Nacionalizam i ksenofobija

Ova komedija ironično progovara i o otporu prema promjenama

Dok neki psi imaju sposobnost nanjušiti drogu, pas Patriot (patriot znači domoljub, a patriotizam ljubav prema domovini), njuši Albance.  Barem tako misli njegov vlasnik,  Grk iz jednog atenskog kvarta u kojem Albanci nisu dobrodošli, osim u slučaju potrebe za jeftinijijim krečenjem stana ili sličnim „prljavim“ poslovima.

U tom kvartu nisu dobro došli ni Kinezi i njihove trgovine, a dobrodošla nije niti statua posvećena interkulturalizmu (odnos među ljudima različitih kultura) jer baš na tom mjestu, Grci, vlasnici malih dućana, u koje uđe svega nekoliko kupaca dnevno, vrijeme krate igrajući nogomet i to već 40-tak godina.

Oni zato u nekoliko navrata pokušavaju spriječiti postavljanje statue. Tom atenskom kvartu čiji se stanovnici odupiru promjenama ime je Platonova akademija i mjesto je radnje istoimenog filma grčkog redatelja Filipposa Tsitosa. To je drugi po redu film kojeg smo gledali u sklopu projekta “Fred@school”.

Kao i  “Ilegalna” i ovaj film govori o problemima imigranata, ali „Platonova akademija“ je komedija u kojoj se na ironičan način progovara o patriotizmu, nacionalizmu (veličanju isključivo svog naroda), ksenofobiji ( netrpeljivosti prema strancima) i o otporu prema promjenama. Taj otpor prema novom vrlo je slikovito predstavljen u uvodnoj sceni filma kad majka glavnog lika zahtjeva da je sin vozi ulicom kojom su se uvijek vozili.

Statua interkulturalizmu ipak na trgu

Glavni lik Stavros, izrazito ponosan na svoje grčko porijeklo, vlasnik jedne od malih trgovina, dio je ekipe koja provodi dane igrajući nogomet pred svojim trgovinama. Osim te zanimacije okupira ga još i strast prema rock glazbi, koja je bila dio njegove mladosti.

Uz brigu za bolesnu majku i odlaske bivšoj ženi koju stalno moli da mu se vrati, važan dio njegovog svakodnevnog života su i izrugivanja  pridošlicama, Albancima i Kinezima. No, sve se mijenja kad se jednog dana pojavi Albanac za kojeg Stavrosova majka tvrdi da mu je brat, a ona počinje govoriti albanski. Dotadašnji prijatelji s kojima se podrugivao Albancima, sad se podruguju njemu.

Pretpostavljam da je redatelj ovakvim zapletom želio publiku potaknuti na razmišljanje o tome jeli za čovjeka pripadnost nekoj naciji važnija od svega ostalog što ga određuje. Mislim i da je krajem filma ponudio svoje viđenje tog pitanja. Naime, nakon što poslije nogometne utakmice između Albanije i Grčke, prijatelji posve izopće Stavrosa i više zajedno ne sjede ispred Stavrosovog dućana, oni ipak dolaze na sprovod Stavrosove majke. U zadnjoj sceni filma svi ponovo zajedno sjede pred njegovim dućanom. Ujutro mu kao prije nego što se doznalo da je Albanac, pomažu postaviti novine i donose piće, a na trgu ispred njih vidi se dovršena statua interkulturalizmu.

Na poveznici ispod teksta možete pogledati isječak iz filma, koji slikovito govori o otporu bilo kakvim promjenama. /Antonija Kos, 8.a; fotografije preuzete s interneta i S.L./