O Don Quijoteu učili i u spilji

Već druga mobilnost u Španjolsku, ona prošlogodišnja i ova održana od 8. do 16. 3. zbog štrajkova avionskih prijevoznika u Njemačkoj bile su drugačije od ostalih. Na prošlogodišnjoj mobilnosti zbog štrajka smo ostali dan duže u Njemačkoj, a ovaj puta ostali smo bez naših kovčega pri dolasku u Madrid. Na aerodromu smo našu prtljagu  uzalud  čekali preko pola sata, a onda su voditeljice krenule u akciju i nakon uloženog prigovora Iberijinoj službi za reklamacije naše smo kovčege dobili u nedjelju (10. 3.). Ustvari samo 7 kovčega, a onaj učenice Lucije stigao je tek u utorak u naš hostel u Valdepenasu, grad partnerske škole IES Gregorio Prieto koja je bila domaćin ove mobilnosti.

Nije bilo baš ugodno biti bez svojih stvari, ali spas smo našli u ogromnom Primarku u najpoznatijoj madridskoj ulici Gran Via. Tamo smo prvi dan kupili donje rublje, pidžame i čarape, a kad naša prtljaga nije došla ni drugi dan svaka od nas kupila je i po jednu majicu. Lucija čiji kovčeg nije stigao niti u ponedjeljak još je jednu kupovinu obavila u Valdepenasu u ponedjeljak, a kad je nakon cjelodnevnog izleta u utorak navečer preuzela svoj kovčeg od sreće ga je zagrlila.

Naučile smo da se svaki problem može riješiti bez paničarenja

Iz ove dvije mobilnosti u Španjolsku naučile smo  da se svaki problem može riješiti i da ne treba paničariti. To je mišljenje Ive i Magdalene koje su sudjelovale na obje mobilnosti u Španjolsku. One se, kao i sve mi ostale, nadaju i da ćemo dobiti povrat novca za rublje i odjeću koju smo morale kupiti zbog problema s prtljagom. Jedan povrat novca već je izvršen. Onaj za kupljene karte za zabavni park u Madridu. Tamo smo planirali provesti cijelo subotnje popodne, ali našu  adrenalinsku zabavu nakon samo dvije vožnje prekinula je tuča. Vlasnici parka imali su razumijevanja za naš prigovor i vratili su novac za kupljene karte, a uskoro bi trebao stići još jedan povrat novca. Naime, posljednjeg dana jedna je učenica slučajno zatvorila vrata, a ključ je ostao u bravi s unutarnje strane. Vrata se više nisu dala otvoriti pa je iz 22 sata navečer stigao majstor za hitne intervencije. Iz Erasmus+ budžeta naše su voditeljice morale platile 96 eura, ali jučer je stigla obavijest da će hostel vratiti novac.

Vidjele smo Guernicu

Srećom na ovoj mobilnosti uz ove tri problematične situacije bilo je puno više onih koje ćemo pamtiti kao ugodne, poučne i zabavne. Prva od njih bila je boravak u Muzeju Reina Sofia gdje smo vidjele slike mnogih poznatih umjetnika. Između ostalih i slavnu Guernicu, čuvenog Pabla Picassa. Lijep doživljaj bio je i upoznavanje centra Madrida u društvu našeg vodiča Pabla. S njim smo obišli čuveni trg Puerta del Sol na kojem se skupljaju brojni turisti. Ponajviše uz oznaku nultog kilometra gdje se može provjeriti hoćete li se opet vratiti u Madrid ili možda u njemu ostati trajno. Naš je vodič rekao da to ovisi o tome na koji se način stane na oznaku, s jednom ili dvije noge. Dok smo promatrali kraljevsku palaču vodič nam je ispričao da ona ima 3418 soba prema želji kralja Filipa V. On  ju je dao izgraditi, navodno nakon što je zapalio staru palaču jer mu se nije svidjela. Nažalost Filip V nikad nije prespavao u palači jer je bila završena nakon njegove smrti.

Na trgu Plaza de Plaza Mayor vodič Pablo  pokazao nam je hotel slavnog nogometaša Ronalda. Sjećamo se da nam je ispričao i da su za tajanstvene zvukove u statui kralja Filipa III ustvari zaslužni golubovi koji su ulazili kroz nosnicu statue konja. Zato su te nosnice konja kasnije zatvorene.

Nacionalni park Lagunas De Ruidera  surađuje s našim Plitvičkim jezerima

Boravak u školi naših domaćina također spada među one lijepe uspomene. Na jednoj  radionici učili smo o klimatskim promjenama čitajući popularno znanstvene članke. Na kamišibaj radionici od recikliranih materijala izradili smo nekoliko butaja, a zatim su predstavnici svake zemlje prepričavali jedno poglavlje o Don Quijoteu. O slavnom vitezu  prije mobilnosti čitali smo roman i nacrtali slike događaja iz knjige. U Španjolskoj smo puno doznali o Quihoteu i njegovom autoru Miguelu de Cervantesu prilikom posjete Quijotevom muzeju u gradu Cuidad Realu te u spilji u Nacionalnom parku Lagunas De Ruidera. U toj se spilji dešavaju dva poglavlja Don Quijotea. Mi smo je posjetili nakon šetnje parkom. Zbog svojih jezera i njihovih obilježja sličnih Plitvičkim jezerima od 2022. dva su  nacionalna parka otpočela suradnju 2022.

Posjetili smo i Almagro, prekrasno selo s liste UNESCO-ove baštine. Tamo nas je posebno oduševio trg omeđen dvjema velikim starim zgradama sa zelenim prozorima te njihovo drveno kazalište iz 16. stoljeća.

U školi naših domaćina osobito nam se svidjela učionica za 21. stoljeće. U njoj  imaju udobne stolice na kotačićima, ogromnu digitalnu ploču i zeleni zid vrlo koristan kod snimanja filmova.  U toj smo učionici gledali i dva izvrsna komična filma. Prvi je bio  o hrani uzgajanoj pesticidima, a drugi o problemu prevelike konzumacije šećera. Filmove nam je predstavio njihov autor David Salvochea. On je učitelj biologije i ovim je filmovima na duhovit način želio upozoriti da se trebamo zdravo hraniti. U njegovim filmovima glume slavni španjolski glumci, a jedan od njih je dobitnik Goye, najvažnije španjolske nagrade za filmsku umjetnost. Iznenađenje nakon gledanja filma bila je mogućnost fotografiranja u rajčicama, kostimima iz filma o pesticidima.

Dva dana ručak nam pripremali učenici iz kuharskog smjera

U školi naših domaćina bilo je i ukusno. Naime, njihova škola nije samo osnovna, već obrazuju i učenike za mnoštvo različitih zanimanja te njihova škola ima preko 1000 učenika. Imaju i vinare i maslinare koji u školi proizvode vino i maslinovo ulje, a i kuhare koji su nam u srijedu i petak pripremili fine obroke. U srijedu nam se najviše svidio desert, cheese cake ukrašen jagodama i jestivim cvijetom. U petak su nam pripremili nekoliko različitih vrsta malih zalogajčića (finger food), a servirali su nam i njihov najpoznatiji sir Manchego.

U sjećanju će nam ostati i prijateljstva sklopljena u Valdepenasu. Neka od njih nastala su u školi, neka u hostelu za vrijeme kartanja Una i večernjim druženjima po hodnicima i sobama, a neka i za vrijeme prijema kod gradonačelnika. Naime, prilikom prijema u gradskoj vijećnici, govor gradonačelnika Jesúsa Martína prevodila su dvojica učenika Alfonso i David, sudionici mobilnosti u Brusselesu. Oni su nam prišli našim voditeljima i pitali ih sjećaju li se ih se, a nas su pitali za sudionice te mobilnosti iz naše bivše  učenice Petru Kušec i Ivonu Siladi. To je bio okidač za lijepo prijateljstvo nastavljeno do kraja same mobilnosti, a zahvaljujući društvenim mrežama sigurno će se i nastaviti.

Još je puno doživljaja bilo na ovoj mobilnosti u Španjolskoj, a svima  koji su zainteresirani za neku od narednih mobilnosti preporučamo da što više uče engleski jer s dobrim poznavanjem engleskog jezika moći ćete se družiti se s učenicima iz različitih država i  razumjeti što se govori na radionicama. /Lucija Vukoić, Iva Trušček, Iva Beloša, Magdalena Ivšak, Barbara Dvečko i Ines Martinek/

Bili na prijemu kod gradonačelnika Valdepenasa

Prvi dan našeg boravka u Valdepenasu, u raskošnoj gradskoj vijećnici ukrašenoj slikama kralja Filipa VI i kraljice Letizije, primio nas je gradonačelnik Jesús Martín. U svom obraćanju on je istaknuo važnost Europske unije i rekao da su granice unutar EU samo mjesto susreta. Pozvao nas je da ponovimo ono što su dobro učinili naši pretci, ali  spominjući ratove kazao je da ne ponovimo ono loše.  

Nastava počinje između 8 i 9, a traje do 14 ili 15, ali nastavnici u školi ostaju uglavnom do 19 sati

Andrea Mrazović, naša bivša učenica, a tijekom 2011. i učiteljica u našoj školi, obožava putovati i usvajati nova znanja.  Trenutno sa suprugom i kćerkicom živi u Milanu gdje u jednoj privatnoj srednjoj školi predaje biologiju. S njom smo razgovarali online, a naša tema bio je Japan. Naime, prije Italije živjela je u Japanu te su nas zanimali njeni dojmovi o toj  dalekoj zemlji.  

Koliko ste dugo živjeli u Japanu i koji je bio razlog odlaska u Japan?

U Japan sam otišla 2017. zahvaljujući stipendiji koju sam dobila od japanske vlade. Stipendiju sam dobila za istraživanje razlika u podučavanju znanosti u hrvatskim i japanskim školama. Namjeravala sam se vratiti 2019., ali sam boravak u Japanu  produžila zbog još jednog usavršavanja. Tada je došla korona, a 2020. sam se udala i moj je boravak u Japanu potrajao do 2021.

U kojem ste gradu živjeli i što je tipično za taj grad?

U Japanu sam živjela u više gradova. Najprije u gradu Kobe. U Europi je taj grad najpoznatiji po vrhunskoj govedini i po snažnom potresu iz 1995., ali vrijedni Japanci ubrzo su obnovili svoj grad. Živjela sam i u Tokiju, najvećem gradu na svijetu. Kažu da ima gotovo 40 milijuna stanovnika. Živjela sam  i u gradu Kawagoe. On je poznat po mnoštvu krasnih građevina iz Edo perioda  (16 stoljeće).

Što vam se osobito sviđa u Japanu?

Prvo mi napamet pada javni prijevoz. Osim što nema kašnjenja, u njihovim vlakovima možete u miru spavati i čitati jer nema glasnih razgovora na mobitelima kao kod nas. Sviđa mi se hrana i posebno njihova povezanost s prirodom.  U vrijeme cvatnje trešnjinog cvijeta ili kad se u jesen mijenjaju boje lišća Japanci masovno izlaze u prirodu, fotografiraju i uživaju u tim prirodnim pojavama. Prirodu toliko vole da su i neke državne praznike posvetili prirodi. Dan zelenila, Dan planina, Morski dan – neki su od njihovih  državnih praznika.

Što je običaj/pojava koja vas je najviše iznenadila?

U Japanu su česti potresi. Oni se više oko toga baš ne uzbuđuju jer se stalno nešto trese, ali kad sam ja tamo prvi puta doživjela potres bila sam na petom katu. Već od samog onog pištanja alarma za potrese osjećala sam se uplašeno. Tamo sam doživjela i tajfun što također nije bilo ugodno. Njihova ljeta su  također drugačija nego kad nas. Temperature znaju biti visoke i kod nas, ali tamo zbog velike količine vlage na temperaturama od 35 stupnjeva nemoguće je  živjeti bez klima uređaja.  Ono što je drugačije nego kod nas je i to da oni uopće u stanovima nemaju grijanja. Kad je baš nužno griju se klima uređajima, a uobičajeno je da se za vrijeme tih hladnijih perioda u stanu bude dobro obučen.

Djeca i učitelji svakodnevno čiste škole

Je li točno da oni uglavnom nemaju kante za otpatke po gradovima i da u školama nema čistačica već da školu čiste učenici i nastavnici?

Njihovi su gradovi sterilno čisti, a otpatke nose sa sobom i točno je da su kante za otpatke na ulicama rijetkost.  Znam da smo mi znali ići u američki šoping centar kad smo imali neke otpatke jer je tamo bilo kanti za smeće. Točno je i to da učenici i učitelji svakodnevno čiste škole, čak i zahode,  a jednom tjedno dolaze ljudi iz servisa za čišćenje pa oni odrade ono što mi zovemo generalnim čišćenjem. Kroz ta čišćenja škola oni stječu navike za cijeli život. U školama svi nose papuče, i učitelji i učenici pa i roditelji kad dođu u školu. Svi nose papuče i stanovima, a za odlazak u kupaonici imaju posebne papuče.  Moram napomenuti da je tamo sve oko odlaganja otpada jako strogo definirano pa se otpad iz stana mora nositi u točno određeni sat.

Kako Japanci prihvaćaju strance/Europljane?

Europljani uglavnom misle da su Japanci distancirani. Moj  dojam nije takav. Činili su mi se zainteresirani i srdačni, nikad vam ništa neugodno neće reći u lice. Ja sam se osjećala dobro došlo.

Kako biste opisali njihove vrijednosti, što im je jako važno?

Njima je jako stalno do točnosti, a to očekuju i od drugih. Nikad ne kasne, nego će doći nekoliko minuta prije dogovorenog termina. Jako im je stalo do harmonije u ljudskim odnosima. Na cijeni nije toliko iskrenost kao želja da se ne dešavaju grubosti, svađe. Odnos povjerenja im je jako važan. Zato kod njih sklapanje poslova jako drugo traje jer žele dobro upoznati buduće poslovne partnere. Rad im je jako važan, puno rade. Tamo se radi od 9 do 17 sati, ali često se na poslu ostaje puno duže, do kasnih večernjih sati. Znala sam čuti da su neki ostajali na poslu i do 2 sata ujutro. Obiteljima koje imaju djecu takvo radno vrijeme je veliki problem. Zato žene kod njih  dosta često ne rade kad dobiju djecu, već se odlučuju ostati kod kuće kako bi mogle brinuti o djecu.

Kako je s radnim vremenom u školama?

Nastava uglavnom počinje u 8 ili 9 sati i traje do 14 ili 15 sati. Nakon nastave učitelji do 17 sati znaju imati  zaduženja oko različitih slobodnih aktivnosti. Poslije toga još sat do dva pripremaju se u školama za drugi dan pa se većinom  kućama vraćaju oko 19 sati. Često su učitelji i djeca u školama i subotom zbog različitih izvannastavnih aktivnosti. Ljetni praznici traju samo od kraja srpnja do kraja kolovoza. Još imaju po dva tjedna praznika tijekom zime i proljeća, a njihova školska godina počinje 1. travnja.

Ima li i tamo siromaštva?

Ima, ali razlike u standardu nisu toliko velike kao u drugim zemljama. Nigdje osim u Tokiju nisam vidjela beskućnike. Imaju jako puno različitih udruga koje se brinu za beskućnike, ali Japanci su ponosni i neki ne žele pomoć jer smatraju da su sami krivi za svoje stanje.

Sviđa li Vam se njihova hrana?

Njihova hrana je odlična. Imaju jako puno jela s morskih plodovima, morskim travama i algama. Puno se jede riža, čak i uz roštilj uz dodatak  različitih umaka. Zanimljivo je da kod njih postoje restorani u kojima sami možete pripravljati svoj roštilj. Ja sam naučila pripremati neke njihove specijalitete, ali kod kuće kuham i našu hranu. Suprug rado jede i našu hranu, a osobito voli kako mi pripremamo meso.  

Kako je sa stanovanjem u Japanu?

Stanovi su skupi pogotovo u Tokiju. Izvan centra grada najam za dvadesetak kvadrata stana je između 500 i 700 eura. Njihovi stanovi su  u prosjeku dosta manji od naših. Zanimljivo je da dosta Japanaca ne spava u krevetima već na tatami prostirkama, ali kako su njihovi podovi uglavnom od rižine slame nije hladno spavati na podu. 

Planirate li se vratiti živjeti u Japan?

Suprug i ja to još nismo odlučili. Zasad nam se sviđa u Italiji, a svakako ćemo ovo ljeto u Japan kako bi naša kćerkica upoznala svoju rodbinu. /Lucija Srbljinović, 8. a; foto: arhiva A. M./