Iz ugla razrednika: Desetljećima gubimo vrijeme na neke besmislene reforme, uglavnom nametnute

0
82
Učitelj Miodrag Dimić sa svojim razredom 7-1

Uzalud je svako znanje i svaka pamet ako se međusobno ne poštujemo, ne cijenimo i ne pomažemo

Danas smo pripremili poseban prilog o razrednoj zajednici, ali ovaj put iz ugla razrednika. Tim povodom razgovarao sam s tri učitelja naše škole, a to su: Snežana Antić, Miodrag Dimić i Slađana Jovanović.

Kako motivirate učenike na suradnju s Vama kao razrednikom/razrednicom?

Snežana Antić: Mislim da je važno izgraditi povjerenje između učenika i razrednika. Učenici osjećaju istinsku brigu razrednika i osjećaju potrebu da uzvrate.  Učenicima posvećujem pažnju, zanimaju me različiti aspekti njihovog školskog života, a donekle i privatnog života te na taj način potičem suradnički odnos.

Miodrag Dimić: Prvenstveno inzistiranjem da smo svi zajedno jedan tim. Nastojim da shvate  da ako jedan član ne funkcionira dobro, cijeli tim snosi posljedice. Mislim da je osim timskog rada izuzetno važno i međusobno povjerenje tzv. „fair play“, nagrađivanje dobrih postupaka, kažnjavanje loših postupaka. Uz  sve tu potrebna je nepristranost i dosljednost. Trudim se, koliko znam i umijem, saslušati svakog učenika i svaki njegov problem i pokušati ga zajedno riješiti bez stresa i trvenja, na obostrano zadovoljstvo. Nekada uspijemo, nekada ne, ali važno je svaki problem prijaviti na vrijeme kako se ne bi zakomplicirao. To je također vrlo važan i osobni primjer, jer ako govoriš jedno, misliš drugo, a radiš treće, vrlo brzo ćeš biti razotkriven i ostat ćeš bez autoriteta.

Slađana Jovanović: Kroz razgovor o vlastitim iskustvima, poštovanjem tinejdžerskih godina, razvijanjem međusobnog povjerenja i poštovanja.

Što činite da svoju nastavu prilagodite potrebama darovitog učenika?

Snežana Antić: Lijepo je imati nadarenog učenika. Takav učenik me potiče da dajem sve od sebe u svom radu. Takvom učeniku pomičem granice koje treba doseći pružajući mu više, ali i postavljajući više zahtjeva.  Ponekad za nadarene smišljam drugačije zadatke. Nastojim ih uključiti u izvannastavne aktivnosti. Dajem im savjet, ponekad smišljam zadatke drugačije od onih za druge učenike, on je uključen u izvannastavne aktivnosti, dobiva savjete što čitati, kako pisati, potičem kreativnost u izražavanju.

Nažalost, naš obrazovni sustav nije baš okrenut darovitim učenicima

Miodrag Dimić: Na moju veliku žalost, naš obrazovni sustav nije baš okrenut darovitim učenicima. Desetljećima gubimo vrijeme na neke besmislene reforme, uglavnom nametnute, napisane i vođene od, najblaže rečeno, nedobronamjernih ljudi i prosječnih i ljudi. Za sve to jednostavno nema vremena. No, to ne smije biti izgovor ni za što. Što se mene osobno tiče, nastojim stimulirati izvrsnost od prvih dana škole tako što svaki besprijekorno odrađen test, bez ijedne pogreške, gdje je svaka točkica na svom mjestu, dajem duplu peticu, au  prvom razredu i pečat s nekim lijep dječjim motivom. To učenicima puno znači i veliki broj djece nauči raditi detaljno i pedantno. Na dodatnoj nastavi uvijek pitam učenike koji su im interesi, pa smo se tako u prethodnom razdoblju bavili sportom, kozmetikom i fenomenom „reality“ programa. Kada govorimo o učenicima koji pohađaju nastavu po IOP-u, svi se uglavnom bavimo IOP-om 1 i IOP-om 2, ali postoji i IOP-3, program namijenjen darovitim učenicima, za koji nitko iz Ministarstva obrazovanja i Uprave škole ne govori. Ove godine sam testirap petaše na početku godine i jedan učenik iz 5.2 je već počeo raditi po ovom programu  

Slađana Jovanović: Dopunska nastava, priprema za natjecanje. Smatram da tu darovitost pojedinog učenika treba razvijati i unapređivati. Najvažnija kvaliteta u životu učenika je obrazovanje.

Na koji način Vi upravljate razrednom zajednicom?

Snežana Antić: Trudim se da  razredna zajednica djeluje timski. Trebamo se poštivati ​​i cijeniti. Svi bi trebali biti jednaki. Moj odnos kao razrednika je isti prema svakom učeniku. Nastojim osmisliti aktivnosti u kojima će učenici zajedno sudjelovati.

Miodrag Dimić: To je mješavina samoupravljanja, demokracije i autokracije. Na primjer, dopuštam učenicima da se sami organiziraju gdje je to moguće. To se nastavlja sve dok su njihovi rezultati dobri. U slučaju pada uspjeha i discipline, upozoravam ih, a ako se nastavi po starom, preuzimam stvar u svoje ruke. Također je vrlo važno nagraditi svaki dobar postupak, kao i kazniti ponovljene loše postupke, bez ikakve zaštite i pristranosti. Što se autokracije tiče, inzistiram da samo najbolji  budu  predsjednici  razreda i članovi Uečničkog parlamenta. Naravno, sve to mora biti uz međusobno povjerenje i poštovanje. Dječja prava se poštuju, ali u kojoj mjeri se poštuju ovisi o ispunjavanju obveza. Svi smo jednaki, ali nismo svi isti i ne mogu imati ista prava oni koji marljivo rade i besprijekorno se ponašaju i oni koji ništa ne rade i smetaju drugima. To ne bi bila demokracija, nego opći kaos.

Slađana Jovanović: Planiranjem radionica, izborom predstavnika razredne zajednice od strane učenika.

Snežanino 6-2 u zajedničkoj akciji uređenja učionice za Novu godinu

Razred Snežane Antić, 6-2 u zajedničkoj akciji uređenja učionice za Novu godinu

Koje je vaše najbolje iskustvo s razrednom zajednicom?

Snežana Antić: Najbolje iskustvo sam imala s prošlom generacijom. To je bio moj najveći profesionalni izazov i najveći uspjeh do sada. U petom razredu bila je vrlo nepovezana razredna zajednica. Učenici su bili dosta netolerantni jedni prema drugima, njihovo ponašanje i rječnik bili su neprimjereni njihovoj dobi. U sedmom i osmom razredu sam od svojih kolega prvi put čula pohvale na račun svoje razredne zajednice, a odnosile su se na ponašanje učenika. Moj razred je postao skladan i lijepo odgojen.

Miodrag Dimić: S djecom je puno ljepše i bolje raditi nego s odraslima. Okruženje je puno zdravije i veselije, a utječe i na to da se mi zaposlenici osjećamo puno mlađe. Imala sam dosta dobrih iskustava sa svojim učenicima, tako da sada ne mogu nikoga posebno izdvojiti. Uglavnom je najljepše na izletima kojih nije bilo nekoliko godina. Nadam se da ćemo napokon ponovno na proljeće ići na izlete. Jedno od najljepših iskustava bilo je kada smo umjesto u zagušljivoj diskoteci bili do pola jedan u noći na dječjem igralištu u Užicu. Neki su se ljuljali, neki pričali viceve i razne priče i bilo nam je super. Morali smo otići kada su se susjedni stanari počeli žaliti na buku.

Slađana Jovanović: Humanitarne akcije kada učenici mog razreda pokazuju velikodušnost i empatiju prema drugima.

Iste stvari čine dobrog učenika i dobrog učitelja, a to su stvari koje čine dobrog čovjeka

Što po Vašem mišljenju čini dobrog učitelja, a što dobrog učenika?

Snežana Antić: Dobar nastavnik je onaj koji dobro poznaje sadržaje koje treba prenijeti učenicima i koji svoje znanje zna podijeliti s njima. Onaj koji ima jasno postavljena pravila, koji je dosljedan, koji poštuje i cijeni svoje učenike. Dobar učenik je lijepo odgojeno i kulturno dijete. Dijete koje želi učiti, raditi, napredovati. Dobar učenik poštuje svoje kolege i učitelje.

Miodrag Dimić: Iste stvari čine dobrog učenika i dobrog učitelja, a to su stvari koje čine dobrog čovjeka. Uzalud je svako znanje i svaka pamet ako se međusobno ne poštujemo, ne cijenimo i ne pomažemo.

Slađana Jovanović: Dobro obrazovana učiteljica koja voli da radi sa decom, vizionar za bolju budućnost dece u Srbiji. Dobar odgoj čini dobrog učenika, učenika kao dobrog prijatelja, njegova ljudskost i raspoloženje, samopoštovanje i poštovanje drugih.

Danas učenici nisu željni znanja, školu doživljavaju kao nametnutu obvezu

Koji su trenutni problemi u obrazovanju?

Snežana Antić: Nažalost, stječe se dojam da djeci obrazovanje nije važno. Danas učenici nisu željni znanja. Školu doživljavaju kao nametnutu obvezu. Učenici jedni drugima nameću krivi stav da je sramota učiti. Nasuprot tome, svi žele dobre ocjene. Kao da se učenici natječu tko će na što lakši način bez učenja postići veliki uspjeh. Sam koncept obrazovanja je izgubljen. Onog trenutka kada učenici i roditelji shvate da poštujući svoje učitelje i školu poštuju sebe i čine dobro za svoju budućnost, škola ponovno može postati ono što treba biti – ustanova za stjecanje znanja i obrazovanja.

Miodrag Dimić: Puno je problema u obrazovanju. Prvi i najveći je taj što se kod nas desetljećima obrazovanje gledalo kao trošak, a ne kao investicija. Naša riječ “obrazovanje” ili “prosvjeta” ne znači “educirati, trenirati”, jer možete istrenirati majmuna da pleše, psa da hoda na dvije noge i papigu da ponavlja riječi. “Obrazovanje” znači izgraditi sliku ili karakter, a “prosvjeta” znači “prosvijetliti”. Naši “genijalni” političari ističu da su tri stupa svake države energetika, zdravstvo i vojska. To je automatski put u propast. Obrazovanje bi trebalo biti na prvom mjestu. Što je energetika ako je vode nestručni i nečasni ljudi, što je zdravstvo ako u njoj nema ljudskosti već samo želje za bogaćenjem i to na račun drugih, što je vojska ako nema domoljublja i žrtve u tome? Narodi koji su na vrijeme shvatili da je obrazovanje na prvom mjestu otišli su daleko ispred nas. Dobar je primjer Kineskog zida. Kinezi su ga gradili stotinama godina, uz ogromne troškove, bol i žrtve. Tisuće i tisuće ljudi umrlo je tijekom izgradnje. Podrazumijeva se da su posao vodili vrhunski stručnjaci. Kada je zid konačno dovršen,  u prvih stotinjak godina brojni su neprijatelja upadali kroz njega. Ne  zato što zid nije bio dobro napravljen, već zato što su kineske čuvare vrlo lako podmitili neprijatelji. Tada su shvatili da takav zid nije trebao graditi ako prije toga nije izgrađen karakter ljudi. Shvatili su  i da je sav trud uzalud ako ljudi nemaju karaktera. Svaki školski sustav trebao bi imati i obrazovnu i odgojnu funkciju. Kod nas toga uglavnom nema. Stječe se dojam da naš školski sustav ima za cilj napraviti od djece papige koje će samo reproducirati ono što su naučili za ocjenu i to sutradan odmah zaboraviti, umjesto da im gradi karakter i uči ih kritičkom mišljenju. Na svakome od nas je da se borimo kako znamo i umijemo, jer djeca su danas okružena lošim primjerima i uzorima sa svih strana, a dok se to ne promijeni, teško da će u državi biti puno bolje, u obitelji i u školskom sustavu. Na ulaznim vratima sveučilišta negdje u Africi piše “Neuspjeh obrazovanja je neuspjeh cijele nacije”. Siguran sam da jest.

Slađana Jovanović: Previše gradiva – nefunkcionalno znanje i pretjerano i loše korištenje digitalnih uređaja (mobiteli, reality showovi, neprimjereni filmovi…). /Vojin Punonović; foto: osobna arhiva M.D., S. A.)

Originalni članak objavljen je u digitalnom školskom listu Đačka iskra naših partnera iz nedavno završenog projekta “Young journalist of today, responsible citizens of tomorrow”