Oni su ustvari ribe, a ima ih i u Jadranskom moru
Teme za pisanje svugdje su oko nas, a povod da napišemo članak o morskim konjicima bio je čitanje slikovnice u vrtiću. Tamo smo mališanima iz jedne slikovnice pročitali nekoliko zanimljivosti o morskim konjicima pa smo kasnije odlučili istražiti jesu li podatci iz slikovnice točni. Našim pretraživanjima interneta utvrdili smo da su zanimljivosti koje smo čitali mališanima točne, a među njima i ona koja nam se činila najneobičnija.
Dakle, točno je da mužjaci morskog konjica jedini među svim životinjskim vrstama rađaju mlade i skrbe se za njih dok nisu sposobni za samostalni život. Ipak, mužjaci trebaju ženke jer one liježu jajašca i polažu ih trbušnu vrećicu mužjaka (sličnu klokanovom tobolcu). Oni u toj vrećici oplođuju jajašca i kasnije ih hrane posebnom hranjivom tekućinom. Broj mladunaca ovisi o vrsti, od desetak do više od tisuću u jednom okotu. Ipak morskih konjica sve je manje i postali su ugrožena vrsta, a zaštićeni su prema Wahingtonskoj konvenciji iz 1975. Razlog što ih je sve manje je onečišćenje mora, koćarenje i znatan izlov morskih konjica. Ljudi ih love za akvarije, trofeje, neki zbog religije ili vjerovanja da su korisni za liječenje nekih bolesti.
Ono što nam se još učinilo vrlo neobičnim jest da su morski konjici ustvari ribe iako uopće ne liče na ribe. Vrlo je neobičan i njihov način plivanja, naime oni ne plivaju vodoravno kao ribe, već uspravno – okomito.
Pročitali smo i da su veliki proždrljivci i da nemaju zube, niti želudac, a svoj plijen mogu usisati s udaljenosti od tri centimetra. Najčešće se hrane planktonima, sitnim ribicama i račićima. Žive u blizini morskih struja gdje ima najaviše planktona. Zanimljivo je i da im se svako oko može kretati u svom smjeru. Morskih konjica ima čak 54 vrste, najmanji imaju 2,5 cm, a najveći do 35 centimetara. U našem Jadranskom moru žive dvije vrste: kratkokljunići i dugokljunići. Dugokljunić je na Crvenom popisu ugroženih riba Jadranskog mora. /Ivan Hubina, 7. a/