Razrednica Dubravka Kos predaje ruksak s knjigama učenici Valentini Augustinović
Na poveznici https://soundcloud.com/user415408116/itanje-u-obitelji poslušajte prilog o projektu „Čitanje u obitelji“ u trajanju 3.31 min. Projekt je tijekom prvog polugodiša proveden u trećem razredu razrednice Dubravke Kos.
Prilog su pripremile i montirale Ana-Marija Ferenčak (8.a) i Antonija Kos (7.a). /Uredništvo; fotografije:A.M.F.; S.L./
Ana-Marija i Antonija snimaju prilog s trećašima
[stextbox id=”grey”]Od 27. siječnja novi prilozi u VIJESTIMA
Od ponedjeljka (27. siječnja), pa do sredine ožujka, nove priloge naših novinara potražite na statičnoj stranici Vijesti (u gornjem izborniku pored Uvodnika). Nove priloge nećemo obljavljivati u postojećim rubrikama, niti će naslovi novih tekstova biti vidljivi u widgetu Novi postovi. Ovo je privremena promjena zbog pravila LiDraNa.
Dakle, da bi vidjeli nove priloge kliknite na stranicu Vijesti, gdje će biti svi članci unijeti nakon 27. siječnja. Članci će biti jedan ispod drugog, a ne više u zasebnim postovima. Uz svaki prilog kao i dosad bit će vidljiv datum objave. /Uredništvo/[/stextbox]
DJECA UPRAVLJAJU S VIŠE NOVACA NEGO NEKE DRŽAVNE INSTITUCIJE
Ana-Marija s trećašima razgovara o reklamama
Svjesni dječjeg utjecaja na roditelje, oglašivači zadnjih 20 godina marketinške kampanje sve više usmjeravaju na djecu
Da reklame utječu na njih i da često traže roditelje da im kupe nešto što su vidjeli na reklami, potvrdili su nam svi sugovornici iz nižih razeda, ali i osmaši. Mališani uglavnom od roditelja traže da im kupe igračke i slatkiše, poneki i mobitel, a kod osmaša su mobiteli, tenisice i odjeća najčešći predmet želja.
Jeli nam mobitel doista nužan u školi kako to sugerira ova reklama?
Utječu li reklame na njih, pitali smo i nekolicinu naših učiteljica i učitelja. Učiteljica Blaženka Svoboda rekla nam je da je otporna na reklame iz medija, ali da je zato privlače izlozi koji je ponekad namame da uđe u trgovinu i nešto kupi. Naša pedagoginja Gordana Ščetar, spremno priznaje da na nju ponajviše utječu reklame iz časopisa koje reklamiraju odjeću i obuću.
Učitelj fizike Tomislav Hanžeković i učitelj informatike Darko Višak, odlučno su ustvrdili da reklame na njih nimalo ne utječu, dok naš ravnatelj Stjepan Lučki kaže da ponekad voli i pogledati dobru reklamu, ali da ne prihvaća ono što reklama sugerira. Tvrdi da njegova odluka o kupovini ovisi o tome podudara li se reklamirani proizvod s njegovim životnim ciljevima, mogućnostim i potrebama. No, i ravnatelj, ali i učitelj fizike kažu da ih njihova djeca često traže da im kupe ono što vide na reklamama.
Reklame tako posrednim putem djeluju i na odrasle, a baš na to računaju oglašivači, koji kako to tvrde stručnjaci, posebno posljednjih 20-tak godina marketinške kampanje sve više ciljano usmjeravaju prema djeci. Pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić, smatra da oglašivačka industrija s djecom računa na više razina. – Znaju da djeca imaju svoj džeparac koji troše samostalno, računaju na dječji utjecaj na roditelje i računaju na djecu kao buduće kupce – rekla nam je Jelavić.
Djevojčice uspješnije u nagovaranju roditelja
Naša sugovornica profesorica Valentina Grbić, rekla nam je da su oglašivači usmjereni prema djeci i iz razloga jer se vode marketinškim pravilom da svoju robnu marku moraju „utisnuti“ djeci u glavu do njihove 10 godine života, ukoliko proizvod žele dugoročno uspješno plasirati.
U istraživanju Đive Bana „Utjecaj ekonomske propagande na učeničku populaciju u Dubrovniku“ iz 2009. godine, spomenut je podatak da su u Njemačkoj izračunali da „djeca mlađa od 14 godina upravljaju većom svotom novca nego mnoge državne institucije i asocijacije. U prvoj polovici 1990-ih izdaci obitelji, na koje nesposredo utječu djeca, iznosili su oko 23 milijade njemačkih maraka, a danas je ta svota, pretpostavlja se, višestruko veća.“ U već spomenutom istraživanju, provedenom na uzorku od 80 učenika osnovnih i srednjih škola u Dubrovniku, pokazalo se da su djevojčice uspješnije u nagovaranju roditelja da im kupe proizvode viđene na reklamama.
Svjesni da djeca uvelike mogu utjecati na roditelje i da su neiskusna i lakovjerna, oglašivačima su djeca postala jako privlačna ciljana skupina. Zato prema riječima pravobraniteljice Jelavić kod djece treba razvijati kritički odnos prema oglašivačkoj industriji.
Tko bi sve prema mišljenju naših sugovornika trebao razvijati kritički odnos i sudjelovati u obrani djece od agresivnog utjecaja reklama, čitajte u jednom od naših slijedećih tekstova. /Antonija Kos, 7.a; fotografije: S.L. i preuzeto s interneta/
Desna samo za škarice, otvaranje konzervi i mijenjanje brzina
Sa 17 ljevaka od ukupno 259 učenika u našoj matičnoj školi, mi smo ispod svjetskog prosjeka od 10 posto. No, ukoliko našem popisu dodamo i učiteljicu Blaženku Svobodu, prosjek je nešto malo bolji (6,9 posto), ali što se našeg pisanja o ljevacima tiče, to što je učiteljica Svoboda ljevakinja, puno nam je pomoglo jer su nam učenici ljevaci uglavnom odgovarali samo sa da ili ne. Za razliku od njih, učiteljica Svoboda bila je razgovorljiva i ispričala nam je kakva su njena iskustva kao ljevakinje.
Karlo Prepolec
Klinček:Jesu li vas roditelji ili nastavnici u školi pokušali preobratiti u dešnjakinju?
Dok nisam krenula u prvi razred, roditelji mojoj ljevorukosti nisu pridavali toliku pažnju. No, kad sam krenula u školu i roditelji i učiteljica, forsirali su me da pišem desnom rukom. Tad se još smatralo da ljevaci mogu u životu imati problema. Ja sam bila pretvrdoglava i nije im uspjelo i onda su se pomirili s tim da sam ljevakinja.
Klinček:Što Vi kao učiteljica preporučate roditeljima učenika ljevaka?
Ponekad su u nekoj generaciji roditelji znali izražavati bojazan što će biti ukoliko njihovo dijete bude pisalo lijevom. Ja im savjetujem da se ne trebaju bojati, jer to što je neko ljevak, ne znači da će neurednije pisati. Prije se znalo dešavati da se napisano znalo malo zamusati, jer kad ljevak piše onda preko napisanog prelazi rukom, ali sad su i penkale kvalitetnije, pa ni s tim nema problema.
Emanuela Koretić
Klinček:Jeste li se osjećali drugačijom zato što ste ljevakinja?
Moji roditelji su to shvaćali kao problem jedno vrijeme. Ja ne, nitko mi se nije rugao i nisam se osjećala drugačijom. Svoju ljevorukost nisam doživljavala kao problem i zato što gotovo sve radnje mogu raditi lijevom rukom.
Klinček:Koje poslove ipak ne možete raditi lijevom rukom?
Ima nekih stvari koje nisu prilagođene ljevacima. Na primjer iako mogu nožem rezati lijevom rukom, škarice su problem za nas ljevake, pa sam rezati škaricama bila prisiljena naučiti desnom rukom. Konzerve isto otvaram desnom rukom. Brzine u automobilu također mijenjam desnom, ali to mi nije nikakav problem jer sam na to naviknula od prvih sati vožnje u autoškoli. Sve ostalo radim kao i dešnjaci samo okrenem na drugu stranu. Okolini je možda čudno kad vide da se češljam ili perem zube lijevom rukom, no meni je to normalno. /Karla Senko, 7.b; fotografije: K. S. i Katarina Pofuk, 8.c/
Zanimljivosti o ljevacima
– U prosjeku u svijetu imao oko 10 posto ljevaka, no utvrđeno je da su muškarci čak jedan i pol puta skloniji ljevorukosti.
– Ljevaci imaju svoj dan. To je 12. kolovoz, a počeo se obilježavati od 1992. Imaju i svoju međunarodnu udrugu koja se zove Lefthenders International.
Rafael Nadal
– Ljevorukost nekad nije bila dobro došla pojava. U nekim razdobljima smatralo se da su ljevoruki saveznici zlih sila i samog vraga. Npr. početkom 17. stoljeća u Francuskoj javilo se vjerovanje da vrag svoje sljedbenike ‘krsti’ lijevom rukom.
– Mensa (Međunarodna udruga koja okuplja ljudi nadprosječne inteligencije) tvrdi da je da je čak 20 posto njihovih članova ljevoruko, a statistike općenito pokazuju da ima više ljevorukih osoba s najvišim IQ rezultatima od dešnjaka
– Istraživanja su pokazala da je 50 posto astronauta i 60 posto predsjednika SAD bili ljevaci.
– Ljevaci su, kreativni jer, kako tvrde znanstvenici, dominantnija im je desna polutka mozga koja je između ostalog zadužena za kreativnost, prepoznavanje lica, snalaženje u prostoru…
– Ambideksteri su osobe koje se podjednako služe desnom i lijevom rukom. Većinom su to postali ljevaci koje se tjeralo da pišu lijevom rukom.
Jimi Hendrix
– Pokazalo se da su ljevaci posebno uspješni u sportovima u kojima se dva suparnika moraju izravno suočiti, npr. košarka (Toni Kukoč, Larry Bird), tenis (Goran Ivanišević, Monika Seleš, Rafael Nadal, Martina Navratilova).
– Neki od poznatih ljevaka su : Albert Einstein, Leonardo da Vinci, Michelangelo, Isaac Newton, Charlie Chaplin, Beethoven, Picasso, Barak Obama, Jimi Hendrix, Napoleon, Fidel Castro…. /Izvori: dnevnik.hr; educentar.net/; srednja.hr /
“Iskaču” sa zaslona računala kad pregledavamo web stranice, facebook i slične društvene mreže. Svako malo prekidaju filmove i serije. Šarene se sa stranica novina i plakata, čujemo ih na radiju, putuju na tramvajima i automobilima, dolaze nam SMS-om, MMS-om i e-mailom, a ima ih čak i na krovovima kuća.
Već iz prvog retka može se zaključiti da su reklame to što stalno “iskače” pred naše oči. Nema dana, a ponekad ni sata, u kojem nas ne “napadaju” i uvjeravaju nas da kupimo ovaj ili onaj proizvod ili uslugu, jer baš nam je to potrebno.
Američki klinci godišnje pogledaju 7,5 tisuća reklama za slatkiše i grickalice
Na internetu (u tekstu Maje Fistrić) pronašli smo podatak da je jedno američko istraživanje pokazalo „da su mladi od najranijih godina izloženi gledanju oko 20 000 reklama godišnje“. Od toga mladi Amerikanci, kako to piše u radu Đive Bana, stručnog suradnika Dubrovačkog sveučilišta, pogledaju oko 7,5 tisuća reklama za slatkiše i grickalice „pa otud i podatak da se u posljednjih četrdesetak godina broj debele djece u dobi od 6 do 19 godina, koja grickaju i pilje u TV, utrostručio“.
No, iako reklame jako često gledamo i sastavni su dio naših života, o njima malo znamo, a na satovima u školi ih rijetko kad spomenemo. Potvrdili su nam to razgovori s učenicima u učiteljima u našoj školi. Zato smo odlučili temu broja posvetiti baš reklamama, kako bismo o njima, i mi koji pišemo i vi koji čitate, ponešto naučili, i kako bi nam neka od tih novih saznanja pomogla da nam se reklame u tolikoj mjeri ne miješaju u život.
U savladavanju teme o reklamama pomogle su nam pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić, članica zadarske Udruge CINAZ i koautorica članka „Medijska manipulacija primjerima reklama“ – profesorica Valentina Grbić te naši učitelji, a ponešto smo i sami istraživali po svemogućem internetu. U ovom prvom tekstu pišemo što su reklame i što ste nam na vi rekli odgovarajući na naše pitanje.
Najprije smo o reklamama razgovarali s predškolcima. Međutim, nitko od njih nije nam znao ništa reći o reklamama, osim da ih gledaju i to uglavnom na televiziji. To nije ni čudno, jer kako piše na stranici djecamedija.org, stručnjaci tvrde da su tek „djeca u dobi od 11 i 12 godina u potpunosti svjesna i prepoznaju i razumiju svrhu postojanja reklama“, a djeca mlađa od 3 do 4 godine čak i „ne razlikuju reklame od sadržaja televizijskog programa“.
Reklame su ono prije serije
Na pitanje što su reklame, šutjeli su i prvašići, a u drugom razredu dobili smo slijedeće odgovore: „ Reklama je ono prije serije i onda poslije su opet reklame“ i „Reklama je snimka u kojoj prikazuju mobitele, tablete, laptope…“. Zanimljivo je da oni reklame povezuju samo s televizijom, a tek učenici trećih i četvrtih razreda naveli su i da ih se može čuti na radiju, da ih vide i na plakatima, računalima, u časopisima i na zgradama.
Trećaši i četvrtaši svjesni su da reklame povezane s proizvođačima i kupovinom i na naše pitanje što su reklame jedan nam je učenik kazao da su to pokrovitelji, a neki da reklame pokazuju proizvode.
Rekavši da reklame populariziraju proizvode, tek su se osmaši približili definiciji reklame. “Reklamiranje ili oglašavanje je plaćena ili osobna poruka koja dolazi iz izvora koji se može identificirati. Upućena je javnosti kanalima masovnih medija, a kreirana je tako da uvjeri.“( Zgrabljić Rotar:2005).
Neki od osmaša su nam rekli i da „reklame ljudima ispiru mozak“, no, tom ćemo se tvrdnjom pozabaviti u jednom od idući tekstova. /Katarina Pofuk, 8.c; fotografije preuzete s interneta/
Sestre Mikec uglavnom treniraju s nekom
od tri sestre Kurtanjek
Sestre Nina (5. b) i Tina Mikec (7.a), već treću godine aktivno treniraju taekwondo u križevačkom klubu „Radnik“. Nina je započela trenirati u drugom, a Tina u četvrtom razredu. U klub su se upisale zajedno s bratom Davorom. On je nakon pada s motora i loma noge, odustao od treniranja, a uporne seke treniraju i dalje.
Poticaj za pridruživanje Taekwondo klubu „Radnik“ iz Križevaca, sekama i bratu Mikec, bio je susjed Dominik Srbljinović. On se prvi iz njihovog mjesta počeo baviti taekwondoom i sad ima crni pojas.
Sestre Mikec s trenerom Jelenčićem
Tina i Nina zasad su “vlasnice” višeg zelenog pojasa, a nadaju se da će još napredovati. Sestre su nam rekle da treninge imaju dva puta tjedno u dvorani SŠ „Ivan Seljanec“ u Križevcima. Na treninzima ih najčešće poučava trener Ivan Jelenčić, a kad vježbaju u paru uglavnom im je partnerica neka od sestara Kurtanjek. Naime, čak 3 seke Kurtanjek treniraju taekwondo, Barbara ide s Tinom u 7.a, a Marta i Helena su učenice četvrtog i trećeg razreda PŠ Miholec.
Sestre Mikec dosad su bile samo na jednom natjecanju, a voljele bi ove godine s klubom na natjecanju u Njemačku. Obje misle da im najbolje ide izvođenje zadnjeg kružnog udaraca. Ni Tina, ni Nina nikad nisu svoje borilačko umijeće iskušavale izvan sportske dvorane, niti bi željele doći u takvu situaciju da na to budu prisiljene. / Veronika Furemg, 5. b; fotografije: S.L./
Sestre Zaninović najuspješnije hrvatske taekwondašice
Taekwondo je korejska borilačka vještina, nastala 40-tih godina dvadesetog stoljeća spajanjem više borilačkih vještina. Ta borilačka vještina odlikuje se atraktivnom nožnom tehnikom i brzinom. Danas je među najpopularnijim borilačkim sportovima, a procjenjuje se da u svijetu taekwondo trenira više od 100 milijuna vježbača.
U Hrvatskoj su u ovom sportu osobito uspješne sestre Zaninović, koje su osvojile mnoge zapažane rezultate. Izdvojit ćemo samo one najvažnije. Ana je bila jednom zlatna i dva puta viceprvakinja na svjetskim teakwondo prvenstvima, a Lucija je bila brončana na posljednjim Olimpijskim igrama u Londonu 2012. i na prošlogodišnjem svjetskom prvenstvu u Meksiku.
Dok se u našoj matičnoj školi u školskoj godini 2010./2011., samo dvije djevojčice i 15 dječaka aktivno bavilo sportom u nekom klubu, ove se školske godine situacija znatno promijenila i sportom se bavi ukupno 43 učenika.
Razlika između dječaka i djevojčica sad je daleko manja. U nekom od klubova sad je aktivno čak 19 djevojčica i to najviše zahvaljujući ponovnom aktiviranju ženske košarke u KK „Radnik“ iz Križevaca. Naime, baš u KK „Radnik“, pod vodstvom našeg učitelja Saše Šikića trenira najviše naših djevojčica, čak njih 14. Taekwondo treniraju 4 djevojčice, a jedna trenira zumba ples.
Damjan trenira nogomet, a tri seke taekwondo
Među dječacima je 24-oro aktivnih sportaša. Nogomet je za dječake i nadalje najpopularniji sport i njime se bavi 12 dječaka, od čega su trojica članovi NK Slaven Belupo pa na treninge putuju u Koprivnicu. Dva dječaka se bave taekwondoom, a jedan plesom.
Najsportskija obitelj su Kurtanjekovi. Brat Damjan trenira nogomet u Koprivnici, a sedmašica Barbara te učenice PŠ Miholec, Marta i Helena treniraju taekwondo.
Najviše sportaša imaju 8. b i 5.a, svaki po šest. U 8. b je pet košarkašica i jedan nogometaš, a u 5.a su dva nogometaša i dvije košarkšice, te po jedan košarkaš i vježbač teakwondoa./David Đurin; Martin Hrg, 5.a; fotografija: iz obiteljskog albuma Kurtanjekovih/
Ljubica Poljak je učiteljica pripravnica u PRO Gregurovec. Vrijedna je i dobra učiteljica, a ono po čemu je posebna je to da ima dozvolu za pilota jedrilice. Zanimalo nas je kako je postala pilot i kako izgleda let jedrilicom.
Klinček: Gdje i kada ste položili ispit za pilota jedrilice?
Obuku sam polazila u Aeroklubu Zagreb, a ispit sam položila prije 4 godine na sportskom Aerodromu Lučko.
Ljubica Poljak
Klinček: Zašto ste se baš odlučili za pilota jedrilice?
Htjela sam naučiti nešto novo i neobično. Oduvijek su me fascinirali avioni koji izvode akrobacije. Većina ljudi i ne zna za jedrilice, a meni ukazala prilika da to vidim i naučim. A jedrilica je doista nešto novo, neobično i uzbudljivo.
Klinček: Koliki raspon krila može imati jedrilica?
Raspon krila može biti od 15 metara pa nadalje. Najčešće su jedrilice raspona 15 – 16 metara. Najveća jedrilica ima raspon krila 30 metara.
Povlačenje jedrilice pri polijetanju
Klinček: Kako jedrilica uspijeva uzletjeti?
Jedrilica je letjelica, zrakoplov bez motora. Ona ima trup, rep i krila, ima instrumente (visinomjer, brzinomjer, variometar, kompas.), ima palicu (“joystick”) pomoću koje upravljate jedrilicom, ima radio za vezu sa kontrolom leta. Isto kao i avion. Samo nema motora. Jedrilica je namjerno letjelica bez motora i upravo to joj daje “ono nešto”. Pošto nema motora, očito je da ne može sama od sebe poletjeti. Za tu svrhu su se prije koristili svakakvi načini, no danas se najviše koristi tzv. aerozaprega. To je zapravo najobičniji mali sportski avion za kojeg vas “zahaklaju” užetom i onda skupa poletite. On vas vuče do visine koje hoćete (obično 400 ili 500 metara) i onda se otkačite (uže ostane na avionu). Taj šlep traje otprilike 5 minuta, i tada, kad se otkačite, počinje pravi slobodni let jedrilicom.
Klinček: Kakav je to osjećaj letjeti bez motora?
Definitivno jedan novi osjećaj kojeg je teško opisati. Ali u svakom slučaju jedan prekrasan doživljaj. Osjećaj vladanja zrakom, letjelicom i pogled na panoramu je nešto neopisivo. Klinček: Do koliko metara jedrilica može letjeti?
Jedrilica se bez problema može popeti na 2000 metara.
Klinček: Kakve sve jedrilice mogu biti?
Postoji nekoliko tipova jedrilice:
a) Školske: na njima: se vrši početnička obuka u letenju
b) Prelazne – trenažne : na njima se usavršava tehnika pilotiranja i
izvršavaju manji preleti
c) Visokosposobne : namijenjene za postizanje vrhunskih sportskih rezultata
d) Poluakrobatske: ima više podgrupa ali sve su više-manje namijenjene
akrobaciji.
Klinček: Koliku brzinu mogu postići jedrilice?
Minimalnu brzinu koju može postići jedrilica je 60 km/h a dok je maksimalna brzina: 253 km/h.
Klinček: Razmišljate li o kupnji svoje jedrilice ili ju možda već imate?
Imam jednu već doma ali samo u obliku igračke, hahaha. Trenutno ne razmišljam o kupnji, dosta je to skup sport. Ali tko zna, možda jednog dana…
Klinček: Kako je upravljati jedrilicom?
Uzbudljivo. Zapravo, samo upravljanje nije tako komplicirano, uz pomoć joystick-a se upravlja pa imate osjećaj kao da igrate neku kompjutorsku igricu. Jedino je malo problem što treba paziti na zračna strujanja jer to i drži jedrilicu u zraku ali uz vježbu sve se nauči…
Klinček: Hoćete li ubrzo letjeti jedrilicom?
Nažalost, trenutno nemam u planu. /Matija Kurpez, 4.r. PRO Gregurovec; fotografije: iz privatnog albuma Ljubice Poljak/
Zamke modernoga doba slijede nas na svakom koraku. Internet, televizija, računala, sve oko čega se svakodnevno vrtimo i što se vrti oko nas nazivamo zamkama u koje upadamo svaki dan.
Moje mišljenje je da je najveća zamka televizija koja je dio naše svakodnevice. Mislim da ne postoji ni jedan medij kojem posvećujemo više vremena. Šokantna je činjenica da ljudi provode više vremena uz male ekrane, nego uz svoju djecu koju niti ne vide jer su opterećeni cjelodnevnim radom.
Svakodnevno upadamo u vrtlog zamki koje smo sami stvorili, a najgore je što ih i dalje stvaramo. Još je da Vinci, koji je živio u petnaestom stoljeću, prorekao da će cijeli svijet biti hipnotiziran nekom kutijom u koju će svi stalno“buljiti“. Svi znamo koliko televizija šteti, ali se ne bismo odrekli ni jednog nastavka serije koju redovito gledamo. Nismo „IN“ ako ne gledamo seriju Sulejman Veličanstveni ili seriju Djevojka imena Feriha. Mislim da nismo svjesni koliko mediji upravljaju nama. Nameću nam svoj način života, navode nas da kupujemo nepotrebne stvari i time nam ispiru mozak.
U školi smo nedavno popunjavali anketu o reklamama. Većina učenika se slaže da su reklame dosadne i da nam ne daju pravu sliku o proizvodima te da nas reklame zapravo uvjeravaju da nismo uspješni u životu ako nemamo određeni proizvod. Mislim da svi možemo vidjeti da se u reklamama često pretjeruje ne bi li se „progurao“ neki proizvod. Zašto ih onda kupujemo? Ne znamo odgovor. E, to je moć medija! Kupujemo te proizvode, a da nam zapravo i nisu potrebni. Oglašivači žele da kupimo taj proizvod i to nije ništa loše jer se iza reklama sakrivaju ljudi koji zarađuju plaću. Loši smo mi što nasjedamo na jeftine marketinške trikove. Ne kažem da se na televiziji prikazuju samo beskorisni i nepotrebni sadržaji.
Postoje sadržaji koji nas poučavaju, govore o stvarnom svijetu i o zanimljivim informacijama iz opće kulture. Takvih poučnih emisija i reportaža ima mnogo. Problem je što se ne osvrćemo baš na njih. Svu pažnju nam preotimaju humoristične serije, horor filmovi koji nemaju veze s kvalitetom i općenito sadržaji koji nas nasmijavaju i u nama ne potiču rad mozga (za koji smatram da bi mnogima dobro došao).
Televizija je velika zamka modernoga doba koja ima snažan utjecaj na djecu kao i na odrasle osobe. Trebali bismo smanjiti utjecaj te „zamke“ i naravno, više vremena i pažnje posvetiti roditeljima i prijateljima i stvarnom svijetu koji nas okružuje. Znam da ne možemo gledanje televizije sasvim ukloniti, ali trebali bismo smanjiti jer učimo ono što vidimo. Zar stvarno želimo da nam televizija diktira naše ponašanje ili rješavanje problematičnih situacija?
/Katarina Pofuk, 8.c; mentorica Brankica Raguž, prof./
ZAMKE MODERNOG DOBA
Zamke modernoga svijeta i razvitak tehnologije imaju sve veći utjecaj na današnju mladež koja je postala predmet trgovine i na „udaru“ je medija i raznih prolaznih hirova.
Kada malo bolje pogledate oko sebe sve Vam je odmah jasno. Nema više lijepih trenutaka i druženja kakva su nekada bila. Nema više smiješnih i zanimljivih bakinih priča zbog kojih bi se djeca veselila i skakutala i nakon što bi priča završila uzbuđeno bi čekala nastavak ili novu priču. Nema više druženja, pisanja pisama, igre… Danas samo postoje raznovrsne računalne igrice, televizija, internet, društvene mreže (facebook,twiter) o kojima ne treba previše pričati.
Sve su to samo zamke modernoga društva koje privlače ljude, a ponajviše djecu. Kada bi samo znali koliko su sve ove stvari loše utječu na nas ne bismo zbog njih svakodnevno potrošili svoje dragocjeno vrijeme nego bismo učinili neko dobro djelo. Pravi primjer možemo potražiti u emitiranju televizijskog sadržaja. Kada god bih upalila televizor imam i što vidjeti? Uvijek neki akcijski filmovi u kojim je cilj da neka osoba (u ovome slučaju glumac) ubije što više ljudi i prolije što više krvi. Je li nam ovo uistinu potrebno?
Drugo mjesto su zauzele računalne igrice koje samo dok spomenete nekome znate već cijelu njezinu povijest, a djeca su njihovi glavni „robovi“. Društvene mreže! Sve Vam je odmah bistrije. Kada vas netko upita imate li otvoreni profil na nekoj društvenoj mreži, svi kažu „Da!“, a kad bi bilo obrnuto više niste nikome zanimljivi i žargonski rečeno „cool“ zato što ne pratite nekoga, bockate i ne znate što su Vaši prijatelji doručkovali i taj dan radili.
Na kraju želim vam predložiti da pokušamo živjeti bez nekih od ovih zamki modernoga doba, te da svoje slobodno vrijeme provedemo na najbolji i najkvalitetniji način s nama dragim i voljenim osobama. /Veronika Puškar,8.c; mentorica: Brankica Raguž, prof./
Zidovi od hrastovih planjki, oblagali su se ljeskovim prućem, potom slojem blata i pljeve
Kad bi htjela, baka Marija Mikec, svoju bi kuću mogla dati rastaviti i preseliti je iz Bogačeva na neku drugu lokaciju jer ona živi u drvenoj kući. U vrlo dobro očuvanoj tradicionalnoj drvenoj kući, kakvih je sve manje u našem kraju, baka živi od 1947., a kuća je izgrađena 1934.
Bijela kućica, sa zelenom stolarijom, velika oko pedesetak kvadrata, sastoji se od jedne sobe, kuhinje, hodnika i pomoćnog prostora koji baka zove komora. Iznad svih prostora nalazi se tavan, na kojem se nekad čuvala slama i sušilo meso i sir, a danas baka tamo čuva samo orahe. Kupaonice, vodovoda i kanalizacije u kući nema, a vodu baka nosi iz bunara u dvorištu, gdje se još nalaze staja i jedna manja drvena kućica koja joj služi za spremanje alata.
Otkako joj je prije 9 godina umro suprug, baka sama živi u kući i žalosno kaže da je za nju sad prevelika. No, kad se doselila, u jednoj sobi spavali su ona i suprug, svekar i svekrva te suprugova sestra. – To vam je tak nekad bilo, i bilo je više sloge nego danas. U jednoj sobi znalo je spavati i po desetoro ljudi. Kod susjeda Topića, u malo većoj kući, skupa je živjelo 25 članova družine – prisjeća se baka Mikec.
Pljeva umjesto armature
Pričajući s bakom i njenim susjedom Franjom Pofukom, doznali smo i kako su se drvene kuće nekad gradile. Umjesto betonskih temelja, podlogu kuće činio je nasuti kamen ili cigla. Na to su se stavljale drvene grede, a potom se podizali stupovi i zidovi. Zidovi kuće bili su od debelih hrastovih planjki. Nigdje se nisu koristili čavli, već se se planjke učvršćivale pomoću drvenih klinova i poprečnih greda. Na postavljene drvene zidove stavljalo se ljeskovo pruće, a na njega sloj ilovače pomiješane s pljevom. Pljeva je služila poput armature kako blato ne bi pucalo. Na prvi sloj blata, dolazio je još jedan sloj rjeđeg blata koji se zaglađivao rukom da površina bude što više ravna. Kuća se zatim bojala vapnom, koje su također pripremali sami graditelji kuća. Kamen vapnenac nabavljao bi se u obližnjem selu Vojnovcu, zatim su ga palili i potom gasili, te od njega pripremali boju za krečenje. Bakinu kuću, posljednji put okrečio je lani njen unuk Daniel.
Naši sugovornici su nam kazali da se takve kuće lako zagrijavaju, a ljeti u njima nije prevruće, te u njima nema vlage. Razlog tomu su materijali od kojih su građene, te debljina zidova od oko 20 centimetara. Za izgradnju takve kuće, trebalo je oko 2 mjeseca, a bakinu je izgradio njen svekar uz pomoć susjeda, dok im je drveni namještaj i stolariju, koja je još sva originalna na cijeloj kući, izradio seoski „tišljar“.
Bakinu uščuvanu kućicu nerijetko zamijećuju i prolaznici kroz Bogačevo, a ponekad je kako nam je rekla baka i slikaju te se raspituju koliko je stara. /Katarina Pofuk, 8.c; fotografije: K.P./
Od ljubavi nismo siti, treba dobro jest i piti
Marija Mikec
Baka je u svojoj kući zadržala i nešto tradicionalnog namještaja. U kuhinji smo tako zamijetili zanimljiv drveni kredenc koji je izradio nekadašnji seoski „tišljar“.
Zid u kuhinji baka je ukrasila izvezenim zidnjakom na kojem piše: „Od ljubavi nismo siti, treba dobro jest i piti“. Zidnjak je na poklon dobila od svoje svekrve.
Hoće li ukidanje općeg uspjeha u školama biti jedna od novosti nove reforme školstva još se pouzdano ne zna, ali o takvim se prijedlozima u posljednje vrijeme moglo čitati u medijima
Za ukidanje općeg uspjeha, kako to prenosi Večernji list, zalaže se i dr. Boris Jokić, jedan od autora nove reforme školstva. Po Jokićevom mišljenju “za nastavak obrazovanja mnogo relevantnije trebale bi biti ocjene iz predmeta koji su važni za određeni program. Primjerice, za matematičke gimnazije ključna bi trebala biti ocjena iz matematike i fizike, za umjetničke škole likovni, pa se ne bi događalo da se dijete izrazito nadareno za matematiku ne može upisati u matematičku gimnaziju jer mu likovni, glazbeni ili neki drugi, nevažni predmet, ruši prosjek”.
Kako bi doznali kakvo je mišljenje o ukidanju općeg uspjeha u našoj školi, anketirali smo nastavnike i učenike.
Lucija Benko
Lucija Benko, nastavnica matematike – već je ukidanje ocjenjivanja na polugodištu donijelo poražavajuće rezultate i zato mislim da ne bi trebalo ukidati ni opći uspjeh.
Tanja Maltar – Okun, nastavnica prirode i biolgije – opći uspjeh jedan je od pokazatelja koliko pojedini učenik zna. Mislim da ne bi trebalo ukidati opći uspjeh u sedmom i osmom razredu, ali bi se možda moglo razmisliti da se to učini u petom i šestom razredu.
Andrea Martinčić
Andrea Martinčić, nastavnica geografije – nisam za ukidanje općeg uspjeha niti na polugodištu, a definitivno ne na kraju školske godine.
Stjepan Lučki
Stjepan Lučki, ravnatelj – ima velikih plusova za razmišljanje o ukidanju općeg uspjeha. Prije svega jer ocjene nisu prava slika stanja obzirom na pritisak da se imaju što bolje ocjene. Opći uspjeh nekima uprosječuje rezultat, jer neki učenik može biti izvrstan u nekom predmetu, a u drugom ne, i onda mu to lošije postignuće može biti prepreka za upis u školu za koju je nadaren.
Mislim da bi intencija trebala biti usmjeravanje učenika prema području gdje su najbolji. Za to sam da se ukine opći uspjeh, samo treba dobro razmisliti o metodologiji kako to provesti. Mišljenja sam i da bi se u sklopu reforme trebalo ići k tome da se omogući što veća izbornost, kako bi učenici uz manji broj obvezatnih predmeta mogli birati predmete koji ih zanimaju. Također bi trebalo smanjiti programe pojedinih predmeta, jer se neke stvari sada uče preopširno. Od šume se ne vidi stablo, metaforički rečeno, pa nije ni čudno da efekti takvog učenja ne daje rezultate kakve bismo mi željeli.
Ana Kambić
Ana Kambić, nastavnica vjeronauka – opći uspjeh ne bi trebalo ukinuti jer bi se na taj način utjecalo na neke predmete. Ne mislim pritom samo na svoj predmet vjeronauk, već i likovni i druge odgojne predmete gdje bi se, smatram, učenici opustili ukoliko bi se ukinuo opći uspjeh.
Darko Višak
Darko Višak, nastavnik informatike – što se mog predmeta tiče ne mislim da bi se učenici manje trudili ukoliko bi došlo do ukidanja općeg uspjeha, ali smatram da se pomoću općeg uspjeha najlakše uspoređuje učenike. Možda bi samo bilo bolje da se taj opći uspjeh izrazi u postotku, to bi bilo preciznije.
Gordana Šćetar
Gordana Ščetar, pedagoginja- učenici bi trebali biti intrinzično motivirani, tj. trebali bi učiti zbog znanja, a ne zbog ocjena, pa mislim da ukidanje općeg uspjeha ne bi za posljedicu trebalo imati manji trud učenika kod nekih predmeta. Smatram da bi bilo dobro ukinuti opći uspjeh i dati prednost ocjenama iz predmeta važnih za pojedinu školu, jer slabija ocjena iz nekog predmeta, ne toliko važnog za određenu školu, nekim učenicima može smanjiti šansu da upišu željenu školu.
Helena Habijanec
Helena Habijanec, učenica, 8.c – mislim da ukidanje općeg uspjeha ne bi bilo dobro, jer učenicima koji nisu baš dobri u nekom predmetu, opći uspjeh možda može pomoći da se upišu u željenu školu.
Veronika Puškar
Veronika Puškar, učenica, 8.c – po mom mišljenju sve su ocjene podjednako važne i opći uspjeh bi i dalje trebao ostati kriterij za upis. /Ana-Marija Ferenčak, 8.a; fotografija:Lucija Šantić, 8.a; Jasmina Funtak, 5.b; Katarina Pofuk, 8.c/
