Plave lizaljke jako su popularne u našoj školi. Od njih jezik i zubi poplave. U početku lizanja jako su kisele.
Ima više boja tih lizaljki koje nabavljamo u dućanu pored škole, ali najzanimljivije su nam plave jer jako je cool kad imaš plavi jezik. Mene su lizaljke privukle upravo zbog te plave boje.
Odrasli kažu da baš nisu zdrave i da je bolje da umjesto lizaljke pojedemo jabuku. Ja baš nisam neki ljubitelj jabuka i draže su mi lizaljke. /Patricija Hlebić,5.b/
PUTEM SKYPE-a RAZGOVARALI SMO SA “ZLATNIM VOLEKOM”
Lakuš: Ima onih koji bi nešto htjeli, ali nisu se voljni angažirati jer ne vide smisao u davanju sebe drugima. Takvi uvijek očekuju da netko drugi nešto učini
– Često su me prijatelji pitali zašto volontiraš kad bi u to vrijeme mogao raditi neke studentske poslove i zaraditi. No, nije sve u materijalnom, ja sam radeći volonterski stekao puno različitih iskustava i mnoštvo prijatelja na koje mogu računati. Poveznica za angažiranje u korist općeg dobra bili su i moji ukućani. Naime, još od djetinjstva išao sam s majkom na neke aktivnosti koja je ona organizirala u Društvu naša djeca. Bilo mi je zabavno kad sam joj mogao nešto pomoći i takav me način rada zainteresirao – kazao nam je to Goran Lakuš iz Koprivnice, dobitnik Zlatnog voleka za 2011. To je nagrada za volonterski rad, koju svake godine dodjeljuje koprivnička udruga UMKO. S Lakušom smo putem Skype-a razgovarali (27.11.), u povodu Međunarodnog dana volontera, na satu razredne zajednice našeg 8. a razreda.
Goran Lakuš
Volontirao i u Norveškoj
Lakuš je nagrađen je za aktivnosti koje je na sportskom i kulturno zabavnom planu provodila Udruga športske rekracije podravskih studenta u kojoj je djelovao kao član, a potom i kao predsjednik. Ove je godine završavajući studij politologije bio na studentskoj razmjeni u Norveškoj. I tamo se volonterski angažirao, ali je razmjenjujući iskustva s norveškim studentima od njih saznao i da se volonterski rad tamo jako cijeni i uzima se u obzir prilikom traženja posla.
– Ima onih koji bi nešto htjeli, ali nisu se voljni angažirati jer ne vide smisao u davanju sebe drugima. Takvi očekuju da će uvijek netko drugi učiniti nešto – rekao nam je Lakuš na kraju razgovora. Dometnuo je i da preporuča mladima da volonitraju, da budu članovi udruga, rade stvari korisne za zajednicu i druže se kroz takve aktivnosti, a ne samo u virtualnom svijetu.
U Europi volontira 100 milijuna ljudi
Nakon razgovora s nagrađivanim volonterom Lakušom, o volonitranju nam je govorila učenica Lucija Šantić, koja je pripremila ppt prezentaciju o volonterstvu. Od Lucije smo doznali da se Međunarodni dan volontera obilježava 5. prosinca i da volonteri mogu biti svi bez obzira na dob, spol, starost, nacionalnost ili neku drugu posebnost. – Jedino važno je odlučiti izdvojiti nešto svog vremena i odabrati na koji ga način pokloniti nekom tko treba pomoć- istaknula je Lucija
Lucija Šantić
Od nje smo čuli i podatak da Europi volontira oko 100 milijuna ljudi. Taj je podatak 2011. iznio šef Delegacije EU-a u Hrvatskoj Paul Vandoren. Volontiraju i mnoge poznate ličnosti, a neki od njih i kao ambasadori dobre volje pri UNICEF-U. U Hrvatskoj su to npr. Slaven Bilić, Bojana Gregorić-Vejzović, a u svijetu David Beckham, Beyonce, Oprah Winfrey…
Iz Lucijinog predavanja doznali smo i da mnogi mladi iz naše zemlje volontiraju i u drugim državama, te da se o mogućnostima volontiranja u međunarodnim kampovima može više doznati na stranici Volonterskog centra Zagreb ( www.vcz.hr ).
Nakon razgovor s Lakušem i Lucijinog predavanja i sami smo odlučili volontirati i osjetiti kako je to. Kako ćemo se to angažirati mi učenici 8. a, pročitajte u narednom tekstu rubrike Povećalo. /Ana-Marija Ferenčak, 8.a; fotografije S.L./
NASTALA IZ MALE RADIONICE ZA PROIZVODNJU MARMELADE
Zlata Bartl – izumiteljica Vegete
“Teta Vegeta” zvala se Zlata Bartl
Podravka, najveća tvornica u Koprivničko-križevačkoj županiji, nastala je iz male radionice za proizvodnju marmelade koju su 1934. osnovla braća Wolf. Doznali smo to posjetivši Podravkinu Tvornicu voća za vrijeme našeg boravka na Festivalu o pravima djece.
Danas u Tvornici voća radi 61 zaposlenik, a u cijeloj grupi Podravka koja obuhvaća i tvornicu lijekov Belupo, radi oko 6000 ljudi. Najpoznatiji su po proizvodnji Vegete, juha, Čokolina i vode Studena.
Ispred Tvornice zbog zabrane slikanja unutra
U Tvornici voća su nam ispričali da rade marmelade i džemove od različitih vrsta voća, a bave se i punjenjem meda i pakiranjem šećera. Najpoznatiji brand im je pekmez od šljiva, koji se, kako su nam rekli, proizvodi od šljive bistrice i čačanke te šećera, ali bez ikakvih konzervansa. Odnedavno proizvode i džem od aronije, a što je aronija pročitajte u našoj rubrici Eko-etno. Svoje marmelade i džemove Tvornica voća izvozi u brojne zemlje svijeta, a najviše u Australiju. Godišnje proizvode oko 3.500 tona gotovih proizvoda.
Nakon posjete Tvornici voća gledali smo film o Zlati Bartl ili „teti Vegeti“, kako su je prozvali nakon što je 1958. godine izumila Vegetu, najprodavaniji proizvod Podravke. Zlata Bartl bila je profesorica kemije, fizike, matematike i minerologije. U Podravci je radila od 1956. i na njen je prijedlog počela proizvodnja juha u vrećici, a potom i Vegete. Umrla je u Koprivnici 2008. godine. /Ana-Marija Nemčić, 5.b; fotografije: S.L. , preuzeto s interneta/
MIHAELA, KATARINA, VERONIKA I TEA NAJBOLJE U POZNAVANJU LIJEPOG PONAŠANJA
Veronika, Katarina, Tea, Mihaela
Kakvo je to primjereno, a kakvo neprimjereno navijanje na sportskim natjecanjima, kako jesti špagete, kako se oblačiti u školi… i još puno toga o lijepom ponašanju mi, učenici 5.c, učili smo u knjižnici na satovima razredne zajednice.
O lijepom ponašanju prema pravilima koje propisuje bonton učili smo na 4 školska sata razgovarajući i čitajući odlomke iz Bontona Zvonimira Baloga, te knjiga Bum Tomica i Pipi Duga Čarapa.
Što smo naučili provjerili smo u pismenom kvizu u kojem se moglo postići ukupno 29 bodova. Svi smo postigli dobre rezultate, a najbolje s ukupno 28 bodova bile su učenice: Mihaela Ivanek, Katarina Pacur, Veronika Španić i Tea Franjčević. /Mihaela Šantić; fotografija:M.Š. 5.c/
PREKO INTERNETA PRENOSIT ĆE ŠTO RADE NA PLANTAŽI ARONIJE
Aronija
Voće s vrlo ljekovitim svojstvima koje uspijeva na temperaturi do – 47°C
Što je aronija prvi sam puta čula prilikom nedavne posjete Podravki, kad su nam u njihovoj Tvornici voća spomenuli da marmelade prave i od aronije.
To bobičasto voće, čiji ljubičasto crni plodovi izgledju poput borovnice, raste u bujnim grmovima do 3 metra visine. Neke vrste poput sibirske aronije mogu uspijevati i na temperaturama do – 47°C. U punoj plodnosti na grmovima aronije može se ubrati do 15 kilograma bobica koje su slatkasto-kiselkastog i pomalo trpkog okusa. Ovisno o vrsti, sazrijeva krajem kolovoza i rujna, a bobice se mogu nakon sazrijevanja održati na grmu do 2 mjeseca.
Plantaža aronije
Aronija, je porijeklom s istoka Sjeverne Amerike. Američki indijanci koristili su je od davnina, sušili i mljeli te kombinirali u jelima s brašnom i mesom. Svježe su bobice najčešće koristili kod želučanih problema i prehlada, a listove aronije za zacjeljivanje rana.
Znanstvenici su se za ljekovita svojstva aronije zainteresirali 90-tih godina prošlog stoljeća i dokazali da je aronija voće s najviše antioksidansa (svojstava koja štite stanice ljudskog organizma od oštećenja). Zato je nazivaju i najzdravim voćem, a stručnjaci tvrde da povoljno utječe na probleme s kolesterolom, smanjuje krvni tlak i rizik od srčanog i moždanog udara i usporava napredovanje mnogih drugih bolesti. Najzdravije ju je konzumirati kao hladno cijeđeni sok ili svježu, a može i kao čaj, marmeladu, sok, kompot, vino ili liker.
U Europi se uzgaja od 70-tih godina 20. st.
Od 70-tih godina prošlog stoljeća sve se intezinvije uzgaja u Europi, a od kako se sve više počelo govoriti o njenim ljekovitim svojstvima počela se uzgjati i u Hrvatskoj.
Pronašli smo podatak da se jedna od najvećih plantaža aronije nalazi pored Ivanić grada. Aronija je tamo posađena na 18,6 hektara i uzgaja se po ekološkim principima, a znimljivo je da je cijela plantaža pod video nadzorom i uskoro će se uživo preko interenta moći vidjeti sve što se radi na plantaži. /Nikolina Ranilović, 7.b; fotografije preuzete s interneta/
Jeste li znali?
…da aronija ima 16.100 ORAC (mjerna jedinica za antioksidantni kapacitet), borovnica je druga sa 6,552, a šljiva treća sa 6,259 ORAC
….da aronija spada u porodicu ruža
….da u Hrvatskoj može uspijevati u svim dijelovima zemlje, a najbolje joj odgovara hladnija klima s zimama od 5-6 mjeseci i blagim ljetima koja ne prelaze 20 stupnjeva
Nastup vrtićanaca na Kajkavijadi – jer mi se nismo stigli slikatiNa 21. po redu Kajkavijadi u Varaždinskim toplicama našu je školu (17.11.) predstavljalo 23 učenika.
Na ovoj manifestaciji održanoj pod motom „Sačuvajmo dragi nam kaj“, nastupilo je oko 800 učenika i vrtićanaca iz 7 županija, a naši učenici predstavili su se s čak 5 točka. Otpjevali su i odsvirali pjesmu Prvo leto služim, plesali su i pjevali Ja posijah repu, svirali su ples Šrotež, a monologe Modna revija i Bota je zišla z raja na kajakvskom narječju izveo je Fabijan Lončar. On i Lucija Šantić, koja je svirala brač, bili su jedini osmaši, dok su svi ostali naši predstavnici na Kajkavijadi bili petaši.
– Po burnom pljesku publike, u prepunoj dvorani hotela Minerva, zaključili smo da smo dobro recitirali, pjevali i svirali – rekao nam je Klaudije Mažar, dometnuvši da su se za nastup pripremali od početka školske godine.
Učenike je pripremala učiteljica glazbenog Ivana Šiković, a našoj školi to je deveti uzastopni nastup na Kajkavijadi. /Mihaela Miklečić, 5. b; fotografija preuzeta s interneta/
Učenici trećeg i četvrtog razreda PŠ Fodrovec zajedno sa svojim učiteljicama, vodičima Darinkom Biljan i Irenom Miklečić, te našom kuharicom Anitom koja je sve snimila svojim fotoaparatom, krenuli su 24. listopada na terensku nastavu na Hum.
Ako ste pomislili da smo putovali sve do Istre, do grada Huma, prevarili ste se, jer smo upoznavajući svoj brežuljkasti zavičaj pješačili do brežuljka Hum u blizini naše škole.
Penjući se po brežuljcima našeg zavičaja stigli smo do uzvisine Hum koja se nalazi na 249 m nadmorske visine i s koje pogled puca na sve četiri strane svijeta, od gorja Kalnik preko Ivanščice i Medvjednice sve do Bilogore. Zaista veličanstven pogled na brežuljke, šume, vinograde i voćnjake, sada obojan jesenskim bojama. Uživali smo u tom pogledu i usputnim jesenskim plodovima našeg zavičaja – Prigorja.
Uživali smo također, zahvaljujući našoj spremačici Darinki u njezinim smokvama, jabukama i ostalim slasticama.
Na terenu smo učili snalaziti se na topografskoj karti, učili smo o izgledu i posebnostima brežuljkastog zavičaja, upoznali gospodarske djelatnosti ovog kraja, pjevali i igrali se.Rado bi sve ponovili možda već u proljeće. /Mirjana Mekovec – preuzeto s www.os-sveti-petar-orehovec.skole.hr/
Nema ih samo Vidošević, ima ih i grkokatolička knjižnica u Križevcima
Posljednjih dana o njima se puno priča jer su navodno pronađene među skrivenim blagom Nadana Vidoševića, bivšeg predsjednika Hrvatske gospodarske komore, a sada pritvorenika u Remetincu.
Inkunabule (u latinskom riječ inkunabulum znači kolijevka, početak nečega), koje navodno posjeduje Vidošević, ali se još ne zna koliko ih ima u njegovoj zbirci, zovemo i prvotiskom. Tosu knjige tiskane između 1455., kada je Johannes Gutenberg tiskao Bibliju na svom izumu, tiskarskom stroju s pomičnim metalnim slovima, do 1501.godine.
U Hrvatskoj je u tom razdoblju tiskano svega 9 inkunabula, od čega 6 na glagoljici i 3 na latinici. Prva, Misal po zakonu rimskoga dvora, tiskana je 1483., a sačuvano je samo 11 primjeraka Misala. Stručnjaci tvrde da sačuvanih inkunabula u svijetu ima svega oko 40.000 i zato su vlo skupe.
Izuzetno je skupa je i restauracija tih vrijednih knjiga. Kako smo pročitali na portalu jutarnji.hr, i knjižnica grkokatoličke biskupije posjeduju 3 inkunabule, a restauraciju dviju inkunabula 2007. godine platili su čak 20.000 kuna.
Obnovljena inkunabula iz 1487.
U toj se knjižnici, smještenoj u grkokatoličkoj katedrali u Križevcima, čuvaju inkunabule na latinskom jeziku. Najstarija, govori o pravilima monaškog života. Tiskana je 1485. u Baselu pod naslovom Des institutis cenobiorum…., a autor joj je Honannes Cassiuanus. Preostale dvije tiskane su 1487. i 1489., a teme su im tumačenje Psalama i evanađeoske propovijedi. /Helena Habijanec, 8.c; fotografije preuzete s interneta./
U Singapuru zabranili žvakanje. Ne bih volio da se u našoj školi povedu za singapurskim primjerom
Danas se na žvaku na hodniku zalijepila Martina Poljak iz 5.b
Većina vas sigurno voli žvakati žvake. Volim i ja i to najviše Orbit žvake. No, mrzim kada mi se žvaka zalijepi za cipelu ili odjeću, a to mi se dogodilo nekoliko puta. Jednom mi se u Križevcima zalijepila i za cipelu. To je bilo baš nezgodno, razvlačila se u nitima s cipele, a ja sam neznajući kako da je skinem trljao cipelom o pod dok nekako nisam uspio odstraniti veći dio žvake i nastavio hodati. Još je gore kad vam se žvaka zalijepi u školi za odjeću, pogotovo za hlače, pa vam se oni ostaci koje nikako ne možete odlijepiti stalno lijepe za stolicu.
Unatoč tome što nas učitelji često opominju da žvake ne lijepimo na klupe i stolice, dosta učenika to ipak radi. Iz razgovora s našim spremačima doznaje se da najviše nalijepljenih žvakaća ima u učionicama hrvatskog i matematike. Spremači su rekli i da nemaju nikakva sredstava za jednostavno odstranjivanje žvaki, već ih stružu uz pomoć špahtla. – To teško ide i za to treba dosta vremena, a trag žvake ipak ostane – rekla je spremačica Katica Tremski, dodavši da osim na klupama i stolicama žvake nekad nalaze zalijepljene i po zidovima.
U Rimu potroše 5,5 milijuna eura godišnje za čišćenje žvaki
Jedna od žvaki iz učionice matematike
Loše navike u vezi s odbacivanjem žvakaćih guma u nekim se zemljama kažnjavaju novčano. Takav je slučaj u Irskoj u kojoj su 2006. pokrenuli kampanju protiv bacanja žvaki po ulicama i uveli kazne od 125 eura za bačenu žvaku, kako to piše b92.net. U Rimu se, prenosi portal vijesti.me, svaki dan na ulice baci oko 15.000 žvaki, odnosno oko 5,54 milijuna žvaki godišnje. Rimljani su izračunali da ih uklanjanje svake odbačeno žvake košta 1 euro, pa ukupno godišnje potroše čak 5,5 milijuna eura na čišćenje žvaki s ulica.
U nekim našim gradovima nabavili su i specijalne strojeve za odstranjivanje žvaki s ulica. Sveznajući internet kaže da ih imaju i u Dubrovniku te Osijeku, a i da su Zadrani svoj stroj platili 190.000 kuna, kad su ga nabavili 2002. godine.
U azijskoj državi Singapur, kako piše glas-slavonije.hr, problem sa žvakama odlučili su riješiti na drugačiji način, zabranili su žvakanje žvakaćih guma.
Volim žvake i teško bi mi palo da se i u našoj školi odluče povesti za singapurskim primjerom i zato vam predlažem žvake, ali i sve ostale otpatke bacajte u koševe za smeće, zato u učionicama i postoje koševi. /Klaudije Mažar, 5. b; fotografije S.L.:internet/
![Kajkavijada-2013-14[1]](https://klincek.com/wp-content/uploads/2013/11/Kajkavijada-2013-141.jpg)
