HomeGost urednikSufražetkinje

Sufražetkinje

Ovaj politički pokret započeo je tijekom 19. stoljeća. Cilj mu je bio osigurati ženama pravo glasa na izborima. Smatra se da formalno započinje  “Deklaracijom osjećaja” usvojenom 1848., u mjestu Seneca Falls (u Newyorku). Smatra se okončanim 1948. donošenjem Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koja  definira pravo žena da glasaju kao univerzalno ljudsko pravo.                  

Velika Britanija

Prva prekretnica britanskog pokreta sufražetkinja bio je akcija koju je John Stuart Mill poduzeo 1866. u parlamentu. Predstavio je peticiju koji je potpisalo 1.500 žena sa zahtjevom da se žensko pravo glasa uključi u reformu biračkog prava.  Do tada su samo glave obitelji i vlasnici zemljišta imali prava glasa.

Odbijanje ovog zahtjeva pokrenulo je stvaranje mnogih ženskih sufražetskih društava tijekom 70-tih godina 19. stoljeća. Ta su društva, povezana s liberalnim strankama nastojale zakone  uskladiti sa svojim ciljevima. Svi su se ujedinili u Nacionalnu uniju sufražetskih društava – NUWSS.

Millicent Garrett Fawcett (1847.-1929.) bila je predvodnica umjerenih sufražetkinja koji su se grupirale unutar NUWSS-a. Ta unija je 1914. dosegla 100 000 članica. Fokusirale su na političku propagandu, organiziranjem prosvjeda i kampanja uvjeravanja, ali pridržavajući  se uvijek reda i zakona.

Emmeline Pankhurst

Kako ova umjerena strategija nije dala rezultate, Emmeline Pankhurst (1858-1928) stvorila je Žensku socijalnu i političku uniju (Women’ Social and Political Union – WSPU). Članice ove udruge postale su poznate pod nazivom sufražetkinje. Dok je Parlament raspravljao o zakonskim reformama za žensko pravo glasa,  WSPU je, osim sastanaka i prosjveda, pokrenuo i nasilne akcije poput sabotaža, paljenja trgovina i javnih objekata i napade na domove poznatih političara i zastupnika.

Zbog njihovih postupaka izbijali su ozbiljni neredi i završili su hapšenjima.  Kada su od žena tražili dodaberu zatvorsku kaznu ili zatvor, obično su birale zatvor kako bi postigle više pažnje u medijima.

WSPU predvođen Emmeline Pankhurst imao je potpuno drugačiji pristup od NUWSS-ovih. Potonji je imao namjeru postići rezultate aktivnostima koje je prihvaćala konzervativna vlada. WSPU je povezan sa  socijalističkom idejama, smatrao je NUWSS-ove ove akcije beskorisnim naporom, čim reforma zahtjeva nije bila zanimljiva za vladu. Pokret WSPU  zaključio je da je jedini način za napredovanje zanimanje javnosti za ovu temu. Prema tome, cilj je bio postići pažnju javnosti uz bilo koju cijenu, uključujući i nasilje.

Na sve veću vladinu represiju sufražetkinje su odgovarale štrajkovima glađu u zatvorima što je rezultiralo brutalnim prisilnim hranjenjem.

Odgovor vlade na ovu situaciju bio je zaista originalan. Parlament je odobrio zakon poznat kao zakon “Mačka i miš”. Miševe – žene, država – mačka bi oslobodila iz zatvora, kad  bi njihov zdravstveno stanje postalo kritično. Međutim, nakon što su se fizički oporavile, uhićenja i zatvaranja  su počeli iznova.

Nasilne akcije sufražetkinja, prije  Prvoga svjetskog rata, natjerale su  političke stranke da preispitaju svoj stav prema ženskom pravu glasa.

Za vrijeme  Prvog svjetskog rata sufražetkinje su postavile zahtjeve, a nakon rata, kada su žene nakupile zasluge kao radna snaga koja je omogućila opstanak ekonomije, izborno pravo žene na kraju je prihvaćeno. Britanski parlament je 6. veljače 1918. usvojio Zakon o zastupanju naroda – 1918. Tim je Zakonom  konačno prihvaćeno da se u registar birača uvede i osam milijuna žena, starijih od 30 godina. Trebalo je još 10 godina da se pravo glasa dopusti ženama starijim od 21 godine, jednako kao i muškarcima.

Španjolska

Ženama je omogućeno sudjelovanje  u španjolskom parlamentu nakon sudskog procesa u Kadizu 1912. To znači da su takozvana „pasivna“ biračka prava žena u Španjolskoj pokrenuta od početka 19. stoljeća.

Clara Campoamor

Kad je u travnju 1931. stvorena Druga španjolska republika, mnoge su se žene borile za pravo glasa. Uskoro im je omogućeno da mogu biti birane, ali nisu mogle glasati.  Pravo glasa uspjele su dobiti zahvaljujući Clari Campoamor. Ona je bila  zastupnica radikalne stranke, koja je promovirala ženski glas i pravnu ravnopravnost s muškarcima, kao i pravo na razvod. Glasanje  o zakonu koji je omogućilo ženama pravo glasa, održano je u španjolskom parlamentu 1. listopada 1931. Zakon je izglasan s  161 glasom za, 121 protiv i 188 suzdržanih.

Više od 6,5 milijuna žena s pravom glasa moglo  je sudjelovati na izborima 19. studenog 1933., i pustati punopravne građanke glasajući za svoje predstavnice.   

Autor:  Carmen Alicia López Ruiz

Originalni članak dostupan je u školskom digitalnom časopisu Calatravatimes

Must Read