Šiković: Za naše tjelesno i mentalno zdravlje važno je da nismo stalno u kući i vezani uz mobitele i internet
Naša učiteljica Ivana Šiković, predaje nam glazbenu kulturu, ali njeni hobiji nisu vezani uz glazbu već se ona u slobodno vrijeme bavi trčanjem i planinarenjem. Planinarenjem se počela baviti 2016. kao članica Planinarskog društva Križevci, a trčati je počela 2020. u Atletskom klubu Križevci. Razgovarajući s njom doznali smo što je motivira za bavljenje spomenutim hobijima te ponajviše o njenom noćnom planinarenju na Triglav, najviši vrh Slovenije.
Što Vam je trenutno draže planinarenje ili trčanje?
Trenutno se više bavim trčanjem jer mi je ono dostupnije, a planinarim vikendom kad imam više vremena za otići na neku planinu.
Što Vas motivira da se bavite tim hobijima?
Volim biti u prirodi, u društvu koje voli isto što i ja. Kod planinarenje me vesele ta druženja i boravak u tišini prirode. Veseli me i to što ne moram voditi brigu o tome koliko je sati i mogu isprazniti mozak od uobičajenog tereta svakodnevice. U trčanju me motivira neki cilj kojeg želim postići, neka utrka, neka nova istrčana dužina.
Koje planinarske pohode biste posebno izdvojili i zašto?
Definitivno najuzbudljiviji je bio uspon na Triglav, najviši vrh Julijskih Alpi u Sloveniji (2864 m). U društvu još 7 kolegica i kolega iz PD Križevci, Triglav sam osvojila, kako mi planinari to kažemo, 25. kolovoza 2025. Na taj pohod pošla sam bez puno razmišljanja i planiranja, nakon što sam pozvana u tim nekoliko dana prije samog puta. Zanimljivo je bilo da smo najveći dio rute prošli noću. Ustvari nismo planirali noćno penjanje, to smo dogovorili tek kad smo došli na prvu polaznu točku. Kako smo došli dosta rano popodne, odlučili smo da nećemo čekati jutro nego da krećemo noću. Svi smo imali kacige, sajle, naglavne lampe i svu ostalu potrebnu opremu te je naša noćna avantura počela oko pola sata poslije ponoći. Bilo je doista adrenalinski jer hodaš po stazi koju uopće ne vidiš pa čak ni opasne provalije i stijene, ali kako je bila prekrasna vedra noć uživali smo u pogledu na nebo prekriveno mnoštvom zvijezda. Nakon tri sata došli smo do prvog zaustavljanja, do planinarskog doma Planike. Tamo smo ostavili višak stvari i uzeli samo neophodnu opremu i krenuli dalje. Na Mali Triglav (nalazi se visini od 2739 metara) došli smo negdje oko 5.30 ujutro. Tada je počelo izlaziti sunce, a ja sam postala svjesna gdje se zapravo nalazim. Gledala sam provalije koje nisam vidjela u mraku i ogromnu stijenu koju je trebalo ispenjati da bi se došlo do vrha na 2864 metra. U jednom trenutku pomislila sam da više ne mogu, ali međusobno smo se bodrili i uz pomoć sajli uspjeli smo se popeti na cilj.
Knedlu u grlu koju sam osjećala prilikom penjanja, zamijenile su suze radosnice i ogromno uzbuđenje kad smo došli do Aljaževog stupa. Pamtit ću te trenutke sreće i ponosa zauvijek, i sad se naježim kad pričam o tom penjanju na Triglav. Svima osim našem vodiču Zlatku Mustiću, to je bio prvi uspon na Triglav. Naravno i povratak je bio jako zahtjevan. Postoji opasnost da se stijene odlome pa smo se spuštali vrlo oprezno i čekali jedni druge. Spust je trajao gotovo čitav dan i do kombija smo došli negdje iza 18 sati.
Prošlu 2025. pamtit ćete i po svom uspjehu u trčanju?
Da, posebno po svom prvom polumaratonu (21 km). Bilo je to u Ljubljani 19. listopada.
Biste li hobije poput Vaših preporučili i nama učenicima?
Mislim da je za sve, pa tako i za djecu, dobro da se bave nekom tjelesnom aktivnošću, a svatko neka odabere ono što mu odgovara. No, važno je za naše tjelesno i mentalno zdravlje da nismo stalno u kući i vezani uz mobitele i internet. Dobro je birati aktivnosti koje se odvijaju u prirodi, a kad smo u prirodi trebamo je poštovati i cijeniti to što nam priroda pruža. /Elena Benčak, 6. b; foto: privatna arhiva Ivane Šiković/
