HomePovećaloMladi Iranac pričao nam je kako je biti izbjeglica u...

Mladi Iranac pričao nam je kako je biti izbjeglica u Hrvatskoj

Upoznali smo ga sudjelujući u programu “Film i diskusija” u organizaciji Festivala tolerancije

Obožava pjesme Olivera Dragojevića, punjenje paprike i pršut, a od začina vegetu. Najdraži dio Hrvatske mu je Dalmacija, posebno otok Prvić. No, on nije Hrvat, nego 18-godišnji Iranac, zaraznog osmjeha. Upoznali smo ga sudjelujući na razgovoru o problemu izbjeglica u organizaciji Festivala tolerancije. Dio je to njihovog programa “Film i diskusija” kojeg organiziraju putem platforme DIJALOGIJA.  Sudjelovanje u razgovoru uključivalo je i obavezu gledanja  kratkog filma o izbjeglicama i organizacijama koje im pomažu. Kao predstavnice naše škole na ovom događanju, film smo na platformi Vimeo pogledale Lara Trušček i ja.

Moderator razgovora, filmski kritičar Hrvoje Pukšec upoznao nas je na početku sa značenjem termina izbjeglica. Rekao je da su izbjeglice ljudi koji su prisiljeni otići kako bi spasili svoje živote i živote svojih najbližih. Migranti,  posebno ekonomski su oni koji sami odlučuju otići iz svoje zemlje kako bi sebi i svojoj obitelji osigurali bolje životne uvjete.  

Mladić iz Irana, jedan je od onih kojima je život bio ugrožen te je iz Irana pobjegao zajedno sa sestrama i majkom. No, on i njegova obitelj nisu pobjegli iz političkih razloga, niti zbog ratnog stanja ili vjerskih uvjerenja, što su najčešći razlozi izbjeglištva. Oni su pobjegli zbog nasilnog oca koji je majci prijetio da će je politi s kiselinom. Njegove sestre planirao je udati s 9 godina, a njega je nakon navršenih 12 godina prisilio da napusti školu i zaposlio ga kod bravara. Majka u obitelji nije imala nikakva prava. Iranska policija nije reagirala na majčine prijave i u strahu za vlastiti i živote svoje djece s djecom je otišla iz Irana.

Mojoj majci na hrvatskoj granici pružili su medicinsku pomoć ne pitajući je za dokumente

U Hrvatsku su došli prije 2,5 godine i to nakon 11 mučnih mjeseci izbivanja iz svog doma.  – U Beogradu smo bili oko 9 mjeseci, zatim u Bosni. Prije nisam niti znao za Hrvatsku. Slučajno smo završili u Hrvatskoj jer je moja majka na granici ozlijedila nogu. Odmah su joj pružili medicinsku pomoć ne pitajući je za dokumente. Ljudski su se ponijeli i na kraju smo ostali tu – ispričao nam je mladi Iranac. Doznali smo i da je taj humani postupak prema njegovoj majci bio razlog što se upisao u medicinsku školu u Zagrebu, gdje sada pohađa 3 razred.

Već je dobro savladao hrvatski i ima puno prijatelja u školi. – U medicinskoj školi sam prvi  izbjeglica i prvi Iranac.– ispričao nam je mladić, dodavši da mu je najdraži predmet anatomija i kako bi rado studirao medicinu.

Odgovarajući na pitanja sudionika razgovora, mladi Iranac nam je rekao da nije imao problema otkako je u Hrvatskoj. – U školi sam dobro prihvaćen i imam puno prijatelja od samog početka – rekao je. No, dobro i on vraća dobrim te volontira u Crvenom križu, a u zagrebačkom prihvatnom centru za izbjeglice podučava izbjeglice hrvatskom jeziku.

Lara Trušček na radionici je aktivno sudjelovala postavljajući pitanja

U Hrvatskoj nema puno azilanata (izbjeglica kojima neka država pruža zaštitu na području svoje države jer im je u njihovoj državi bio ugrožen život). Svega  oko 1000 ljudi dobilo je u Hrvatskoj status azilanata u posljednjih 10 godina. O njima u Hrvatskoj brine UNHCR – međunarodna organizacija za zaštitu izbjeglica te Isusovačka služba za izbjeglice. Dajana Ravlija, predstavnica  Isusovačke službe za izbjeglice, rekla je da je i ona dijete izbjeglica rođeno u Njemačkoj. Govoreći o svom iskustvu u radu s izbjeglicama rekla je da ih treba upoznati, a ne svoj stav o njima temeljiti na predrasudama. – Ima ljudi koji prenose predrasude govoreći kako izbjeglice žele islamizirati Europu.  Ja izbjeglice doživljavam prije svega kao ljude i tako im pristupam, a svoj posao rado radim  zbog ljudi poput ovog mladića iz Irana – rekla je Ravlija dodavši kako ljudi čiji je život ugrožen zaslužuju pomoć.

Nažalost u ovaj razgovor o ozbiljnoj temi nisu se svi sudionici uključili s dobrim namjerama. Bilo je naših vršnjaka koji su u chatu koristili neprimjerene izraze i razgovor ometali različitim zvukovima. Ipak, nas koji smo imali dobre namjere, i željeli upoznati, mladog izbjeglicu iz Irana, bilo je više. Zato se  nadam se da se on tijekom ovog razgovora osjećao dobrodošlim kao i u svojoj srednjoj medicinskoj školi./Lea Hrandek, 7.b: foto: preslike ekrana/

Must Read