj je knjizi rekla slijedeće: “To je jedan od najpotresnijih komentara o ratu i njegovu djelovanju na ljudska bića što sam ga ikad pročitala”.
Židovi su u vrijeme nacizma morali nositi žute zvijezde
Taj rat o kojem govori Anna Frank bio je Drugi svjetski rat. U njemu je od strane nacističkog režima predvođenog Adolfom Hitlerom, tadašnjim poglavarom Njemačke, ubijeno oko 6 milijuna Židova. U koncentracijskim logorima Židovi su vrlo često spaljivani, pa se taj genocid nad Židovima naziva holokaust, prema grčkom i rimskom običaju koji se koristio za žrtvu paljenicu.
Danas se pod pojmom holokausta podrazumijeva sustavno istrebljivanje jer nacisti su planirali baš to, sustavno likvidirati Židove na području Europe, a svoj su plan nazvali “konačno rješenje. No, nacisti su bili neskloni i Romima i svima drugima koji nisu bili tzv. arijevske rase, pa je osim Židova u koncentracijskim logorima stradalo još mnogo onih koji nisu odgovarali nacističkom režimu.
Prizor iz koncentracijskog logora
Knjiga Anne Frank na dječji način progovara o tom suludom vremenu u kojem su mase bile zaslijepljene Hitlerom i provodile njegove nečovječne ideje. Na to nehumano i sramno razdoblje iz povijesti treba se uvijek iznova podsjećati kao što to ovih dana činimo mi osmaši govoreći o holokaustu ostalim razredima u našoj školi.
Važno je govoriti o holokaustu i nacizmu jer je govoreći o tim temama možemo uvidjeti i zašto je važno razmišljati svojom glavom, a ne samo klimati i povlađivati vođama što je i najvažnija poruka izvrsne pjesme njemačkog pastora (vjerski službenik protestantske vjere) Martin Niemöller. /Emanuela Koretić, 8.a; fotografije preuzete s interenta/
Prvo su došli po komuniste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio komunist.
Zatim su došli po Židove,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio Židov.
Zatim su došli po sindikaliste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio sindikalist.
Zatim su došli po katolike,
a ja se nisam pobunio
jer sam bio protestant.
Zatim su došli po mene,
a do tada više nije bilo nikoga
da se pobuni. /Martin Niemöller/
Sve više rezervata zaustavilo izumiranje ove vrste, za čije se ubijanje u Kini do 1997. kažnjavalo smrtnom kaznom
Podsjećaju na dobro nam poznate crno bijele plišance i jedan su od simbola Kine. U toj se zemlji, za njihovo ubijanje do 1997. kažnjavalo smrtnom kaznom. Tada je smrtna kazna ukinuta te je uvedena kazna od 20 godina zatvora. Razlog tako strogim kaznama je vrlo mali broj ove vrste medvjeda u prirodi. Zbog istog razloga postali su i simbol World Wide Fund for Nature (WWF), najveće međunarodne nevladine organizacija koja radi na pitanjima zaštite, istraživanja i obnove okoliš.
Međutim Kina, gdje je jedino prirodno stanište velikih pandi, kako se zove ova vrsta medvjeda, u posljednje je vrijeme napravila puno na zaštiti ovih prekrasnih životinja, i od 2016. velike pande od ugrožene životinje prekvalificirane su u ranjivu vrstu. Naime, u Kini posljednjih godina postoji čak 67 rezervata za pande. Kako to piše magazin.hrt , “po izvješću Međunarodne unije za očuvanje prirode (IUCN), sada u Kini žive 1.864 odrasle pande, a s mladunčadi taj se broj penje na 2.060.” Ovi se podaci odnose na 2016. godinu, a još 2009. pandama se predviđalo izumiranje već za 3 naraštaja.
Kinezi doista puno ulažu u opstanak velikih pandi pa i nude velike iznose za čuvanje pandi. Posao dadilje za pande tražen je i dobro plaćen posao u Kini. Portal punkufer.hr piše da je jedan kineski centar za očuvanje i istraživanje velikih pandi u provinciji Sichuan nudio mjesečnu plaću dadiljama za pande od čak 18.000 kuna mjesečno.
No, izgleda da to baš i nije jednostavan posao, jer kao što se to može vidjeti u videu priloženom ispod teksta pande mogu biti prilično živahne prilikom hranjenja.
Prema pisanju Wikpedije.hr, u prirodi velike pande baš nisu živahne i danju uglavnom spavaju, a aktivne su u sumrak i noću. Pande su uglavnom biljojedi, a njihova najdraža hrana je bambus. Kako im probavni sustav nije baš najbolje prilagođen takvoj hrani, odrasle pande dnevno moraju pojesti između 10-20 kilograma bambusa da bi imale dovoljno energije. Bambus čini oko 90 posto njihove hrane, a nekad se ipak počaste gusjenicama i manjim kralježnjacima, a nije im mrzak ni med. Na hranjenje utroše oko 14 sati dnevno, kako to piše već spomenuti portal magazin.hrt
Veliki panda može dosegnuti veličinu od 120 do 150 centimetara, a odrasli mužjak može težiti od 75 do 160 kilograma. U rezervatima može doživjeti do 30 godina. Nije dokazano zašto im je krzno tako upadljivo crno bijelo, ali prema tibetanskoj legendi jedna je pastirica žrtvovala svoj život za zaštiti mladunče pande od leoparda. U tom je kraju običaj da se u sjećanje na nastradale ruke i noge prekriju pepelom. Tužne pande su plakale za pastiricom, a pepeo im je zacrnio krzna dok su se grlile kako bi se utješile. Pepeo namjerno nisu ispirale da bi ih crne šare podsjećale na djevojku i njenu žrtvu. /Leona Peklić, 6. a; fotografije preuzete s interenta/
Građanski aktivizam tema je prve razmjene našeg Erasmus+ projekta “Small step for film, a big one for European citizenship” (“Mali korak za film, veliki za europsko građanstvo”). Zato ovih dana učenici svih zemalja uključenih u projekt istražuju prosvjede, jednu od metoda građanskog aktivizma.
O nekim značajnim prosvjedima u Hrvatskoj, učenici, sudionici prve razmjene, načinili su i mali foto album u web alatu Canava gdje su dostupne i najvažnije informacije o tim prosvjedima. Učenici naše filmske grupe snimili su i film o prosvjedu “Mladi vrijede više”. Film će se prikazati u ožujku u Gradskoj knjižnici u Križevcima za vrijeme prve učeničke razmjene partnera u projektu. Tada će u Gradskoj knjižnici biti i izložba fotografija značajnih prosvjeda u zemljama partnerskih škola.
U Klinčeku ćemo uskoro nastaviti pisati i o drugim metodama građanskog aktivizma i o tome zašto je poželjno biti aktivan građanin. /Emanuela Koretić, 8. a/
Voditelj radionice Marinko Marinkić objasnio nam je osnovne principe montiranja filmova
Naša školska knjižnica u subotu (20. 1.) nalikovala je na informatičku učionicu, samo što su umjesto stolnih računala na klupama bila prijenosna računala. No, u knjižnici nije bilo sat informatike već radionica filmske montaže.
Na radionici su sudjelovali učiteljica Mirjana Mekovec i učenici Erasmus+ tima našeg projekta “Small step for film, a big one for European citizenship”, a voditelj radionice bio je Marinko Marinkić, student Akademije dramskih umjetnosti iz Zagreba, koji nas je učio osnovna pravila montiranja filmova.
U programu Movie Maker montirali smo kadrove iz studentskog dokumentarnog filma o životu djeda Šime. Na naša smo računala najprije presnimili nekoliko kadrove zatim smo morali napraviti svoju priču. Imali smo dvadesetak minuta vremena za pregledavanje i popisivanje kadrova koje bismo željeli koristiti u svojoj priči. Potom smo od izdvojenih kadrova stvarali svoju priču. Naš je voditelj zatim pogledao svaku od naših priča i objasnio nam gdje smo griješili. Nakon toga smo mijenjali raspored kadrova, kratili ih ili u priču umetali druge kadrove koji su bolje odgovarali ideji naše priče.
Učiteljica Mirjana Mekovec i Martina Ivšak
Uz pomoć uputa našeg voditelja Marinkića naše su priče postale pravi mali filmovi s naslovom filma i odjavnom špicom. Za većinu nas koji prije nismo sudjelovali u radu filmske grupe ovo je bilo novo i zanimljivo iskustvo zahvaljujući kojem smo shvatili da dokumentarni film nastaje u procesu montaže.
Ova radionica bila je dio pripreme za snimanje filmova o nama. Naime, svi članovi Erasmus+ tima koji će ići na učeničke razmjene imaju zadatak mobitelom snimiti kratki video o sebi. Zato smo pod praznicima na filmskoj grupi učili o scenariju. Svoje scenarije ovih dana razrađujemo, a uskoro bi trebali početi i snimate naše filmove.
U Klinčeku uskoro pročitatje koji su učenici odabrani za prvu razmjenu. /Mihaela Pacur, 7.a; foto: S.L./
Ne obaziremo se na primjedbe dječaka koji nas zezaju da su to ogrlice za pse
Dječaci iz naše škole nas zezaju da su to ogrlice za pse, no mi se ne obaziremo na njihove primjedbe i nosimo kratke ogrlice, popularno zvane chocker. Prva je tu trendi ogrlicu u našoj školi imala naša kolegica Natalija Sever.
Ona nam je rekla kako je prvi put chocker vidjela kod svoje sestrične i na Instagramu. Svidio joj se pa ga je odlučila isprobati i kupiti. Nakon Natalije koja je probila led, u školi sve više djevojčica ima chockere. Primjetili smo da su najpopularniji u 6.a i 6.c razredu. U 6.a chockere u školu često nose tri, a u 6. c četiri učenice. Jedna od ljubiteljica chockera je i učenica Helena Kemenović. Ona nam je rekla da je su joj se chokeri svidjeli kad ih je vidjela na kolegicama pa je i ona odlučila kupiti jedan.
Chockeri kakve najčešće imaju naše kolegice načinjeni su od plastike i uglavnom su u crnoj boji. Izdaleka izgledaju poput tetovaže i važno je reći da takvi chockeri nisu neudobni tj. ne tiskaju nas.
Valja napomenuti da trend nošenja chockera nije novotarija već su oni prema pisanju portala ezadar.rtl.hr bili popularni u različitim povijesnim razdobljima.
Navedeni portal prenose riječi stručnjaka muzeja umjetnosti iz Boston. On je kazao da chokeri postoje već više od tisuću godina i da su ih nosili su Sumerani i Egipćani. Tada je taj modni detalj bio je načinjen od zlata i dragog kamenja, a smatrao se zaštitničkim nakitom s posebnim moćima. Chockeri su se ponovno pojavili za vrijeme renesanse, u kraljevskim obiteljima, a posebno su bili popularni krajem 19. stoljeća. U tom periodu žene u Njemačkoj i Austriji navodno su ih nosile i iz praktičnih razloga. U alpskim područjima tada je vladala bolest zvana guša, a žene su takvim ogrlicama prekrivale kvržice na vratovima prouzročene gušom.
Chocker ogrlice pojavljivale su se u 20-im, 30-im, 40-im, 70-im i 90-im godinama prošlog stoljeća. U devedesetim godinama nisu bile tako kvalitetne kao prije. Uglavnom su bile načinje od plastike i nalik tetovaži.
Cijene chocker ogrlica kakve mi nosimo koštaju između dvadeseta i tridesetak kuna. Doznali smo da su ih neke učenice kupile i na Pagu kad su tamo bile na ljetovanju. /Paola Tukša, 6. a; foto: S.L./
U programu “Škole za Afriku” prošle školske godine sudjelovale su 244 hrvatske škole i 96 vrtića
Zahvaljujući inicijativi učiteljice Nataše Tumpak Brčić, naša se škola od ovog polugodišta uključuje u program “Škole za Afriku”. To je program koji je UNICEF-a (međunarodna organizacija koja se brine za djecu), započeo 2004. godine s ciljem da pomogne u obrazovanju djece siromašnih afričkih zemalja.
Dok je nama pohađanje škole uobičajena stvar, u ovom 21. stoljeću u Africi više od 38 milijuna djece ne pohađa školu. Siromaštvo i nedostatak škola najvažniji su razlozi zašto ta djece ne idu u školu. UNICEF zato potiče aktivnosti kojima bi se djeci omogućilo školovanje. Hrvatska u programu “Škole za Afriku” sudjeluje od 2008., a naša škola prvi puta je sudjelovala 2009. Tada su učenici prikupili ukupno 8.687 kuna. Novac su prikupili skupljanjem starog papira i boca, dobrovoljnih priloga učenika te prodajom kolača na Obrtničkom sajmu u Križevcima. Učiteljica Tumpak Brčić kazala nam je da je potaknula uključivanje u ovaj UNICEF-ov program jer želi svoje učenike odgajati u duhu solidarnosti. Program sa svojim učenicima namjerava provoditi sve četiri godine.
Program “Škole za Afriku” provodi se u brojnim školama i vrtićima u Hrvatskoj. Prošle je školske godine sudjelovalo je 244 škole i 96 vrtića, a prikupljeno je ukupno 580.000 kuna. Tim se novcem doprinijelo kvalitetnijem školovanju djece u siromašnoj afričkoj državi Burkina Faso gdje svako treće dijete ne pohađa školu.
U Klinčeku ćemo uskoro pisati na koji način naši prvašići namjeravaju prikupljati novac za djecu Afrike, a u nastavku pročitajte što se može afričkoj djeci kupiti za određeni iznos novca. Pogledajte i UNICEF-ove kratke filmove o obrazovanju afričke djece i programu “Škole za Afriku”. te kratku Prezi prezentaciju na čijem kraju je i nekoliko fotografija sa štanda naše škole na Obrtničkom sajmu 2009. /Iva Šantić, 6.c; fotografije preuzete s interenta/
Što se prikupljenim sredstvima može osigurati?
95 kn
knjige i bilježnice za 2 učenika za 1 školsku godinu
190 kn
klupa i stolice za dva učenika
350 kn
dodatna edukacija učitelja/odgojitelja za kvalitetniji odgojno-obrazovni rad
500 kn
školovanje 2 djece u 1 godini (knjige, bilježnice, materijali, školske uniforme i trošak poučavanja)
700 kn
“škola u kutiji” – metalna kutija s materijalima za aktivnosti učenja i poučavanja u školi (bilježnice, olovke, ploča i dr.); školski komplet sadržava dovoljno pribora za 1 učitelja i 80 učenika
16 800 kn
opremanje ustanove za predškolski odgoj i edukaciju
25 000 kn
izgradnja centra za alternativno osnovno obrazovanje za djecu koja su napustila redovito obrazovanje
Birajmo što gledamo – mi YouTube generacija trebamo donijeti pravu odluku i ne gledati vlogove čiji sadržaji nekog vrijeđaju i izruguju se drugačijim ljudima i običajima
Video Paula Logana pod nazivom „Pronašli smo mrtvo tijelo u japanskoj šumi samoubojstva“ objavljen posljednjeg dana 2017., izazvao je osudu i zgražanje YouTube zajednice. Smatram s pravom jer Logan, čije radove na videu prate milijuni mladih, doista je pretjerao.
Bila sam jedna od onih koji su video pogledali prije nego što ga je Logan, suočen s brojnim kritikama, obrisao s YouTubea. YouTube mi je preporučio da pogledam taj video i ja sam kliknula.
U tom meni, vjerojatno i vama preporučenom videu, poznati vloger Logan u Japanu posjećuje šumu poznatu po samoubojstvima. Nakon nekoliko minuta nailazi na obješeno mrtvo tijelo i bezobzirno ga prikazuje u videu i šali se na račun tog tijela i samoubojstva.
Video me šokirao, pa sam poslije pratila i napise o tom videu i doznala da je Logan obrisao video nakon što je dobio brojne negativne reakcije. Nakon skidanja videa Logan se i ispričao. Tek za par dana uslijedila je i reakcija YouTuba.
Nažalost, YouTube ga nije posve blokirao, već više, kako to piše netokracija.com, neće biti “dio Google Preferred oglašivačkog programa koji brendovima omogućuje oglašavanje na najvećim YouTube kanalima.” Neće moći surađivati i na YouTube Redu, pretplatničkom programu koji omogućuje ekskluzivne sadržaje bez reklama. Pod upitnikom su navodno i njegove uloga u dva filma. Ipak YouTube ga nije posve blokirao, već će mu samo zarada po kliku biti nešto manja. YouTube ga se nije posve odrekao, pretpostavljam zato jer na njemu i dalje žele zarađivati. Već spomenuta netokracija.com piše da mu je broj pratitelja čak i porastao za oko 100.000 tisuća.
Pročitala sam i njegovu ispriku u kojoj između ostalog piše i da video nije napravio da bi postigao što veći broj klikova. Piše i da je prvi puta svoju moć pogrešno zloupotrijebio.
Loganovi vlogovi na YouTubeu imaju oko 300 milijuna pregleda mjesečno, a na Instagramu ima 16 milijuna pratitelja. Dakle, njegovi vlogovi imaju veliku medijsku moć. Mogu utjecati na ponašanje i stavove onih koje ga prate. Kad već YouTube ne vodi dovoljno računa i propušta sadržaje koji mogu negativno utjecati na gledatelje, mi sami možemo nešto učiniti. Takve neprimjerene sadržaje možemo prijaviti administratorima.
Već sam spomenula da sam pročitala Loganovu ispriku. Ja mu ne opraštam. Bilo je jako ružno što se šalio na račun samoubojstva. Samoubojstvo nije stvar o kojoj se na takav način treba govoriti. Trebao je donijeti pravu odluku i ne snimati obješeno tijelo, a mi YouTube generacija trebamo također donijeti pravu odluku i ne gledati vlogove čiji sadržaji nekog vrijeđaju. Također i sve druge sadržaje na interentu koji izruguju i vrijeđaju drugačije ljude ili običaje i na tome zarađuju, drugim riječima trebamo birati što gledamo. /Iva Šantić, 6.c; fotografije preuzete s interneta/
Pod praznicima smo Zagrebu učili o filmu zajedno s oko 200 učenika i učitelja
Sve raširenija pojava selfi fotografiranja tema je kratkog dokumentarnog filma “Park 2018”. U snimanju tog filma sedmaš Patrik Benčak i ja sudjelovali smo od 8. do 12. siječnja jer smo pohađali radionicu dokumentarnog filma u zagrebačkom Kinu Tuškanac. Ovu i radionicu animiranog filma te filmsku nastavu za srednjoškolce organizirao je Hrvatski filmski savez pa je posljednji tjedan zimskih praznika u Kinu Tuškanac boravilo više od 200 učenika i učitelja ljubitelja filma.
Na našoj radionici animiranog filma bilo nas je 10, a radionicu je vodio Marinko Marinkić, student snimanja Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu i član čuvenog filmskog kluba Studio kreativnih ideja Gunja. Naš voditelj bio je vrlo simpatičan i svima nam se svidio. Film smo snimali u Art parku koji se nalazi na Strossmayerovom šetalištu 99, vrlo blizu Kina Tuškanac. Bilo je zanimljivo promatrati i snimati ljude koje se tamo dolaze slikati. U filmu smo zabilježili nekoliko interesantnih načina selfi snimanja- u Zanimljivo je bilo promatrati i reakcije ljudi kad su primijetili da ih snimamo. Da bi snimili interesantne momente morali smo dugo “vrebati”, pažljivo promatrati i snimati. Snimali smo s fotoaparatom, u posljednje vrijeme sve popularnijim sredstvom za snimanje videa.
U našem filmu nema govora, samo slika, zvukovi atmosfere i glazba. To je drugačiji film od onih kakve snima naša filmska grupa te smo putujući vlakom s našom voditeljicom filmske razgovarali kako bi možda i mi mogli pokušati snimiti film bez govora.
Bilo mi je lijepo na radionici, a od cijelog filmskog procesa najviše mi se sviđa montaža jer tada nastaje film. Svidjele su mi se i kratke šetnje Zagrebom prije i poslije radionice. Upoznali smo neke ulice u središtu Zagreba, ponajviše Ilicu i sigurna sam da bih sad i sama znala doći od željezničkog kolodvora do Kina Tuškanac. Zagreb je lijep i u njemu ima puno mjesta o kojima se može snimiti film. /Iva Šantić 6.c; foto: HFS, S. L./
S monologom “Razgovor o vremenenu” naš trećaš Fran Košutić uspješno je nastupio na međuopćinskoj razini LiDraNa, održanoj u Križevcima u petak 28. siječnja. Njegov je nastup dojmio povjerenstvo koje ga je predložilo za sudjelovanje na županijskoj razini. Županijski LiDraNo održat će sredinom veljače, također u Križevcima.
