Mileusnić iz Zelene akcije: Rabljena odjeća nije samo za potrebite
O brzoj modi i aktivnostima koje udruga Zelena akcija provodi kako bi osvijestila probleme brze mode razgovarali smo s Ana-Marijom Mileusnić, nekadašnjom stanovnicom Križevaca. Ona već godinama živi u Zagrebu i aktivna je članica Zelene akcije u kojoj je voditeljica kampanje protiv zagađenja plastikom.
Koje posljedice brze mode vas u Zelenoj akciji najviše brinu?
Kako smo mi Udruga koja se bavi zaštitom prirode u cjelini, osim posljedica brze mode na okoliš zanimaju nas i društvene posljedice brze mode. Dakle, brine nas prekomjerna potrošnja prirodnih resursa (dobara) da bi se dobila tkanina i proizveo neki odjevni predmet. Primjerice šume se krče ili se isušuju jezera da bi se na tim površinama uzgajao pamuk, a to to utječe na klimatske promjene, ali i na bioraznolikost. Brine nas i korištenje velike količine različitih pesticida u uzgoj pamuka i drugih sirovina za tkanine. Ti su pesticidi štetni za tlo, ali i za ljudsko zdravlje, kao što su različita bojila i kemikalije koje se koriste u obradi tkanine štetna za radnike u industriji odjeće koji s njima dolaze u doticaj, a mogu biti i za one koji nose tu odjeću. Velik je problem i to što jako puno odjeće završava na neuređenim odlagalištima. Ljudima koji žive kraj tih odlagališta ili onima koji pretražuju po njima, kako bi našli nešto korisno i to prodali, ugroženo je zdravlje. U industriji brze mode ugrožena su i radnička prava, a problem je i to što se vrlo malo odjeće reciklira.
Što sve Zelena akcija čini kako bi javnost u Hrvatskoj osvijestila o posljedicama brze mode?
Brzom modom bavimo se posljednjih pet godina, a posljednje dvije godine organiziramo swap partyje. Te razmjene nošene odjeće postale su vrlo popularna aktivnosti pa smo ih počeli organizirati češće nego smo planirali. Sada ih organiziramo jednom mjesečno. Tom aktivnošću nastojimo osvijestiti da nije sramota nabaviti već nošenu odjeću i da rabljeni tekstil nije samo za potrebite. Želimo osvijestiti i već spominjanu uštedu prirodnih resursa. U suradnji s nekoliko udruga i Školom za modu i dizajn lani smo organizirali i prvu Održivu modnu reviju. Na njoj smo prezentirali i lokalnu proizvodnju odjeće i modnih dodataka te zero waste proizvodnju. Također i ponudu second hand trgovine Mango Sticky Rice koja nudi odjeću proizvedenu u bivšoj Jugoslaviji. Na toj smo modnoj reviji imali i radionice i izložbe na teme štetnosti brze mode za okoliš i kršenja radničkih prava u tekstilnoj industriji.
Prošle godine pokrenuli smo i Šiv-pop kolektiv. Čine ga volonteri koji se u našim prostorima sastaju jednom tjedno i od već nošenih stvari rade nove kreacije. Oni se trude pokazati da odjeća može trajati.
EU se posljednjih godina dosta bavi ovom tematikom i nastoji da tekstilna industrija bude što održivija i kružnija (cirkularna). Zahvaljujući novim propisima ove godine bi na području EU trebalo započeti odvojeno prikupljanje tekstilnog otpada. Hrvatska će s tim kasniti jer nije riješila potrebne preduvjete. Doprinos smanjivanju posljedica brze mode trebao bi dati i propis o ekodizajnu proizvoda donesen 2023. Tim je propisom zabranjeno uništavanja neprodane odjeće. Planira se i uvođenje digitalne putovnice za proizvode u kojoj će biti navedene informacije o okolišnoj održivosti proizvoda. No, brza moda je kompleksan problem i tek će se vidjeti hoće li i kako u praksi zaživjeti spomenuta EU regulativa. Neke zemlje članice već su poduzele neke korake, a najbolji primjer je Francuska koja je zabranila oglašavanja najjeftinijeg tekstila i uvela ekološku naknadu za jeftine artikle.
Rekla bih da za one koji razmišljaju o održivosti nije moderno biti u modi. Pod tim mislim da ne treba slijepo slijediti trendove. Trebamo nositi ono što nam se sviđa i inspiraciju za vlastiti stil tražiti svugdje oko nas. Također trebamo održavati odjeću koju već imamo da nam što duže traje i pokušati od kvalitetne odjeće, koju iz nekih razloga više ne nosimo, načiniti nešto drugo. Kod nabave treba voditi računa o vrsti materijala i nositi što više one prirodne. Osobno nekad nisam bila pristalica odjeće nabavljene u second hand trgovinama, a sad kako sam osvijestila posljedice brze mode kupujem često u takvim trgovinama. Ne bi se trebalo ustručavati kombinirati nešto novo i nešto staro i zaokružiti sve to nekakvim modnim dodatkom. Rekla bih i da se ne bi trebalo stidjeti izraziti neki svoj odjevni stil, a smatram i da se mladi ne bi trebali rugati drugima zbog odjeće i stila kojeg njeguju. /Fran Tukša, Eena Dubrava, Petra Paček, 7. a; foto: S. L. i Zelena akcija/