Sličnim tehnološkim sistemima koriste se na brodovima
Kad netko spomene šišmiše nekima je prva misao da se oni mogu zavući u kosu. Taj je strah povezan s praznovjernim pričama da će ako onaj komu se šišmiš zapetlja u kosu imati kronične glavobolje, uši ili čak dobiti bjesnoću. U stvarnosti tako nešto je teško moguće jer šišmiši imaju sposobnost „vidjeti“ u mraku.
Ta se sposobnost zove eholokacija, a moguća je zahvaljujući izuzetno osjetljivim ušima šišmiša. Njegove uši sposobne su čuti visokofrekventne zvukove kakve ljudi ne mogu čuti. (Ljudi čuju zvukove od 16 Hz do 20 kHZ, a šišmiši i do 200 kHZ).
Da bi noću mogao loviti plijen šišmiš stvara i odašilje kratke, glasne i visokofrekventne ultrazvučne krikove. Kad ti krikovi naiđu na neki objekt (drvo, kukca, zid…) oni se odbijaju od površine i vraćaju natrag. Šišmiš taj eho (odjek) hvata svojim osjetljivim ušima te na temelju njega može odrediti smjer iz kojeg je došao eho, udaljenost objekta i njegovu brzinu kretanja.
Većina šišmiša lovi noću pa im eholokacija pomaže u lovu. Omogućava im da izbjegnu prepreke, zidove i druge šišmiše u mračnim i skučenim prostorima, ali i da izbjegnu grabežljivce. Sličnim sistemima ljudi se koriste na brodovima za traženje podmornica, ali eholokacija je prirodni biološki sustav. Na internetu smo pronašli da se eholokacijom još služe i dupini i neke vrste rovki. /Kim Kuntić, 5. a/