Nastava počinje između 8 i 9, a traje do 14 ili 15, ali nastavnici u školi ostaju uglavnom do 19 sati
Andrea Mrazović, naša bivša učenica, a tijekom 2011. i učiteljica u našoj školi, obožava putovati i usvajati nova znanja. Trenutno sa suprugom i kćerkicom živi u Milanu gdje u jednoj privatnoj srednjoj školi predaje biologiju. S njom smo razgovarali online, a naša tema bio je Japan. Naime, prije Italije živjela je u Japanu te su nas zanimali njeni dojmovi o toj dalekoj zemlji.
Koliko ste dugo živjeli u Japanu i koji je bio razlog odlaska u Japan?
U Japan sam otišla 2017. zahvaljujući stipendiji koju sam dobila od japanske vlade. Stipendiju sam dobila za istraživanje razlika u podučavanju znanosti u hrvatskim i japanskim školama. Namjeravala sam se vratiti 2019., ali sam boravak u Japanu produžila zbog još jednog usavršavanja. Tada je došla korona, a 2020. sam se udala i moj je boravak u Japanu potrajao do 2021.
U kojem ste gradu živjeli i što je tipično za taj grad?
U Japanu sam živjela u više gradova. Najprije u gradu Kobe. U Europi je taj grad najpoznatiji po vrhunskoj govedini i po snažnom potresu iz 1995., ali vrijedni Japanci ubrzo su obnovili svoj grad. Živjela sam i u Tokiju, najvećem gradu na svijetu. Kažu da ima gotovo 40 milijuna stanovnika. Živjela sam i u gradu Kawagoe. On je poznat po mnoštvu krasnih građevina iz Edo perioda (16 stoljeće).
Što vam se osobito sviđa u Japanu?
Prvo mi napamet pada javni prijevoz. Osim što nema kašnjenja, u njihovim vlakovima možete u miru spavati i čitati jer nema glasnih razgovora na mobitelima kao kod nas. Sviđa mi se hrana i posebno njihova povezanost s prirodom. U vrijeme cvatnje trešnjinog cvijeta ili kad se u jesen mijenjaju boje lišća Japanci masovno izlaze u prirodu, fotografiraju i uživaju u tim prirodnim pojavama. Prirodu toliko vole da su i neke državne praznike posvetili prirodi. Dan zelenila, Dan planina, Morski dan – neki su od njihovih državnih praznika.
Što je običaj/pojava koja vas je najviše iznenadila?
U Japanu su česti potresi. Oni se više oko toga baš ne uzbuđuju jer se stalno nešto trese, ali kad sam ja tamo prvi puta doživjela potres bila sam na petom katu. Već od samog onog pištanja alarma za potrese osjećala sam se uplašeno. Tamo sam doživjela i tajfun što također nije bilo ugodno. Njihova ljeta su također drugačija nego kad nas. Temperature znaju biti visoke i kod nas, ali tamo zbog velike količine vlage na temperaturama od 35 stupnjeva nemoguće je živjeti bez klima uređaja. Ono što je drugačije nego kod nas je i to da oni uopće u stanovima nemaju grijanja. Kad je baš nužno griju se klima uređajima, a uobičajeno je da se za vrijeme tih hladnijih perioda u stanu bude dobro obučen.
Djeca i učitelji svakodnevno čiste škole
Je li točno da oni uglavnom nemaju kante za otpatke po gradovima i da u školama nema čistačica već da školu čiste učenici i nastavnici?
Njihovi su gradovi sterilno čisti, a otpatke nose sa sobom i točno je da su kante za otpatke na ulicama rijetkost. Znam da smo mi znali ići u američki šoping centar kad smo imali neke otpatke jer je tamo bilo kanti za smeće. Točno je i to da učenici i učitelji svakodnevno čiste škole, čak i zahode, a jednom tjedno dolaze ljudi iz servisa za čišćenje pa oni odrade ono što mi zovemo generalnim čišćenjem. Kroz ta čišćenja škola oni stječu navike za cijeli život. U školama svi nose papuče, i učitelji i učenici pa i roditelji kad dođu u školu. Svi nose papuče i stanovima, a za odlazak u kupaonici imaju posebne papuče. Moram napomenuti da je tamo sve oko odlaganja otpada jako strogo definirano pa se otpad iz stana mora nositi u točno određeni sat.
Kako Japanci prihvaćaju strance/Europljane?
Europljani uglavnom misle da su Japanci distancirani. Moj dojam nije takav. Činili su mi se zainteresirani i srdačni, nikad vam ništa neugodno neće reći u lice. Ja sam se osjećala dobro došlo.
Kako biste opisali njihove vrijednosti, što im je jako važno?
Njima je jako stalno do točnosti, a to očekuju i od drugih. Nikad ne kasne, nego će doći nekoliko minuta prije dogovorenog termina. Jako im je stalo do harmonije u ljudskim odnosima. Na cijeni nije toliko iskrenost kao želja da se ne dešavaju grubosti, svađe. Odnos povjerenja im je jako važan. Zato kod njih sklapanje poslova jako drugo traje jer žele dobro upoznati buduće poslovne partnere. Rad im je jako važan, puno rade. Tamo se radi od 9 do 17 sati, ali često se na poslu ostaje puno duže, do kasnih večernjih sati. Znala sam čuti da su neki ostajali na poslu i do 2 sata ujutro. Obiteljima koje imaju djecu takvo radno vrijeme je veliki problem. Zato žene kod njih dosta često ne rade kad dobiju djecu, već se odlučuju ostati kod kuće kako bi mogle brinuti o djecu.
Kako je s radnim vremenom u školama?
Nastava uglavnom počinje u 8 ili 9 sati i traje do 14 ili 15 sati. Nakon nastave učitelji do 17 sati znaju imati zaduženja oko različitih slobodnih aktivnosti. Poslije toga još sat do dva pripremaju se u školama za drugi dan pa se većinom kućama vraćaju oko 19 sati. Često su učitelji i djeca u školama i subotom zbog različitih izvannastavnih aktivnosti. Ljetni praznici traju samo od kraja srpnja do kraja kolovoza. Još imaju po dva tjedna praznika tijekom zime i proljeća, a njihova školska godina počinje 1. travnja.
Ima li i tamo siromaštva?
Ima, ali razlike u standardu nisu toliko velike kao u drugim zemljama. Nigdje osim u Tokiju nisam vidjela beskućnike. Imaju jako puno različitih udruga koje se brinu za beskućnike, ali Japanci su ponosni i neki ne žele pomoć jer smatraju da su sami krivi za svoje stanje.
Sviđa li Vam se njihova hrana?
Njihova hrana je odlična. Imaju jako puno jela s morskih plodovima, morskim travama i algama. Puno se jede riža, čak i uz roštilj uz dodatak različitih umaka. Zanimljivo je da kod njih postoje restorani u kojima sami možete pripravljati svoj roštilj. Ja sam naučila pripremati neke njihove specijalitete, ali kod kuće kuham i našu hranu. Suprug rado jede i našu hranu, a osobito voli kako mi pripremamo meso.
Kako je sa stanovanjem u Japanu?
Stanovi su skupi pogotovo u Tokiju. Izvan centra grada najam za dvadesetak kvadrata stana je između 500 i 700 eura. Njihovi stanovi su u prosjeku dosta manji od naših. Zanimljivo je da dosta Japanaca ne spava u krevetima već na tatami prostirkama, ali kako su njihovi podovi uglavnom od rižine slame nije hladno spavati na podu.
Planirate li se vratiti živjeti u Japan?
Suprug i ja to još nismo odlučili. Zasad nam se sviđa u Italiji, a svakako ćemo ovo ljeto u Japan kako bi naša kćerkica upoznala svoju rodbinu. /Lucija Srbljinović, 8. a; foto: arhiva A. M./
